Levantski Slaveni
Levantski Slaveni (srednjovjeki Slaveni jugozapadne Azije): Na Starom Istoku u antičkoj Mezopotamiji još prije islama se rabio ranosemitski etnonim Saklab za njihove sjevernije susjede negdje na ponto-kaspijskom području, koji možda ima etimološke veze sa staroperzijskim etnonimom Sakka za klasične Skite. U to doba je ovaj etnonim najvjerojatnije označavao klasične Sarmate, a manje je vjerojatno da bi se odnosio i na rane Praslavene. Kasnije nakon srednjovjekog proširenja islama u jugozapadnoj Aziji, sličan arapski etnonim Saqalib, Siklabi i Sakaliba kod arapskih pisaca je skupni naziv koji je većinom označavao razne slavenske etnogrupe iz istočne Europe i Balkana.
Sadržaj
Abstract
Levantine Slavs (medieval Slavonians in southwestern Asia) are shortly presented, after some historical indications and recent biogenetic insights. Anatolian Slavs refers to the historical South Slav communities relocated from the Balkans to Anatolia by the Byzantine Empire. After Maurice's Balkan campaigns (582-602), and subsequent subduing of Balkan Slavs, large communities were forcefully relocated to Asia Minor as military mercenaries, fighting the Umayyad Caliphate.
Rani srednjovjeki kontakti
Rane srednjovjeke doselidbe slavenskih skupina iz istočne Europe na levantsko područje u jugozapadnoj Aziji, uz bizantske kroničare spominju i neki arapski pisci kao Al-Bekri, Al-Masudi, Abul-Yaqzan, Ibn-Dasta, Ibn as-Sajir i drugi. Prvi slabije poznati kontakt Arapa i Slavena bio je od god. 664, kad je sa sjevera na islamsko područje jugozapadne Azije doselila manja slavenska skupina koja je tamo prešla na islam, pa su to bili prvi donekle poznati islamizirani Slaveni. Bizantski Theophanes navodi kako je kalif Muawiyah I. Omayad oko god. 660. u Siriji držao vojsku od 5.000 Slavenskih plaćenika. Potom je u doba bizantskog cara Justinijana II, veća četa unajmljenih slavenskih plaćenika iz Makedonije pod knezom Nebulom, koje je Bizant držao u Maloj Aziji protiv Arapa, god. 692. prešla na islamsku stranu i naselila se u Siriji kod Antiohije (danas Antakya u Turskoj). Treća veća slavenska skupina naseljena je medju Arapima u Siriji i sjevernoj Mezopotamiji u 8. stoljeću, u doba kalifa Marvana II. (744-750), od kojih neki tamo postižu više funkcije pa se spominje Hadjib Saqlab kao glavni komornik u kalifskoj palači. Kasnije u 9. stoljeću, čete Saqlaba u Abasidskom kalifatu su vojnom pobunom 865-866, svrgnule kalifa Al-Mustaina i postavile na vlast njegovog nećaka Al-Mutazza koji je bio poluslaven (po majci). Takodjer u doba kalifa dinastije Fatimida, spominje se i slavenski general arapske vojske imenom Abdullah Djevher Saqlabi, a doseljeni Saqlabi iz Sicilskog emirata smatraju se i osnivačima kasnije egipatske prijestolnice Al-Qahira (Kairo).
Bizantinske preselidbe
Nakon što je bizantski car Mauricije za Balkanskog rata (582.- 602.) i kasnije pokorio Slavene na Balkanu, njihove cijele etnogrupe najviše iz Makedonije su prisilno preseljene u Malu Aziju za borbe protiv arapskog kalifata ranih Omayada. U zapisima iz Bitinije godine 680. se tada navodi bizantski grad Gordoserbon (grčki: Gορδοσερβα, srpski: Srbograd, Гордосервон). Ime je vjerojatno dobio po Srbima koje je bizantski car Konstans II. (641.- 668.) preselio iz područja "oko rijeke Vardar" u Malu Aziju izmedju god. 649.- 667. God. 680/681. se spominje episkop Isidor iz Gordoserbona kada je taj grad bio sjedište biskupije. Muhammed ibn Marwan navodi kako su bizantsku vojsku od 30.000 vardarskih Slavena u bitki kod Sebastopolisa 692. pobijedili Omayadi zbog izdaje tih Srba iz Gordoserbona, povodom prisilne preselidbe Slavena. Oko godine 1.200 se ovaj anatolski grad opet spominje kao 'Servochoria' (= Srpsko stanište). God. 658.- 688. je Bizant te anatolske Slavene opet preselio u Bithiniju. Car Justinian II. (685.- 695.) je takodjer preselio u Malu Aziju mnoštvo Slavena zarobljenih u Trakiji, nastojeći tu pojačati plaćeničku vojsku. Većina tih preseljenih balkanskih Slavena je već u prvoj bitki prešla Arapima, pa su potom prevedeni na islam i naseljeni uglavnom u Siriji.
Slaven Tomas Anatolski
Toma Slaven (760.— 823.) je rodjen vjerojatno oko godine 760. u temi Armeniakon, u iseljenoj porodici anatolskih Slavena podrijetlom iz Makedonije. Za Tomu se navodi da je bio burnoga života. Potom je bio bizantinski vojskovođa i samoproglašeni car koji je predvodio veliku pobunu u Bizantu (820.— 823.), kada je i sam Carigrad bio pod opsadom. Njegova pobuna je dobila socialno-revolucionarni značaj, jer je potlačenoj sirotinji obećao oslobođenje od svih nevolja. Taj njegov ustanak je jedan od najvećih i najozbiljnijih građanskih ratova u povijesti Bizantskog carstva. Postojala je dilema kako bi on bio Armenac, ali je dosad prevladalo mišljenje da je bio Slaven. Bio je srdačni prijatelj ranijega bizantskog cara Leona V. Armenca (813-820). Čim je čuo da je Mihajlo II. ubio Leona i zauzeo prijestolje, Toma se odlučio podići pobunu. Ustanak je započeo u Maloj Aziji i proširo se diljem Carstva, a u temelju ustanka je bila socialna pobuna protiv lošeg gospodarskog stanja u državi. Toma se proglasio zaštitnikom siromašnih i tako okupio oko sebe veliki broj pristalica. Dodatno je to još bio i ustanak carske provincije koja je bila zapostavljena. Nije izostao ni vjerski aspekt, jer su ustanici bili protivnici vladajućih ikonoklasta. Uz pomoć Arapa je Toma osvojio vlast u zamalo cijeloj Maloj Aziji. Rat je prenio i na europsko područje Carstva i opsjeo je Carigrad. Trogodišnji uspjesi ipak su splasnuli i bizantski je car Mihailo II. uz pomoć bugarskog kana Omurtaga uspio ugušiti taj ustanak. Toma je opsjedao Carigrad od prosinca 821. do proljeća 823., a opsada je završila njegovim porazom i povlačenjem manje čete u Arkadiopol. Tamo je u listopadu 823. ipak uhvaćen, teško mučen i ubijen.
Novi biogenetski pokazatelji
Najnovije gensko-biokemijske analize Y-DNA kod levantskih populacija jugozapadne Azije, takodjer dijelom potvrdjuju tamošnju nazočnost slavenskih potomaka preko tipskoga slavenskog genoma R1a-Eu19 iz istočne Europe. Ovaj sveslavenski genom uglavnom izostaje kod inih tipskih Arapa u Arabiji i sjevernoj Africi, ali je manjeviše nazočan na Levantu: npr. Sirija do 10% pučanstva, Libanon 9%, Irak 6% itd. Drugi naš dinarski genom I1b-Eu7 je osobito značajan za dio južnih Slavena zapadnog Balkana s najvišim udjelom u Dalmaciji i Hercegovini (60% - 72%), ali je taj naš dinarski genom na Levantu vrlo slabo nazočan ili posve izostaje: u Siriji do 4% i u Libanonu 2%, a u Iraku nije nadjen. Upravo je obrnut genski omjer onih sredozemnih područja, gdje su kao Saqlabi u srednjem vijeku doista uglavnom doseljeni jadranski Hrvati npr. na otoku Kreta, zapadna Sicilija i južna Španjolska: tamo je vidno povišen naš dinarski genom 12% - 18%, a istočno-slavenski je naprotiv nizak tek od 2% - 5%. Iako su neki naši kulturno-povijesni komentatori donedavna smatrali da bi ovi levantski Slaveni većinom bili srednjovjeki Hrvati (slično kao na Kreti, Siciliji i u Španjolskoj), ipak je po pripadnom genetičkom iskonu vidljivo da su ovi Saqlabi na Levantu uglavnom doseljeni Slaveni iz istočne Europe, a tek manji njihov dio možda bi bili i srednjovjeki Hrvati s istočnog Jadrana - uglavnom samo na sjeveru Sirije.
Literatura
- Ibn-Dasta: Izvestiya o Chazarah, Bursatah, Bolgarah, Magyarah i Slavjanah Ibn-Dasta; edit D. Chwolson, Sankt-Petersburg 1869.
- Al-Bekri: Izvestiya Al-Bekri i drugih avtorov o Rusy i Slavjanah, tom I; edit. A. Kunik & W. Rosen, Sankt-Petersburg 1878.
- Konstantines Porphyrogenetos: "De administrando imperio"
- J. Erdeljanović: "O naseljavanju Slovena u Maloj Aziji i Siriji od VII do X veka" Glasnik geografskog društva vol. 6: pp.189, Beograd 1921.
- G. Ostrogorski "Bizantisko-južnoslovenski odnosi", Enciklopedija Jugoslavije 1: 591-599, Zagreb 1955.
- Paul Lemerle: "Thomas le Slave", Travaux et mémoires 1: 255–297, Paris 1965.
- Šefko Omerbašić: Uvodni govor simpozija "Staroiransko podrijetlo Hrvata". Zbornik: Staroiransko podrijetlo Hrvata, str. 15-20, Iranski kulturni centar, Teheran-Zagreb 1999.
- Mihovil Lovrić i surad.: Zagonetka ranih Praslavena i važnost Iranohrvata za njihovo zajedništvo. Zbornik: Staroiransko podrijetlo Hrvata, str. 165-184, Iranski kulturni centar, Teheran-Zagreb 1999.
- Ornella Semino & al. 2000: The genetic legacy of Paleolithic Homo sapiens in extant Europeans (A Y-chromosome perspective). Science 290: 1155-1162.
- N. Al-Zahery & al. 2003: Y-chromosome and mtDNA polymorphisms in Iraq, a crossroad of the early human dispersal and post-Neolithic migrations. Molecular Phylogenetics and Evolution 28: 458-472.
Poveznice
Vanjske sveze
- Michal Warczakowski 2004: Slavs of Muslim Spain. [1]
Reference
Condensed compilation elaborated by GNU-license from Wikinfo and WikiSlavia.
