Prapoviestni Prediranci

Prapoviestni Prediranci (rani Iran brončanog i željeznog doba): Prva organizirana država s pismenom gradskom uljudbom na jugozapadu iranskog ozemlja uz Mezopotamiju na sjevernom primorju Perzijskog zaljeva, bilo je rano kraljevstvo Elam (elamski: Haltamti, akad. Elamtu, grč. Elymais, lat. Susiana) već od 30.- 11.stoljeća pr.Kr., tj. istodobno sa Sumerom, Akadom, ranim Egiptom i indovedskom Harappom. Glavni grad je bio Susa pod ranom dinastijom Anshan (Awan) s prvim poznatim kraljevima Peli, Tata, itd. Većina pučanstva su tada negroidni Dravidi, pismo je bio mezopotamski klinopis, a jezik dosta izoliran i možda bi bio srodan s današnjim Dravidima južne Indije. Istodobno s Elamom se na jugoistoku Irana od 25.st. još razvija i prapoviesna uljudba Jiroft u državi Aratta s prijestolnicom Warakše (ili Marhasi) što kulturno povezuje Elam i indsku Harappu. Arheološki je odkrivena tek pred desetak godina i dosad je još slabije proučena.

U medjuvremenu je potom većim dijelom srednjeg i južnog Irana u više navrata do 16.st. pr.Kr. i od 13.- 10.st. vladalo Asirsko carstvo, a sjeverozapadnim dijelom od 15.- 14.st. huritsko kraljevstvo Hurrwuhé Mitanni i kasnije još od 9.- 7.st. Urartu (carstvo Bihayni), a istodobno u zapadnom Iranu i Manejsko kraljevstvo. Indoeuropljani naseljuju Iran iz srednje Azije i današnjeg Kazakstana do 12.st. pr.Kr., a pred propast Urarta u 7.- 6.st. na sjeverozapadu Irana nastaje i prva indoeuropska država kao kraljevstvo Medija (726. - 521.) s glavnim gradom Ekbatána (prvo hurit.-urart. Matána, sada Hamadan). Poznati vladari iz te medijske dinastije su bili (pod medskim i heleniziranim imenima): Dahiauk (grč. Deioces, asir. Daiukku) isprva vazal Urarta, Xšathrita (asir. Kaštariti, grč. Phraortes) kao asirski vazal, Huvaxšatra (Cyaxares) kao neovisni vladar, Ištuvegu (Astyages) i zadnji iz te medijske dinastije Xšathrita II (Phraortes) koji postaje vazalom perzijskih Ahemenida. Ovi su Medijci krajem 7.st. pr.Kr. prvo uništili Asirce i potom Urartsko carstvo, ali su od sredine 6.st. i sami poraženi, pa su postali vazalima perzijskih Ahemenida.

Summary

Early Iran settlers (Iranian civilizations in Bronze and Iron Ages): Elam was an ancient civilization centered in the far southwest of modern-day Iran, stretching from the lowlands of what is now Khuzestan and Ilam Province, as well as a small part of southern Iraq. The modern name Elam is a transcription from Biblical Hebrew, corresponding to the Sumerian elam(a), the Akkadian elamtu, and the Elamite haltamti. Elamite states were among the leading political forces of the ancient Orient. In classical literature, Elam was more often referred to as Susiana, a name derived from its capital Susa. Situated just to the east of Mesopotamia, Elam was part of the early urbanization during the Chalcolithic period (Copper Age). The emergence of written records from around 3000 BC also parallels Mesopotamian history, where writing was used earlier than in Elam. In the Old Elamite period (Middle Bronze Age), Elam consisted of kingdoms on the Iranian plateau, centered in Anshan, and from the mid-2nd millennium BC, it was centered in Susa in the Khuzestan lowlands. Its culture played a crucial role in the short lived Gutian Empire of the 22nd century BC, and from the 6th century BC, during the Persian Achaemenid dynasty that succeeded Elam, when the Elamite language remained among those in official use. Elamite is generally accepted to be a language isolate.

Aratta is an eastward land that appears in Sumerian myths surrounding Enmerkar and Lugalbanda, two early and possibly mythical kings of Uruk also mentioned on the Sumerian king list. A "Jiroft culture" has been postulated as an early Bronze Age (late 3rd millennium BC) archaeological culture, located in what is now Iran's Sistan and Kermān Provinces. The hypothesis is based on a collection of artifacts that were confiscated in Iran and accepted by many to have derived from the Jiroft area in south central Iran, reported by online Iranian news services, beginning in 2001. The proposed type site is Konar Sandal, near Jiroft in the Halil River area. Other significant sites associated with the culture include; Shahr-e Sukhteh (Burnt City), Tepe Bampur, Espiedej, Shahdad, Iblis, and Tepe Yahya.

The Mannaeans (country name usually Mannea; Akkadian: Mannai, possibly Biblical מנּי - Minni) were an ancient people who lived in the territory of present-day northwestern Iran south of lake Urmia, around the 10th to 7th centuries BC. At that time they were neighbors of the empires of Assyria and Urartu, as well as other small buffer states between the two, such as Musasir and Zikirta.

The Medes were an ancient Iranian people who lived in the northwestern portions of present-day northwest Iran. This area was known in Greek as Media. They entered this region with the first wave of Iranian tribes, in the late second millennium BC (at the end of the Bronze Age). By the 6th century BC, the Medes were able to make their own empire. It stretched from southern shore of the Black Sea and Aran province (in modern Azerbaijan) to north and central Asia, Afghanistan, and Pakistan. The Medes had many tributary states, including the Persians, who took over the Median empire as part of the Achaemenid Persian Empire. The Medes are credited with the foundation of the first Iranian empire, the largest of its day until Cyrus the Great established a unified Iranian empire of the Medes and Persians, often referred to as the Achaemenid Empire.

Predpoviestni rani Arrân

Na iranskom ozemlju su nadjeni tragovi ljudskih djelatnosti u Beludjistanu još iz doba donjeg paleolita, od kojih su najraniji datirani pred 800.000 godina. Na sjeverozapadu Irana uz Kaspijsko more su nađeni ostatci gospodarske djelatnosti iz mezolita. Neolitski arheonalazi svjedoče o poljodjelstvu pred 7.000 do 6.000 god. u sjevernoj dolini Gorgan, Tureng Tepe, Yarim Tepe i Sialk II. u središtu Irana kod Kašana. Prije pojave prvih gradova i ikakvog pisma, u agrafičkom neolitu, izim primorja uz Perzijski zaljev i Mezopotamiju, na iranskoj visoravni su do polovice IV. tisućljeća većinom živjela još nepismena polunomadska plemena, kojih su jezici i etnonimi uglavnom nepoznati (izim možda po nesigurnim etimološkim ekstrapolacijama). Prvi još magloviti naziv za najraniju iransku visoravan navodi se u akadskom klinopisu kao "Arrân", što je vjerojatno povezano s kasnijim iranskim nazivom središnjeg Irana kao Ariana.

U najranijem prielaznom halkolitu (bakarno doba) i vjerojatno u kasnom neolitu, južni primorski Iran uz Perzijski zaljev i uz ranije predpoviesno more Kataderbis (danas nanosima zasipana južna Mezopotamija do Bagdada), živjela su pretežno negroidna elamo-dravidska plemena (kao sada južna Indija). Duž sjevernoga i sjeveroistočnog ruba Iranske visoravni tj. sada Turkmenistan, Tadjikistan i Afganistan, u neolitu i halkolitu su živjeli polunomadski predci indoiranskih Ranoarijaca, o čijim kulturama izim arheonalaza dotle još nema inih izravnih pokazatelja. Glavna su predpoviestna arheonalazište iz toga najranijeg doba na iranskoj visoravni Marvdašt, Tepe Sialk i dolina Zayandeh kod Isfahana.

Aratta (kultura Djiroft)

Istodobno sa Sumerom i Elamom se na jugoistoku Irana od 33.- 25.st. još razvija i prapoviesna uljudba Djiroft u državi Aratta s prijestolnicom Warakše (ili Marhasi) što kulturno povezuje Elam i indsku Harappu. Arheološki je odkrivena tek pred desetak godina i dosad je još slabije proučena. U ranim sumerskim klinopisima se spominju najmanje 4 poznata vladara u gradu Warakše: prvi polumitski Ensuh-Kešdana, pa Migir-Enlil, Libanuk-Šabaš i Arwilukpi s kojima su ratovali Sumerani. Glavno je arheonalazište Konar Sandal uz rijeku Halil, a po inim manjim nalazima je ta kultura (i pripadna država ?) vjerojatno obuhvaćala iranske pokrajine Sistan i Kerman iznad Hormuzkog tjesnaca. Osim raznih sitnijih arheonalaza uz prijestolnicu su i tragovi velikoga piramidalnog ziggurata dužine do 400m oko 27.st. pr.Kr.

Elamsko kraljevstvo

Elam (elamski: Haltamti, akad. Elamtu, grč. Elymais, lat. Susiana, farsi: تمدن ایلام, arab. حضارة عيلام) je jedna od najstarijih poznatih civilizacija. Elam je bio smješten na jugozapadnom primorju Irana (danas pokrajine Ilam i nizina Kuzistan), ter na jugoistoku Iraka. Doba Elamske uljudbe je trajalo od god. 2700. do 539. pr.Kr., a prethodilo mu je proto-elamsko doba koje je započelo još u prijelazno bakarno doba (halkolit) oko 3200. pr.Kr. kada je Suza (kasnije glavni grad Elama) došao pod utjecaj kultura iranske visoravni na istoku.

Stari Elam je ležao istočno od Sumera i Akada koji se nalaze u sadanjem Iraku, na sjevernom primorju Perzijskog zaljeva i padinama gorja Zagros. U staroelamsko doba III. tisućljeća se sastojao od više kraljevstava na iranskoj visoravni smještenih oko Anšana, dok je od sredine II. tis. pr.Kr. bio smješten u Suzi tj. niže na primorju i ravnici Kuzistana (yugowiki: "Huzestan"). U doba najvećeg obsega je primorsko Elamsko carstvo kontroliralo skoro cijeli Perzijski zaljev, uključivo preko mora još Oman (rani Magan) i Bahrein (tada Dilmun). Elamska uljudba je potom imala važnu ulogu u Perzijskom Carstvu, osobito u prvo doba ahemendiske dinastije koja ga je naslijedila, a elamski jezik se zadržao u službenoj uporabi na perzijskom kraljevskom dvoru.

Elamsko doba se danas smatra početkom povijesti Irana, iako su postojale još ine stare civilizacije na iranskoj visoravni, npr. Manejsko kraljevstvo na sjeverozapadu u iranskom Azerbaidjanu i Šari Sohta („Spaljeni grad”) u Zabolu, pa nedavno odkrivena prauljudba Jiroft (Aratta) na jugoistoku. Zato je po pradavnom Elamu nazvan Ilam na jugozapadu Irana, jedna od 31 pokrajine današnjeg Irana. Elamski jezik nije bio srodan nijednomu od semitskih ni indoeuropskih jezika, ali bi mogao biti dio veće jugoistočne skupine koja se naziva „elamo-dravidska“. Takodjer i stari likovni prikazi Elamita kao i njihovi grobni kosturi dokazuju kako su oni bili južnoazijski negroidi tj. antropološki bliski srodnici južnoindijskih Dravida.

Poviestni razvitak

Suvremena znanost elamsku povijest poznaje pretežno na temelju fragmentarnih podataka, rekonstruiranih iz mezopotamskih klinopisa. Grad Susa je osnovan oko god. 4000. i tijekom svoje rane povijesti je naizmjence bio u mezopotamskoj i elamskoj vlasti. Nakon nedavnih iskopavanja u Jirofti i Zabolu, arheolozi smatraju kako su postojale bliske veze između jiroftske i elamske civilizacije, što se temelji na sličnostima u umjetnosti i kulturi, kao i elamskim napisima pronađenim u Jiroftu, a neki predpostavljaju kako su Elamiti na tom području bili čak oko god. 7000. pr.Kr.

Najraniji slojevi (22-17 u iskopavanjima Le Bruna iz 1978.) pokazuju keramiku koja nije imala svog ekvivalenta u Mezopotamiji, ali slijedeći periodi već pokazuju materijal koji se mogao povezati sa Sumerom iz Uručkog perioda. Proto-elamski utjecaj s Perzijske visoravni u Susi postaje vidljiv oko godine 3200., a rani tekstovi još uvijek nedešifriranog proto-elamskog slikopisa su postojali do 2700. pne.. Protoelamski period je završio s osnivanjem awanske dinastije. Najstarija povijesni vladar povezan s Elamom je kralj Enmebaragesi iz Kiša (cca. 2650. god.?), koji je po sumerskom popisu kraljeva pokorio Elam. Rana elamska povijest se može jasno rekonstruirati tek na zapisima koji datiraju s počecima Akadskog Carstva oko 2300. pne.

Elamska civilizacija se razvijala istočno od rijeke Tigris, najviše u slivu rijeke Karun. U suvremenom značenju je Elam sadržavao više od Khuzestana, jer je bio kombinacija ravnice i visoravni Zagrosa na sjeveroistoku. Neka se elamska nalazišta mogu naći daleko izvan tog područja dalje na Iranskoj visoravni: Primjeri udaljenih elamskih ostataka su Sialk u provinciji Isfahan i Jiroft u provinciji Kerman. Pretpostavlja se kako je elamska snaga bila temeljena na mogućnosti držati različite oblasti pod zajedničkom vlašću i tako omogućiti najveću razmjenu prirodnih dobara značajnih za svaku oblast. Smatra se kako je to omogućila federalno državno uređenje saveznog Elama. Povijest Elama se tradicionalno dijeli u tri perioda koji porkivaju više od dva milenija. Doba prije prvog elamskog perioda je poznato kao praelamsko doba:

Praelamsko doba: cca. 3200. – 2700. pr.Kr., Proto-elamski slikopis u Susi.
Staroelamsko doba: cca. 2700. – 1600. pr.Kr., najstariji klinopisi do dinastije Eparti.
Srednjoelamsko doba: cca. 1500. – 1100. pr.Kr., Anzanska dinastija do babilonske invazije Suse.
Novoelamsko doba: cca. 1100. – 539. pr.Kr., značajni su iranski i sirijski utjecaji. Godina 539. pne. označava pad Elama i početak ahemenidskog doba.

Elamski jezik

Elamski jezik (ISO 639-3: elx) je izumrli jezik kojim su kroz prapovijest do rane antike govorili stari Elamiti na jugozapadu Irana. Elamski je potom bio i jedan od službenih jezika Perzijskog Carstva pod vlašću Ahemenida od 6. do 4.st. pr.Kr. Zadnji zapisi na elamskom jeziku datiraju iz doba osvajanja Aleksandra Makedonskog, nakon čega javna uporaba tog jezika gubi važnost. Tijekom par tisućljeća su razvijena 3 značajna elamska pisma: proto-elamski piktogrami (slikopis), pa linijski elamski i elamski klinopis koji je jedini bolje dešifriran.

Elamski je bio aglutinativni jezik, značajanan i po jezičnoj pojavi gdje genitiv imenica ne odgovara korijenu imenice. Elamski jezik nije srodan niti jednom od susjednih semitskih ili indoeuropskih, ni sa huritoidnim niti sumerskim jezikom. Postoje dvije hipoteze o mogućem podrijetlu tog jezika: elamo-dravidska i afroazijska. Izim brojnih arheoloških zapisa izravno iz doba Elama, elamski jezik se službeno navodi i na Darijevim zapisima u Behistunu, pa na trojezičnim nadpisima u Perzepolisu i drugdje.

Kositrena uljudba Harahvaiti

Nakon prvoga prijelaznog halkolita (bakarno doba) u IV. i početkom III. tisućljeća, u većem dijelu Eurazije i Starog Iztoka u III. i II. tis. pr.Kr. slijedi poznato Brončano doba, kada se mekani bakreni predmeti i oružje pretvaraju u tvrdju leguru (mjed) manjim dodatkom skupocjenog kositra. Tada je jedina poznata veća i očita iznimka bio iztočni Iran i Afganistan, gdje ovo brončano doba uglavnom izostaje, pa izmedju ranog halkolita i kasnijega željeznog doba tu traje osobito Kositreno doba. Razlog je što su u Afganistanu (uz Irsku) najbogatija eurazijska nalazišta kositra, pa je tu bilo suvišno raditi legure s mekanim bakrom, koje se ovdje manje rabe samo za ukrasne predmete bez radne upotrebe. Naprotiv su zbog dostupnog obilja kositra, zamalo svi ini metalni predmeti i oružje u prapoviestnom Afganistanu prije Perzije izradjivani iz tvrdjega čistog kositra, ili čak iz najčvršće legure kositra s inim težim i tamnim metalima (bez bakra).

Zato je tada ovo kositreno oružje iz Afganistana (uz rano hetitsko željezo iz Anatolije) bilo najčvršće i najopasnije u prapoviestnom svietu, ter vrlo traženo i skupocjeno u ranoj Aziji. Stoga takodjer gdjegod u arheonalazima dolaze čisti kositreni predmeti, oružje ili kositreni pečati, najvjerojatnije je kako svi potječu odatle iz prapoviestnog Afganistana: Tih njihovih kositrenih arheonalaza ima najviše u susjednoj ranoindskoj civilizaciji Harappa, ali i zapadnije dosta u Sumeru i najzapadnije sve do ranog Izraela. Kroz to osobito kositreno doba je Afganistan i istočni Iran uglavnom nastavala rana indoiranska etnogrupa Harahvaiti poznata iz Veda, Aveste i ranoindskih slikopisa (piktograma), a kasnije od željeznog doba se ovi oblikuju u istočnoiranski narod Harauvati iz staroperzijske satrapije Harauvatya pod Ahemenidima. U poredbi sa susjedima, po grobnim kosturima se pripadno pučanstvo izdvajalo višim rastom preko 180 cm.

Glavno arheonalazište iz ranog halkolita u Afganistanu je najstariji grad Mundigak kod Kandahara od 32.- 27. st. Oko 27. st. je taj halkolitski grad razoren s arheonalazima požara uz mnogo ranjenih i pobijenih, vjerojatno pri doselidbi Ranoarijaca sa sjevera. Kasnije od II. tis. pr.Kr. je tu blizu opet izgradjen novi grad Horohoad, koji je potom glavni grad zemlje Harahvaiti sve do perzijskih Ahemenida. Nakon osvajanja Aleksandra Makedonskog i zatim pod helenističkim Seleucidima je taj grad preimenovan u Alexandria Arachoton, a nakon srednjovjeke provale islamskih Arapa tu u susjedstvu nastaje Kandahar. Nakon Seleucida helenistička Arachosia pod iranskim Arsakidima postaje vazalna pokrajina Indo-Parthia, kamo se do Kristova doba naseljuju polunomadski Skiti, a kasnije pod iranskim Sasanidima je to iztočna pokrajina Paktya, vjerojatno povezana s novijim plemenima Paštuni.

U kasnijoj antičkoj pokrajini "Arahoziji" (perz. Harauvatya, grč. Arachosia) na iztoku Irana i u Afganistanu, kroz III. i II. tisućljeće pr.Kr. je živjela prijelazna ranoarijsko-indoiranska etnogrupa Harahvaiti, koja je u Avesti zapisana i kao Harauvatish, pa u ranoindskom slikopisu (piktogrami) najranije kao praplemena Haraxwati i Haraquati. Presudni noviji arheonalazi koji su usmjerili medjunarodni znanstveni interes na taj prapovijesni Harahvaiti s osobitom kositrenom tehnologijom, odkriveni su od veljače 1999. Tada su ugledni arheolozi Kenoyer i Meadow u Pakistanu pronašli dosad na svijetu najranije ljudske zapise na kamenim pečatima i keramičkim posudama čak iz 33. - 31. stoljeća tj. istodobne ili malo starije od prvih sumeranskih klinopisa.

Njihov je praindski slikopis protumačio i preveo indijski arheolingvist dr. Srinavasan Kalyanaraman i uz ine podatke dijelom već poznate iz ranih Veda, u tim je pratekstovima uz gorje Tahti Dinarah (= 'Kamena gora') oko sadanje granice Pakistana i Afganistana zapisana prapovjestna rijeka Kupha (sada Kabulrud) i oko nje ranoarijsko prapleme Haraxwati iz halkolita (bakarnog doba) i u zapisima iz III. tisućljeća još u inačici Haraquati, pa Harahvaiti iz II.tis. pr.Kr. Stoga je presudna vrijednost tih ranoindskih slikopisa kao dokaznih pismenih izvora sigurno radiodatirane starosti, čime se takva imena iz Afganistana pomiču još za dva tisućljeća unatrag.

Tamošnji iztraživači ove rane Haraquate i Harahvaiti logično povezuju s kasnije poznatim antičkim narodom Harauvati u pokrajini Harauvatya na iztoku Perzijskoga carstva, a potom ih kao vazalni narod dvadesetak puta spominju od VI.- IV.st. carski zapisi perzijskih Ahemenida na raznim uklesanim pločama od Irana do Egipta. Zato spomenuti američki i ini iztraživači zaključuju kako su ovi vedoarijski Haraxvati - Haraquati - Harahvaiti pred 3 - 5 tisućljeća, ustvari najraniji mogući predci antičke etnogrupe Horouathos oko Azova (a možda i današnjih Hrvata na Jadranu). Zbog 'političke korektnosti' i POV, jer previše nalikuju na etnonime nepodobnih Hrvata su u dvoličnim Wikipediama svi ti rani nazivi (Haraquati, Harahvaiti, Harauvatya) uglavnom izostavljeni i prešućeni tj. zamijenjeni su s puno kasnijim, neutralno-neprepoznatljivim grčkim sinonimom "Arachosia" i "Arachosians" koji nastaje tek od Aleksandra Makedonskog nakon god. 330. pr.Kr.

Harahvaiti: gospodarstvo

Poneki naši iranisti su pokušali, na dosta naivan i nestručan način rekonstruirati mogući gospodarski ustroj staroperzijskih Harauvata u ranom Afganistanu pomoću neprovjerenih ekstrapolacija iz današnje perspektive, pa tako npr. pišu o "ranohrvatskom bankarstvu" i sličnim fikcijama. Prvi suvislo dokumentirani i stvarni uvid u prapoviesno gospodarstvo Afganistana od ranoarijskog doba Haraquata je nedavno dao dr. S. Kalyanaraman (2009), na egzaktnom temelju poredbe nadpisa na pečatnjacima uz izvoznu robu koja je odatle stizala u civilizaciju Harappa i u Mezopotamiju. Iz toga slijedi kako je glavni i najviše traženi izvozni proizvod Haraquata iz ranog Afganistana bio kositar, jer su tamo najbogatija nalazišta kosirene rude kojom se većinom obskrbljivala metalurgija jugozapadne Azije od Indije do Mezopotamije, Egipta i Levanta (a možda do Cipra i Krete). Naprotiv u jugozapadnoj Europi i Sredozemlju je glavni i najvažniji izvor kositra bio iz Irske, tako da su Irska i Afganistan u prapoviesti brončanog doba Eurazije bili glavni izvoznici tada traženog kositra u ranoj metalurgiji.

Tada u prapovijesti je Harahvaiti postala i važno trgovačko čvorište u davnom prometu slonove bjelokosti, ali nadasve u tehničkoj praksi još važnijeg kositra tj. njegove rude kasiterita, s bogatim ležištima oko harahvaitskog velegorja Hindukuš (Paropanisos). Ovo je tada bila neizbježna sirovina za proizvodnju brončane legure, gdje rano metalno doba započinje već od III. tisućljeća u Kurdistanu i Pakistanu. U većini zemalja bez domaćeg kositra se tada skupi uvozni kositar rabio uglavnom samo za legure, dok se u kositrom bogatijim krajevima kvalitetni metalni proizvodi, kositarno oružje i metalni pečati rade iz čistog kositra - osobito u Harauvatišu, što upućuje na mogući iskon te kositrene robe. Zato u početno doba halkolita i ranoga brončanog doba, kod Haraqwata zapravo traje tehnološki drugačije – kositarno doba pracivilizacije Ranku, kada su kod njih važnu društvenu i gospodarsku ulogu imali rudarstvo i metalurgija.

Stoga još više negoli bjelokost, haraquatski čisti kositar tamo zvan ranku, u rano je metalno doba bio glavni izvozni proizvod iz Harauvatije, koji se razvozio diljem jugozapadne Eurazije, tj. iz Indije morem na ranoarijskim brodovima u Perzijski zaljev i Crveno more do Mezopotamije i Sredozemlja (rani zapadnoeuropski metalurzi su tada kositar nabavljali većinom iz Irske). Stoga gdje god se u jugozapadnoj Aziji i istočnom Sredozemlju nalaze rani kositarni pečati, oni su najvjerojatnije proizvod Haraqwata iz rane Harauvatye. Zbog te trgovine s ranom Indijom, na akadskom dvoru cara Sargona I. su postojali i službeni prevoditelji između akadskog i jezika Saraswati, čiji su dvojezični pečati očuvani u ranim arheonalazima iz Mezopotamije. Najviše zbog te haraqwatske metalurgije i trgovine kositra i inih kovina, u ranoj zemlji Haraqwati se prvi zidani pragradovi razvijaju već od 26. st. pr.Kr. nadalje, ali dio njih potom propada pri velikim selidbama Ranoarijaca od 19.- 15. st. Ovi su harahvaitski gradovi bili važni prijenosnici i posrednici utjecaja praindske civilizacije Harappa spram sjevera do srednje Azije, gdje je taj njihov utjecaj vidljiv sve do Andronovske kulture u ranom Turkestanu.

Pravjera ranih Harahvaiti

Zoroasterski mazdaizam kao klasična vjera kod antičkih Harauvata je jamačno prihvaćen tek naknadno u doba njihovog ulaska u perzijsko carstvo Ahemenida. Prije toga u prapoviesti su ranoarijska plemena Haraxvati, Haraquati i kasniji prijelazni Harahvaiti imali početnu pravjeru sličniju ranoindskom politeizmu, koji je većinom očuvan u ranoarijskoj mitskoj predaji o bojevima bogova i zmajeva, manjeviše poznatoj iz ranih mitova kod Hetita, Armenaca, Prairanaca i ranoindskih Rigveda. Takodjer i kod nas je donedavna vrlo sličan slikoviti mit o kozmičkom prasukobu ranih bogova i zmajeva bio očuvan u arhajskoj bodulskoj cakavici na otoku Krku u epskom ciklusu Veyske Povede, gdje o tomu najviše govori opširna legenda "Poveda ud Mantratje tar slova Šalamumunova" (= Legenda o Prazmaju i znaku Solomunovu).

Najranije božanske mitove iz prapoviesnog Afganistana poredbeno je pobliže razradio I. Omrčanin (1993), većinom po nalazima E. Herzfelda (1938). Tada su glavni likovi bili prabog Orita i njegov božanski sin Krsaspa, koji u tom božanskom mitu ubija troglavog prazmaja Az-Dahaka (= slični prazmaj Mantratja po ranoindskom Mantritya je i u Veyskim legendama). Po opisu zbivanja i imenima glavnih likova je ovaj harahvatski mit prabogova i zmajeva prijelaz izmedju sličnih indovedskih mitova i tragova ranoiranskih mitova iz predmazdaističkog doba ranoarijskog politeizma.

Prajezik Harauvatish

Većina zapisa u svezi prapovijesnih Harahvaiti su na ranoindskom slikopisu (piktogrami), a oni rjedji harahvatski izravno iz Afganistana su takodjer u piktogramima i to većinom na njihovim tipskim kositrenim pečatima, čime se već tehnički jasno izdvajaju od indskih, sumerskih i inih prapoviestnih pečata iz drugih materiala, a puno kasniji klinopisi se u perzijskoj Harauvatiji nalaze tek od željeznog doba u I. tis. pr.Kr. Isti Kalyanaraman (1999, 2009) je prvi približno odredio i najraniji prajezik kojim su govorili ovi ranoarijski Haraxvati-Haraquati. U to doba se ranoarijskim prajezikom govorilo od nutarnjeg Irana do Indije, koji je imao tri slična početna pradialekta: na zapadu u Perziji ranoiranski (Arran), u sredini oko Afganistana prijelazni Harauvatiš i na istoku u Indiji ranoindski Sarasvati u užem smislu. Iz ovih se kasnije razvijaju klasični staroarijski jezici: ranoperzijski (Avesta), antički harauvatski i indovedski Samskrit.

Prvi zajednički ranoarijski prajezik istočnih Indoeuropljana postojao je na indoiranskom području od VII.- V. tisućljeća tj. pred nekih 9.- 7.000 god. Od 65.- 30. st. pr.Kr. se taj prajezik već raspao na 3 ranoarijska pradialekta: sjeverozapadni prairanski, jugoistočni ranoindski ili Saraswati i središnji ili haraquatski pradialekt u Afganistanu. Taj je po leksiku i fonetici tvorio prijelaz između prairanskog i ranoindskog, pa taj možda tvori prvu predslavensku praosnovicu kasnijega klasičnog harauvatskog jezika koji se potom razvijao u istočnoiranskoj Harauvatiji - puno prije od praslavenskoga iz Europe. Iz ranoindskih hieroglifa i poredbenih rigvedskih tekstova, S.Kalyanaraman je nedavno već uspio izvesti prve osnove fonetike i glavnog leksika njihovih najranijih predaka prvotne etnogrupe Harahvaiti, na temelju zapisa ranih toponima i trgovačkih naznaka na njihovim posebnim kositrenim pečatima o ranom prometu robe iz prapoviestnog Afganistana.

Manejsko kraljevstvo

Manejsko kraljevstvo (akad. mat-Mannai, hebr. Biblija: מנּי - Minni, urart. Manana ebdnaia, grč. Mannaia basileia, lat. Regnum Mantiene): Manejci (akad. Mannai) su bili ranoantički narod još nesigurnog podrijetla, a najvjerojatnije mladji plemenski srodnici ranijih istočnih Hurita, koji je u 1. tisućljeću pr.Kr. naseljavao prostore zapadnog Irana, uglavnom jugoistočno od jezera Urmia. Oko god. 860. pr. Kr. su stvorili tamponsko kraljevstvo koje se tri stoljeća suprostavljalo uzastopnim navalama Urarta sa zapada i Novoasirskog Carstva s juga. Nestaju od 6.st. pr. Kr. kada ih prvo pokorava Medijsko Carstvo od 625. pr.Kr., pa s njim kasnije dolaze pod Ahemenidsku Perziju od 553.- 330. Nakon medijskog osvajanja manejske države, njezino se pučanstvo zatim u Ahemenidskoj Perziji postupno asimiliralo najviše u iranske Medijce i dijelom Perzijance, nakon čega do Kristova doba nestaje i manejski jezik.

Manejsko kraljevstvo je bila država s izaženim utjecajem vrhovnog vijeća indoiranske aristokracije, isprva kao plemenski savez. Stoga je dvoslojna Manejska država po društvenom ustroju najvjerojatnije bila dosta slična kao ranije huritsko kraljevstvo Mitanni iz brončanog doba i može se smatrati njihovim djelomičnim nastavkom. Manejska pokrajinska plemena (nagihu) s posebnim čelnicima (belali) su bila Dalii, Kumurdi (Khumurti), Lullume (Lullubi), Messii, Mannai (Munash), Sunbii i Teurli. Njihovo pučanstvo je provodilo sjedilački život većinom u utvrdjenim gradovima, od kojih je najveći bio prijestolnica Izirtu (Mahabad), pa još Izzibia (Ziwiyeh), Tarwakisa (Tabriz*) i još ini manji gradići.

Imali su najbolje razvijenu metalnu tehnologiju, vinogradarstvo i konjogojstvo, pa su od njih i Asirci nabavljali svoje najbolje konje. Glavna su manejska arheonalazišta sada Hasanlu, Ziwiyeh i Bukan. Kronološki redoslijed manejskih vladara: njihovi su važniji kraljevi u 9.st. pr.Kr. Ualki oko god. 860, pa od 850.- 780. vazali Urarta, a u 8.st. Azza I. do 775, opet vazali Urarta 774.- 750., pa najjači neovisni Iranzu 750.- 725. s najvećom državom, Azza II. 725.- 716., Bagadata 716.- 710., Ulluswinu 710.- 675., Akhšeri 675.- 653., Ualli 653.- 625. kao skitski vazal, Bekhabu od 625. kao vazal Medijskog carstva, Erisinni od 553. kao vazal perzijskih Ahemenida, itd.

Manejski neohuritski

Antički manejski ili neohuritski jezik je najzadnji od huritoidnih jezika koji se javno govorio na Starom Istoku bar do sredine I. tisućljeća pr.Kr., najviše u Manejskom kraljevstvu zapadnog Irana. Premda je manejski bio istodoban i susjedan sa srodnim urartskim jezikom iz Zakavkazja, ipak je više arhaičan i zato bliži s ranijim huritskim iz II.tis. pr.Kr., pa se može smatrati izravnim antičkim nastavkom huritskoga tek kao njegov mladji dialekt. Inače je manejski zbog oskudno nadjenih vlastitih zapisa još slabije poznat od huritskoga i urartskog, uglavnom samo preko imena njihovih čelnika i tek malobrojnih zapisanih toponima iz urartskih i asirskih zapisa, ali dosad bez nalaza dužih vlastitih tekstova. Ipak je njegova pripadnost toj osobitoj porodici huritoidnih jezika manjeviše vjerojatna.

Medijsko kraljevstvo

Medijsko kraljevstvo (yugowiki: "Međanska carevina", Medijsko Carstvo (partski: Fahla, akad. Mādāya, urart. Madai, perz. Māda, grč. Mēdía) bila je prva iranska država koja je od kraja 8. do sredine 6. stoljeća pr. Kr. obuhvaćala prostore Velikog Irana, sjeverne Mezopotamije i istok Male Azije. Prije osnutka Medijskog Carstva su iranski narodi živjeli u manjim plemenskim zajednicama i nije postojala hierarhija vladavine, no ratovi s Asircima su doveli do njihovog sjedinjenja i stvaranja snažne monarhije koja je postala temeljom za sve kasnije iranske dinastije.

Osnivačem Medijskog Carstva se smatra plemenski vodja Dejok, kojeg su medijski plemići izabrali za arbitra u rješavanju sporova, a potom i medijskim kraljem. Pri stvaranju medijske države je ona obuhvaćala samo manje ozemlje jugozapadno od Kaspijskog jezera, no u doba najvećeg medijskog cara Kiaksara je proširena na većinu azijskog dijela Starog Istoka. Ta područja su se prostirala na 2.8 milijuna km², što je Mediju činilo dotad najvećim carstvom u povijesti. Granice carstva su bile rijeke Kizil u Anatoliji i Tigris u Mezopotamiji na zapadu, Kavkaz i Sogdiana na sjeveru, ter Indija na istoku.

Značenje medijske države u starovjekovnoj povijesti je višestruko. Iranski narodi po prvi puta u povijesti se ujedinjuju i time stvaraju političku protutežu Babiloniji i Asiriji, glavnim silama na zapadu. Medijci u savezu sa Babiloncima pokoravaju Novoasirsko Carstvo, dotad najjaču vojno-političku silu u regiji. Također, sukob Medijaca s Lidijom u Maloj Aziji je prvi kontakt starog Irana s grčkim svijetom. Vjerojatno najveće značenje ima sam pad Medijskog Carstva 550. pr.Kr., jer je na njegovim temeljima perzijski vladar Kir Veliki stvorio Ahemenidsko Perzijsko Carstvo, najveću i najjaču iransku državu u povijesti starog vijeka.

Medijski narod i vlast

Medijci su stari iranski narod srodan Perzijancima koji se na područje Medije što se prostirala između Kaspijskog mora i Mezopotamije nastanio u 2. tisućljeću pr. Kr. Ovaj kraj danas pripada suvremenom Iranu, Iraku i Turskoj. Njihovo ime prvi puta se spominje u asirskim natpisima 836. prije Krista. U 8. stoljeću pr.Kr. se sastoji od nekoliko manjih kneževina, a njihova plemena ujedinio je vladar Dejok (Δηιόκης, as. Dayukku, od 728.- 675. pr.Kr.) i postaje prvim vladarom Medije. Naslijedjuje ga njegov sin Fraort I. (675.- 653.) koji ulazi u protuasirsku koaliciju s Kimerijcima i kroz čije se doba vazalni Medijci oslobadjaju asirske vlasti, ali je on u napadu poražen i poginuo. Povijest spominje i Fraorta II. (uzurpatora ?) koji je vladao kraće vrijeme i pogubljen je u Ecbatani. Do 625. godine je izgleda Medija bila pod skitskom vlašću od 653.- 625. kada njome vlada Madije Skitski.

Zadnja dva medijska vladara su Kiaksar (Κυαξαρης, 625.- 585.), Fraortov sin koji proširiuje ozemlje Medijskog carstca i posljednji neovisni medijski vladar Astiag (585.- 553.). Kiaksar je imao kćer ili unuku imenom Amitis, koja je postala ženom Nabukodonosora II. i njoj je ovaj babilonski car izgradio Viseće vrtove u Babilonu. Kiaksar je modernizirao svoju vojsku i u savezu s Babilonom i Urartima zauzeo i uništio Ninivu 612. pr.Kr., što je kraj Asirije. Naslijedio ga je njegov sin i posljednji medijski kralj Astiag, kojega je svrgnuo s vlasti njegov unuk Kir Veliki i odonda su Medijom i njezinim vazalima zavladali perzijski Ahemenidi: dalje vidi pobliže Ahemenidska Perzija.

Medijski jezik

Medijski jezik (ISO 639-3: xme) je izumrli iranski jezik kojim su govorili rani Medijci. Zajedno s današnjim kurdskim, mazanderanskim, baludjiskim i gilačkim jezikom spada u skupinu sjeverozapadnih iranskih jezika. Medijski jezik se spominje samo u zapisima na staroperzijskom, ali o njegovoj gramatici se ne zna zamalo ništa pobliže. Prods Oktor Skjærvø iz sveučilišta Harvard navodi: „medijski jezik značajne fonološke izoglose dijeli više s avestanskim nego staroperzijskim jezikom“. Također spominje i kako je „medijski jezik bio u odredjenoj mjeri službenim jezikom u zapadng Irana“.

Ne postoje sačuvani veći dokumenti iz medijskog doba, a nije poznato ni kakvim su pismom pisani. Novija istraživanja pokazuju kako je tzv. elamsko linearno pismo (koje još nije dešifrirano) možda pisano na medijskom jeziku, pod predpostavkom kako je Kutik-Inšušinak izvorno iransko ime medijskog vladara Kiaksara, a ne ranijega elamskog kralja. Razlike od inih etnolingvističkih skupina npr. Perzijanaca je očita uglavnom iz stranih izvora kakvi su asirski zapisi na klinopisu sredinom 9. stoljeća pr. Kr., ili Herodotova djela iz sredine 5. stoljeća pr.Kr. koja opisuju medijsko-perzijski sukob. Domaći naziv medijskog jezika nije poznat, kao ni pobliže razlike od inih jezika kojima su govorili ostali iranski narodi.

Prijestolnica Ekbatana

Ekbatana (hurit. & urart. Matána, asir. Agámtanu, staroperz. Haŋgmatana, grč. Agbatana po Eshilu i Herodotu), antički je grad iz doba Medije i Perzijskog Carstva, danas Hamadan u novom Iranu (550.284 stanovnika god. 2005.). Riječ Ekbatana u doslovnomu iranskom smislu znači „Mjesto okupljanja“. Izvorno su ga prvi izgradili još prapoviestni Huriti pod planinom Kur-Arandu (sada Alvand) s imenom Matána u brončano doba sredinom II. tis. pr.Kr. uz iztočnu granicu svog kraljevstva Mitanni, kao središte rane pokrajine Matani. Kasnije je pod istim imenom Matana početkom I.tis. pr.Kr. bio jugoiztočnim gradom Urartskog carstva (Biayni), kao središte njihove rane pokrajine Madai.

Medijci su ga u doba kralja Astiaga (Istuvegu) rabili kao glavni grad njihovog kraljevstva, ali ga od 549. pr.Kr. osvaja perzijski vladar Kir Veliki i pripaja Perzijskom Carstvu Ahemenida. Starogrčki izvori govore kako je Ekbatana bila glavni grad Medije, a njenu gradnju pripisuju Dejoku (Daiukku po asirskom klinopisu), koji je oko grada dao izgraditi sedam koncentričnih gradskih zidina u različitim bojama. Povjesničar Polibije također opisuje veličanstvene gradske utvrde oko Ekbatane 1.300 metara dužine koje su opasavale kraljevu palaču, a Ekbatanu naziva najbogatijim i najljepšim gradom svijeta.

Niz medijskih vladara

Prvo se navedeni zapadnjački tj. grčki naziv vladara, pa (u zaporkama) izvorno medijsko ime:

Vladar	*Herodotos	*George Cameron	*E.A. Grantovskiy	*I.M. Diakonov	Srodstvo
Vladar	Doba god.				Srodstvo
Dejok (Dahiauk)	700. - 647. pr. Kr.	728. - 675. pr. Kr.	672. - 640. pr. Kr.	700. - 678. pr. Kr.	sin Fraorta Starijeg
Fraort I. (Xšatrita)	647. - 625. pr. Kr.	675. - 653. pr. Kr.	640. - 620. pr. Kr.	678. - 625. pr. Kr.	sin Dejoka
Madije Skitski	X	653. - 625. pr. Kr.	635. - 615. pr. Kr.	X	Skitski osvajač
Kiaksar (Huvaxšatra)	625. - 585. pr. Kr.	625. - 585. pr. Kr.	620. - 584. pr. Kr.	625. - 585. pr. Kr.	sin Fraorta II.
Astiag (Ištuvegu)	585. - 550. pr. Kr.	585. - 550. pr. Kr.	584. - 550. pr. Kr.	585. - 550. pr. Kr.	sin Kiaksara
*Gornje kronološke procjene su iz: Encyclopedia Iranica: Media - Median dinasty.

Bibliografija

Dr.Srinavasan Kalyanaraman: Kulturne veze Saraswata i Hrvata od neolita do metalnog doba (sažeti hrvatski izvod iz engleskog predavanja 17. 11. 2006). Zbornik simpozija, Muži zagorskog srca, Zabok 2009. ISBN 953-97412-5-4
R. Zadok: "Mannea", Encyclopedia Iranica.
Yousef Madjidzadeh: The land of Aratta, in: JNES 35 (1976), 105-113.
Yousef Madjizadeh: Jiroft, The earliest oriental civilization. Teheran 2003. ISBN 964-422-478-7
F.H. Andrews, Painted Neolithic Pottery in Sistan discovered by Sir Aurel Stein, The Burlington Magazine, vol. 47, pp. 304-308, 1925
Potts, D.T.: Total prestation in Marhashi-Ur relations, Iranica Antiqua 37 (2002).
Khačikjan, Margaret: Elamski jezik („The Elamite Language“), Documenta Asiana IV, Consiglio Nazionale delle Ricerche Istituto per gli, studij Mikene i Egejo-Anatolije, 1998. ISBN 88-87345-01-5
Potts, Daniel T.: Arheologija Elama: stvaranje i transformacija antičke iranske države („The archaeology of Elam: formation and transformation of an ancient Iranian state“), sveučilište Cambridge, 1999. ISBN 0-521-56496-4 i ISBN 0-521-56358-5
D.T. Potts: Elamites and Kassites in the Persian Gulf. Journal of Near Eastern Studies 65/2, 2006, 116.
Quintana Cifuentes, E., Historia de Elam el vecino mesopotámico, Murcia, 1997. Estudios Orientales. IPOA-Murcia.
Quintana Cifuentes, E., Textos y Fuentes para el estudio del Elam, Murcia, 2000.Estudios Orientales. IPOA-Murcia.
Persians: Masters of Empire, Time-Life Books, Alexandria, VA (1995) ISBN 0-8094-9104-4
Potts, Daniel T.: The Archaeology of Elam: Formation and Transformation of an Ancient Iranian State, Cambridge University Press (1999) ISBN 0-521-56496-4 and ISBN 0-521-56358-5
McAlpin, David W., Proto Elamo Dravidian: The Evidence and Its Implications, American Philosophy Society (1981) ISBN 0-87169-713-0
Igor M. Diakonoff: „Medija“ (Media), Ilya Gershevitch, Cambridge History of Iran, 2. svezak, London: Cambridge University Press, 1985.
Bruno Genito: „Medijci - slaganje arheoloških dokaza“ (The Medes: A Reassessment of the Archaeological Evidence), Istok i Zapad 36/1-3, 1986., str. 11.
Peter Calmeyer: „Medijska umjetnost i arhitektura“ (Median Art and Architecture), Enciklopedija Iranica, II. svezak, 1987.
David Stronach: „Medijsko naselje Tepe Nuš-i Jan“, Cambridgeova povijest Irana II., Acta Iranica, 1985., str. 832.-837.
Charles M. Laymon: The Interpreter's One Volume Commentary on the Bible: Introduction and Commentary, izdavač: Abingdon Press, 1971.
Gunnar Heinsohn: „Kijaksar - medijski veliki kralj u Egiptu, Asiriji i Iranu“ (Cyaxares: Media’s Great King in Egypt, Assyria & Iran), Sveučilište u Bremenu, 2006.
Max Duncker: „Povijest antike“ (The History of Antiquity), Richard Bentley, London, 1881.
Robert Anderson Edward: „Povijest nestalih civilizacija Istoka“ (The Story of Extinct Civilizations of the East), izdavač: Phillips McClure, 1904.
George Rawlinson: „Sedam velikih monarhija Starog Istoka“ (The Seven Great Monarchies of the Ancient Eastern World), New York, izdavač: John B. Eldan Press, 1885. (pretisak 2007.)

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Enlarged and elaborated by GNU-license, almost from Croatian Wikinfo and WikiSlavia.

Prapoviestni Prediranci

Sadržaj