Mato Marčinko

Izvor: Metapedia

Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Mato Marčinko alias Tomislav Heres (Hrastovica kraj Petrinje, 13. veljače 1925. - Zagreb, 31. siečnja 2010.) je hrvatski književnik i povjestnik, domoljub i žrtva Križnog puta, te bivši zatočenik jugoslavenskih komunističkih logora. Zbog upornog domoljublja i popularizacije iranskog iskona Hrvata, sinekurni režimski jugoslavisti su ga uzastopno proganjali i omalovažavali.

Sadržaj

Životopis

Mato Marčinko rodjen je 1925. u Hrastovici kraj Petrinje. Pučku je školu pohadjao u Hrastovici, a klasičnu gimnaziju u Zagrebu i Srijemskim Karlovcima. Godine 1944/45. upisao se, kao redoviti student prve godine Pravnog fakulteta Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu, pa je mobiliziran kao domobran krajem rata. Kao dvadesetogodišnjak nakon Bleiburga, prošao je Križni put, a jugoslavenske komunističke vlasti su ga progonile sve do potkraj 80-tih godina, te je robijao i u logoru Stara Gradiška. Mato Marčinko umro je u 85. godini života u Zagrebu.

U svibnju 1945. godine, s hrvatskim narodom i hrvatskom vojskom povlačio se u Austriju. U Bleiburgu su ga, zajedno sa stotinama tisuća zarobljenih hrvatskih vojnika i naroda, Englezi predali Titovim partizanima. Prošao je sve strahote masakriranja, ubijanja i genocida nad hrvatskim narodom, te teško iscrpljen, jedva došao do Petrinje, sa teškom upalom pluća, ali je odmah u poraću odveden u OZNA-ške uze, gdje je jedva preživio, sa teškom sušicom. I dalje je bio stalno proganjan pod nadzorom UDBe. Zato mu nije bio odmah dozvoljen nastavak studija, ali je ipak uspio završiti pravni fakultet 1952. godine. Dugo mu nisu dopustili da dobije posao u pravnoj struci.

Oženio se takodjer patnicom Križnoga puta i robijašicom, velikom i hrabrom ženom Marijom Bulić, koja mu je u njegovoj bolesti i radu uvijek bila najveća potpora i suradnica. U braku nisu imali djece, ali su im sva hrvatska djeca bila najveća ljubav i briga. Njima su uvijek bile pred očima sve strašne patnje i stradanja hrvatskoga naroda na Križnome putu i u poslijeratnom jugo-komunističkom razdoblju.

Mato Marčinko je uvijek u duhu živio s patnicima i mučenicima Križnoga puta. Želio je, zbog njihova mučeništva, te svojeg i njihovog dostojanstva, do zadnjega daha svoga života biti njihov glas, da se njihova i općehrvatska žrtva za domovinu kroz povijest nikada ne zaboravi. Stoga se bavio poviješću, hrvatskom kulturom i jezikom, napisao veći broj povijesnih knjiga i rasprava, izdao više pjesničkih zbirki o tematici koja ga je najviše zaokupljala, te bio zastupljen u velikom broju pjesničkih antologija.

Zbog svoje pjesme "Hrvatska molitva", iako je bila objavljena u jednome vjerskom listu pod pseudonimom, dospio je 1972. godine na robiju u Staru Gradišku. Najveća radost mu je bila obnovljena hrvatska država, pod vodstvom predsjednika dr. Franje Tuđmana, i kao plod ljubavi, hrabrosti i zanosa hrvatskih branitelja. Najviše ga je pogadjala tragedija hrvatskih branitelja i degradacija hrvatske države nakon 2000. godine. Znao je govoriti da bi bio najsretniji da je Bog dao da umre nakon hrvatske olujne pobjede.

Svoje radove, pjesničke zbirke i knjige, potpisivao je različitim pseudonimima, sve do uspostave samostalne države Republike Hrvatske. Bio je član više rodoljubnih hrvatskih udruga. Osobito je bio angažiran u Matici Hrvatskoj i HKD-u Svetog Jeronima. U Matici Hrvatskoj je obnašao izborne dužnosti člana Časnoga suda, Glavnoga odbora i dopredsjednika Matice Hrvatske. Počasni je član Predsjedništva Hrvatske paneuropske unije. Volio je najviše djecu i obitelji, zauzimao se za zaštitu ljudskog života od začeća do naravnoga kraja, te bio vrlo uvaženi počasni član Hrvatskoga pokreta za život i obitelj.

Kulturna djela

Suradjivao je u više vjerskih i svjetovnih listova. Prve pjesme su mu bile objavljene u djačkim listovima za vrijeme NDH. Mato Marčinko bio je dugogodišnji član Hrvatskoga književnog društva Sveti Jeronim, a nakon obnove rada Matice hrvatske 1998, bio je njezin potpredsjednik. Objavio je niz književnih i znanstvenih djela iz povijesti hrvatskoga naroda, medju kojima su i zbirke pjesama "Mjesečev zavičaj", "Noćurci u krajoliku" i "Moliti nebo". Marčinko je uz prozu pisao i književnu kritiku, objavio i niz stručno-znanstvenih radova i knjiga, u kojima je zastupao teoriju o ranijem iranskom podrijetlu antičkih Hrvata u nizu članaka i monografiji "Indoiransko podrijetlo Hrvata", kao i povijesne knjige "Mučenička Hrvatska: ulomci iz hrvatske povijesti" i zbirka pjesama "Noć pokošenih Hrvatoljuba", pa povijestna knjiga "Od Krbave do Den Haaga", a zadnja njegova nova knjiga je "Marijanska hodočašća" 2010. Suosnivač je i vršilac dužnosti dopredsjednika Znanstvenog društva za proučavanje podrijetla Hrvata. Član je Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, suradnik više listova, osobito časopisa "Marulić" HKD-a Svetog Jeronima, glasila "Politički zatvorenik", časopisa "Marija", lista "Narod", te mnogih drugih. Pjesme su mu s hrvatskoga jezika prevedene na latinski, slovenski, španjolski i njemački jezik, a poviestni radovi na španjolski.

Izvornohrvatski jezik

Marčinko je pisao izvrsnim izvorno-hrvatskim jezikom i na našemu klasičnom polukorienskom pravopisu izvan jugoslavenskog Vukopisa. Posezao je za rijetkim, a stilski vrlo izražajnim starohrvatskim riječima pa su njegove knjige, vrlo značajan doprinos ljepoti hrvatskoga jezika. To je važno osobito danas kada se guše, zaboravljaju i zanemaruju mnoge hrvatske riječi. Zbog objave pjesme "Hrvatska molitva" osudjen je 1972. na godinu dana strogog zatvora u Staroj Gradiški. Po kazni zbog zabrane, radove više nije smio objavljivati pod svojim imenom, pa je najveći dio njih objavljen pod pseudonimima Tomislav Heres, Tin Slavić, Matko Maronić, A. Marus, M. Mara itd. Kako je istaknuo poznati bibličar Adalbert Rebić, Marčinkov pjesnički svijet je prožet fascinantnim idealizmom, dubokom metafizičkom nostalgijom i naslućivanjima transcendentnoga.

Epilog

Posmrtno mu je izašla u izdanju Glasa Koncila 2010, zadnja pripremljena knjiga "Marijanska hodočašća", što je sve on osobno sa suprugom prošao, posjetio i opisao, s puno ljubavi prema Majci Mariji, Odvjetnici i Kraljici Hrvata, koja počinje napisom o Majci Božjoj Bistričkoj, a završava molitvom Kraljici mira. Zadnji članak mu je objavljen u godišnjaku "Kršni zavičaj" broj 42 za Božić 2009, a čiji je Mato Marčinko dugogodišnji suradnik. U tomu članku, pod nazivom "Vazmena svjetlost zasjala iz groba", on, izmedju ostaloga, kaže:

  • "Ti, što sam si Svjetlost, satkana od sjaja,
  • svima sebe daješ u žrtvenoj misi,
  • u svjetlozorje uvedi nas raja,
  • mrtve nas uskrsni, ponizne uzvisi.
  • I budi nam svjetlo, zora, dan, svanuće,
  • neka nas Tvoj bljesak osvjetljuje svuda,
  • stopi naše suze u radost i ganuće,
  • budi milosrdan za posljednjeg suda."

Literatura (knjige)

  • M. Marčinko, 2000: Indoiransko podrijetlo Hrvata. Naklada Jurčić, Zagreb, 488 str. ISBN 953-6462-33-8
  • M. Marčinko, 2001: Hrvatski litopis. Biblioteka Stećak 10, Naklada Jurčić, Zagreb, 119 str. ISBN 10 9536462397
  • M. Marčinko, 2005: Noć pokošenih Hrvatoljuba (zbirka pjesama). Hor, Zagreb, 48 str. ISBN 953-99490-1-7
  • M. Marčinko, 2008: Mučenička Hrvatska (ulomci iz hrvatske povijesti). HKD Sv. Jeronima, Zagreb, 488 str.

Poveznice

Reference

A provisional compilation from his diverse necrologues and personal contacts.

Osobni pribor