Obalni Dinaridi

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Obalni Dinaridi (istočnojadransko gorje s mediteranskim podnožjem): Duž istočnoga jadranskog primorja se pruža Dinarsko kraško gorje visina od 1.300 - 1.900m, okolo većinom naseljeno katoličkim Hrvatima (izim krajnjeg jugoiztoka), pa su u srednjem vieku ovi obalni Dinaridi uglavnom ležali u Kraljevini Hrvatskoj (izim najjužnije Rumije). Nutarnji srednji i sjeverni Dinaridi su polukraški tj. samo su dijelom vapnenački od nečistih karbonata, dok su najtipičniji kraški i većinom kameniti baš jugozapadni primorski lanci, gdje je i nastala naša najranija banovina Dalmacija (Primorska Hrvatska) već u ranom srednjem vieku.

Medju ovima se razlikuju 2 niza: nutarnji polusredozemni, vlažniji i hladniji koji samo na jugozapadnom podnožju imaju submediteransku vegetaciju a u sjeveroistočnom zaledju kontinentalnu, ter pravi obalno-sredozemni lanci uz more koji su spram zaledja polusredozemni a na obalnom podnožju izrazito mediteranski s tvrdolisnom (zimzelenom) vegetacijom uz more: Takvi su najzapadnije Učka 1405m, pa Bitoraj-Viševica 1428m, Senjsko Bilo 1494m, Velebit 1758m (najduži uz Jadran), Mosor 1332m, Biokovo 1762m, Rilić 1158m, Sniježnica Konavoska 1312m, Orjen 1894m (najviši uz Jadran), Lovćen 1769m i Rumija 1593m (najjužnija u Dinaridima). Ostali tek u širem smislu polusredozemno-primorski Dinaridi bližeg zaledja koji ne dosežu do morske obale, imaju samo listopadno submediteransko podnožje na jugozapadnoj primorskoj strani, a inače su u zaledju i na grebenu jasno kontinentalni: Takvi su još npr. Nanos 1313m, Ćićarija 1273m, Obruč 1377m, Risnjak 1528m, Ličko sredogorje 1269m, Svilaja 1508m, Kamešnica 1849m, Tušnica 1702m, Čabulja 1780m, Velež 1969m, Bjelastica (Leotar) 1396m i jugoistočni primorski Dinaridi u Crnoj Gori do Prokletija na albanskoj granici.

Abstract

Coastal Dinaric ranges (eastern-Adriatic mounts with Mediterranean foots): Dinaric ranges are mostly calcareus, arranged in several rows. The interior notheastern ranges have a continental climate and related Mid-European vegetation, and other coastal ranges are almost transitional, with Submediterranean climate and xeric vegetation in seaward SW slopes. The nearshore ranges are Submediterranean backwards, and in maritime foots these ones include the true Mediterranean climate with summer dryness and evergreen maquis there: such coastal mounts at Adriatic are the westermost Učka 1405m, Bitoraj-Viševica 1428m, Senjsko Bilo 1494m, Velebit 1758m (the longest at shore), Mosor 1332m, Biokovo 1762m, Rilić 1158m, Sniježnica Konavoska 1312m, Orjen 1894m (the highest at shore), Lovćen 1769m, and Rumija 1593m (the southernmost one).

Učka 1.405m

Učka je neposredno uz Jadransko more najzapadnija veća planina medju obalnim Dinaridima (ostale sjevernije u Slovenskom primorju su niže i više uvučene u zaledju). U srednjem vieku pod dinastijom Trpimirovića je na zapadnoj strani Učke uz rijeku Rašu većinom završavala granica Kraljevine Hrvatske. Najviši vrhunac Učke je Vojak, prvotno visok 1401m, a njegovo je tjeme gola kamena glavica, na kojoj je razgledni toranj - vidikovac. Izgradjen je 1911.god. od kamena, visok je pet metara, a s njega se pruža najljepši vidik u Istri. Za lijepog vremena vide se Istra, Riječki zaljev, sjeverni Jadran s otocima, Gorski kotar, Velebit, Ćićarija, Tršćanski zaljev, Julijske Alpe i Dolomiti u sjevernoj Italiji.

Geologija i hidrologija

Stijene koje izgradjuju planinu Učku nastajale su u velikom oceanu Tethys tijekom dugog geološkog vremena od razdoblja krede (prije 140 milijuna godina), pa sve do sredine tercijara (prije 30 milijuna godina). Taloženjem mineralnih skeletnih ostataka vodenih organizama tijekom milijuna godina, nastajali su debeli slojevi taloga koji su, postupnim procesima kompakcije i cementacije, na kraju pretvoreni u čvrstu stijenu – vapnenac. O tome svjedoče brojni fosili koje nalazimo u taložnim vapnenačkim stijenama. Sudar Afričke ploče s Europskom, koji je započeo još krajem krede prije 65 milijuna godina, a traje i danas, uzrokovao je smanjenje oceana što je popraćeno intenzivnim tektonskim pokretima. Horizontalni su se slojevi (prvotno istaloženi na dnu oceana) naborali, razlomili i izdigli iz mora te stvorili goleme planinske lance kao što su Alpe i Dinaridi, a čiji je dio i Učka. Njihovim je trošenjem u dublje dijelove mora stizao, povremeno nošen podmorskim lavinama, sitnozrnasti sediment od kojeg su nastale uslojene stijene koje nazivamo fliš.

Od današnjih geoloških obilježja Parka prirode "Učka" možemo (pored geomorfološkog spomenika prirode Vela draga) kao vrijedne i zanimljive geološke formacije izdvojiti Krvavu stijenu na jugozapadnom dijelu Učke i Stijenu pod Brestom na Ćićariji. Krški teren Učke obiluje speleološkim objektima kojih, prema do sada poznatim podacima, ima gotovo 200. Takodjer su u podzemlju Učke dosada zabilježene neke endemske vrste podzemne faune, a brojni su i arheološki i povijesni nalazi iz različitih špilja i jama u Parku.

U hidrološkom i hidrogeološkom smislu područje planinskog hrpta Učke pripada slivu rijeke Raše (zapadno) i slivu priobalnih izvora od Plominske drage do uvale Preluka (istočno). Vršni hrbat sjeverne Učke sačinjava posebno zanimljivu hidrogeološku cjelinu. Raspucani i okršeni gornjokredni vapnenci, u kojima je oblikovan hrbat, su, zbog svoje velike upojnosti i vodopropusnosti, kolektori podzemnih voda. Vapnenci su navučeni, odnosno leže na vodonepropusnim naslagama fliša. Zbog toga se višak akumulirane podzemne vode prelijeva na dodiru fliša i vapnenaca pa se u podnožju grebena nalazi više izvora. Voda ovih izvorišta je izuzetno visoke kakvoće te se koristi za potrebe vodoopskrbe liburnijskog područja. Na padinama Učke morfološki je izraženo više duboko usječenih bujičnih dolina kilometarskih dimenzija. One su većinom suhe, a samo u razdobljima dovoljno obilnih padalina nastaju veće količine vode zbog čega ih nazivamo bujičnim tokovima. Što se tiče stajaćih voda na području Parka, bilježimo 20-tak lokvi koje, uz spomenute bujične vodotoke, predstavljaju posebno značajna staništa slatkovodne flore i faune.

  • Geomorfološki spomenik prirode Vela draga: Medju vrijednostima nežive prirode Parka posebno mjesto zauzima kanjon Vela draga. Ovaj lokalitet zaštićen je prije više desetljeća kao geomorfološki spomenik prirode, a odlikuje se slikovitim soliternim vapnenačkim stupovima i stijenama koji predstavljaju izuzetnu geomorfološku i krajobraznu vrijednost. Smatra se da je kanjon nastao taloženjem horizontalnih slojeva paleogenskih vapnenaca nakon čega je uslijedilo tektonsko izdizanje i raspucavanje. Sadašnji je izgled Vela draga poprimila postepenom i dugotrajnom erozijom i okršavanjem. U odlomcima stijena na siparu vidljivi su brojni fosilni ostaci različitih foraminifera i školjaka koji svjedoče o bogatoj geološkoj povijesti i paleookolišu u kojem su živjeli. Uz jedinstvena geološka obilježja Vela draga posjeduje i brojna druga: pripadnike rijetke ornitofaune, arheološke nalaze iz špilje Pupićina peć te raznoliku floru. Kanjon još od 30-tih godina prošlog stoljeća posjećuju čuveni alpinisti, a danas je za poklonike slobodnog penjanja jedna od najpopularnijih lokacija u Hrvatskoj.

Biološka raznolikost

Istražujući Učku i Ćićariju prolazimo kroz nekoliko različitih visinskih pojasa šumske vegetacije. Šume hrasta medunca i bijelog graba, koje su u Parku manje zastupljene, nalaze se u najnižim dijelovima Parka. Šume kestena i maruna mjestimično zauzimaju i veće površine budući da su ih ljudi oduvijek sadili na ovim prostorima kao voćke. Česti su stanovnici kestenovih šuma različite ptice dupljašice, vjeverica (Sciurus vulgaris) i sivi puh (Myoxus glis). Velike površine u Parku do 600 m n. v. zauzimaju šume crnog graba koje su u središnjim područjima Parka odvojene prostranstvima bukovih šuma. Primorska šuma bukve obrasta prostranstva Učke i Ćićarije u višim dijelovima Parka te je dom mnogim vrstama sisavaca kao što su: šumska voluharica (Clethrionomys glareolus), divlja svinja (Sus scrofa), srna (Capreolus capreolus) i dr. Kao vegetacijsku posebnost bitno je spomenuti i zonu pretplaninske šume bukve koja se razvila na samom vršnom grebenu, a koju karakteriziraju kržljava i kriva stabla ponekad znatne starosti i slikovitosti.

Uz šumske i travnjačke površine, stijene i točila su staništa na kojima možemo pronaći neke od najrjedjih i najosjetljivijih biljnih i životinjskih vrsta u Parku. Stijene vršnog dijela Učke prava su floristička Meka, jer se na njima, gotovo neposredno jedne uz druge, nalaze vrste alpskog i submediteranskog, odnosno mediteransko-montanskog afiniteta. Greben Učke nastanjava stenoendem učkarski zvončić (Campanula tommasiniana) koji je od čitave planete zemlje izabrao upravo Učku za svoj dom. Stjenovita su staništa i mjesta s bogatom faunom ptica gdje susrećemo modrokosa (Monticola solitarius), kamenjara (Monticola saxatilis), sivog sokola (Falco peregrinus) i ušaru (Bubo bubo). Često se na stijenama Sisola, Bresta i Suhog vrha mogu vidjeti suri orao (Aquila chrysaetos) i bjeloglavi sup (Gyps fulvus) u potrazi za hranom ili u preletu. Uz nekoliko vrsta guštera i zmija, Učka predstavlja i enklavu reliktne velebitske gušterice (Lacerta horvathi), vrste alpsko-dinarskog rasprostranjenja koja je na Učki prisutna samo na području vršnog grebena.

Livade i travnjaci Učke i Ćićarije, zbog osebujne i bogate flore, predstavljaju prije svega značajan spremnik bioraznolikosti živog svijeta. Ovdje nalazimo čitav niz rijetkih, ugroženih i zaštićenih biljnih vrsta poput: lukovičavog ljiljana (Lilium bulbiferum), kranjskog ljiljana (Lilium carniolicum), ilirske gladiole (Gladiolus illyricus), nekoliko vrsta sirištara (Gentiana sp.), zvončića (Campanula sp.), gorske sase (Pulsatilla montana), jaglaca (Primula sp.), uskolisnog plućnjaka (Pulmonaria angustifolia), raznih orhideja (Orchidaceae), glavočika (Asteraceae), karanfila (Dianthus sp.) i brojnog drugog bilja, često šarolikih i dekorativnih cvjetova koje izletnici, iako ne bi smjeli, ipak povremeno beru. Leptiri, kao što su šumski crni okaš (Erebia medusa), crni apolon (Parnassius mnemosyne), kozlinčev plavac (Glaucopsyche alexis) ili kukac Saga pedo, upotpunjuju tezu o bogatoj bioraznolikosti ovih staništa.

S flišne podloge Učke teče veći broj malih izvora i vodotoka koji svojim postojanjem upotpunjuju raznovrsni mozaik staništa na području Parka. Vlažna staništa su osobito bitna za raznolikost kukaca i vodozemaca. Ličinke tulara (Trichoptera.) i vodencvijetova (Ephemeroptera), dvokrilaca (Diptera) i vretenaca (Odonata) mogu se pronaći u gotovo svakom izvoru ili lokvi. Često će se nakon kiše u vlažnim udolinama i usjecima naići na pjegavog daždevnjaka (Salamandra salamandra), a u proljeće su, kad se Učka probudi iz zimskog sna, lokve i bare duž Parka prepune ličinki ovih životinja. Za vodu su vezane i 3 vrste vodenjaka: planinski (Triturus alpestris), ilirski (Triturus vulgaris meridionalis) i veliki (Triturus carnifex) te žabe: žuti mukač (Bombina variegata), krastača (Bufo bufo), gatalinka (Hyla arborea) i šumska žaba (Rana dalmatina).

  • Čovjekova baština - suživot čovjeka i prirode: Djelovanje čovjeka na nekom prostoru redovito je uvjetovano prirodnim resursima i obilježjima što jasno razaznajemo prateći povijest čovjeka i njegove baštine na Učki. Zbog prirodne strukture reljefa te njegove razvedenosti i morfologije, najbolje i najviše su zastupljeni spomenici kulturne baštine koji datiraju iz razdoblja prapovijesti, a to su u prvom redu pećinski objekti, naselja na otvorenom i visinska naselja ili gradine. Uz sama se nalazišta vežu brojni nalazi materijalne kulture: osteološki, antropološki te drugi oblici očuvanih predmeta iz čovjekove svakodnevne i kulturološke djelatnosti. U razdoblju antike i srednjeg vijeka Učka nije toliko pogodna za duža naseljavanja i boravljenja na visoravnima ili nepristupačnim obroncima, a razlog tome je promjena načina života, privrede i trgovinske mreže. No, tada Učka služi kao spojnica izmedju Istre i kontinentalnog dijela Hrvatske pa je presijecaju brojni putovi, prometnice ili odmorišta, osobito u odlučujućim vremenima velikih seoba i pomicanja stanovništva diljem europskog kopna. Daljnjim razvojem privrede, novih životnih potreba i standarda, Učka postaje ruralno-ambijentalno središte, a to se najviše raspoznaje u tipičnoj ruralnoj arhitekturi, sakralnim, glagoljskim i drugim spomenicima. Svoje tragove ostavilo je i razdoblje klasicizma i secesije iz vremena vladavine Austro-Ugarske monarhije, najčešće u vidu javne arhitekture vezane uz ceste, vode ili šume.

Specifična estetika krajolika Učke nastala je ispreplitanjem tradicionalne ljudske djelatnosti vezane prvenstveno uz poljoprivredu, stočarstvo i korištenje šuma s prirodnim obilježjima prostora. Čovjek je svojim radom i dugotrajnim gospodarenjem resursima oblikovao izvorne kultivirane pejzaže čija su obilježja brojni suhozidi, pastirski stanovi i drugi elementi graditeljske baštine koji danas tvore autentično kulturno-povijesno nasliedje. Ovaj sklad prirodnog i antropogenog ujedno je i glavni motiv mnogobrojnim urbanim posjetiteljima Parka da se zadrže i vrate, te svaki put iznova osjete svu snagu i privlačnost iskonske prirode i čovjekove tradicije koja je na ovoj planini duboko ukorijenjena. Unatoč postupnom zapuštanju tradicionalne poljoprivredne proizvodnje, autohtoni poljoprivredni proizvodi i prirodni plodovi i danas su okosnica turističkog identiteta regije. Maruni, šparoge, trešnje i rakije od meda i imele samo su dio gastronomske ponude koju svakako preporučamo posjetiteljima Učke. Od nekada vrlo razvijenog stočarstva na Učki danas je uglavnom preostalo ovčarstvo, a kao simbol Istre i Učke posebno spominjemo Istarsko govedo ili boškarin kojeg nalazimo i na zaštitnom znaku Parka prirode Učka.

Klimatska obilježja

Masiv Učke predstavlja prirodnu barijeru izmedju blage kontinentalne klime unutrašnje Istre te izrazito mediteranske klime Kvarnerskog zaljeva. Klima Parka prirode Učka općenito je uvjetovana geografskim položajem, naime, u blizini prolazi 45 paralela. Na ovim prostorima izmjenjuju se, uglavnom, tri različita karakteristična tipa vremena. Oni se mijenjaju zavisno o sezonskim strujanjima atmosfere i izmjenama različitih zračnih masa – ciklona i anticiklona. Tijekom hladnijeg dijela godine učestalo se javljaju dva tipa vremena – onaj karakteriziran pojavom vjetra jugoistočnjaka (jugo) s relativno visokom i konstantnom temperaturom i kišonosnim oblacima, te klimatski tip čije je obilježje bura koju obično prati bistra atmosfera s dobrom vidljivošću te niske temperature. Neporemećeno vrijeme je tip vremena koji vlada za vrijeme stabilnih općih vremenskih prilika, a najizrazitiji je i najučestaliji ljeti ili početkom jeseni za vrijeme anticiklona.

Po Köppenovoj klasifikaciji klime, Opatija i uski priobalni pojas imaju umjereno toplu kišnu klimu bez suhog razdoblja i s vrućim ljetom (klasifikacijska oznaka Cfa). Najtopliji mjesec u godini ima srednju temperaturu veću od 22 st.C, ali nema izrazitog suhog razdoblja. Najmanje oborina ima ljeti, a najviše u kasnu jesen i proljeće. Prema Kőppenu se ovakav tip klime naziva klima kamelije. Viši dijelovi Parka imaju umjereno toplu kišnu klimu s toplim ljetom (Cfb) ili klimu bukve, a karakteristike su joj da je srednja temperatura najtoplijeg mjeseca u godini manja od 22 st.C, uz barem četiri mjeseca u godini sa srednjom temperaturom iznad 10 st.C. Najmanje oborina ima ljeti.

Bitoraj-Viševica 1.428m

Bitoraj-Viševica (primorsko gorje Liburnijskog krasa): grč. Hytmethos Oros, latin. Mons Lacinius, njem. Liburnische Karst. Nad sjeveroistočnom obalom kvarnerskog primorja, iznad Bakarskog zaljeva i Vinodola se uzdiže jasno povezani niz primorskih vrhova koji tvore zemljopisnu i geološku cjelinu Liburnijskog gorja ili gorskog lanca Bitoraja (u širem smislu) dužine oko 45km, s više vrhova iznad 1.300m: Burni Bitoraj, Viševica, Strilež i inima nižim na jugoistoku prama Senjskom Bilu. Ovo za jadranske pomorce markantno primorsko gorje Liburnijskog krasa bilo je odavna važno zbog orjentacije na gornjem Jadranu, pa je vrlo dobro poznato već i ranim antičkim pomorcima kao grčki Hytmethos Oros, pa latinski Mons Lacinius i čak su ga Austrougari još zvali Liburnische Karst. Medjutim, novijim jugo-balkanskim planinarima (s kontinentalno-žabarskim pristupom), ovo značajno obalno gorje Liburnijskog krasa je ostalo nejasno i sporedno, pa su ga dosad popularno zbrkali kao navodno primorski niži dio kontinentalne Velike Kapele iz daljega istočnog zaledja.

Obseg i omedjenje

U popularno-planinarskim prikazima se često vrh Burni Bitoraj (1.385 m) shvaća posebno kao manji usamljeni gorski masiv izmedju Risnjaka i Bjelolasice, dok se susjedna južnija Viševica (1.428 m) nelogično ubraja u V. Kapelu - iako su oba ta bliska vrha podjednako daleki od Bjelolasice (1.534 m) i od nje su jasno odvojeni nižom udolinom Drežničkoga i Mrkopaljskog polja. Na sjeverozapadu je od višeg Risnjaka (1.528 m) taj bitorajski lanac isto odvojen starom cestom Lokve-Jelenje s akumulacijskim jezerima Lokve i Bajer na silikatnoj visoravni Rogozno. Na jugoistoku se preko gorske ceste Krmpote-Drežnica na sedlima Alan i Banska vrata (1.033 m), bitorajski lanac uz primorje dalje nastavlja u južniji viši greben Senjsko Bilo (1.494 m).

Vrhovi bitorajskog grebena

Glavni su vrhovi duž bitorajskoga primorskog lanca tj. Liburnijskog krasa, od sjeverozapada na jugoistok: najzapadniji niži Tuhobić 1.106m, Burni Bitoraj 1.386m, Mali Bitoraj 1.384, Piršova Kosa 1.314m, Bukova Kosa 1.386m, piramidalna Viševica 1428m (najviši vrh u tom primorskom nizu Liburnijskog krasa), pa jugoistočno još Strilež 1.388m, Smolnik 1.279m, Ričko Bilo 1.286m, Meline 1.271, Zapadak 1.280 i ini niži ispod 1200m dalje jugoistočno na prijelazu prama Senjskom Bilu. U okviru toga Liburnijskog lanca Bitoraj-Viševica, na jugu iznad Novog Vinodolskog se ističu slikovite Kolovratske stijene, 1.099m (za koje planinari krivo navode da su na 'Kapeli'). Oko vrhova na grebenu ima više stalnih izvora, a najviši je Plavuš na 1.270m u ponikvi pod glavnim vrhom Viševice.

Gradja i reljef

Liburnijski gorski lanac Bitoraj-Viševica se pretežno sastoji od karbonatnog krasa, najviše od dolomitiziranih vapnenaca iz mezozoika, a na sjeverozapadnom rubu je silikatna visoravan Rogozno kojom je i geotektonski izdvojen od grupe Risnjak-Sniježnik (čakav. Snižâk). Prama jugozapadu do vinodolske obale i Bakarskog zaljeva se bitorajski greben spušta preko 3 uzastopne terase s većim klisurastim odsjecima Kolovrati i Griže (Vinodolske stijene). Å umske strmine najviših vrhova najprije silaze u manje kraško polje Lič koje se nastavlja na visoravan Ravno visine oko 600-700m, pa se odatle naglo obrušava niz klisuraste odsjeke Griže (Vinodolske stijene) visoke po 200-500m u dolinu Vinodola i Bakarski zaljev, a potom su od mora još odvojeni nižim obalnim grebenom (100-300m) duž jadranske magistrale.

Flora i šume

U novije doba je podrobno proučena flora Viševice (Rac 1995 i 2006) pa je na profilu od vrha do Vinodola nadjeno 1679 raznih biljaka. Na višem grebenu Bitoraja i Viševice su većinom bukove šume, a oko travnatog tjemena Viševice raste endemsko grmlje Oreoherzogia, Sorbus croatica, Berberis croatica i sl. Na nižim primorskim padinama iznad Vinodolskih stijena su donedavna uz hrastove rasle prostrane endemske šume jadranske crne jele (Abies pardei) zajedno s inim rijetkim drvećem (Acer velutinum, Fraxinus garganica, Tilia caucasica, Ostrya itd.), koje je do danas ovdašnja šumarija većinom posjekla. Razni biljni endemi takodjer rastu na Vinodolskim i Kolovratskim stijenama. U gustim šumama Viševice se od faune najviše ističu brojni medvjedi, koji tu često silaze do Vinodola, a na stijenama ima raznih ptica grabljivica.

Ceste i naselja

Duž bitorajskog grebena na terasastom reljefu je izgradjeno više uzdužnih cesta. Jugozapadnim podnožjem kroz dolinu vodi vinodolska cesta i uz obalu Jadranska magistrala, dok se na najvišoj terasi preko visoravni pod vrhovima nalazi asfaltna brdska cesta Fužine-Lič-Ravno-Bribir-Novi Vinodolski. Od ove se još odvaja više makadamskih šumskih cesta, a najviša ide na istok preko sedla Javorje (1190 m) i oko vrha Viševice do vrela Plavuš na 1270m, odakle je tek kraći uspon pješice šumskom stazom na glavni vrh. Uz podnožje su glavna naselja duž grebena Bitoraj-Viševica u sjevernom zaledju Fužine, Mrkopalj i na istoku Drežnica, a na jugozapadu u primorju Bakarac, Grižane, Bribir i Novi Vinodolski. Na samom gorskom grebenu nema stalnih naselja osim par šumarskih baraka, a na visoravni Ravne su šumarski i lovački dom, planinarski dom 'Vagabund' (868 m), pa niz starih pastirskih stanova koji su većinom pregradjeni u novije vikendice ili su već dijelom u ruševinama. Razmjerno je najveće stalno naselje duž toga gorskog grebena visinsko selo Lič u manjem Ličpolju (vidi niže), južno od sjevernijih rubnih Fužina i zapadno od glavnog vrha Viševica.

Velebit 1.758m

Velebit (čakavski: Belevyć, latinski Mons Baebius, grčki Koulikos Oros, talian. Montagna della Morlacca, njem. Velebitgebirge): To je najduži i najširi gorski lanac Hrvatske, premda nije i najviši. Od njega su više u Dalmaciji Dinara (1831 m) i Biokovo (1762 m), a najviši vrhunac Velebita se hrvatsko-ikavski izvorno zove Veli Golić, 1758m (jugo-srbski tzv. "Вагански врх"). U hrvatskoj narodnoj tradiciji je planina Velebit prirodni nacionalni simbol, sličan kao što je Olimp Grcima, Fudjijama Japancima, itd. Stoga je odavno nastala domoljubna pjesma Vila Velebita, koja je donedavna u Jugoslaviji bila zabranjena i kažnjiva. Zbog te simbolike, čak 1/3 važnijih velebitskih vrhova dosad imaju krivotvorene i novoizmjenjene nazive. Kroz cijelo kolonialno jugo-doba od 70 godina, uzastopni jugorežimi su na razne načine uporno htjeli Hrvate odvojiti od nepodobnog Velebita, bar razhrvaćenjem njegovog mjestopisa i po mogućnosti nametanjem posrbljenih toponima, što im je kroz jugo-planinarstvo dijelom uspjelo do danas.

Velebit geomorfološki pripada gorskom sustavu Dinarida, a pruža se duž sjeveroistočne obale Jadrana nad Velebitskim Kanalom u dužini od 145 km, od sedla Vratnik kod Senja do vrela Zrmanje u Dalmaciji, pa odvaja kvarnersko primorje od Like u zaledju. Poprečna širina Velebitskog gorja je od 30 km na sjeveru do desetak kilometara na jugoistoku. S nutarnje kopnene strane ga okružuju Gacko i Ličko polje s rijekama Gacka, Lika i Otuča. Jugozapadna primorska padina Velebita uglavnom je kameni goli kras, a nutarnje ličke padine su većinom pošumljene.

Planinarska podjela Velebita

Velebit se u planinarskoj literaturi po glavnim sedlima većinom dieli na 4 gorska područja. Ova podjela se temelji na zemljopisnim, morfološkim, reljefnim i biološkim posebnostima pojedinih velebitskih dielova. Crte podjele idu po sedlima, preko kojih ceste spajaju unutrašnjost s primorjem:

  • Senjsko Bilo s najvišim vrhom Konačišta (1494 m) je najsjeverniji ogranak Velebita koji geolozi i geomorfolozi često smatraju i posebnom planinom. Pruža se u zaledju Senja koso izmedju Velike Kapele i sjevernog Velebita, od Klenovice do Kutereva gdje se dalje nastavlja u Ličko Sredogorje. Za razliku od ostalog Velebita, reljef tog grebena je niži i više zaobljen.
  • Sjeverni Velebit je izmedju sedla Vratnik i Veliki Alan, s najvišim vrhom Mali Rajinac (1.699 m).
  • srednji Velebit je izmedju sedla V. Alan i Baške Oštarije s najvišim vrhom Šatorina (1.624 m).
  • Južni Velebit je izmedju Oštarija i Malog Alana gdje su većinom najviši velebitski vrhunci: Veli Golić 1.758m i Sveto brdo 1.756m.
  • Jugoistočni Velebit je od M. Alana do vrela Zrmanje, s glavnim vrhom Crnopac, 1.404m.

Cieli je Velebit proglašen parkom prirode, unutar kojega su još posebno zaštićena 2 nacionalna parka: Paklenica i Sjeverni Velebit. U parku Sjeverni Velebit su još posebno najstrože zaštićeni rezervati divlje prirode Rožanski i Hajdučki Kukovi, gdje je zabranjen lov i korištenje šume, a dozvoljena su samo prirodoslovna istraživanja. Najpoznatiji izletničko-planinarski ciljevi na Velebitu su planinarski dom Zavižan s vrhom Vučjak i susjedni botanički vrt na Zavižanu, pa Rožanski kukovi, vrh Štirovača i Nacionalni park Paklenica.

Za planinare je na Velebitu uredjeno mnogo markiranih staza i putova, koji uzdužno i poprečno povezuju okolna mjesta i planinarske domove na Velebitu. Popularni planinarski put pod nazivom "Premužićeva staza" uredjena od 1930.- 1933, a vodi preko sjevernog i srednjeg Velebita, od doma Zavižan do doma Velebno na Oštariama. Njegova je ukupna dužina oko 50 km.

Krivotvorba velebitskih vrhova

Na Velebitu ima oko 70 vrhova viših od 1600m. Zbog simboličke važnosti Velebita u hrvatskom identitetu, više negoli u ijednoj drugoj hrvatskoj planini, na Velebitu su u novije doba Jugoslavije masovno i namjerno izmjenjena starija ikavsko-hrvatska imena brojnih vrhova (oronimi), bilo da su im nametnuti drugi srboštokavski nazivi iz ličkih pravoslavnih sela, ili su im još više umjetno "ukinuta" izvorna domaća imena (niže kurzivom), pa su im odnedavna nametnuti novosmišljeni planinarski nazivi: ovo je po medjunarodnim konvenciama zabranjeno i dopustivo samo za umjetne ljudske objekte npr. planinarske domove (zato su npr. bivšim sovjetskim planinama srednje Azije maknuta rusko-komunistička imena i službeno vraćeni izvorni domaći oronimi tamošnjih naroda). Iako je neovisna Hrvatska već formalno slobodna i više nismo jugo-kolonija, naš jadni Velebit i nakon 2 desetljeća još uvijek stenje u jugokomunističko-planinarskim okovima kolonializma:

  • Senjsko Bilo: Konačišta 1.494m (tzv. srb. "Kečina greda"), Bijeli vrh 1492m, Jadićeva Plana 1416m i ini niži.
  • Sjeverni Velebit: Mići Rainac (izvorno-ikavski: jugo-srb. "Mali Rajinac") 1699m, Štirovac 1678m (tzv. planinarski "Novotnijev vrh"), Gromovača 1676m i Vratarski Kuk 1676m, Goli vrh 1670m, Veliki Kozjak 1629m, Plišivica 1654m (tzv. srb. "Plješevica"), Lubenski Kuk 1659m (izmišljeni planinarski "Krajačev vrh"), Cipalski Kuk 1630m (tzv. planinarski "Hirčev vrh"), Legčev Kuk 1629m (tzv. planinarski "Pasarićev vrh"), Zeleni Kuk 1601m (tzv. planinarski "Rossijev vrh"), itd.
  • Srednji Velebit: Šatorina 1624m.
  • Južni Velebit: Visočica 1619m, Višerujna 1632m, Veli Golić 1758m - najviši vrh Velebita (tzv. srb. "Vaganski vrh"), Sveto brdo 1756m i Babin vrh 1744m, pa Kukina 1719m (novosmišljena planinar. "Liburnija"), Šegestin 1715m (izmišljeni "Kitajbelov vrh"), Zeleni vrh 1714m (novosmišljeni planinar. "Brundo"), Babin Kuk 1712m (novi planinarski "Zoranićev vrh"), Malovan 1701m, itd.
  • Jugoistočni Velebit: Crnopac 1404m i Tulove Grede 1120m, ter ostali niži.

Velebitske špilje i jame

Na Velebitu je razvijeno više stotina špilja i kraških jama. Od vodoravnih špiljskih galerija u Velebitu su najoznatije i najviše posjećene Cerovačke pećine kod Gračaca. Tu je i najdublja špilja u Hrvatskoj i jugoistočnoj Europi, trodjelna "Lukina jama" duboka 1.392m, koja je jedna od najdubljih kraških jama u svijetu, a "Slovačka jama" je duboka 1.320m. Na dubokom dnu tih jama su pod vodom još dalji kanali ili uži sifoni još uvijek neistraženi. Velebitske jame dublje od 500m:

  • Lukina Jama, 1392m: Hajdučki kukovi, sj. Velebit
  • Slovačka jama, 1320m: Rožanski kukovi, sj. Velebit
  • Velebitka, 941m: Rožanski kukovi, sj. Velebit
  • Meduza, 679m: Rožanski kukovi, sj. Velebit
  • Patkova, 553m: Hajdučki kukovi, sj. Velebit
  • Ledena Jama, 536m: Lomska duliba, sj. Velebit
  • Ponor na Bunovcu, 534m: Bunovac, juž. Velebit
  • Jama Olimp, 531m: Hajdučki kukovi, sj. Velebit
  • Lubuška Jama, 521m: Hajdučki kukovi, sj. Velebit, ...itd.

Premužićeva staza

Premužićeva staza je pješački planinarski put izgradjen kroz kamene vrleti sjevernog i srednjeg Velebita. Od sjevera počinje blizu Planinarskog doma Zavižan, dolazi do sedla Veliki Alan i nastavlja se do Oštarijskih vrata kod doma Velebno. Ta je staza gradjena u samo 4 godine od 1930.- 1933. i tvori vrhunac graditeljstva pješačkih planinarskih putova u Hrvatskoj. Nazvana je po šumarskom inžinjeru Anti Premužiću (1889.- 1979.) koji je u tada bio gradjevinski referent u Direkciji šuma Sušak, pa ju je projektirao, organizirao izgradnju i sudjelovao u njoj.

Ta staza prolazi pokraj velebitskih vrhova: Veliki Zavižan, Gromovača, Vratarski kuk, Crikvena, Goli vrh, Zečjak, Visibaba, Šatorina, Budakovo brdo, Bačić kuk, Kiza i njome se na najbolji način upoznaju ljepote i osobitosti Velebita. Trasirana je tako da nema velikih uspona, pa je ugodna za pješačenje. Ipak trebaa uvažiti da je to planinarska staza po kamenom krasu, pa na njezin obilazak treba ići uz prikladnu opremu i obskrbu jer pojedine dionice traju i do šest sati hoda. Ciela staza se obično prolazi u tri dana. Kod prolaska stazom mogu se rabiti sliedeći planinarski objekti: Planinarski dom Zavižan, Rossijevo sklonište, Planinarska kuća Alan, Planinarsko sklonište na Ogradjenici, Kugina kuća, Planinarski dom Ravni Dabar i Planinarski dom Vila Velebita u Baškim Oštarijama.

Na sjeveru staza počinje tako da prvih 8-9 sati prolazi Nacionalnim parkom Sjeverni Velebit (do odvojka za Štokić Dulibu). Odmah na početku iza Rosijeva skloništa, ulazi i u Strogi rezervat prirode Hajdučki kukovi i Rožanski kukovi (tu nije dopušteno skretanje sa staze!), koji osim brojnih botaničkih i geoloških fenomena obuhvaća i najpoznatije speleološke objekte u Velebitu: Lukina jama i Slovačka jama.

Vegetacijska posebnost

Velebit je po raznolikoj flori najbogatija planina jugoistočne Europe s preko 2.600 samoniklih biljnih vrsta (A. Degen, 1934-1936). Osim burnog Biokova, posebna je eolska vegetacija burišta duž obalnih Dinarida izrazito najprostranija i najraznovrsnija u svim visinskim pojasima na velebitskoj primorskoj padini, a nadasve pod sjevernim Velebitom. Tu je fitocenološka raznolikost posebno izrazita na visinsko-primorskim profilima draga Biluća-Rajinci (1699 m) i Starigrad-Gromovača (1675 m), što su najbogatiji vegetacijski profili u Hrvatskoj (osim još graničnog profila Orjen-Konavli). Na nutarnjoj su strani Velebita olujne kraške zajednice uglavnom ograničene samo na najgornje izložene pojase i tu je vegetacija izgledom bujnija i zelenija, ali je po flori jednoličnija s manje vrsta. Inače zbog nepovoljne kombinacije hladne i suhe bure, bjelograbov pojas zajedno s pripadnim travnjacima pod sjevernim Velebitom uglavnom izostaje duž ciele obale Klada-Klenovica i tu ga zamjenjuje crni grab i crnika koji su ovdje izravno povezani, tj. slično kao i na drugim burnim obalama npr. pod zapadnim Biokovom, kod Baške, Prvić, Hvar i ini otoci.

Karakteristična zonacija burnih vegetacijskih pejsaža na primorskim profilima sjevernog Velebita pripada posebnom velebitskom geosustavu Sorbo-Piceetum X Ostryo-Quercetum ilicis: podmorska zonacija je siromašnija ali u osnovi slična kao u susjednom Senjskom arhipelagu, zatim sliedi fragment obalnog aluvija Rubo dalmatini-Viticetum / Vitici-Aceretum marsici, pa zasoljeni priobalni Euphorbio-Glaucietum / Plantagini-Limonietum, tvrdolisni eumediteran Oleo-Pistacietum / Ostryo-Quercetum ilicis (izrazit uz obalu Jurjevo-Klada), niži submediteran Frangulo-Cerasetum / Seslerio-Ostryetum (uz obalu Jurjevo-Klenovica silazi do mora), pa olujni supramediteranski Cotoneastro-Pinetum / Oreoherzogio-Aceretum obtusati, oromediteranski pejsaž Seslerio-Fagetum / Oreoherzogio-Abietetum, olujni subalpinski pejsaž Sorbo-Fagetum / Sorbo-Piceetum alpestris (koji izostaje na srednjem i južnom Velebitu), te vršni pejsaž Oreoherzogio-Berberidetum / Lonicero-Pinetum mughi.

Zaštita prirode

Cijelo područje velebitskog grebena je zaštićeno kao park prirode, a posebno su tu još proglašeni Nacionalni park Sjeverni Velebit i Nacionalni park Paklenica. Unutar NP Sjeverni Velebit nalazi se i posebno zaštićeni strogi rezervat Hajdučki i Rožanski kukovi. Najpoznatija biljna endemska vrsta je velebitska degenija (Degenia velebitica) iz porodice krstašica (prikazana na naličju kovanice od 50 lipa), a prvi ju je opisao magjarski botaničar Arpad Degen pa je po njemu dobila ime. Na Velebitu se nalaze i najdublji speleološki objekti u Hrvatskoj: trodjelna Lukina jama duboka je 1.392 m (od visine 1.436 m do dubine od 81 m n/m), a "Slovačka jama" 1.320 m.

  • Park prirode Velebit je najbogatije endemsko čvorište flore i kopnene faune u Hrvatskoj: npr. velebitska degenija (Degenia velebitica), hrvatska gušarka (Cardaminopsis croatica), hrvatsko zvonce (Edraianthus graminofolius ssp. croaticus) i dr., pa u fauni riba oštrulja (Aulopyge hugeli), dugonogi šišmiš (Myotis capaccinii) i vuk (Canis lupus) samo su neke od najpoznatijih endemskih ili rijetkih vrsta parka prepunog različith kraških pojava.
  • N.P. Sjeverni Velebit: Nacionalni park Sjeverni Velebit je proglašen 9.6. 1999. Površina parka iznosi 109 km². Raznolikost kraških oblika te biljnoga i životinjskoga svijeta samo su glavni dio ove prirodne cjeline. Unutar parka nalazi se još i strogi rezervat Hajdučki i Rožanski Kukovi, pa Lukina jama - jedna od najdubljih kraških jama na svietu (odkrivena 1999.), botanički rezervat "Visibaba" s nalazištem endemske hrvatske maceloze (Sibiraea croatica), nadalje botanički rezervat Zavižan - Balinovac - Velika kosa i Velebitski botanički vrt. Park je ispresjecan brojnim planinarskim stazama, od kojih je najpoznatija Premužićeva staza.

Nacionalni park Paklenica

NP. Paklenica je po proglašenju drugi nacionalni park u Hrvatskoj, proglašen još 19. listopada 1949. godine, tek nekoliko mjeseci nakon NP Plitvice. Treba napomenuti da je Paklenica prvi put već bila tek formalno proglašena Nacionalnim parkom još 1929. godine, ali zakonom kojeg je trebalo revidirati svake godine, što se nije činilo. NP Paklenica zauzima površinu od 96 km2. Najviši vrhovi su Veli Golić (1758 m) i Sveto brdo (1753 m).

  • Biljni i životinjski svijet: Temeljni fenomeni NP Paklenica su šume i geomorfološke osobitosti parka. U gotovo nešumskom južnom dijelu Velebita u Paklenici se nalazi izrazito bogatstvo šumskih zajednica, a posebno mjesto zauzimaju šume crnog bora po čijoj je smoli (Paklini) koja se je iz njih u prošlosti vadila Paklenica i dobila ime, te bukve i bora krivulja. Stanište je endemske biljčice hrvatskog naziva pljeskarica (Arenaria orbicularis) i drugih biljnih i životinjskih rariteta, prepun kraških oblika.
  • Kraška geomorfologija: Od geomorfoloških osobina najzanimljiviji i najimpresivniji su kanjoni Mala Paklenica i Velika Paklenica, koji se usjecaju duboko u utrobu Velebita. Paklenicu godišnje posjeti preko 100.000 posjetitelja, a najvjerniji posjetitelji su penjači koje se od proljeće do jeseni može vidjeti na stjenama Paklenice, posebice na najvećoj hrvatskoj stjeni Anića kuku (712 m).

Promet i naselja

Većina okolnih naselja leže rubno oko podnožja Velebita, a manje je stalnih brdskih naselja u samoj planini, npr. Krasno, Brušane, Velebno itd., te niz uglavnom napuštenih ili sezonskih pastirskih zaselaka, poneki s modernim vikendicama. Velebit tvori značajnu prepreku u prometu izmedju sjeverne i južne Hrvatske. Uz Vratnik (698 m), najvažnija sedla preko kojih su sagradjene ceste su Oštarijska vrata (928 m) izmedju Gospića i Karlobaga i Prezid (766 m) izmedju Gračaca i Obrovca. Suvremena cestovna veza kroz Velebit ostvarena je tek 2003, probijanjem tunela Sveti Rok. Uz obalu podno Velebita prolazi Jadranska magistrala koja je na tom dijelu poznata po velikom broju zavoja i čestom zatvaranju zbog bure tijekom zime. Slično je i s novim Masleničkim mostom koji je neodgovorno i nestručno izložen baš na najburnijem mjestu pod Velebitom - umjesto da se tamo postave vjetroelektrane.

Mosor 1.332m

Mosor (latinski Mons Massarum, starogrčki Massaron Oros), je primorska planina u srednjoj Dalmaciji. Proteže se uz more, na potezu od Splita do Omiša i donje Cetine. Današnji naziv je izvorno antički i nedvojbeno potječe od latiniziranoga ilirskog oronima Mons Massarum. (Po nestručnim laičkim tumačenjima, nastao bi od navodnoga francuskog "mons d'or" = zlatna planina). Najviši vrh je Veliki Kabal (1339 m), a jedan od posjećenijih vrhova je Vickov stup (1325 m). Na vrhu Sveti Jure (1319 m) nalazi se istoimena rimokatolička kapelica. Mali Mosor je brdo, smješteno sa sjeverne strane planine Mosora na području gornjih Poljica. Najviši vrh: Visoki umac, 695 m. Sa sjeverozapadne strane se nalazi selo Liska, zapadno su selo Kotlenice, sjeverno od njega je selo Bisko, a istočno od njega je selo Donji Dolac. Jugozadno se nalazi poznata špilja Vranjača. Sjeverozapadna je granica Gornjim Poljicima.

Poljička naselja

Sela u mosorskim Poljicama su slijedeća od sjeveroistoka prama jugozapadu (koja su i govorno različiti):

  • Gornja Poljica (štokavski-ikavci), prostor omedjen sa sjevera rijekom Cetinom a s juga planinom Mosor: Donji Dolac, Srijane, Gornji Dolac, Putisici, Trnbusi, Blato na Cetini;
  • Srednja Poljica (prijelazni šćakavci), prostor izmedju planine Mosor i obalnog brda Perun: Srinjine, Tugare, G.Sitno, D.Sitno, Dubrava, Naklice, Gata, Čišla, Kostanje, Podgrađe
  • Donja Poljica (primorski čakavci): Podstrana, Jasenice, Sumpetar, Dugi rat, Duće, Priko i Zakućac.

Biokovo 1.762m

Biokovo (Bijakova gora u dalmatinskoj Zagori, latin. Mons Adrion): Planina Biokovo pruža se uz obalu srednje Dalmacije izmedju ušća Cetine i Neretve i to je najviša primorska planina uz hrvatsku obalu. Prama moru se spušta u obliku strmih golih klisurina, ispod kojih je zeleni obalni pojas. Zbog jedinstvenih prirodnih ljepota i osobitosti endemske flore i faune, Biokovo je 1981. proglašeno Parkom prirode. Na malom prostoru su skupljeni neobični kontrasti prirode s vidicima na more, a visoki vrhovi i strme litice udaljene su tek dva do tri km od obale. Vršni greben Biokova je valovita kamena visoravan s brojnim kraškim ponikvama (vrtače). Podzemna cirkulacija vode oblikovala je u krasu karbonatnih stijena jame (najdublja je Amfora -790 m), špilje, ledenice, vrtače i ponore.

Biljni svijet Biokova je vrlo raznolik, pa na Biokovskom krasu raste 2.274 raznih biljnih vrsta. Krajolik vršnog područja većinom označuju otvorene kamenjare na grebenima i šumarci bukve u zaklonjenim ponikvama. Tu se na različitim visinama mogu naći razni oblici vegetacije, od mediteranske do alpske. Značajni su šumski rezervati samoniklog dalmatinskog bora, biokovske crne jele i bukve. Primorska strmina planine je glavno stanište biokovskih endema, gdje rastu biokovsko zvonce (Edraianthus pumilio), suličasta zečina (Centaurea cuspidata) uz njene podvrste biokovska i makarska zečina, te biokovska visika (Cerinthe tristis), itd. Ekološka suprotnost krševitom biokovskom kamenjaru je uski flišni pojas biokovske obale izmedju planine i mora. Tu prevladava kultivirani krajolik u kojem su nastala naselja, gdje rastu maslinici, vinogradi i šume alepskog bora.

Životinjski svijet Biokova je takodjer raznolik, osobito fauna podzemnih pećina. Planina je dom vuka i vepra, a nova atrakcija su mufloni i divokoza koja je 1964. ponovno naseljena te se brzo namnožila i lako prilagodila kraškom krajoliku. Na Biokovu se gnjezde i neke ugrožene rjedje grabljivice poput orlova i sokola.

Biokovo je vrhunsko područje za planinarenje. Iako visoke litice s Makarskog primorja izgledaju dostupne samo alpinistima, ipak tu postoji niz stoljetnih staza koje danas rabe planinari i turisti. Do većine slikovitih vrhova treba 3 do 4 sata pješačenja, a nagrada je mnoštvo prekrasnih vidikovaca s divnim pogledom na veći dio Dalmacije od Splita do Neretve i na otoke Hvar, Brač, Korčula Vis, Mljet i poluotok Pelješac. S najvišeg vrha Sv. Jure (1762 m) za vedrih dana dalekozorom se vidi 252 km udaljen poluotok Monte Gargano na talijanskoj obali, a za bistrih dana nakon bure i najviši vrhunci Apenina, Gran Sasso i Majella. Do samog vrha Sv. Jure vodi asfaltna cesta pa se gore može stići i autom.

Značajke Biokova

Biokovo je obalni planinski lanac u Splitsko-dalmatinskoj županiji, koji odvaja dalmatinsku obalu od dalmatinske Zagore. Proteže se od sedla Dubci na zapadu do prijevoja Sarnač na istoku, te od sedla Turija iznad Župe na sjeveru do makarskog poluotoka Osejava na jugu. U lanac Biokova u širem smislu ubrajaju se istočnije satelitske planine Rilić i Sutvid na jugoistoku, te Matokit i Šibenik na istoku (Masiv Biokova).

Biokovo se nalazi na području gradova Makarska i Vrgorac, te okolnih općina Brela, Baška Voda, Tučepi, Podgora, Zagvozd, Zadvarje i Šestanovac. Sela u Zagori pod Biokovom smještena su sve do 1100m visine. Područje planine Biokovo je proglašeno Parkom prirode 1981. godine. Republika Hrvatska je 1998. godine osnovala Javnu ustanovu Park prirode Biokovo, čija je djelatnost zaštita, održavanje i promicanje Parka prirode Biokovo (Park prirode "Biokovo" - osobna karta).

Glavni ulaz na planinu Biokovo, uz brojne šetne staze, nalazi se na 6. kilometru državne ceste Makarska - Vrgorac (predjel Stara), gdje počinje Biokovska cesta, a označen je znakovima obavijesti i smedjom signalizacijom (Dopuštena mjesta ulaska u Park). Najviši vrh planine je Sveti Jure visok 1762 metra, na kojem se nalazi TV-predajnik i do kojeg vodi Biokovska cesta duga 23 km.

Biokovom dominiraju ponikve koje su dosta duboke, poneke i preko 100m. Neke su urušene, dok se druge nastavljaju u duboke jame. Ovaj specifični oblik površinskog krasa se naziva mrežasti kras (imotski.net: Biokovo).

Glavni vrh Sv. Jure

Sv. Jure (1762 m) je najviši vrh Biokova i treći najviši planinski vrh Hrvatske, iza vrha Sinjal na Dinari (1831 m) i vrha Kurlaj na planini Kamešnici (1809 m), a viši je od Velebita (1758 m). Ime je dobio po kršćanskom svetcu svetom Jurju. Iz tog istaknutog vrha se pruža daleki vidik na jadranske otoke, dalmatinsku obalu i Zagoru, a za bistrih dana nakon bure se na jugozapadnoj strani u Italiji vide poluotok Monte Gargano i najviši vrhovi Apenina (Majella i Gran Sasso).

Do njega je moguć pristup planinarskim stazama i asfaltnom Biokovskom cestom, najvišom hrvatskom prometnicom. U ljetnoj je sezoni taj vrh atraktivno turističko odredište gdje minibusovi dovoze brojne turiste. Zbog veće nadmorske visine i jer se nalazi na razmedji mediteranske i kontinentalne klime, na Sv. Juri je prosječna godišnja temperatura tek oko 4°C, a snijeg tu leži kroz pola godine i ovo je jedna od najhladnijih postaja u Hrvatskoj (Park prirode "Biokovo" - klima).

Na samom vrhu, na koji je pristup zabranjen, nalazi se radio-televizijski predajnik, koji je 1965. izgradila tadanja Televizija Zagreb. Za potrebe gradnje izgradjena je i cesta, koja je asfaltirana 1978. Taj TV-toranj je visok 90 metara, a vrh predajnika je najviša točka u Hrvatskoj na 1850m.

Na Sv. Juri je istoimena crkvica, obnovljena 1968, nedaleko od stare crkvice, srušene zbog gradnje TV-predajnika. Misno slavlje u crkvici je zadnje subote u srpnju, kada većina vjernika iz Primorja i Zagore dolazi do nje pješice (Sveti Jure). Pod vrhom je i planinarski dom "Pod Svetim Jurom" u vlasništvu Parka prirode Biokovo.

Ini vrhovi Biokova

Osim vrha Sveti Jure koji se nalazi u katastarskoj općini Župa Biokovska, na grebenu Biokova je još desetak vrhova iznad 1000m (Najznačajniji vrhovi):

  • Troglav, 1658m: To je je po visini drugi vrh Biokova. Diže se jugozapadno od Sv. Jure, a zbog strmih snježnih padina zimi podsjeća na Alpe. Pristup je Biokovskom cestom ili pješice.
  • Sveti Ilija, 1642m: nalazi se iznad zaselka Bast u općini Baška Voda. Na njemu je obnovljena crkvica. S južne (primorske) strane je blaža padina, a ine strane su dosta strme. Podno Svetog Ilije je probijen istoimeni tunel, koji će spajati Zagvozd s Baškom Vodom.
  • Šćirovac, 1619m: nalazi se izmedju Basta i brelskog zaselka Zaveterje. S njega se pruža lijep pogled na kanjon Cetine i Zagoru.
  • Kimet, 1536m: diže se jugoistočno od Sv. Jure. S tog vrha se pruža pogled na Kamešnicu i Velež, pa na Pelješac, Korčulu, Mljet i Lastovo, dok se Makarsko primorje ne vidi od stijena.
  • Veliki Šibenik, 1467m: uzdiže se oko 4 sata hoda od makarskog prigradskog naselja Veliko Brdo. Vrh je obrastao šumom crnog bora.
  • Vošac, 1421m: tu je najpoynatiji uspon iz Makarske. S Vošca se pruža jedan od najljepših pogleda na Makarsku rivieru, a na susjednoj zaravni je i PD "Vošac".
  • Sutvid (Sveti Vid), 1332m i Sveti Roko, 1228m: Sutvid sa Svetim Rokom tvori zajednički greben i vrhovi su medjusobno udaljeni oko 800m. Nalaze se oko 3 sata hoda iz Župe Biokovske. Na Svetom Roku je istoimena crkvica, u kojoj se svakog 16. kolovoza ako je tada subota, a ako nije onda prve subote iza tog datuma, održava misno slavlje u čast tog svetca.
  • Bukovac, 1262m: to je manji vrh iznad Brela. Pri usponu se mogu sresti divokoze i veprovi. Na oko 1000m je lovačko-planinarska kućica, a iz vrha se pruža pogled na Omiško i Makarsko primorje ("HPD Imotski - Biokovo - vodič").

Podneblje Biokova

Klima na Biokovu je rezultat zemljopisne širine, njegovog položaja u Dinarskom gorju, geološkog sastava, reljefa, nadmorske visine, izloženosti reljefa cirkulacijama zraka, vegetacijskog pokrova i inih lokalnih utjecaja na mikroklimtske osobine ove planine. Na Biokovu je granica dviju klima - mediteranske i kontinentalne, pa to uvjetuje specifičnu klimu Biokova. Zračne mase s mora prodiru uz njegove primorske strane preko grebena i planinskih vrhova. Vrhovi Biokova sa sjevera zadržavaju prodore hladnih masa iz kopnenog zaledja, ali i mediteranskih strujanja u unutrašnjost. Na Biokovu se sukobljavaju zračne mase s planine i mora, pa to sukobljavanje različitih zračnih masa izaziva česte promjene vremena, što u jesenjem periodu dovodi do izlučivanja kišnih i snježnih padavina, a u zimskom periodu do padanja snijega, koji se i u proljeće zadržava. Koliko je važan nagib, smjer pružanja i visina planinskih strana, toliko je važan i geološki sastav tla i pokrivenost vegetacijom. Šuma utječe kao regulator padalina, vjetrova i topline. U općim klimatskim značajkama treba istaknuti toplinske inverzije, okomita strujanja niz padine i vjetrove fenskog tipa. Sve ovo doprinosi raznolikosti klime.

Temperatura zraka

Opadanje temperature zraka s visinom na svakih 100m je prosječno za 0,56°C ili na 180 m za 1°C. Tako bi središnja godišnja temperatura zraka na Biokovu od 500 do 1762 m mogla biti 13,8°C. Iz ovoga se vidi kako opada temperatura zraka po nadmorskoj visini. Opadanje temperature s visinom osjetnije je u proljeće nego u jesen. Srednja godišnja temperatura je od 15,5°C u Makarskoj do 3,9°C na najvišem vrhu Sv. Juri, što pokazuje izrazitu klimatsku razliku (toplinska razlika od 11,6°C na udaljenosti od svega 3 km).

Temperaturne razlike u toku dana i noći su znatne, osobito u dolinama. U ljetno doba se preko dana u dolinama zrak jače zagrije i zato su u njima ljetni dani vrući, a noći hladne. Za zimskih noći i dana temperatura zraka može biti i do 10 stupnjeva niža u kotlinama i riječnim dolinama negoli na okolnim vrhovima. Svi viši, istureniji položaji su zimi topliji.

Važno je spomenuti značaj prisojne i osojne padine. Strane okrenute suncu (prisojne) su toplije, a one okrenute sjenci (osojne) su hladnije. Sunčeve zrake zagrijavaju manju površinu kada padaju na prisojnu, a znatno veću kada padaju na osojnu stranu. Zato prva strana dobiva više sunčeve topline i jače se zagrijava, dok druga dobiva manje topline i slabije se zagrijava.

Kad su u primorju absolutne dnevne maksimalne temperature zraka do 40°C, tada su velike ljetne žege i vrućine. Za to vrijeme se na Biokovu vrućine ne osjećaju. Tamo je čist i svjež planinski zrak bez sparine. Srpanj i kolovoz su najtopliji mjeseci na Biokovu, ali srednja mjesečna temperatura zraka ni tada nije veća od 15°C do 24°C. Biokovo nije nikad bez leda u najdubljim vrtačama, jamama ledenicama i ledenim pećinama.

  • Mraz: U nižim predjelima mraz je rijetka pojava. S visinom pojava mraza je sve češća i trajnija. Nema štetnijeg djelovanja na listopadnu vegetaciju osim gorsko-planinskog područja, gdje pod utjecajem kasnog mraza može doći do oštećenja već izlistalog drveća. Rani jesenji mraz započinje ponekad već u rujnu, a redovito početkom listopada. Kasni proljetni mraz javlja se u travnju, a često i u svibnju. U visinama iznad 1200 m nema nijednog ljetnog mjeseca koji bi bio potpuno siguran od pojave mraza.

Oborine

Najviše oborina pada u hladnijim jesenjim i zimskim mjesecima, znatno manje u proljeće. Maksimum oborina ima mjesec prosinac, a nešto više oborina ima u proljeće mjesec travanj. No sve to vrijedi samo za niže obalne predjele, kao i za područje naselja u nižem zaledju Biokova gdje se može očekivati znatnije povećanje oborina. Imotski, koji je od Biokova već nešto udaljen ima još uvijek samo 1310 mm godišnjih oborina prama 1067 mm, koliko je zabilježeno za Makarsku. Medjutim na primorskoj strani Biokova, u njegovim višim položajima, pogotovo u predjelu viših grebena, oborina je znatno više. Po 12-godišnjim mjerenjima količina oborina pomoću totalizatora pod Vošcem (uz Planinarski dom, na visini 1370 mm), može se reći da neposredno iza primorskog niza biokovskih vrhova padne godišnje u prosjeku 1845 mm oborina.

  • Snijeg: U višim dijelovima Biokova redovito iznad 800 m, oborine padaju kroz hladnije doba (od kasne jeseni sve do ranog proljeća) većinom u obliku snijega. Tu se snijeg zadržava redovito sve do početka ljeta.

Vlaga

U području Biokova kolebanje postotka relativne vlage je vrlo veliko. To ovisi o raznim faktorima, o godišnjem dobu, vremenskim prilikama, nadmorskoj visini i vrsti terena. Nizak postotak relativna vlage u zraku zabilježen je za vrijeme suhih zračnih strujanja, osobito za vrijeme bure. Naprotiv u humidnim mjesecima, za vrijeme naoblake i češćih magla, ima mnogo vlage u zraku. Postotak vlage na Biokovu koji put je vrlo visok i do 90 %, pa do zasićenja i magle.

  • Magla: Makarsko primorje i najniži primorski dijelovi Biokova imaju vrlo malo vlage. Viši dijelovi, osobito predjeli u primorskom nizu vrhova obiluju čestim, iako obično kratkotrajnim maglama koje se mogu pojaviti u vrijeme najtoplijih dana. Pogotovo su tu, hladnija i kišna godišnja razdoblja bogata maglom koja se u višim dijelovima Biokova zadržava i duže vremena.

Vjetrovi

Na ovom području prevladavaju vjetrovi iz sjeveroistoka (bura). Od toplijih primorskih vjetrova najveću važnost za vegetaciju ima jugo, a od kopnenih bura. Jugo je topao primorski vjetar, čije je izvorišno područje zračne mase sjeverna Afrika. Pri prijelazu preko Sredozemnog mora zrak se navlaži, pa u naše krajeve dolazi topao i vlažan. Obično donosi kišu, povećava zračnu vlagu i temperaturu. Poseban oblik juga je anticiklonsko jugo ili "palac", kada je temperatura u porastu, ali je suho pa "spaljuje" vegetaciju. U toplom dijelu godine u našem primorju često puše maestral. Maestral puše ujednačenom brzinom i karakterizira lijepo i stabilno vrijeme.

  • Bura je hladni kontinentalni vjetar, koji nastaje prelijevanjem hladnog zraka koji ispuni Panonsku zavalu i prelije se preko Dinarida. Obično puše u hladnijem dijelu godine, isušuje zrak i tlo, snižava temperaturu, povećava isparavanje i transpiraciju. Možemo općenito reći da su zamalo sva mjesta na Biokovu i to u svako doba godine izložena buri, a izrazito je najčešća i najjača na vrhu Sv. Jure. Bura presudno djeluje na održavanje i širenje osjetljivog mediteranskog drveća i grmlja, dok jugo i drugi vjetrovi s mora pogoduju rastu tvrdolisnog drveća i grmlja. Zato ono prevladava tamo gdje je utjecaj ovih vjetrova najveći, na južnim padinama okrenutim moru. Oni tereni koji su jače izloženi kopnenim vjetrovima sa sjevera su obrasli pretežno ili sasvim listopadnom vegetacijom.

Geološke značajke Biokova

Kao što se već pri prvom pogledu na Biokovu uočavaju razlike u izgledu pojedinih dijelova planine, tako se i po stratigrafsko-strukturnoj osobitosti stijena na Biokovu razlikuju 3 osnovne cjeline:

  • Priobalni pojas: Primorsko područje predgorske stepenice na užem dijelu čine naslage gornje krede (senona), dok dominiraju naslage tercijara i kvartara. Unutar krednih naslaga najrasprostranjeniji su rudistni vapnenci senona, koji su uglavnom gromadasti, svjetlo sivi sa manjim uklopcima dolomita, a nalazimo ih na uskom području iznad čela ljuske od Dubaca do Basta i onda opet iznad Promajne iznad čela ljuske i čela navlake. Terciar je zastupljen uglavnom slabouslojenim foraminiferskim vapnencima, čiju glavnu stjensku masu često izgradjuju fosilne alveoline i numuliti, zatim vapnenim brečama, koje su slabo uslojene, svjetlo smedje do sive boje, a pretežito su sa krupnim fragmentima mikrokristalnih kalcita i fragmentima fosilnih ostataka. Ove naslage nalazimo na širem području od Krvavice, preko Makarske do Gornjih Tučepi. Fliš je vrlo rasprostranjen uz obalno područje, a izgradjuju ga pješčenjaci i detritični vapnenci u izmjeni s laporima. Po petrološkim karakteristikama klasificirani su kao kalciruditi, kalkareniti, kvarckalkareniti, kalcilutiti i lapori. Postanak kvartarnih taložina vezan je za padinske tj. subaerske gravitacijske procese na strmoj planinskoj padini, koja je uz snažne povremene bujice utjecala na brzi transport materiala i njegovo taloženje u podnožju. Ti procesi, spiranje i jaruženje, utjecali su na stvaranje deluvialnih i proluvialnih naslaga (breča), koje nalazimo duž cijelog priobalnog pojasa. Djelovanjem valova i morskih struja koji su razarali breče, zaobljivali njihove fragmente, prenosili ih i taložili na obalu, nastao je još jedan tip kvartarnih taložina, a to su šljunčane plaže, po kojima je Makarsko primorje nadaleko poznato.
  • Glavni gorski hrbat Biokova izgradjuju stjenski kompleksi jurske i kredne starosti (mezozoik). Naslage su razvijene u cjelovitom slijedu karbonatne sedimentacije (uz lokalne emerzije) od liasa do senona. Zastupljene su plitkovodnim karbonatnim sedimentima litoralnih karakteristika, koji su taloženi u uvjetima prostrane karbonatne platforme. To su vapnenci s lećama dolomita liaske starosti (donja jura), debelo uslojeni i gromadasti vapnenci dogera (srednja jura), debelo uslojeni oolitični vapnenci malma (gornja jura) i dolomiti, dolomitični vapnenci, vapnenci i breče kredne starosti.
  • Biokovska zagora je oblikovana u kredno-paleogenskim karbonatno-klastičnim naslagama. Ovdje se debele serije flišnih sedimenata odlikuju pravilnim izmjenama stijena krupnijeg i sitnijeg detritusa od breča, pješčenjaka, lapora do laporovitih vapnenaca.

Kraški reljef Biokova

Geomorfološke osobitosti: Svi do sada registrirani geološki, geomorfološki i speleološki odnosi upućuju na složenost morfologije planinskog reljefa Biokova. Tektonska evolucija pokazuje da su mezozoijske naslage i prije taloženja eocenskih sedimenata bile pod utjecajem procesa okršavanja i da najmladji pokreti nisu bitnije utjecali na osnovne strukture, nego su samo potencirali njihovu jaču razlomljenost. Na ovako oblikovan reljef slijedio je pleistocenski utjecaj ledenog pokrova na koji se nastavlja i njegova današnja klimatska specifičnost. Promatrajući kraški reljef u cjelini mogu se izdvojiti dva tipa kraških oblika: egzogeni i endogeni. Egzogeni kraški oblici predstavljaju oblike nastale na površini i na Biokovu su to ponikve (vrtače), uvale, kamenice i škrape.

  • Ponikve ili vrtače: Ponikve (vrtače) su tipski oblik za kraška područja. To su depresije obično kružnog do subkružnog oblika u tlocrtu i u promjeru od nekoliko metara do oko jednog kilometra. Bočne strane vrtača variraju od blagih do vertikalnih padina, a duboke su od nekoliko metara do nekoliko stotina metara. U središnjem dijelu Biokova pojavljuju se kao gusto pakirane skupine koje dominiraju terenom i izgledom podsjećaju na kratere Mjesečeve površine tzv. mrežasti kras. Obzirom na način postanka razlikuju se dva osnovna tipa vrtača. Jedno su vrtače nastale korozivnim udubljivanjem s površine. Pri otapanju vapnenca, zaostaje netopivi ostatak u obliku zemlje crvenice. Drugi tip su vrtače nastale urušavanjem stropa nad velikim podzemnim šupljinama. Osim ova dva osnovna mehanizma postanka vrtača u prirodi postoji cijeli niz prijelaznih oblika gdje procesi korozije vapnenca i urušavanja u podzemne šupljine djeluju istodobno i medjusobno se dopunjuju. Procesom korozije rubnih dijelova plićih ponikava vezanih rasjedom, nastaju duguljaste udoline izdužena oblika - uvale.
  • Škrape ili grižine: Škrape su u geološkom vremenu vrlo mladi mikrooblici površinskog reljefa. Nastaju djelovanjem vode na gole vapnenačke stijene pod odredjenim nagibom. To su uske žljebaste forme, duboke najčešće od 0.1-1 m, a medjusobno odvojene oštrim ili zaobljenim bridom. Mogu biti ravne ako je površina stijene na kojoj nastaju strma ili vijugave kod manjeg nagiba padine.
  • Kamenice: Kamenice nastaju na padinama malog nagiba ili na horizontalnim površinama. Najčešće veličine su od nekoliko centimetara do jednog metra u promjeru. U početku nastaju manje zdjeličaste udubine u kojima se zadržava voda koja postupno otapa okolni vapnenac. Po postanku mogu biti korozijske kad nastaju djelovanjem kišnice na vapnenac i biogene ako nastaju kad manje udubine u karbonatnoj stijeni zapuni kiselo-humozni organski otpad, koji biokemijskim procesima otapa stijenu.
  • Biokovske špilje: Endogeni kraški oblici su šupljine u podzemlju, a na gorskom hrbtu Biokova su zastupljeni jamama i špiljama. Špilje su podzemne galerije različitih dimenzija i oblika koje najčešće nastaju proširenjem horizontalnih ili blago nagnutih pukotina ili granica izmedju taložnih slojeva stijena. U postanku špilja ključnu ulogu imaju vodotoci obogaćeni ugljičnim dioksidom, koji s površine poniru u karbonatno podzemlje prateći pukotine u topivim kraškim stijenama. Voda kemijski otapa vapnenac i mehaničkim radom odlama i odnosi čestice stijena. Time nastaju sve prostraniji kanali i podzemne dvorane. Mineralni talozi koji se formiraju u jamama i špiljama su sige. Pojam siga odnosi se na značajan oblik pojave minerala u špiljama i jamama, a ne označava sam mineral. Najčešći i tipični talozi u mnogim špiljama su kalcitne sige. Svojim rastom mogu uklopiti i uhvatiti tragove mnogih drugih minerala, poplavnog detritusa, prašine iz zraka i raznoga organskog otpada. Oblik siga najviše ovisi o načinu njihovog postanka. Stalaktiti i stalagmiti su izduženi vertikalno u smjeru kapanja vode. Stalaktiti rastu od stropa prama podu špilje, a stalagmiti obrnuto - od poda prama stropu. Kad stalagmit naraste toliko da se spoji sa stalaktitom, nastaje stup koji može doseći velike dimenzije. Prelijevi su takodjer vrlo česte sige. Nastaju polaganom kristalizacijom iz tankog filma vode koja se slijeva po širokoj površini, a oblik im ovisi o podlozi na kojoj nastaju. Vrlo česti ornamenti špilja su zavjese i kaskade (kamenice).
  • Kraške jame: Jame su vertikalne kraške šupljine strmih strana i često manjeg promjera, a velike dubine. Biokovska jama Amfora trenutno je četvrta poznata jama po dubini u Hrvatskoj. Otkrili su ju 1998. godine makarski speleolozi iz Speleološko-alpinističkog kluba Ekstrem. Istražena je do dubine od -788 metara. Na području Parka prirode Biokovo dosad je istraženo 177 speleoloških objekata, a postoje još 33 poznata ali neistražena speleološka objekta, pa se daljnja istraživanja nastavljaju.

Flora i fauna

Na području Biokova se održao veliki broj endema i tercijarnih relikata zahvaljujući činjenici da je smješteno u jugoistočnom dijelu Europe koji tijekom tercijara nije bio u većoj mjeri zahvaćen oledbom. Na temelju dosadašnjih istraživanja može se zaključiti da je životinjski svijet Biokova osebujan i raznolik mada je još uvijek nedovoljno istražen.

Sastav flore Biokova, za razliku od vegetacije koja je još uvijek razmjerno slabo poznata, detaljnije je istraživan pa su o toj problematici objavljena i dva značajna rada: F.Kušan 1969 (Biljni pokrov Biokova, flora i vegetacija, JAZU, Zagreb) i J.Radić 1976 (Bilje Biokova, Muzej Makarska). Floristička istraživanja Biokova još se sustavno provode, pa su dosad objavljeni brojni znanstveni radovi s ukupno oko 1.500 raznih vrsta samonikle flore Biokova (pobliže o flori vidi niže u rezervatima).

Podaci o istraživanjima lišaja (Lichenes) Biokova i okolnog područja su malobrojni, mahovine (Bryophyta) istraživane su u sklopu širih istraživanja inih područja Hrvatske dok papratnjače (Pterydophyta) nisu na Biokovu nazočne velikom brojnošću vrsta ali čine značajne sastavnice brojnih staništa i vegetacijskih zajednica. Po dosad objavljenim literaturnim podacima za Biokovo i Biokovsko područje bilježi se više od 1.500 vaskularnih biljaka (po Šolić 2003), medju njima je znatan broj endema i relikata čijem razvoju su svakako pridonijeli i specifični životni uvjeti biokovskog krasa.

Rilić 1.155m

Rilić je niži jugoistočni ogranak u lancu Biokova izmedju Vrgorca i mora, koji se na sjeverozapadu nastavlja na više Biokovo kod sedla Gornje Igrane i uzdiže se neposredno iznad delte rijeke Neretve na jugoistoku. Najviši vrh Rilića je Susvid 1155m iznad primorskih Živogošća. Sjevernije usporedno s Rilićem, u zaledju se pruža viši greben Matokit s najvišim vrhom Šibenik, 1314 m.

Sniježnica Konavoska 1.312m

Sniježnica Konavoska ili dubrovačka Sniježnica (latin. Mons Cadmeus, starogrč. Kadmeos Oros), je najjužniji i najtopliji gorski greben u Hrvatskoj i sada naša najjužnija planina oko koje uglavnom još prevladavaju katolički Hrvati. To je zapadni ogranak visokog Orjena (1894 m) koji se pruža smjerom sjeverozapad-jugoistok u dužini do 52 km, izmedju Dubrovačkog primorja i Popovog polja u zaledju, pa tvori reljefnu granicu izmedju Dalmacije i Hercegovine. Zapadna granica spram nižega gorja Žaba (953 m) iznad Neuma kod ušća Neretve, je duboka udolina Orahov Do - Ravno iznad Slanog, a jasna istočna granica prama višem grebenu Orjena je sedlo Jablan Do - Grab (839 m) iznad Konavala na dalmatinsko-hercegovačko-crnogorskoj tromedji. Ovo kraško gorje je uglavnom izgradjeno od mezozojskih vapnenaca i dolomita, pa je unatoč dosta oborina uglavnom bezvodno. Prama jugozapadu uz konavosku dolinu se Sniježnica obrušava strmim klisurastim odsjecima Konavoske stijene, a na sjeveru se postupno spušta valovitim brežuljcima spram Popovog polja u Hercegovini.

Vrhovi Sniježnice

Srednji i zapadni ogranak tog gorja iznad Dubrovnika duž hercegovačke granice je niži valoviti greben s desetak vrhova izmedju 800-900m visine. Najviši vrhunci gorskog grebena Sniježnice Konavoske se uzdižu na jugoistoku iznad Konavala: glavni vrh Sveti Ilija (1234 m) iznad Kune Konavoske, a istočnije su još Velji vrh 1156 m, Kosmać 1046 m i najistočniji Štedar 1165 m uz hercegovačko-crnogorsku tromedju.

Bjelotina 1.125m

Jugoistočno od same Sniježnice, iznad Konavala duž crnogorske granice je posebni brdski greben Bjelotina s najvišim vrhom Katunica (1125 m) što je već jugozapadni ogranak višeg Orjena u zaledju. Dio tih područja Sniježnice i Bjelotine, nakon Domovinskog rata je još uvijek miniran i opasan.

Biljni pokrov

Niže primorske padine na jugu prekrivaju tvrdolisne makije u mozaiku s borovim šumama koje su od nedavnog rata do danas uzastopno stradale u nizu požara. Gornji greben i niže vrhove većinom pokrivaju niže šikare crnograba (Ostrya carpinifolia), a u gorskim ponikvama i klancima su manje šumice balkanskog javora-gluhača (Acer obtusatum). Oko najviših istočnih vrhova Sniježnice ima i visokih šuma hrasta sladuna (Quercus farnetto) koje su takodjer dijelom izgorjele. Na najistočnijem, graničnom vrhu Štedar je u Hrvatskoj i jedino prirodno nalazište malobrojnog bora munjika (Pinus heldreichii), koji se odatle u većim šumskim plohama nastavlja istočnije na višem grebenu Orjena.

Povijest i naselja

Gorski greben sadašnje Sniježnice povrh antičkog grada Epidaura (Cavtata) bio je već u rimsko doba dobro poznat pod imenom Mons Cadmeus ili starogrčki Kadmeos Oros, kao važan orientacijski putokaz starim pomorcima na južnom Jadranu. Danas je u podnožju Sniježnice na jugozapadu glavno susjedno naselje obalni gradić Cavtat, a na jugoistoku lučica Molunat.

Zbog toplije južne klime, masiv Sniježnice je naseljen do 800m visine. Najveće je visinsko selo Kuna Konavoska na južnoj padini, dokle ide nova asfaltna cesta i odakle se nastavlja planinarski uspon na glavni vrh Sv. Ilija. Na sjevernoj visoravni u zaledju spram Hercegovine su još brdska sela Duba, Stravča i više manjih pastirskih zaselaka, koji su nakon nedavnoga Domovinskog rata uglavnom napušteni jer su dijelom razrušeni i okolica im je dosad još minirana.

Orjen 1.894m

Orjen (1894 m) zauzima površinu od preko 400 kvadratnih km, od kojih najveći dio pripada Crnoj Gori, manji sjeverozapadni Bosni i Hercegovini, a periferni jugozapadni rub (granični greben Bjelotina) je na jugoiztočnoj granici Hrvatske, pa je tu danas najjužnija hrvatska dora. Mada ne spada u visoke planine, Orjen po svom reljefu odaje upravo dojam visokog gorja. Od glavnog vrha se granaju brojni grebeni, skoro radialnog smjera širenja, gradeći izmedju crkvički, vrbanjski, zubački i prostor Bijele Gore.

Planina Orjen je posebno zanimljiva po svojemu glavnom vrhu: Zubački Kabao je glavni vrhunac Orjena i najviši primorski vrh na istoku Jadrana. Zubački kabao je na 1894 metra nadmorske visine. Zubački kabao je zanimljiv, ne samo u historijskom kontekstu, već i po svojim fizičkim osobinama, nadmorskoj visini i bujnom pokrivaču. Sa svojih 1894. metra, ova kota predstavlja najvišu tačku vijenca primorskih Dinarida. Padine Orjena krase gorostasna stabla rijetke vrste bora munjike, endema Balkana i južne Italije.

Bijela Gora

Bijela Gora je visoki kraški plato izmedju 1200-1500m nadmorske visine, na sjevernom dijelu planine Orjen u Crnoj Gori. Najviši vrh je Velika Jastrebica (1862 m). Na njoj su uočljivi glacialni tragovi, jer je u posljednjem ledenom dobu ovo područje bilo pod ledom. Velika Jastrebica je najviši vrh Bijele Gore, u sjevernom dijelu planinskog masiva Orjena.

Široko rasprostranjeni pašnjaci i prastare šume jele su glavni resursi ovog područja. U šumama jele su pronadjene mnoge endemske vrste biljaka. Od životinja se izdvajaju mrki medvjedi i rijetke divokoze, a česti su jeleni i divlje svinje. Bijela Gora je naseljena crnogorskim plemenima Katunske nahije. Poznati su po svojim epskim pjesmama u crnogorskoj usmenoj tradiciji.

Subra 1679m

Subra je planina u južnom dijelu grupe Orjena, za koju se vezuje nekoliko epiteta: njen vrh je najbolji vidikovac u masivu, Subrin amfiteatar slovi za najzanimljiviji detalj primorskih Dinarida, a Subrini platoi su jedan od izrazitih primjera kraškog mikroreljefa u svijetu. Njen najviši vrh je Subra (1679 m). Subrin amfiteatar je najbolji alpinistički teren na Orjenu, prava poslastica za ljubitelje ovoga ekstremnog športa. Južni krajevi masiva u neposrednom bokeljskom zaledju, sve više se koriste za paragliding.

Subra je naviši vrh istoimene planine, u južnom dijelu planinskog vijenca Orjena. To nije najviša točka masiva Orjena, ali je zasigurno najpoznatija. Slavu duguje dobrom pogledu koji seže od centralne Albanije, cjelokupne Crne Gore, sa dominantnim vrhovima Lovćena, Prokletija i Durmitora, pa preko hercegovačkih planina i Popovog polja, sve do južne Dalmacije i njenih otoka, a kad je bura na samoj liniji spajanja mora i neba, kao najudaljenija točka se može opaziti i Lastovo.

Ekosustav Orjena

U ledenodobnim intervalima Orjen je bio u znatnoj mjeri zaledjen, daleko više nego što bi se to očekivalo na osnovu njegovog geografskog položaja, a glacijalna granica se nalazila već na 1200 metara nadmorske visine. Primjera radi, na Prenju je ta linija počinjala tek na 1680 metara nadmorske visine. Fenomen se objašnjava izuzetno velikom količinom padavina koju je Orjen primao u tim razdobljima. Velike količine sniježnih oborina dovodile su do formiranja ledenjaka, na čije nekadašnje postojanje ukazuju brojni oblici glacijalnog reljefa.

Masiv Orjena i danas prima enormnu količinu oborina, a selo Crkvice na njegovom istočnom rubu, slovi kao najkišovitije mjesto u Europi s nekih 5 metara vodenog taloga godišnje! I pored tako velikih oborina je površinska voda ovdje prava rijetkost. Tlo prvenstveno tvore jako propusni slojevi vapnenaca, pa se izvori nalaze samo po rubnim dijelovima masiva, ili daleko u podgorini na rubovima Bokokotorskog zaljeva. U centralnoj zoni se ljudi snalaze kako znaju, pa grade bunare, bistjerne a za kratke boravke koriste kapavice i sniježnice. Nedostatak površinskih voda i ljetne suše bili su ozbiljan problem za nekoć razvijeno katunsko stočarstvo. Do Drugoga svjetskog rata skoro svaki kutak planine je korišten za ispašu. Danas su na najvećem dijelu Orjena jedini posjetioci planinari i lovci, a šume opet zauzimaju prostor. U najvećoj je ekspanziji bukva, koja i inače zauzima najveće površine.

Lovćen 1.769m

Lovćen je primorska planina u Crnoj Gori, koja se nalazi u jugozapadnom dijelu zemlje i spušta se do obala Jadranskog mora, zatvarajući vijugave bokeljske zalive, kao planinsko zaledje staromu pomorskom gradu Kotoru. Dva najviša vrhunca planine su Štirovnik (1.749 m) i Jezerski vrh (1.657 m). Na Lovćenu se na Jezerskom vrhu nalazi mauzolej vladike i književnika Petra II. Petrovića Njegoša u kojem je pokopan. Na planini je i Nacionalni park Lovćen. Na Lovćenu živi 1.158 vrsti biljaka od kojih su 4 endemske vrste. Ranije u Austrougarskoj su na jugozapadnoj padini Lovćena i u primorju oko Kotora pretežno živili najjužniji Hrvati, koji su potom u 20. stoljeću odatle uglavnom potisnuti, pa ih je sada već malo u Kotoru i nešto više u južnijoj luci Tivat.

Nacionalni park

Nacionalni park Lovćen obuhvaća središnji i najviši dio lovćenskog masiva, površine 6.220 hektara. Proglašen je nacionalnim parkom 1952. godine. Na razmjerno uskom prostoru se tu nalaze brojni i raznovrsni oblici reljefa, naglašeni u središnjem dijelu planine, gdje se Lovćen najviše izdigao Štirovnikom i Jezerskim vrhom. Kraške padine planine su kamenite s brojnim škrapama, jamama i dubokim vrtačama, dajući krajolicima osobiti izgled. Ležeći na granici dvije posve različite prirodne cjeline primorja i kontinenta, Lovćen ima utjecaje oba klimatska tipa. Specifičan spoj životnih uvjeta uvjetovao je razvoj raznovrsnih bioloških sustava.

Na području ovoga nacionalnog parka značajnu vrijednost čini kulturno-povijesno nasljedje. Svojevrstan arhitektonski relikt, vrijedan pažnje, su čuvene lovćenske serpentine. Stari put od Kotora vijuga uz Lovćen do slikovitoga planinskog sela Njeguši, u kojemu se nalaze rodne kuće Petra II. Petrovića Njegoša, znamenitog crnogorskog vladike i pjesnika iz XIX. stoljeća i posljednjeg vladara Crne Gore, kralja Nikole I. Petrovića. Lovćenski kraj obiluje brojnim elementima narodnog graditeljstva. Autentične su stare kuće i seoska guvna, kao i kolibe u katunima - ljetnjim stočarskim naseljima. Iz vidikovca u neposrednoj blizini sela se pruža nezaboravan pogled na Bokokotorski zaljev i Katunsku nahiju koju je čuveni Bernard Shaw, kada je ugledao nazvao Kamenim morem.

Njegošev mauzolej

Najmonumentalniji spomenik nacionalnog parka Lovćen je Njegošev mauzolej, podignut na Jezerskom vrhu, mjestu koje je ovaj istaknuti pjesnik i mislilac još za života izabrao za vječni počinak. Njegoš je još za života izgradio na Jezerskom vrhu kapelicu u kojoj je i pokopan. Po austrijskoj okupaciji Crne Gore u vrijeme Prvog svjetskog rata, ova je crkva srušena i Njegoševo tijelo prenjeto u Cetinjski Manastir, da bi ponovno bila obnovljena u vrijeme kralja Aleksandra 1920tih godina. 1970. godine tadašnja komunistička vlast u Crnoj Gori je počela pripreme za njezino ponovno rušenje i izgradnju mauzoleja koji je u stilu Bečke secesije zamislio Ivan Meštrović, mada svjetski poznat, ali nikad nije bio na Lovćenu. Naša javnost se uzbunila i masovno prosvjedovala protiv kršenja Njegoševe posljednje volje i rušenja skromne zadužbine u korist monumentalne gradjevine kakvu Njegoš nikada ne bi želio.

Rumija 1.593m

Rumija je primorska planina na jugu Crnogorskog primorja istočno od Bara, izmedju Skadarskog jezera i Barskog polja. To je jedina planina iz obalnih Dinarida koja je oduvijek u Crnoj Gori i nije bila u Dalmaciji, pa oko nje nema naseljenih Hrvata, ali su na iztočnoj strani već i Albanci. Gradjena je od paleozojskih i mezozojskih naslaga. Na Rumiji postoje mnogi vrhovi, od kojih je najviši Rumija visok 1593 m. Od niže planine Sutorman na sjeverozapadu dijeli ju sedlo Sutorman. Po sredini grebena je duboko sedlo Bijela Skala (903 m.) preko kojeg vodi put od Bara za Gornje Šestane. Sjeveroistočna strana Rumije je oskudna vodom, dok na jugozapadu ima više izvora i tri primorske rječice: Željeznica, Bunar i Međurječ. Nekoć je Rumija bila obrasla pod gustim šumama, ali danas se samo ponegdje još vide manji ostatci listopadnih i borovih šuma i sada na planini prevladavaju prostrani pašnjaci i kamenjare. Na padinama Rumije ima više manjih naselja i stočarskih zaselaka.

Sutorman 1185m

Sutorman je stoljećima u Austrougarskoj sve do 1. svj. rata bio naša najjužnija granična gora izmedju Dalmacije i Crne Gore (ta granica pod Sutormanom je završavala uz lučicu Sutomore na ušću potoka Željeznica), dok je danas cijeli u Crnoj Gori. To je niži gorski greben kao zapadni ogranak Rumije na Crnogorskom primorju u općini Bar, sjeverno od tog grada. Nastavlja se na Rumiju, od koje je odvojen istoimenim sedlom Sutorman (844 m), kojim prolazi cesta Bar - Virpazar. Najviši vrhovi Sutormana su Široka Stranica (1185) i Vrsuto (1183 m). Dijelovi Sutormana su mozaično obrasli borovom šumom. Medju južnim obalnim Dinaridima je Sutorman po klimi i vegetaciji razmjerno najsličniji dalmatinskom Riliću.

Literatura

  • Željko POLJAK 1969: Velebit. Planinarski savez Hrvatske, 300 str. Zagreb.
  • Veljko ROGLIĆ 1956-1958: Velebitska primorska padina, I-II. Geografski glasnik18-20, Zagreb.
  • Arpad DEGEN 1934-1938: Flora Velebitica, vol. I - IV. Magyar Tudomanyos Akademia, Budapest.
  • BOŽIČEVIĆ, S.& BENČEK, Đ. 1983: Tektonsko-geomorfološke specifičnosti Biokova i pojave urušnih vrtača i ledenica. Acta Biokovica 2, Muzej Makarska.
  • CVIJANOVIĆ, D. i surad. 1981: Karakteristike seizmičke aktivnosti u širem području Biokova. Acta Biokovica 1, Muzej Makarska.
  • KEROVEC, M. (ur.) 1995: Prirodoslovna istraživanja biokovskog područja. Zbornik Kongresa 11-16. 10. 1993, Makarska. Ekološke monografije 4: 1-359, Hrvatsko ekološko društvo, Zagreb.
  • KEROVEC, M.& DURBEŠIĆ, P. 2002: Prirodoslovna istraživanja biokovskog područja. Zbornik Kongresa 11.-16. 10. 1993, Makarska, knj. 2. Ekološke monografije 5, 1-430, Hrvatsko ekološko društvo, Zagreb.
  • KUŠAN, F. 1969: Biljni pokrov Biokova (Flora i vegetacija). Prirodoslovna istraživanja JAZU, 1-224, Zagreb.
  • MIHLJEVIĆ, D. 1993: Geomorfološke značajke primorske padine gorskog hrpta Biokova. Ekološke monografije 4, Hrvatsko ekološko društvo, Zagreb.
  • RADIĆ, J. 1981: Prvi znanstveni skup o prirodi biokovskog područja, 8.-10. l0. 1979. Acta Biokovica 1: 1-319, Institut «Planina i more», Muzej Makarska.
  • RADIĆ, J. 1983: Drugi znanstveni skup o prirodi biokovskog područja, 16.-18. 5. 1983. Acta Biokovica 2: 1-416, Institut «Planina i more», Muzej Makarska.
  • RADIĆ, J. 1987: Treći znanstveni skup o prirodi biokovskog područja, 27.-29. 4. 1987. Acta Biokovica 4: 1-351, Institut «Planina i more», Muzej Makarska.
  • RIĐANOVIĆ, J.& ŠIMUNOVIĆ, V. 1993: Geografske značajke i hidrografske specifičnosti biokovskog kraja. Ekološke monografije 4, Hrvatsko ekološko društvo, Zagreb
  • ROGLIĆ, J. 1993: Biokovo - geomorfološka ispitivanja. posebno izdanje Srpskog geografskog društva, Beograd

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Original condensed compilation, adapted and elaborated from WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Obalni_Dinaridi&oldid=35482"