Rani Hrvati u Americi

Izvor: Metapedia

Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Rani Hrvati u Americi (srednjovjeki tragovi prekomorskih Hrvata): Najpoznatiji pokazatelj ranih Hrvata u Americi je pleme Croatan na istoku USA. Pred dvadesetak godina je u Bahiji (Brazil) nadjen na kamenu srednjovjeki nadpis sličan glagoljici, a odnedavno čak 61 glagoljski nadpis od 7.- 14. stoljeća na stijenama gorja Amambay u Paragvaju. Amerikanci drže da su pisci tih ploča sudjelovali u gradnji prvoga ranoameričkog grada Tiwanaku (Tiahuanaco), gdje kipovi vladara Huaritskog carstva od 9.-12. st. nose šahovnice kao i kasniji kraljevi Inka, a njihova naselja se zovu wasi. Vjerojatna nazočnost srednjovjekih Arapa u Americi proizlazi iz starih pisaca npr. Al-Masu'di i Al-Mazanderani, a nedavno je sigurno dokazana (B. Fell i ini) arheonalazima ranih kufskih nadpisa u SAD, npr. arapski novac kod Cambridgea i grobni nadpis uz Anubis Cave itd. Isto potvrdjuju još neamerički govori plemena Hokan i Hokoham uz meksičku granicu, koji spadaju u hamitsku skupinu i najbliži su afričkim Berberima, pa stara indianska molitva "Allâ shalâh lullah, Allâ shalâh menah". Slično dokazuje i uzgoj američkog kukuruza u srednjovjekom Magrebu. U maurskom kalifatu španjolskih Omajada su brojni Hrvati imali važne uloge, npr. naši vojskovodje H. Badrov, W. el-Ameri, Z. al-Ameri, a u maurskoj plovidbi do Amerike od 9. st. su jamačno sudjelovali i hrvatski pomorci. Od ovih potječe srednjovjeka etnogrupa Hvirtamanna iz vikinških izvora na istoku USA, kojih su potomci Croatani. Srednjovjeki prorok Vissakae (= Lofty Hero) iz indijanske predaje je vjerojatno identičan s admiralom Harwâtje Marjakyr iz Veyskih legenda na Krku. On je po predaji kroz ocean Semerân vodio flotu od 7 brodova, čiji je golemi reljefni prikaz duž stijene 72 x 12m nedavno pronadjen u Brazilu.

Sadržaj

Summary

Early Croats in Americas (medieval traces of oversea Croats): The best known indicator of the early presence of Croats in America was the tribe Croatans in southeastern coast of USA. Before 3 decades in Bahia coast of Brasil a medieval inscription on stone was found, reminding of the medieval Glagolitic alphabet of the early Croatia. Subsequently also 61 similar inscriptions of this Glagolitic type from 7th - 14th centuries on the rocks of Mt Sierra de Amambay in Paraguay have been discovered. Some American scientists think that the scriptors of these petroglyphs probably took part in the construction of the earliest American town Tiwanaku (Tiahuanaco). The ruler statues of the old Huari empire in 9th - 12th cent. bring the chessboard symbols there, as well as the subsequent Inka kings (both reminding of the Croatian anthem). Their villages also have the medieval Croatian name "wasi". The possible presence of the medieval Arabs in America was indicated by some old writers e.g. Al-Masou'di and Al-Mazanderani, and recently this has been confirmed by some archaeological findings (Barry Fell and others) of the medieval Kufic script in USA, e.g. in the Arabian coins found near Cambridge, and the funeral inscription at Anubis Cave, etc. The same is also confirmed by the Non-American tongues of the Hokan and Hokoham tribes near the Mexican border, that belong to the Hamitic group and they are the nearest to the Berber tongues in Maghreb. A similar indicator is the old Amerind prayer "Allâ shallâh lullah, Allâ shalâh menah" (God save the ruler, God save the people), reminding of the Arabic prayers. It is also confirmed by the medieval cultivation of the American maize in Maghreb. In the Moorish caliphat of Spanish Omaiads, several islamised Croats had the essential roles e.g. generals H. Badr, W. el-Ameri, and Z. al-Ameri. Some Croatian navigators from Spain also took part in the Moorish expeditions to America after 9th cent. From them probably descend the medieval ethnic group of Hvirtamanna in eastern USA, which was mentioned in the old Viking reports, and their descendants may be the recent tribe Croatans. The medieval prophet Vissakae (Lofty Hero) from the Amerindian tradition is probably identical to the early admiral Harwâtje Marjakyr of the Veyan legends in Adriatic islands. After that tradition, he led across the Semerân Ocean (= Atlantic) a navy of 7 ships, and a giant relief presentation of this early navy along the rock of 72m x 12m in Brasil has been recently discovered.

Proslov

Prvi mogući posjetitelji Amerike iz Staroga svijeta bili bi antički Feničani od 7.-3. stoljeća p.n.e., koji su po vlastitim izvorima iz Kartage plovili na Atlantik i tamo otkrili razne otoke: Kanare, Azore i možda američke Antile. Nalazi feničkog novca i njihovih nadpisa na Azorima, u SAD i Brazilu upućuju na mogućnost dolaska Feničana, iako neki drže da je taj novac u Ameriku možda unesen naknadno. Postoje takodjer i nesigurne naznake iz srednjovjekih kineskih tekstova o prekomorskoj plovidbi Pacifikom do "istočnog kopna", a u Kini je poznat i uzgoj kaktusa već od srednjega vijeka, iako su to izključivo američke biljke. U ranomu srednjem vijeku postoje još nejasne naznake o plovidbi irskih ribara i misionara do Sjeverne Amerike, na što tamo upućuju arheonalazi ranoirskog vjerskog pisma "ogham". Donedavna su jedini sigurni europski naseljenici Amerike prije Columba bili skandinavski Vikingi u Kanadi, kamo su prvi doplovili Leif Eriksson 998. i Karl Thorwald 1005. Ovo potvrdjuju vikinške rune u Americi, arheonalazi njihovih naselja na otoku New Foundland i opsežni opisi više vikinških plovidba do prekomorskog kopna "Vinland" iz srednjovjekih nordijskih Saga. Za Arape su u Americi držali da su možda u srednjem vijeku plovili preko Atlantika, ali su to tek nedavno sigurnije dokazali i pobliže proučili doktori Barry Fell (Harward), Brian Fagan, Steve Whittet, Cavalli-Sforza, O' Leary, Ben Madison, Donald Cyr, Pimiento-Bey, von Wutenau, Van Sertima, A. Zahoor, Y. Mroueh itd. Za moguću raniju nazočnost Hrvata u Americi je donedavna jedini pokazatelj bilo ime staroga indianskog plemena Croatan na jugoistoku SAD, što se pokušalo objasniti mogućim brodolomom nekoga dubrovačkog broda na američkoj obali ubrzo nakon Columba (PRPIĆ 1960, ŠIŠEVIĆ 1976), dok su nalazi šahovnica kod ranih Indijanaca smatrani slučajnom podudarnosti. Ovdje su pokazatelji o plovidbi srednjovjekih Arapa i Hrvata preko Atlantika prikazani usporedno, jer je bar u Sjevernoj Americi njihov dolazak uglavnom bio najuže povezan i zajednički.

Glagoljski nadpisi iz Amerike

Donedavna su glavni pokazatelji za nazočnost ranih Arapa u Americi bili navodi iz srednjovjeke arapske književnosti o plovidbama preko Atlantika. To u egzaktnoj znanosti ipak ima manju i nesigurnu vrijednost negoli konkretni materialni arheonalazi, koji su donedavna za srednjovjeke Arape u Americi bili razmjerno oskudni i neistraženi, a za Hrvate tamo zamalo nikakvi. Tek novija američka proučavanja u zadnjih par desetljeća daju već niz izravnih nalaza o dolasku srednjovjekih Arapa i islama u Ameriku već prije Columba, odprilike istodobno s Vikingima u Kanadi. Prvotni i najjači znanstveni dokaz su američka odkrića srednjovjekog kufskog pisma u SAD i srednjoj Americi, gdje su najvažnija dva općepriznata arheonalaza. Još 1797. kod Cambridgea je Teddy Harris našao cijelu vreću četverouglatog arapskog novca (legura srebro-bakar), od čega su dva uzorka očuvana i preslikana u Američkoj akademiji iz Bostona. Tek nedavno ih je pobliže proučio arheolingvist prof. dr. Barry FELL (1976, 1980) iz Harwarda i potvrdio da su arapski sa srednjovjekim nadpisima ranoarapskim kufskim pismom. Drugi važan noviji dokaz je kufski nadgrobni nadpis uz pećinu Anubis Cave (Oklahoma). Još je poznat niz sličnih, ali manje jasnih srednjovjekih nadpisa, koje neki u Americi drže arapskima, dok ih ini zasad ne prihvaćaju pa treba pričekati pobliže poredbene analize: npr. Mimbres Valley (New Mexico), Mesa Verde (Colorado), Tipper Canoe (Indiana), Washoe Pass (Nevada), Keyhole Canyon, Allen Springs, Logomarsino itd. Takodjer je značajno da su Indijanci plemena Ojibwa donedavno rabili posebno pismo slično kufskome.

Zapisi ranih Hrvata prije Columba dosad iz Sjeverne Amerike još nisu poznati, ali je već pred tridesetak godina nadjena na istoku Brazila u primorskoj pokrajini Bahia srednjovjeka kamena ploča "In­scrições Ru­pestres" s uklesanim alfabetskim nadpisom, koji je dosta podsjećao na hrvatsku glagoljicu. Zatim je još par sličnih kraćih nadpisa nadjeno i u Argentini. Medjutim su baš tada Hrvati od 1972, nakon sloma "Hrvatskog proljeća" po jugopartijskoj odluci S. Šuvara opet morali biti podrijetlom neplovni kopneni Slaveni, koje bi tek od 10. st. Venecija naučila o moru i plovidbi. Takodjer po donedavnoj jugoslavenskoj povijesti zbog "srpskohrvatskog bratstva-jedinstva", Hrvati takodjer nisu mogli postati pismeni prije Srba i zato se je dopuštalo samo njihovo istodobno opismenjavanje nakon Ćirila i Metoda. Postanak glagoljice i opismenjavanje su dopušteni tek s pokrštavanjem od 9. st., a prije toga su Hrvati jedva postojali i bezuvjetno su morali biti nepismeni kao Srbi i ini Slaveni.

Zato je onda odkriće takvih ploča iz Bahije i Argentine izgledalo nevjerojatno, pa su po analogiji ovi nadpisi pripisani mogućim runama slično kao na sjeveroistoku u Kanadi, što je važilo donedavna. Ipak od devedesetih godina se je poznavanje brojnih srednjovjekih petroglifa (nadpisa na stijeni) u Južnoj Americi mnogostruko poboljšalo, jer je u brdskim prašumama Paragvaja dosad nadjen čak 61 sličan nadpis poput Bahije i još par njih u Argentini, pa je to danas najveći niz srednjovjekih nadpisa u obje Amerike (WILKINS 1974, MAC GLONE 1993, D. CYR 1998). Ruski su paleografi po uvidu zaključili kako je to srednjovjeko slavensko pismo, ali su naši sinekurni poltroni po partijskoj direktivi i to odbili,- a u manjku inih protudokaza je tamošnji glavni istraživač kod nas javno oklevetan za 'nemoralnu homoseksualnost' (tipski "naučni argumenat" naše Udbe).

Za njihovo odkriće je najzaslužnija, nedavno preminula slovenska profesorica dr. Branka SUŠNIK, koju su nakon 2. svj. rata jugoslavenski komunisti zbog vjere prognali iz domovine, pa je otišla u južnu Ameriku i u Buenos-Airesu je postala najugledniji južnoamerički etnolog i antropolog, te direktor nacionalnog muzeja. Potom je doktorica Sušnik po južnoameričkim planinama i prašumama savjesno proučavala nepoznate i zanemarene kulture Indianaca. Napokon je devedesetih godina na sjeveru Paragvaja duž gorja Sierra de Amambay otkrila cijeli niz zagonetnih alfabetskih zapisa uklesanih po stijenama na visini 800 - 1000m, a najviše ih je oko vrhova Pedro Caballero, Cerro Yapones, Cerro Cira itd. Potom je više sličnih zapisa još nadjeno i južnije uz rijeku LaPlata kod naselja Ybyturuzu. Baš zbog tih srednjovjekih zapisa je gorje Amambay nedavno proglašeno Paragvajskim naconalnim parkom. Manji su nadpisi već spremljeni u Nacionalnom muzeju Asuncion, dok su veći i nepokretni preslikani i njihovi odljevi danas krase parkove u paragvajskoj prijestolnici, kao temelj nacionalnog prestiža iz predkolumbove civilizacije Paragvaja. Prvotno se pomislilo da bi i ovo možda bile vikinške rune, ali su skandinavski stručnjaci za Vikinge nakon uvida to odbacili. Napokon se pokazalo da je to arhaični tip uglate glagoljice s manjeviše vidljivim našim slovima A, B, K, M, Š, T, V, poluglasom ( | ), itd. Približnim arheološkim poredbama su ti nadpisi datirani od IX.- XIV. stoljeća, a najveći je sigurno radiodatiran oko godine 970. (kod nas tada vlada Stjepan Držislav).

Glagoljica je posebno pismo južnih i zapadnih Slavena od Češke do Bugarske, ali je najčešće i najduže rabljena uglata glagoljica u Hrvatskoj. Nasuprot inim kontinentalnim Slavenima, u srednjem vijeku su jedino pomorski Hrvati na Jadranu bili tehnički sposobni stići do Amerike, što potvrdjuju npr. pomorske ekspedicije dubrovačkog kapetana Vice Bune (LUETIĆ 1952), koji je u 16. st. prošao Indijski Ocean i zaplovio na zapadni Pacifik kroz otočje Melanezije, gdje je prvi odkrio i oplovio Salomonske otoke i Nove Hebride (danas Saloma i Vanuatu). Sadržaj ovih paragvajskih petroglifa još nije pobliže protumačen, jer su to većinom kraći tekstovi dijelom oštećeni tisućljetnom erozijom, pa glavna odkrića čitanjem tek slijede ubuduće i mogu biti dalekosežna i za američku i ranohrvatsku povijest. Ovi nam zapisi jasno potvrdjuju da je u srednjovjekom Paragvaju trajno postojala pismena civilizacija američkih ranih Hrvata bar tijekom osam stoljeća i nestala je prije Columba kada prestaju ovi zapisi. Njezini su pisci jamačno doplovili iz Europe još početkom srednjega vijeka bar do 8. st., tj. odavno prije Ćirila i sada su to prvi pismeno dokazani odkrivači Amerike, izim prvotnih Indijanaca i još nesigurnih Feničana u Amazoni.

Američki zapisi Arapa i Vikinga

Razni zapisi bez arheonalaza su znanstveno manje sigurni pokazatelji, ali su ipak korisni kao putokaz za istraživanja i mogu dopuniti detaljima arheonalaze. U nordijskim Sagama kao i u zborniku "Antiquitates Americanae", uz otoke Island i Grenland Vikingi takodjer prikazuju istočnu obalu Amerike pod imenom "Vinland" gdje u 11. st. nalaze dvije različite etnogrupe. Jedno su tamnoputi domorodci na vikinškom "Skraellinge", a južnije od njih uz obalu na današnjem istoku SAD navode drugi, svjetloputi narod Hvirtamanna koji živi u zemlji Hvirtalanda. Ova je kultura Hvirtamanna obuhvaćala današnje američke države Maryland, Virginia i Carolina, a pred tridesetak godina je i arheološki potvrdjena kao apalačka kultura koja dostiže vrhunac sredinom 13. st. za legendarnih kraljeva Decota I. i Decota II. (PIDGEON 1853). Tu su američki arheolozi našli od 9.- 14. st. piramidalne obredne gomile "mounds" visoke do 30m, tragove hramova, više naselja i ine nalaze, u okviru plemenskog saveza na čijem čelu su stajali spomenuti Hvirtamanna. Od 15. st. ova kultura propada i gradovi ostaju u ruševinama, pa su u Columbovo doba već zarasli pod šumama. Na istomu tom području kasniji engleski doseljenici nalaze oko rta Hatteras manje pleme Croatan, što su vjerojatno potomci Hvirtamanna. Još danas u SAD živi oko 800.000 potomaka asimiliranih Croatana (ŠIŠEVIĆ 1976), a medju njima je najpoznatiji Croatan bio npr. američki predsjednik Coolridge (1923 - 1929).

U srednjovjekoj islamskoj književnosti se nalazi niz zapisa koji spominju arapske plovidbe preko "Mračnog Oceana" (Atlantik) do raznih pučinskih otoka, a poneki spominju iza njega i zagonetnu zemlju "Ard-Majkula" (? Amerika). Jedan od prvih i najvažnijih je geograf AL-MASOU'DI (871 - 957), koji navodi da je u doba kordovskog kalifa Ibn-Muhammada (880 - 912) pomorac Ibn Said Ibn Aswod izplovio god. 889. iz španjolske luke Delba (Polos), prešao "Mračni Ocean" i doplovio do zemlje "Ard-Majkula". Maurski povjesnik AL-GUTIYA u doba španjolskog kalifa Hishama II. (976 - 1009) spominje da je 999. iz luke Kadeš pomorac Ibn Farrukh isplovio na pučinu Atlantika i obišao Kanarske otoke. AL-IDRISI (1099-1166) navodi da je skupina arapskih pomoraca iz sjeverozapadne Afrike isplovila na "Mračni Ocean" i nakon 4 dana vožnje stigla do pučinskih otoka gdje su domaći razumjeli arapski. ABU-BAKARI (1312) spominje da je u doba marokanskoga kralja Abu-Yakub Sidi-Yussefa (1286 - 1307), šeik Al-Mazanderani na jugu Maroka 1291. isplovio iz luke Tarfay i preko "Mračnog Oceana" stigao do "Zelenog otoka" u Karibskom moru. Iz Columbovih dnevnika i životopisa slijedi da su uz njegov admiralski brod "Santa Maria", na ostala dva broda kapetani bili arapski potomci marokanskog kralja Muhammada III. (1396-1465) iz dinastije Marinida: kapetan Vicente Yanex Pinzon na brodu "Nina" i Martin Alfonso Pinzon na brodu "Pinta".

Arabski tragovi kod Indianaca

Najvažniji živi dokaz srednjovjekog arapskog utjecaja na američke Indijance danas su egzotični neamerički jezici plemena Hokan i Hokoham u sjevernom Meksiku na granici SAD. Oni su posvema različiti od svih inih indianskih jezika diljem Amerike i očito pripadaju skupini hamitskih jezika iz sjeverne Afrike, gdje su najbliži berberskim govorima iz Magreba sa 22% zajedničkog rječnika (BEN-MADISON 1998). Takodjer i u više drugih indianskih jezika u SAD i Mexicu koji pripadaju američkom diasustavu, ipak su manjeviše nazočne pojedine riječi arapskoga ili berberskog iskona, npr. kod plemena Algonquin, Apache, Cherokee, Iroquese, Natchez, Muskogan, Olmec, Pinna itd. (MROUEH 1997, 1999, BEN-MADISON 1998, ZOUBEIR 1998, ZAHOOR 1999). Većina tih plemena u njihovom svjetonazoru više-manje sadrže i poneke tipske elemente iz islama, paralelne s jezičnim utjecajem (AHMAD 1977, NICKOLSON 1987, QUICK 1997, PIMIENTO-BEY 1997). Najjasniji takav pokazatelj spominje PIDGEON (1853): poglavica Dekudâh (1751 - 1842) iz plemena Kichapoo opisao je tom piscu stare predaje svog plemena o izvanameričkom iskonu uz pradavnu indijansku molitvu koja doslovce glasi: "Allâ shallâh lullah, Allâ shallâh menah" (= Bože čuvaj vladara, Bože čuvaj narod !), čiji oblik i sadržaj prilično podsjeća na arapski jezik i islam. Dok kod većine južnoameričkih Indijanaca kao vjerski nazor prevladava prapovjestni animizam, kod sjevernoameričkih plemena je čest zagonetni istočnjački monoteizam, koji su uočili već prvi europski istraživači u 16. st., a najviše podsjeća na islam ili još više na antički mazdaizam (zoroastrizam). S tim je kod Indijanaca povezana njihova poznata viteška čast, poštenje i idealizam, pa njihova osobita simbolika, društveni odnosi i život u skladu s prirodom.

U Columbovu životopisu i putopisu koje je prikazao njegov sin FERNANDO COLUMBO (1959), navodi se da je njegov otac pri dolasku na otok Haiti (Hispaniola) i u Honduras zatekao domorodce s islamskom nošnjom i običajima, dok je 1492, na Kubi kod mjesta Gibara našao na vrhu brda staru ruševnu džamiju, a slične ruševine koje bi mogle biti srednjovjeke džamije, nadjene su još npr. u Meksiku i Teksasu. U SAD je zapisano 565 indijanskih toponima, za koje ZAHOOR (1997) i ZOUBEIR (1998) smatraju da su arapskog ili berberskog iskona, npr. Mekka, Medina, Mahomet, Makhal, pa starija imena indijanskih poglavica (u Arhivu U.S. Kongresa) kao Abdel-Khak, Ramada Bin-Watl, Mohammad Bin-Abdulla i u Meksiku poglavice Aben-Amechy, Do-Bayda, Marabut itd. Iako su ovi nazivi očito arapsko-berberski, američki jezikoslovci to ipak sumnjaju za niz drugih, jer je inače etimologija nazivlja zbog nesigurnih jezičnih kriterija općenito dosta rastezljiv i dvoznačan pokazatelj podrijetla. Nadalje WHITTET (1999) ističe da su srednjovjeki konjski kosturi prije Columba nadjeni na 13 mjesta u Americi, iako je pitomi konj podrijetlom iz Eurazije, što znači da je već ranije prenesen u Ameriku, vjerojatno s Arapima od čega kasnije potječe i podivljali američki mustang u prerijama. Takodjer je znakovito da su kukuruz pripitomili Indijanci iz divljeg američkog pretka, ali se u sjeverozapadnoj Africi on uzgaja već u srednjem vijeku, pa su ga tu vjerojatno donesli arapski pomorci.

Ranohrvatski tragovi u Indianaca

Najpoznatiji trag ranijih Hrvata u Americi je donedavna bilo polubijelo indiansko pleme Croatan poznatih već od Columbova doba u današnjoj Carolini oko rta Hatteras, ali su danas uglavnom anglizirani bez hrvatskih riječi (osim imena). U prošlom stoljeću je nadjeno južnije još i drugo slično polubijelo pleme bljedolikih Indianaca Guayaki (Aché), koji su rasni mješanci slično kao sjevernoamerički Croatani. Guayaki žive na istoku Paragvaja baš oko nalazišta naših glagoljskih petroglifa, a sad su pred izumiranjem i ima ih 900-1600. Njihov indianski jezik je sličan okolnima većinskim Guarani, a uz ine razlike imaju i naše riječi (bez prijevoda): ime, ruka, kuja, kuna, itd. Južnomerički povjestnici sada drže da su pisci paragvajskih petroglifa bar dijelom izgradili u visokim Andama najraniji američki grad, kojega Indijanci izvorno zovu Tiwanak (Tivanacu), ali su ga potom Španjolci razorili i romanizirali u poznati "Tiahuanaco". Po indijanskim legendama koje su već dokazane brojnim arheonalazima, od 9.- 12. stoljeća je na središnjim Andama zavladao narod Huariti, koji kontroliraju Ekvador, Peru i Boliviju pa tu izgradjuju visoku civilizaciju i prostrano Huaritsko carstvo s prijestolnicom Tiwanacu uz planinsko jezero Titicaca.

Na srednjovjekim kipovima (npr. u muzeju Berlin), huaritski vladari kao znak vlasti imaju na prsima kariranu šahovnicu. Kada su potom vlast Huarita srušili indijanski Inke, ovi isto preuzimaju sličan znak bijelo-smedje šahovnice na prsima kao simbol kraljevske vlasti sve do provale Španjolaca u 16. stoljeću. Uz državnu šahovnicu su Inke od ranijih Huarita naslijedili i neke društvene nazive slične ranohrvatskima, koje su do danas još očuvali potomci Inka npr. kula (ocean-kulaf), tarata (more - krčki taraac), mul (zidina), tarma (izvor), tapuja (zemljišna parcela), pa ranohrvatski naziv wasi za naselja i zato do danas u Peruu postoje mjesta Huari-Wasi, Inkawasi itd. Kad su Inke zauzeli Peru, vladari Huarita su dijelom odplovili Pacifikom na Uskrsni otok, gdje bijeli starosjedioci još i sada pripadaju našemu dinarskom antropotipu. Glasoviti istraživač Thor HEYERDAHL dokazao je da baš njih prikazuju divovska poprsja na tom otoku, a negroidi sa zapada su se tu doselili tek kasnije.

Takodjer i u SAD na ranijem području Hvirtalanda, više srednjovjekih indianskih crteža u američkim muzejima prikazuju nam čelnike Hvirtamanna koji na glavi nose kacige s kariranom šahovnicom ili ogrtače s crveno-bijelom šahovnicom. Istodobno srednjovjeke legende meksičkih Maya, takodjer spominju da ih je jednom napalo brodovlje "bijelih bogova" koje su odbili. Ratni zarobljenici su potom kao zidari u svetom gradu Chicen-Itza na poluotoku Yucatan dekorirali njihove hramove, gdje se još i sad vide starohrvatski valoviti tropleti, inače nepoznati diljem Amerike, jer kod Indijanaca inače prevladavaju nizovi uglastih dekoracija. Takodjer je medju Indijancima diljem Amerike raširena predaja o njihovu pravednom bijelom proroku, koji je u jedno pradavno svitanje s prvim zrakama izlazećeg sunca na obzorju doplovio s brodovljem preko Iztočnog oceana i donio im kulturu, zakone, vjeru i kodeks časti (BUSCHAN 1935). Toga indijanskog proroka razna plemena nazivaju bliskim inačicama Wisakae, Vissake, Visakal i slično u značenju "Lofty Hero" (= Visoki junak).

Te zajedničke indijanske legende srednjovjekog iskona opisuju bijele bogove i njihova predvodnika Vissakae, što je glavni indijanski prorok kojega je poslao njihov vrhovni bog Veliki Manitou, da ih nauči tehniku častnog i moralnog ratovanja, paljenje svetih vatra na brdima, simboliku boja za strane svijeta i druge iztočne vještine mazdaističkog podrijetla. Ovo zoroastersko naslijedje je dosad najizrazitije kod onih plemena koja su bar djelomični sljednici srednjovjeke kulture iz plemenskog saveza Hvirtamanna: Chinook, Hopi, Kichapoo, Muscogan, Mascouten, Nahtchez, Pueblo, Selish itd. Dapače plemena Kichapoo, Nahtchez i Mascouten u svojim naseljima sve dosad održavaju vječne svete vatre, a u Meksiku pri obredu u čast proroka Vissakae indijanski vračevi stavljaju znakovite pregače ukrašene kariranom šahovnicom. Sve dosad mnogi Indijanci po američkim selima od Kanade pa do Perua, svake zore pobožno dočekuju prve zrake izlazećeg sunca na istočnom obzorju, odakle će se po najavi velikog Manitua jednom opet vratiti njihov prorok Vissakae. Po njihovoj predaji, kada teror nad Indijancima postane nepodnošljiv, po odredbi svemoćnog Manitua će se jedne zore Vissakae vratiti da obnovi red: tada će Istočni ocean prekriti bezbroj njegovih brodova i kada on u punom sjaju opet stupi na američko tlo, njegovi će bojovnici "Flatheads" razjuriti i izbaciti nasilne kolonizatore, pa konačno diljem Amerike obnoviti prvobitno carstvo pravednosti i prirodnog života.

Hrvatska predaja o Semerâyu

Da su bar neke povratne vijesti već u srednjem vijeku povremeno stizale iz Amerike do Jadrana, upućuje i naša prastara čakavska predaja o tomu, pa osobito i bogato arhaično nazivlje za dijelove Amerike zapisano na Krku, koje je posve različito i jezično starije od medjunarodnog nazivlja. Američki kukuruz na Balkanu i kaktusi u Dalmaciji uzgajaju se već od srednjega vijeka, što takodjer upućuje na rane prekooceanske veze. Čakavska pomorska predaja o dalekim plovidbama je donedavna bila poznata na više jadranskih otoka, ali se nije uklapala u ideologiju kontinentalnih Slavena pa ju slavisti nisu zapisali i kao tobože romanska prepuštena je zaboravu i nestanku. Kod nas je jedino povjesnik prof. Mitjel Yoshamya (1976) popisao staru pomorsku predaju na rodnom otoku Krku, gdje ranočakavske Krčke legende (Veyske Povede) spominju prastaru oceansku plovidbu i kulapne orkaturi (oceanske kitolovce) iako se rijetki kitovi ne love u Jadranu niti u Sredozemlju. Nasuprot inih nepomorskih Slavena, u hrvatskoj pomorskoj predaji iz Kvarnera je očuvano pradavno i bogato narodno nazivlje za desetak oblika oceanskih kitova: orkulatva (kitolov), orkatuur (kitolovac), orkule (kitovi), orkulytje (mladi kitić), orkulyna (golema ulješura - Physeter), sionorkul (plavi velekit - Balaenoptera) itd.

Ova već zamalo zaboravljena pomorska legenda govori o pradavnoj floti od sedam brodova, koju je predvodio naš admiral Harwatje Marjakyr. Oni su po predaji preplovili Velemori (Sredozemlje), pa Semerna Khulap (Zapadni Ocean) i stigli do bajoslovne zemlje Semeraye (Zapadno kopno) gdje vladaju Ćavjene keroli" (Crveni kraljevi). U pomorskom zwyzdoslovju (pučko zvjezdoznanje) jadranskih otoka koje ima čak 107 imena raznih zvijezda tj. najviše nakon Arapa, uspomena na tu našu oceansku flotu dosad je preslikana u nebesko zviježdje Veliki Medvjed. Njega stari otočani na Jadranu zovu Šedan-Brodih, gdje su pripadne zvijezde kao svjetla tih 7 brodova: najjača je admiralski brod Sionav (alfa), pa Šwera (beta), Mićanav (gama), Noavyna (epsilon), Dwojdi (zeta) Dragaar (eta) i sedmi brod Maryan (delta). Ovu našu predaju sad još znakovito dopunjuje noviji američki arheonalaz, koji su na Internetu (8. 7. 1999) objavili arheolozi dr. Daniel Meadow i dr. Alex Green: Bizu Paragvaja u grančnoj prašumi Brazila je duž prostrane granitne stijene 72m X 12m uklesan velebni panoramski reljef flote srednjovjekih brodova sredozemnog tipa u plovidbi morskom pučinom, što je mogući prikaz pradavne plovidbe prvih Europljana preko Atlantika do Amerike.

Kod starih pomoraca na Krku u Vejskoj pračakavici (Gan-Veyãn) je očuvan naš najstariji naziv Amerike kao Semerâje (staro bodulski: semêra = zapad). Još donedavna su tu postojali bogati i arhaični 'veyski' nazivi za pojedine dijelove Amerike (y = ü, deblje = naglasak): Kulàp-Siõn (Pacifik), Kulàp-Semêrna (Atlantik), Siôn-Zahõj (američke zemlje - zapadni svijet), Zgor-Semêrah (Sjeverna Amerika), Zdol-Semêrah (Južna Amerika), Meysemêra (srednja Amerika - Mexico), Merike (USA - SAD), Baršÿne (Kanada), Baršÿtje (kanadski otoci), Velatohõr (Grenland), Artatohõr (Labrador), Artarša (Aljaska), Arta-Semêra (poluotok Yucatan), Artazahõj (Florida), Skopje-Semêrne (Antili-Karibi), Vela-Semêra (Kuba), Mića-Semêra (Portorico), Semèrne-Šadrÿni (Bahamski otoci), Semerÿtje (otoci Bermudi), Semêrne-mori (Karipsko more), Zahôjne-mori (Meksički zaljev), Buka-Semêrah (Magellanov tjesnac), Kukûr-Semêrah (delta Amazone), Kukûr-Zahõj (delta Missisippi), Hlami-Zahôjne (američki Kordiljeri), Hlami-Semêrne (Ande) , Varsemêrah (Brazilsko gorje), Varzahõj (Rocky Mt.- Colorado), Ursemêrah (Tiahuanaco - LaPaz), Urzahõj (Mexico City), Merikâni (bijeli Amerikanci), Semerâne (Indianci), Semerÿce (Indianke), Baršâne (Eskimi), Baršÿce (Eskimke), itd.

Pomorski bojevi za Araukaniju

Potomci admirala Vissakae i ranohrvatskih maryana su dijelom nastavili u Južnoj Americi suradnju s Indijancima sve do 19. st. Zadnje slobodno indiansko ozemlje u obje Amerike je bila do kraja 16.st. indianska Kraljevina Patagonija, koja je od 1448.- 1482. pod kraljem Tupac Yupanqui bila južna vazalna provincija uz kraljevstvo Inka. Nju su sve do god. 1598. pod indianskim generalom Lautaro (indian. Lev-Traru) žestoko branili Araukani (Mapuche), kad su ih Španjolci privremeno pokorili, ali su borbe nastavljene ustancima od 1723.- 1766. Kada su opet Araukani krajem 19. st. digli posljednjii svoj ustanak za oslobodjenje, proglašeno je u Patagoniji od Cap Horna do rijeke Bio-Bio indiansko Kraljevstvo Araucania pod kraljem O.A. Tounens I. god. 1860.- 1878, čiji izbjegli potomak princ Felipe Tounens dosad živi u Francuskoj. Ratovi Araukana protiv Čilea i Argentine pod indianskim generalom Toki Kalapan su trajali uzastopce od 1860.- 1862., pa od 1869.- 1871. i završni na istoku u Argentini pod idućim kraljem Aquiles Tounens od 1879.- 1883, kada su napokon Araukanci pokoreni (Menendez 1959, Mariman 1996).

Za razliku od većine inih Europljana, u tom ratu za obranu slobodne Araukanije su pomorski Hrvati oko Patagonije, zbog svojih iskustava iz porobljene domovine dijelom spontano stali uz domaće Araukane, pa je iz naših ribarica i trgovačkih brodova tamo naoružana hrvatska Južna flota (Esquadra Arauco-dalmata), koja je zajedno s kopnenom vojskom Araukana bojevala na moru duž obala Čilea i Argentine. Glavne baze i skrovišta te naše Južne flote su bila u dubokim fjordovima i rasjeckanom otočju zapadne Patagonije i Magelanovog tjesnaca nalik našoj dalmatinskoj obali, odakle su gerilsko-pomorskim akcijama u stilu Uskoka i Neretvana uspješno napadali argentinsku i čileansku flotu, koje su na moru uzastopno pobijedili i dijelom uništili. Medjutim su na kopnu iskusni španjolski konkvistadori ipak imali oružanu i logističku nadmoć, pa su konačno uništili indiansku vojsku Araukana do godine 1883. Ova su zbivanja još nedovoljno poznata i treba ih proučiti iz naših i američkih izvora. Dosad su istočni stočarski Araukani u ravnicama Argentine uglavnom već istrijebljeni i ostalo ih je tek oko 200.000 na južnim Andama u Čileu, u provincijama Bio-Bio i Mapuche. U novije doba od 1998. se tu na jugu Čilea, uz medjunarodnu podršku zelenih ekologista opet organizirao novi gerilski pokret Coordinadora Arauco-Maleco za indiansku autonomiju i vraćanje otete zemlje (17.000 ha) većinom prodane globalnim multi-kompanijama za sječu, ali ih čileanske vlasti proglašavaju 'teroristima' i neke likvidiraju.

Povezanost svih pokazatelja

Dosadanji arheonalazi i kulturno-jezični tragovi u samoj Americi, pa arapski tekstovi u Starom svijetu zajednički se dopunjuju i već jasno potvrdjuju da su arapski pomorci možda već u 9. st, ili najkasnije u 10. st. iz Maroka i Španjolske plovili do Srednje i Sjeverne Amerike. Kada su u srednjem vijeku arapski Mauri osvojili Španjolsku, u Kordovskom kalifatu dinastije Omajada u njihovoj službi kao plaćenici ili zarobljenici rade brojni Hrvati iz Dalmacije. Osobito u maurskoj mornarici i vojnoj gardi su najpoznatiji hrvatski vojskovodje bili Hadžib Badr (902 - 921), Wadha El-Ameri (1009 - 1013) i Zohair Al-Ameri (1018 - 1041),- po kojima je možda i nazvana Amerika?. Maurski su brodovi iz Španjolske, bar dijelom s hrvatskim posadama tada plovili diljem Atlantika, a Hrvati koji su već ranije imali bar neke maglovite predočbe o prekomorskoj zemlji Semeraye (= Zapadno kopno), jamačno su im pomogli kao pomorski vodiči preko Atlantika. Po američkim arheonalazima i arapskoj literaturi su maurski brodovi iz srednjovjeke Španjolske nedvojbeno oplovili pučinske Azore i stigli do srednje Amerike, ranije ili istodobno dok su Vikingi odkrivali sjeverniju Kanadu. Na temelju svih tih pokazatelja je sada manje vjerojatno da su Indijanci Croatan potomci novovjekih dubrovačkih brodolomaca, a logičnije je njihovo ranije podrijetlo od srednjovjekih Hvirtamanna, tj. dijelom islamiziranih Hrvata iz Španjolske koji su zajedno s arapskim Maurima doplovili u Ameriku već u 9. ili 10. st. prije Engleza i Španjolaca.

Svi spomenuti pokazatelji iz paragvajskih i maurskih tekstova, pa vikinške Sage, indijanske i jadranske legende, grbovi i bogato ranočakavsko nazivlje Amerike istosmjerno nas upućuju da su još i prije, početkom srednjega vijeka ranohrvatski pomorci preplovili Atlantik do Južne Amerike i tamo donesli našu glagoljicu. Pritom su legendarni indijanski mesija Wissakae i ranohrvatski legendarni pomorac Harwatje Marjakyr vjerojatni sinonimi za istoga oceanskog admirala. Zviježdje 'Šedan-Brodih' na jadranskom nebu i reljef brodovlja na brazilskoj stijeni možda su alegorijske preslike iste flote, koju je u srednjem vijeku taj admiral proveo od Jadrana preko Atlantika do Amerike, nakon čega tamo počinje osmostoljetna glagoljska pismenost. Mazdaistički elementi u tradiciji Indijanaca najbolje se mogu objasniti utjecajem pomorskih Prahrvata.

Pri pomorskoj selidbi južnohrvatskih praikavaca iz Azova i Crnoga mora krajem 6. i početkom 7. st., oni su prvo u savezu s predzadnjim perzijskim kraljem iz dinastije Sassanida Khosravom II. (591 - 628) iz mora napali Carigrad gdje su ih Bizantinci odbili. Potom su odplovili do Krete i Peloponeza, gdje su još donedavna postojala hrvatska naselja. Ubrzo su napali južnu Italiju (Bari) i napokon se većina naselila na istočnojadransku obalu i otoke. Avanturistički dio tih pomorskih Prahrvata vjerojatno je uskoro produžio selidbu brodovljem dalje na zapad, kroz Sredozemlje i Gibraltar na pučinu Atlantika, gdje su ih prevladavajuće struje i vjetrovi odvukli do Južne Amerike, sličnim prirodnim putem kao i ranije Feničane. Stoga bi ti rani Hrvati zasad bili prvi pismeno i arheološki dokazani europski posjetioci Amerike, uz prvotne Indijance i dosad još nesigurne antičke Feničane.

Naši paleografi kao Hamm, Japundžić, pa povjesničari Marčinko, Mužić i ini navode podatke o glagoljskoj pismenosti kod Hrvata odavno prije Ćirila bar od 7. st., a preko ruskih istraživača (Černych, Konstantinov, Aleksandar Figurovsky, Viktor Aleksandrovič - Istrin i drugi), već dugo je poznata ranija praglagoljica na Krimu od 4. st., pa odnedavna još pridolazi i ta američka glagoljica od 6.st. Iako su ove kulturne podudarnosti izmedju rane Amerike i srednjovjekog Jadrana bile bar dijelom zapažene već u prošlom stoljeću (Croatani, šahovnice itd.), njihovo je poredbeno proučavanje donedavna bilo uglavnom nemoguće, kao ideološko svetogrdje protiv bezuvjetnog jugoslavenstva.

Iz gore izloženog se nameće pitanje, zašto spomenuti srednjovjeki odkrivači Amerike kao Feničani, Irci, Arapi i rani Hrvati dosad nisu ostavili izrazitih tragova u američkoj kulturi, niti dominantnih etnoskupina kao novovjeki Englezi i Španjolci. Tomu je niz razloga:

  • - Ovi su srednjovjeki prekomorski doseljenici s istoka bili dosta malobrojni.
  • - Prošlo je previše vremena tj. već 1 - 2 tisućljeća pa su im tragovi oslabili.
  • - To su bili uglavnom muški pomorci bez obitelji, koji nisu proveli segregaciju spram domorodaca nego su se poženili Indijankama, potomci su im bili već miješani poluindijanci i brže su se asimilirali sa starosjediocima.
  • - Ovi su srednjovjeki doseljenici većinom nastupali prijateljski kao trgovci, prosvjetitelji i organizatori koji su se uklapali u već postojeće domaće društvo.
  • - Novovjeki Englezi i Španjolci su potom stigli u Ameriku kao naoružani osvajači u velikom broju sa cijelim obiteljima. Ovdje su proveli segregaciju spram starosjedilaca i spram srednjovjekih doseljenika, koje su većinom potisnuli i uništili zajedno s Indijancima, pa su sve ranije kulture većinom uklonjene.

Legenda o Crvenokošcima i kitovima

Na kraju se daje tekst te naše pučke legende o prastaroj plovidbi jadranskih pomoraca "Zapadnim oceanom" u štokavskom književnom prijevodu (za staročakavski original i ino vidi Veyske Povede i Amerohrvatski petroglifi): "Legenda o Crvenim kraljevima i kitolovcima" (štokavski književni prijevod).

"Ovo je prastara legenda o prvoj bodulskoj plovidbi kroz zapadna mora i ocean u srednjem vijeku. Kada su pomorski Matani došli na jadranske otoke, nakon nekog vremena su se borili s Talijanima i arapskim gusarima, pa su zato obnovili i povećali svoju flotu na Jadranu. Njihov čelnik admiral Hrvoje tada je odabrao sedam većih brodova tj. jedrenjaka: Glavni brod, Marjan, Razarač, Brodina, Brodić, Blizanac i Predvodnik. U te brodove su onda spremili sve zalihe za dugotrajnu plovidbu i opremu za drvodjelstvo i popravak brodovlja. Jednoga lijepog dana u proljeće su ovi pomorci zapjevali svoju himnu Marjani-Marjani! - pa se svaka posada ukrcala na svoj brod, odvezali su konope i razapeli jedra.

Potom je ta flota odjedrila na jug uzduž Dalmacije i Albanije (Vlaško primorje), pa su pored Apulije (Talijanski rt) izašli iz Jadrana (Sinjemori) i uplovili su u Sredozemlje (Velemori). Tamo su jedrili na sjeverozapad kroz Mesinski tjesnac i Tirensko more, gdje se na sjeveru vide sniježni vrhunci Talijanskog gorja (Abruzzi). Potom su prošli pored otoka Korzike i Baleara (Kirnya tar Orkule) sve do Iberskog poluotoka (Španjolska). Tamo su kroz Zapadni tjesnac (Gibraltar) izašli iz Sredozemlja i ušli na Zapadni ocean (Atlantik), gdje su ugledali nekoliko ogromnih kitova koji su izbacivali vodoskoke i bili su podjednako veliki kao njihovi brodovi.

Tada su oklijevali, hoće li se vratiti ili poći dalje pa su se tamo neko vrijeme odmarali. Neki dalmatinski Vlasi iz posade, koji nisu bili navikli na otvorenu pučinu i oluje, tada su se iskrcali i ostali u arapskim naseljima gdje su se i oženili tamnim Arapkinjama. Ostali pomorci iz Kvarnera koji su bili iskusni u čestim olujama bure, nisu se toliko plašili pučine ni orkana pa su uglavnom sigurno zaplovili kroz prostrani ocean. Potom su jedrili uz Moreško primorje i Moreške otoke (Maroko i Kanari ?), gdje su drugi brodovi s arapskim ribarima lovili ribu.

Onda su pod stalnim istočnim vjetrom jedrili dalje na zapad preko prostranog Zapadnog oceana, a glavni pokazatelji za smjer plovidbe bili su im danju sunce, a noću zvijezda Tohornica (Sjevernjača) koja im je stalno bila s desne strane. Kroz cijeli mjesec na toj pučini nisu vidjeli nijednog broda niti galebove. Nakon mjesec dana ove neprekidne plovidbe su potrošili sve zalihe tj. pojeli su dvopek, pršute i sir, te popili sve vino iz bačvi i mješina. Potom su bili većinom gladni, jer su samo lovili ribe i pili kišnicu. Tada su već zamalo izgubili nadu da će stići do nekog kopna, ali su se ipak nadali da još nije sve izgubljeno.

Najprije su na pučini zapazili u preletu nekoliko galebova, što može biti znak da je blizu neka obala. Napokon su u iduće svitanje s prvim zrakama sunca na zapadu opazili sitne Zapadne otočiće Semerytje (? Bermudi ili Mali Antili). Pilot prvog broda Predvodnik (Šwera) koji je osiguravao smjer plovidbe, odmah je zaurlao kao ludjak: Kopno-o-o, otoci na zapadu !! Svi beznadni mornari koji su većinom još spavali, tad su naglo ustali i potrčali na pramac ili jarbole da vide taj kraj njihovog lutanja kroz ogromni ocean. Nakon tih sitnih kamenih otočića su ubrzo stigli do velikog Zapadnog otočja (Karibi ?) gdje su susreli crvene ribare Semerane (Indijanci) koji su tu lovili ribu. Jedreći izmedju tih otoka, ovi jedrenjaci su napokon stigli do velikoga Zapadnog kopna Semeray (? Amerika).

Nakon te duge plovidbe i mjesec dana gladovanja, na kopnu su se po prvi puta dobro najeli i napili svježe vode, pa su se tu neko vrijeme odmarali. Potom su otišli dalje pa su jedrili na jug uz zapadno kopno sve do jednog tjesnaca. Tu su s visokom plimom uplovili u neku poveću rijeku (? Orinoco ili LaPlata ?), gdje su plovili na zapad posred velikih močvara Kukur-Zahoy (? Amazonija) sve do neke zabiti medju šumama, gdje su prostrane plićine s jakim protustrujama. Odatle nije više moguća plovidba naprijed i tu su ostali kroz više godina. Oko njih bijahu prostrane prašume i močvare s golemim zmijama, krokodilima i drugim zvijerima, a na drveću su bili čopori majmuna i papiga. Na zapadu su se vidjeli visoki sniježni vrhunci Zapadnog gorja – Semerne Hlami (? Kordiljere).

Ovdje su u manjim zaselcima oko rijeke boravili divlji crvenokošci, od kojih su nabavili ponešto za hranu i takodjer su ih shvatili, da se zapadnije izmedju onih planina još nalaze veća naselja i bogati gradovi s kraljevima. Ovi divljaci nisu obradjivali zemlju, nego su većinom jeli divlje plodove iz šume i lovili su ribu u rijeci i okolnim močvarama. Tad je bilo nepovoljno godišnje doba s neprekidnim kišurinama i sva je okolina bila močvarna i blatnjava. tj. ni za hodanje niti za plovidbu. Kada su završile te kišurine i stiglo je ljepše doba, ovi pomorci su se pokrenuli pa su opet zaplovili i lovili ribu duž rijeke, gdje su pronašli i neki sušniji brežuljak uz obalu. Oko njega su posjekli šumu za dobivanje gradilišta i drvne gradje za barke, pa su tu napravili lučicu i drvene kuće za dulje stanovanje.

Desetak mladjih i hrabrijih mornara su potom pješačili dalje na zapad pa su kroz pustopoljine i bodljasto grmlje stigli na podnožje tog zapadnog gorja. Potom su tamo prošli kroz neke klance i duboke gudure pa su se penjali izmedju strmih vrhova gdje lete ogromni lešinari (? kondori). Napokon su stigli do gorskih jezera, gdje su lijepa polja i parcele ogradjene suhozidima, slično kao kod nas uz Jadran. Ondje su crvenokošci uzgajali kukuruz, krumpir, grah, rajčice i takodjer bodljaste kaktuse i agave. Tamo kao stoku drže neke čupave životinje kao velike koze, ali su bez rogova.

Ondje su našli još veća naselja gradskih crvenokožaca u kamenim kućama, a takodjer i bogati grad s velikim palačama, gdje su zlatna prijestolja Crvenih kraljeva. Ovi crvenokošci ranije nisu nikad vidjeli bijele ljude, ali su ove mornare ipak lijepo prihvatili, pa su tamo dobro jeli i pili. Tada su im naši pomorci lijepo zapjevali i zadovoljni Semerani su uživali i zaplesali svoje plesove. Potom su se ovi mornari tamo još oženili crvenim djevojkama Semeryce (Indijanke) pa su s djecom ondje još dugo boravili i dobro živjeli.

Drugi stariji pomorci koji su većinom ostali uz onu rijeku i brodove, kružili su po močvarama oko svog brežuljka u manjim čamcima, pa su prolaze za ribolov u gustom spletu granja i povijuša probijali sjekirama i kosirima. Ipak klima ondje nije bila zdrava, jer su kroz pola godine lijevale neprekidne kišurine i sve okolo je bilo mokro i blatno. Takodjer su ih tu stalno napadali razni insekti i gamad, pa su ih tu mučile svakakve bolesti i zaraze, te su počeli umirati. Prva je žrtva toga bio stariji admiral Hrvoje i potom je umrlo još nekoliko mornara. Nakon tih zlokobnih znakova, ostalima je tu već dozlogrdilo pa su poželjeli pobjeći i vratiti se na naš lijepi Jadran. Napokon su popravili i obnovili 4 stara jedrenjaka i u njih su spremili obilne zalihe, a kao uspomenu su ponijeli sjeme graha, kukuruza i kaktusa.

Kad je završilo to prokleto kišno doba, jednoga vedrog dana su se svi pomorci u lučici pod brežuljkom ukrcali na brodove i odplovili nizvodno sa strujom duž rijeke sve do mora. Kada su stigli na Zapadni ocean (Semeran), neprekidni istočni vjetrovi su im zapriječili izravnu plovidbu na istok do Sredozemlja. Zato su najprije odjedrili na sjever duž Zapadnog kopna, pa su izmedju Zapadnih otoka i atola Semerne Šadryni (? Bahami) stigli do poluotoka Artasemera (? Florida). Tamo se vide tri veća otoka (? Kuba, Haiti i Portoriko ?), gdje su se neko vrijeme odmorili. Nakon toga su istočni vjetrovi konačno prestali i promijenila se svježija klima, pa su sa zapadnim vjetrom odatle odjedrili na istok preko Zapadnog oceana. Tada su prolazili pored sniježnih otoka i poluotoka gdje u magli žive Sjevernjaci (Nordijci), pa tuljani i bijeli medvjedi. Plovli su uz otok Baršynah (? New Foundland), Irsku (Mićatudor), poluotoke Cornwall i Bretanja sve do Iberskog zaljeva (Biskaj) gdje se na istoku vide sniježni vrhunci Iberskog gorja (Pireneji).

Tamo su susreli britanske i francuske brodove s kitolovcima koji su lovili kitove i ulješure (balene tar orkulyni) i oni su ih uputili na južni plovni smjer spram Sredozemlja. Potom su oplovili veliki Iberski poluotok (Španjolska) i kroz tjesnac Gibraltar ušli su na Sredozemlje. S dobrim strujama i zapadnim vjetrom su tu jedrili duž Maurskog primorja (Magreb) gdje se na jugu vide sniježni vrhunci Maurskog gorja (Atlas). To gorje prestaje kod Maurskog rta (Tunis) gdje su spram juga Maurske pustinje (Sahara). Potom su uz Apuliju uplovili na Jadran, pa su duž Albanije i Dalmacije napokon dojedrili do Kvarnera.

Ova plovidba je većinom bila zapisana glagoljicom u njihovom plovidbenom dnevniku, ali su ga nakon smrti admirala Hrvoja mornari potom izgubili na povratku. Kad su se vratili kući, domaći Boduli su bili zapanjeni i nisu ih prepoznali, jer su ovi pomorci već bili stariji i zarasli u guste bradurine. Zato su ti Boduli mislili da su ovi stari jedrenjaci gusarski brodovi i da će ih napasti neki gusari. Njihovi sinovi i kćeri su u medjuvremenu izrasli u ljude i majke s unucima, a ostali rodjaci su te pomorce većinom zaboravili, jer su nakon toliko godina bez vijesti već mislili da su stradali i potonuli, ili su bar ostali u stranim naseljima. Tada su se ovi pomorci najeli, obrijali i uredili, pa su otišli na veliku misu da zahvale Svevišnjemu što ih je dotad čuvao do sretnog povratka. Potom su još napravili veliku proslavu gdje su jeli, pili, pjevali i plesali."

Bibliografija

  • Al-Masou'di, A.H. 871 - 957: Muruj Adh-dhadab wa Maadin al-Jahwar (Meadows of gold and quarries of jewels).
  • Henricus Martellus 1489: Mapa Mundi (America Australis). Sub auspicio cardinalis Nicholas de Cusa, Romae et Florensae.
  • Bernardo de Azevedo da Silva Ramos, 1930: Inscriçôes e tradiçôes da América pre-histórica, especialmente do Brasil. Rio de Janeiro, Imprenta Nacional.
  • Tanus Jorge Bastani, 1945: Lebanon and the Lebanese in Brazil 8. "Traces of the Phoenician arrival in Brazil" pp. 155-159, Rio de Janeiro.
  • Dick Edgar Ibarra Grasso, 1970: La Representación de América en mapas romanos de tiempos de Cristo, Buenos Aires.
  • Wilkins, H.T. 1974: Mysteries of ancient South America. New York.
  • Wuitenau, A. von 1975: Unexpected facts in ancient America. New York.
  • Lienhardt Delekat: Phönizier in Amerika, Universität Bonn, 1969.
  • Luiz C. Lisboa & Roberto P. Andrade: Columbus antecessors. in Great Enigmas of Mankind Chap. 5: pp. 96- 100. Círculo do Livro Press. São Paulo, 1969.
  • Armando Braun Menéndez 1959: Pequeña historia patagónica. Emecé Editores, 128 pp.
  • Armando Braun Menéndez, 1973: El Reino de Araucanía y Patagonia. Editorial Francisco de Aguirre, Buenos Aires.
  • Ahmad, C. 1977: Islam in early North and South America. Al-Ittihad, 60 pp.
  • Dick Edgar Ibarra Grasso 1986: América del Sur en un mapamundi de 1489. Revista de Historia de América, no. 101: 7-36, Mexico.
  • Leslie Ray 2007: The Mapuche in Argentina and Chile, Language of the land. IWGIA, Kopenhagen , ISBN 978-8-79156-337-9
  • Heinke Sudhoff, 1990: Sorry Columbus. Bergisch Gladbach, Lübbe.
  • Jutta Müther 1990: Orlie-Antoine I., König von Araukanien und Patagonien. Konsolidierungsprobleme in Chile 1860-1870. Lang, Frankfurt/M. ISBN 3-631-42595-3.
  • Adolfo José Galatore 1972: Quién fue el rey de la Patagonia?. Editorial Plus Ultra, Buenos Aires.
  • François Lepot 1995: El rey de la Patagonia. Editorial Corregidor, Buenos Aires.
  • Philippe Boiry (Felipe de la Araucanía) 1989: Histoire du Royaume d'Araucanie (1860-1979). S.F.A., París.
  • Ben-Madison, R. 1998: The Berber project, part 1 - 8. Talahossa, Internet.
  • Buschan, G. 1935: Die Sitten der Völker der Erde, Band III (Amerika), 444 pp. Union Verlag, Stuttgart.
  • Cyr, D. 1971: Before Columbus. New York.
  • Cyr, D. 1998: America's ancient writers. Issue 14 / 4, American Epigraphic Society.
  • Fell, B. 1980: Saga America. U.S. Academy of Arts and Sciences, New York.
  • Fell, B. 1991: Ancient settlers in the New World. Amazon Books.
  • Ferdinand Columbus, 1959: Life of admiral Christopher Columbus. Rutger Univ. Press, 232 pp.
  • Huyghe, P. 1992: Columbus was last. New York.
  • Kuchinsky, Y. 1997: Moorish sailors discovered New World. Deja News, Internet.
  • Lovrić, A.Ž.& Horvat, M.M. 1995: Ranohrvatski Maryanni u Americi prije Vikinga. Tomislav 40: str. 23; br. 41: str. 27; br. 42: str. 27, Zagreb.
  • Lovrić, A.Ž. 1999: Predćirilska glagoljica u predkolumbovoj Americi. Hrvatsko slovo, V/229: str. 5, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb.
  • Luetić, J. 1952: Vice Bune, pomorac i diplomat. Dubrovnik.
  • Mac Glone & al., 1993: Ancient American inscriptions. Sutton, Massachusetts.
  • Mariman, P. 1996: Elementos de historia mapuche. Arauco, Bio-Bio.
  • Mroueh, Y. 1997: Pre-Columbian Muslims in the America. Belfast Islamic Centre, June 97.
  • Mroueh, Y. 1999: Muslims in Americas before Columbus. Deja news, March 99.
  • Muftić, T. 1982: Arapsko pismo (razvoj, karakteristike, problematika). Orijentalni institut, Sarajevo.
  • Nicholson, S. 1987: Green Muslim roots of American red Indians. Deja News, May 97.
  • Pidgeon, W. 1853: The traditions of Decoodah and antiquarian research. Wisconsin.
  • Pimiento-Bey, J. 1996 - 1997: Muslim legacy in early Americas (West Africans, Moors and Amerindians). ICNA Publishers.
  • Prpić, G.J. 1960: Mystery of Croatans, Croatian studies.
  • Quick, A.H. 1997: The history of Muslims in Americas prior to Columbus. Amana Publishers.
  • Šišević, I. 1976: Kroatski Indijanci (tragom historijskih podataka i nekih jezičnih tragova). Pomorski časopis "Naše more", 2: 1 - 31, Dubrovnik.
  • Von Sertima, I. 1976: They came before Columbus. New York.
  • Von Sertima, I. 1987: African presence in early Americas. New Brunswick, NY.
  • Whittet, S.& al. 1999: Horses in America. Deja News, August 1999.
  • Wilkins, H.T. 1974: Mysteries of ancient South America. New York.
  • Wuitenau, A. von 1975: Unexpected facts in ancient America. New York.
  • Zahoor, A. 1996: Muslims in Americas before Columbus. ICNA Publishers.
  • Zahoor, A. 1997: Names of Arabic origin in Spain and Americas. ICNA Publishers.
  • Zoubeir, H. 1998: Native American Muslims before Columbus. Deja news, September 98.
  • Pierre Clastres 1972: Chronique des Indiens Guayaki, Plon, Terre humaine, Paris (English translation: Chronicle of the Guayaki Indians, Paul Auster 1998), Zone Books, 352 p. Review: Denise F. Brown, Ethnohistory 47 / 3: 818-821. ISBN: 0942299787 ISBN 9780942299786
  • S.M. Brown & al. 1974: Genetic studies in Paraguay. Amer. J. Phys. Anthr. 41 / 2: 317–343, Wiley-Liss, Inc. (published online: 2 May 2005).
  • S.M. Callegari-Jacques & al. 2008: Genetic clues about the origin of Aché hunter-gatherers of Paraguay. American Journal of Human Biology 20 / 6: 735–737, Wiley-Liss, Inc.
  • Branka Susnik 1979–1980: Los Aborigenes del Paraguay, I.- II. Museo Etnografico Andres Barbero, Asuncion.
  • Kim Hill & Magdalena Hurtado 1996: Aché Life History; the ecology and demography of a foraging people. Walter de Gruyter, New York. ISBN 0-202-02036-3 ISBN 0-202-02037-1
  • Yoshamya, M. 1976: Veyske Povede, I.- IX. (Krčke legende), Baška na Krku (reprint: Croatian medieval archidioms I: 1031-1065, ITG Zagreb 2005).
  • W.R. Corlis 1989: Vikings in South America. Science Frontiers 46 (online), Mart-April 1989.
  • Jacques de Mathieu 1988: Corpus des inscriptions runiques d'Amerique du Sud. Kadath 68: 11-40p.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Condensed compilation, enlarged and adapted by GNU-license from Wikislavia and Wikinfo.

Osobni pribor