Miro Barešić
Miro Barešić | |
---|---|
Opći podatci | |
Rodno ime | Miroslav Barešić |
Rođenje | 10. rujna 1950. Šibenik, NR Hrvatska, FNRJ |
Smrt | 31. srpnja 1991. Miranje Donje, Republika Hrvatska |
Nadimak | „Toni Šarić”, „Tony Favik”, „Božidar Smotalić”, „Marko Marić” |
Suprug(a) | Slavica Dalić |
Djeca | Andrea Jelena, Ivan Viktor, Vera Viktorija |
Narodnost | Hrvat |
Vjeroispovijed | Katoličanstvo |
Organizacija | Hrvatski narodni odpor |
Vojno službeništvo | |
Čin |
|
Ratovi | Domovinski rat |
Odanost | |
Vojska |
|
Jedinice |
|
Miroslav (Miro) Barešić (Šibenik, 10. rujna 1950. - Miranje Donje, 31. srpnja 1991.) je bio hrvatski politički aktivist, disident, revolucionar i vojni časnik.
Sadržaj
Životopis
Miro Barešić je rođen 1950. godine u Šibeniku kao najmlađe od petoro djece u obitelji Jure Barešića i Vjere rođ. Stojanov. Imao je sestru Milku, te braću Matu, Joška i Ivicu. Bio je u braku sa Slavicom Dalić, s kojom je imao kćeri Andreu Jelenu i Veru Viktoriju, i sina Ivana Viktora.
Nakon uspostave talijanske vlasti i s dolaskom Talijanske kraljevske vojske u Drage 1941. godine, njegov otac je bio prisilno mobiliziran u vojsku, ali je tri mjeseca kasnije uspio pobjeći i pridružiti se partizanima, zbog čega je talijanska vojska zapalila obiteljsku kuću u Dragama i internirala majku, sestru i brata Matu u talijanski sabirni logor Molat. Brat Mate je preminuo od posljedica gladi[1] ili trbušnog tifusa[2], a majka i sestra su se nalazile u logoru do kapitulacije Kraljevine Italije 1943. godine, nakon čega su se vratile u Drage. Po dolasku oca iz partizana, obitelj se preselila u Šibenik.[1]
Njegova četiri ujaka su bili pripadnici Hrvatskih oružanih snaga, smaknuti od partizana poslije završetka Drugog svjetskog rata.[2]
Rani život
Premda je u djetinjstvu zbog očevog statusa uživao povlastice, Barešić je kao maloljetnik promijenio politička stajališta osjetivši problematičan odnos jugoslavenskih komunističkih struktura prema hrvatskom narodu. Iz političkih razloga je, zajedno s dvojicom prijatelja, odlučio 1965. godine napustiti Jugoslaviju skriven u čamcu za spašavanje. Međutim, posada broda ih je otkrila i četiri mjeseca ih je zadržala pod nadzorom sve do povratka drugim brodom u Pulu, gdje su bili privedeni i od kuda su bili prebačeni najprije u Rijeku, zatim u Zadar i Šibenik. Barešić je preko očevih veza izbjegao zatvorsku kaznu, dok su njegovi suputnici bili osuđeni na višemjesečnu zatvorsku kaznu.
Radio je kao konobar u očevom restoranu do 1968. godine, kada ga je šibenski sud zbog sukoba sa sinom partizanskog narodnog heroja Drage Živkovića osudio na šestomjesečnu zatvorsku kaznu koju je služio na Golom otoku ↓1.[3]
Djelovanje u inozemstvu
Po izlasku iz zatvora, 1969. godine je otišao u Švedsku, gdje se povezao s pripadnicima hrvatskog političkog iseljeništva i članovima Hrvatskog narodnog odpora.
U suradnji s Anđelkom Brajkovićem i Antom Stojanovom, 7. travnja 1971. godine je izveo akciju zarobljavanja veleposlanika Vladimira Rolovića u jugoslavenskom veleposlanstvu u Stockholmu, s ciljem iznudbe puštanja hrvatskih političkih zatvorenika, ali je u samoobrani upucao Rolovića, preminuloga 8 dana kasnije od posljedice ranjavanja, i nakon toga se predao švedskom redarstvu. Prilikom privođenja s mjesta događaja, Barešić je pred okupljenim mnoštvom poljubio Brajkovića u obraz i zajedno s njim počeo pjevati i uzvikivati „Oj Hrvati, još nas dosta ima, prekinite veze sa Srbima”, „Živila Nezavisna Hrvatska” i „Živio Ante Pavelić”.
Okružni sud u Stockholmu je 10. rujna 1971. osudio Barešića na doživotnu zatvorsku kaznu, Antu Stojanova na 4 godine, te Marinka Lemu i Stanislava Milićevića na 2 godine zatvora. Tijekom služenja zatvorske kazne, UDBA-ini suradnici su u zatvoru pokušali izvesti atentat na Miru Barešića.
Godinu kasnije, 15. rujna 1972. godine, skupina hrvatskih političkih aktivista je otela putnički zrakoplov na letu Göteborg - Stockholm, tražeći oslobađanje hrvatskih zatvorenika iz zatvora u Švedskoj i njihovo slanje zrakoplovom u Španjolsku. Nakon ispunjenja zahtjeva i napuštanja otetog zrakoplova, otmičari su u Španjolskoj bili osuđeni na 12 godina zatvora, no bili su na kraju pomilovani. Barešić je nastavio služiti zatvorsku kaznu u Španjolskoj 18 mjeseci, nakon čega nije bio izručen Švedskoj, nego je po dogovoru španjolskih i paragvajskih vlasti, iz sigurnosnih razloga, prebačen u Paragvaj.
U Paragavaju je promijenio identitet i djelovao pod pseudonimom „Toni Šarić”. Nakon što je spasio život sinu paragvajskog generala, u znak zahvalnosti je bio primljen na vojnu akademiju „Mariscal Francisco Solano López” u Capiati. Služio je u Paragvajskim oružanim snagama, gdje je dobio čin satnika. Bio je karatist, tjelobranitelj i šef sigurnosti paragvajskog veleposlanika u Sjedinjenim Američkim Državama. Kada je 1978. godine pobijedio Antu Nobila na svjetskom taekwondo prvenstvu u Oklahoma Cityju, zatražio je isticanje hrvatskog barjaka uz paragvajski i izvedbu hrvatske himne tijekom proglašenja pobjednika.[4]
Kada je njegov pravi identitet bio otkriven, američke vlasti su zatražile Barešićevo izručenje, no taj zahtjev je odlučno odbio tadašnji paragvajski predsjednik Alfredo Stroessner, vjerujući kako se radi o podvali namještenoj radi izručenja jugoslavenskim vlastima. Nekoliko mjeseci nakon toga, Barešića su prijevarom oteli naoružani američki maršali i, zajedno s također zarobljenim suborcem Ivanom Vuičevićem, odveden je u New York, gdje je boravio u zatvorskoj izolaciji i bio podvrgnut mučenju.[3] Četiri mjeseca kasnije, 16. svibnja 1980. godine, američke vlasti su ga izručile Švedskoj, gdje je služio zatvorsku kaznu u zatvoru Kumla u podzemnoj samici. Zbog zlostavljanja i teških uvjeta u zatvoru, štrajkao je glađu 50-ak dana sve dok ga švedske vlasti nisu odlučile prebaciti u zatvor poluotvorene vrste. Zatvorska kazna mu je 1985. godine smanjena s doživotne kazne na 18 godina, a 7. rujna iste godine se vjenčao sa Slavicom Dalić. Švedske vlasti su ga 1987. godine oslobodile iz zatvora, ali su njega i njegovu obitelj iz sigurnosnih razloga, zbog bojazni od napada UDBA-inih agenata, odlučile deportirati vojnim transportnim zrakoplovom u Paragvaj 10. prosinca 1987. godine.
U Paragvaju je osnovao svoj borilački klub i otvorio automehaničarsku radionu.
Povratak u domovinu i smrt
Barešić se vratio 12. srpnja 1991. godine u Hrvatsku pod pseudonimom „Božidar Smotalić”, kojega je po dolasku promijenio u „Marko Marić”.
Susreo se s ostalim hrvatskim iseljenicima i pridružio Zboru narodne garde, u kojemu je kao vojni zapovjednik planirao vojne akcije. Međutim, tri tjedna nakon povratka u domovinu, poginuo je pod sumnjivim okolnostima 31. srpnja 1991. u Miranjima Donjim tijekom jedne vojne akcije. Njegovo tijelo je pronađeno na mjestu događaja pet dana kasnije i prebačeno u zadarsku bolnicu na obdukciju, gdje je utvrđeno kako je upucan u leđa iz neposredne blizine[1]. Barešić je najprije bio pokopan na zagrebačkom groblju Miroševcu pod imenom „Ante Katić”, a zatim su 26. lipnja 1992. godine njegovi posmrtni ostatci premješteni u grob u Aleji hrvatskih branitelja na zagrebačkom Mirogoju.
Službeni izvori navode kako je Barešić poginuo tijekom oružanog sukoba sa srpskom postrojbom, no iskazi niza svjedoka i osoba bliskih Miri Barešiću te niz činjenica vezanih za identifikaciju, obdukciju i pokop mrtvog tijela Mira Barešića upućuju na utemeljenost sumnje kako se radi o politički motiviranom umorstvu[5] počinjenoga po nalogu bivših pripadnika UDBA-e u strukturama vlasti Republike Hrvatske.
Posmrtno je promaknut u čin bojnika[6], a kasnije u čin pukovnika[7].
Baština i posvete
Manifestacije
- Memorijalni noćni malonogometni turnir „Hrvatski vitez Miro Barešić”, Pakoštane
Književna djela
Do danas je objavljeno nekoliko knjiga na temu života, djelovanja i sumnjivih okolnosti smrti Mire Barešića:
- Miro Barešić: borac za hrvatsku državu u tuđini i domovini, nejasnoće oko pogibije (Vjekoslav Lasić, 2009.)
- Let za Hrvatsku (Mirjana Jurić, 2012.)
- Miro Barešić: Sve za Hrvatsku (Bože Vukušić, 2013.)
- Hrvatski vojnik Miro Barešić: Nije poginuo u okršaju sa Srbima već je likvidiran u smišljenoj zavjeri (Mario Barišić i Stipe Jukić, 2014.)
- Metak u leđa za Mira Barešića (Darko Petričić, Ivica Bačić i Ante Belak, 2014.)
Umjetnička djela
- Dokumentarni film Miro Barešić - Život za Hrvatsku Obrada Kosovca
- Dokumentarni film Povratak u domovinu i pogibija Mire Barešića Nikole Majstorovića
Spomenici i spomen-ploče
- Drage - kip, Trg Mira Barešića
- Miranje Donje - spomen-križ
Eponimi
- Trgovi - Drage
- Ulice - Seget Vranjica, Split
Odličja i priznanja
- Red kneza Domagoja s ogrlicom (posmrtno, 26. svibnja 1995.)[6]
- Red Nikole Šubića Zrinskog (posmrtno, 18. lipnja 1997.)[7]
- Red hrvatskog trolista (posmrtno, 10. studenog 1997.)[8]
- Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana (posmrtno)
- Spomenica domovinske zahvalnosti (posmrtno)
- Spomenica Domovinskog rata (posmrtno)
- Priznanje „Junak hrvatskog Domovinskog rata” (posmrtno, 10. rujna 2020.)[9]
Literatura
- Hrvatski list, Hrvatski list, br. 7-8, Lund 1980.
- Josip Jurčević: Slučaj Perković: Spašavanje zločinačke budućnosti, Dokumentacijsko informacijsko središte - Hrvatsko žrtvoslovno društvo, Zagreb 2013., str. 252 - 257
Bilješka
↑1 Neki izvori kao razlog osude na zatvorsku kaznu navode Barešićevo odbijanje služenja vojnog roka u Jugoslavenskoj narodnoj armiji.
Vanjske sveze
- HAZUD: „NAJSTROŽE ČUVANI DOKUMENTI IZAŠLI NA SVJETLO DANA: Tko je ubio Miru Barešića?”
- Hrvatski tjednik: Ivica Marijačić: „Barešić jest bio borac za Hrvatsku”
- Kamenjar.com:
- Komunistickizlocini.net: „Miru Barešića 1991. likvidirali hrvatski udbaši koji su zapovijedali i izvršavali ubojstva hrvatskih emigranata u doba Jugoslavije”
- Narod.hr: „Kći Mire Barešića: Milanović je uvrijedio sve branitelje kad je mog oca nazvao teroristom”
- Otporaš: Krešo Mišetić: Razgovor s Mirom Barešićem za „Hrvatski list” veljača 1980.
- Projekt Velebit:
- Dinko Dedić: „Djeca hrvatske revolucije dižu svoj glas”
- Dinko Dedić: „S Mirom Barešićem na putu od 500 km, vlakom do Gothenburga”
- Nikola Šteduk: „Kako sam 1981. uspio spriječiti smrt Mire Barešića”
- Podcast Velebit: Ivan Viktor Barešić: „Imam dužnost učiniti sve što mogu da žrtva mog oca Mire ne bude uzaludna”
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 Komunistickizlocini.net: „Miru Barešića 1991. likvidirali hrvatski udbaši koji su zapovijedali i izvršavali ubojstva hrvatskih emigranata u doba Jugoslavije”
- ↑ 2,0 2,1 Večernji list: Ivica Radoš: „Partizanski sin koji je postao buntovnik”
- ↑ 3,0 3,1 Otporaš: Krešo Mišetić: Razgovor s Mirom Barešićem za „Hrvatski list” veljača 1980.
- ↑ Braniteljski portal: „Podsjetimo se Oklahoma City 1978.: Nobilovo pljuvanje na ‚Lijepu našu’ Nakon što ga je Miro Barešić prebio Nobilo mu opsovao majku ustašku” (pohranjeni prikaz)
- ↑ Posavski vremeplov: Josip Jurčević: Miro Barešić
- ↑ 6,0 6,1 Narodne novine: Odluka o odlikovanju Redom kneza Domagoja s ogrlicom, broj: 01-051-95-7-1/1
- ↑ 7,0 7,1 Narodne novine: Odluka o odlikovanju redom Nikole Šubića Zrinskog broj: 01-012-97-118/2
- ↑ Narodne novine: Odluka o odlikovanju Redom hrvatskog trolista, broj: 01-012-97-118/3
- ↑ Kamenjar.com: UHBDR91: Miro Barešić - Junak hrvatskog Domovinskog rata