Ćićarija, 1272m
Ćićarija, 1.272 m (kraška gorska visoravan na sjevernom rubu Istre): sloven. Čičerija, talij. Ciceria, njem. Tschitschenboden, antičko-latin. Mons Carusadius. Ćićarija je gorska visoravan i kraški lanac na sjevernom dielu poluotoka Istre, koji ju reljefno razdvaja od sjevernije Slovenije. To je najzapadnija hrvatska gora i jedan od najzapadnijih masiva medju Dinaridima.
Ovdašnji antički naziv (Mons Carusadius = 'kraška gora') zapravo označuje prvo i klasično područje karbonatnog krasa, po kojemu su dosad nazvana sva ina područja tipskog krasa u svietu. Noviji naziv 'Ćićarija' potječe od doseljenih romanskih polunomada Ćići, koji su ovamo izbjegli s Balkana pred turskim provalama.
Sadržaj
Zemljopisni uvod
Ćićarija (tal. Ciceria, Monti della Vena) je gorska visoravan klasičnog krasa u sjevernom dijelu Istre, a pruža se u dinarskom smjeru od sjeverozapada iz zaledja Trsta i Kopra dalje na jugoistok do zaledja Rijeke i Opatije. Duga je oko 45 km, a široka 10 do 15 km s površinom oko 500km2, ter prosječno visoka 700 do 800m s najvišim vrhom Planik (1.272 m) na iztoku iznad Opatije. Njezin je zeleni pokrov izprekidan bijelim karbonatnim stienama, pa se taj dio Istre naziva i 'Bijela Istra'.
Na istočnoj strani granica Ćićarije je uz cestu Kastav–Matulji–Veprinac–Vranja prama sedlu Poklon uz Učku. Istočnije se nadovezuje niži liburnijski kras što se pruža uz opatijsku rivieru. Sjeverozapadna granica je prostor tršćanskoga Krasa i Brkina, a sjeverna je medja Ćićarije hrbat usporedan s cestom Rijeka–Trst (Brgud–Šapjane–Podgrad–Obrov–Materija–Kozina).
Južna je granica Ćićarije izmedju vapnenačke i flišne podloge: Vranja–Lupoglav–Roč–Buzet–Sočerga–Črni Kal. Morfološko je obilježje toga područja gorski niz uzvisina i udolina položenih u dinarskom smjeru, kojem su u podlozi naslage fliša preko kojih su tektonskim pomacima klizno navučene starije vapnenačke naslage, pa je time Ćićarija dobila osobitu ljuskavu strukturu.
Geomorfologija
Iznad tih su navlaka zaravnjene terase koje oblikuju udoline s pašnjacima i šumskim pokrovom. Izdignuti dielovi vrhunaca vapnenačkih naslaga većinom su ogoljeli i tvore odsjeke na mjestima gdje su »čela« navlaka preko flišolike podloge. Tektonskim pomacima je nastao niz poleglih bora, navlaka i pokrovima slična navlačenja, što prostor Ćićarije čini vrlo složenim. Glavni dio tog masiva je oblikovan kao niz uporednih grebena s udolinama i terasama izmedju njih od 500 - 800m, u kojima su mala polja s nepropusnim naslagama i naseljima.
Sjeverni greben u Sloveniji s vrhovima Rožič 819m, Slavnik 1.028m, Glavičorka 1.083m, Ribnik 1.023m i Jenčarija 881m je široko područje s mnogo vrhova visokih oko 700 - 800m. Jedini su poprečni putovi Vodice–Obrov i Mune–Starad. Srednji pogranični greben (Glavica 1.037m, Šijavrh 1.241m, Lisina 1.185m) pruža se samo na istočnom dijelu Ćićarije, a zbog teško prohodna terena nema poprečnih cestovnih smjerova.
Južni istarski greben (Žbevnica 1.014m, Brajkov vrh 1.092m, Orljak 1.106m i najviši Veli Planik 1.272m) je blaže položen i završava s visoravni koja se s prosječne visine oko 500 - 650m naglo spušta prama flišnoj Istri. Presijecaju ga ceste Buzet–Brest–Dane i Lupoglav–Lanišće. Manji sjeverni dio toga je u Sloveniji, a veći južni u Hrvatskoj, pa takvom rasporedu odgovaraju sastav pučanstva i govorni jezik.
Kraški reljef uvjetuje pretežnu bezvodnost prostora, a samo nekoliko stalnih izvora vezano je uz pojavu vodonepropusnih flišnih lapora. U selima su kuće imale zidane cisterne za skupljanje kišnice. Nekoliko lokava uza sela i u podnožju planinskih pašnjaka vezano je uz laporastu podlogu na takvim mjestima, pa zadržavanje vode u njima ovisi o meteorološkim prilikama. U Rašporu se uz cestu nalazi otvor više stotina metara dubokog ponora u koji se ulijevaju oborinske vode s flišnog prostora od Trstenika pa do Račje Vasi.
Pučanstvo i promet
U Žejanama je najbolje očuvan istrorumunjski govor Ćića. Niska gustoća naseljenosti (7 stan. na km2: 2001) uvjetovana je kraškim obilježjem tla, gospodarskom nerazvijenošću, slabom prometnom povezanošću i oštrijom klimom. U Istarskoj županiji u općini Lanišće 14 je naselja samo do 398 stan. (2001), a bave se uglavnom sitnim stočarstvom (ovce) i manje poljodjelstvom za osobnu potrošnju. Radno djelatno pučanstvo živi većinom u dostupnim naseljima iz kojih se može brzo doći u veća središta: Buzet, Opatija i Koper, a dobna struktura pokazuje vrlo staru populaciju. Pokušaji otvaranja pogona ili organizirane stočarske proizvodnje novijih desetljeća uglavnom su bili neuspješni.
Kako je na Ćićariji izmjereno više od 2000 vjetrovitih sati godišnje, postoji ideja o izgradnji vjetroelektrana, što bi infrastrukturno i gospodarski moglo oživjeti cijelo područje. U nekim mjestima počinje se razvijati izletnički i selski turizam. Dobro obilježenim planinarskim stazama i istarskim planinarskim putom mnogobrojni planinari i izletnici dolaze do nekoliko planinarskih domova i skloništa. Park prirode Učka zaštićeno je područje istočne Ćićarije i Učke. Poznata su šumska područja Kastavske i Veprinačke šume.
Najvažnija su nutarnja naselja Lanišće, Mune i Žejane. U zapadnom dijelu Ćićarije koji gravitira Kopru, više je naselja nego u istočnomu, koji je krševitiji i teže prohodan. Ćićarija je bila prikladna za naselidbu od prapovijesti, pa ima gradinskih naselja i pećina. Važnija je bila u rimsko doba i u srednjem vijeku njezina obrambena uloga, jer je onemogućivala laki prolaz prama srednjoj Istri. Zato su uz glavne prometnice postojale rimske vojne postaje i srednjovjeki kašteli, npr. cesta Rijeka–Trst poklapa se s trasom rimske ceste Aquileia–Tarsatica.
Poviestna uloga
Posebno je važnu ulogu Ćićarija imala u odnosima i ratovima Mletaka i Austrije u XIV–XVII. stoljeću, kada je dijelom bila pod mletačkom vlašću npr. Rašpor, a veći dio pod austrijskom vlašću. Za Pazinsku knežiju bila je vitalni prostor jer se kroz nju dolazilo iz zaledja u Pazin. U XIX. st. novije ceste Kopar–Buzet i Kastav–Pazin probijene su rubom Ćićarije, koja je time ostala izolirana, a pučanstvo je nastavilo živiti skromnim autarkičnim gospodarstvom. U II. svj. ratu bio je na tom području vrlo aktivan partizanski NOP, kojemu je pogodovala udaljenost od glavnih prometnica, iako su u nekoliko navrata mnoga naselja spaljena u njemačkim odmazdama. Nakon rata je postalo jače iseljavanje osobito u Kopar, Buzet i Rijeku, odakle su se stanovnici vraćali tek s odlaskom u mirovinu.
Južno od poteza Opatija–Vranja nadovezuje se masiv Učke i Sisola do Plomina, a razdvaja ih prijevoj Poklon. Masiv Učke odvaja kvarnersku Istru (Liburniju) od središnje hrptom koji ide vrhovima: Učka (Vojak 1.401 m), Perun (881 m), Brgud (906 m), Kremenjak (827 m), Sisol (835 m), Lanišće (172 m). Na objema stranama u prošlosti je bilo razvijeno sitno stočarstvo (ovce), a komunikacija izmedju Liburnije i srednje Istre odvijala se uskim planinskim stazama.
Ćići stanovnici Ćićarije
U užem značenju naziv se ponekad odnosi na Istrorumunje u Žejanama na Ćićariji, ali i u južnijim selima izvan Ćićarije na rubu Čepićkog polja i dr. Okolno ih pučanstvo često naziva Vlahima. U govoru istarskih Taliana, naziv ciccio je označivao slavenskog seljaka u Istri. Naziv Cić proširen na sve stanovnike Istre, zabilježen je 1930ih i u Imotskoj krajini, a Ćić kao prezime u Istri spominje se u početkom XV. st. Prvi poznati spomen Ćića kao etnoskupine nalazi se u svjedočanstvu glagoljaša P. Fraščića iz 1463. o »Ćićima« koji u službi Ivana Frankopana pljačkaju krajeve pod Učkom. Koruški župnik Jakob Urnest 1499. spominje »zemlju Ćića« (Czyschnlandt) »između Bosne i Hrvatske« (zwischn Wossen und Krabaten), što upućuje na Vlahe s područja Cetinske krajine.
Pišući caru Ferdinandu 1530, Nikola Jurišić govori o Vlasima »koji se obično zovu Ćići« (Valachi, quos vulgo Zytschn vocant). Benedikt Kuripešić u Putopisu kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju (1530) spominje Ćiće kao doseljenike iz sjeverne Srbije u Bosnu. Kako su s vlaškim pučanstvom u Istru početkom XV. st. stizali i hrvatski doseljenici, naziv Ćić proširio se i na njih. Tako sastavljač urbara lupoglavske gospoštije novopridošlo slavensko pučanstvo 1523. naziva Ćićima (Tschitschen). Ćići su se tradicijski bavili uporabom šuma, proizvodnjom i distribucijom drvenog ugljena, ter polunomadskim stočarstvom. Modernizacijski su procesi u XX. st. potaknuli valove trajne odselidbe s Ćićarije i intenzivne dnevne migracije radnog pučanstva u bliže gradove: Rijeka, Buzet i Koper.
Summary
Ćićarija (Slovene: Čičarija, Italian: Cicceria, German: Tschitschen Boden), is a mountainous plateau in the northern and northeastern part of Istria peninsula, 45 km long and 10–15 km wide. It mostly lies in Croatia, while its northern part lies in Slovenia. The highest peak is Veli Planik at 1,272 m.
At 7 inhabitants per square kilometer (2001), Ćićarija is sparsely populated, due to its karst landscape, poor economic development and rough climate. The name Ćićarija is derived from the South Slavic term Ćić, which refers to Istrians living north of the Učka Mountains, originally referring to the Vlachs and Istro-Romanians of the area.
Poveznice
Reference
Adapted and enlarged mostly from Wikinfo and Croatian Wikipedia by GNU license.
