Ante Starčević
Dr. Ante Starčević (Žitnik kod Gospića, 23. svibnja 1823. - Zagreb, 28. veljače 1896.): hrvatski publicist, književnik i najpoznatiji nacionalni političar iz 19. stoljeća, utemeljitelj Hrvatske stranke prava - HSP i ideolog hrvatske državnosti. Ante Starčević je umro 28. veljače 1896. u Zagrebu u 73-oj godini života. Pokopan je po vlastitoj želji, u crkvi Sv. Mirka u zagrebačkim Šestinama, a spomenik je izradio Ivan Rendić.
Sadržaj
Abstract
Ante Starčević (23 May 1823 – 28 February 1896), often referred as Father of Homeland (Croatian: Otac Domovine) was a Croatian politician and writer, whose activities and works laid the foundations for the modern Croatian state. He founded the Croatian Party of the Right (Croatian: Stranka prava) being an influential Croatian political party in the 19th and 20th centuries. The right or rights in the party's name refer to the idea of Croatian national and ethnic rights that were the central topic of the party's existence, as the first name was Stranka hrvatskog državnog prava (Party of the Croatian State Right).
Život i politički rad
Ante Starčević je bio hrvatski političar, književnik i publicist, poznat po tomu što je zajedno s Eugenom Kvaternikom utemeljio Hrvatsku stranku prava, tj. pravno-politički je obrazložio hrvatsku nacionalnu ideologiju i državnost koja se potom naziva pravaštvo ili starčevićanstvo. U Hrvatskoj se za njega do danas rabi nadimak Otac domovine (Pater patriae). Po njemu je prozvan Red Ante Starčevića, a lik mu se nalazi na novčanici od 1.000 kuna. Pored političkih aktivnosti bavio se poviješću, filologijom, književnom kritikom, filozofijom, pisanjem pjesama, drama i političkom satirom (Pisma magjarolacah). Danas se često naziva ocem domovine. U jesen 1845. godine završava gimnaziju u Zagrebu te odlazi u sjemenište u Senj, a otamo u Peštu na studij teologije. Godine 1846. je dobio počasnu titulu doktora filozofije[1] u Pešti. Tada odlučuje ne posvetiti se svećenićkom pozivu već borbi za slobodnu i suverenu Hrvatsku. Nakon neuspjelog pokušaja da dobije mjesto predavača na Zagrebačkom Sveučilištu i Beogradskom Univerzitetu radi u odvjetničkom uredu g. Šrama sve do 1861. godine. Naime, te je godine izabran za velikog bilježnika Riječke županije. Iste godine izabran je u Hrvatski sabor kao zastupnik kotara Hreljin-Grobnik, ali je 1862. godine suspendiran i kao protivnik režima osuđen na mjesec dana zatvora. Za zastupnika u Hrvatskom saboru bit će biran i 1865. kao zastupnik iz zagrebačkog petog kotara, pa 1871., i 1878. godine kao zastupnik iz Rijeke.
U Hrvatskom saboru je bio najvatreniji zagovornik hrvatske neovisnosti odlučno se protiveći bilo kakvim upravnim i državnim vezama Hrvatske s Austrijom i Magjarskom, gradeći tako temelje za osnivanje Stranke prava, koju je 1861. godine osnovao s Eugenom Kvaternikom. Od prvih svojih zapisa iz 1861. godine pa do zadnjeg svog govora Ante Starčević je punih 30 godina neumorno dokazivao kako je glavna i najpreča stvar osloboditi se austrijskog sužanjstva i da za hrvatski narod nema života ni sretnije budućnosti dok bude pod Austriom-Madjarijom. Dosljedno je zauzimao krajnje neprijateljski stav prema umišljotini koja se zove Austrija; u kojoj su se vlade i vladari... urotili protiv narodima. Najvećim neprijateljima hrvatskog naroda Starčević je smatrao Habsburšku dinastiju.
Godine 1863. Starčević je utamničen, a nakon izlaska iz zatvora ponovo se zapošljava u Šramovom uredu do listopada 1871. godine. Nakon Kvaternikovog ustanka u Rakovici ponovno je utamničen, a Stranka Prava raspuštena. Godine 1878. nanovo je izabran za zastupnika u hrvatskom Saboru, čijim je zastupnikom bio sve do svoje smrti 1896. godine. Starčevića su godinama klerikalci napadali kao buntovnika, neznabožca, anitkersta, koji ruši sve naredbe Boga, ljudi i crkve. To dolazi otuda što u drugoj polovici 19. stoljeća nitko nije tako oštro i argumentirano ustrajavao protiv negativne uloge klera u nacionalnom i političkom životu Hrvatske kao što je to činio Ante Starčević. Tri su glavna uzroka Starčevićevu anitklerikalizmu: što je crkva kulturno unazađivala narod; što je služila tuđinskim ugnjetačima Hrvatske i što se različitost vjerske pripadnosti zloupotrebljavala za širenje nacionalog razdora. Prema Starčeviću sjeme razdora baciše Isusovci i Austrija (Djela III, str. 214). A u puku zapadne crkve, gde potiče štogod dobra i poštena, to prečesto dolazi samo otuda, što on ne sluša i ne sledi popa (Djela III, str. 216).
U Habsburškoj monarhiji vidio je neprijatelja hrvatskog naroda. Bio je protivnik klera kome je pripisivao krivicu za zaostalost masa i službu tuđincima. Vjerovao je u sposobnost hrvatskog naroda da sam sobom upravlja i da suverenitet proizlazi iz nacije, naroda, a ne iz vladarske veličine postavljene tobože milošću i voljom Božjom. "Bog i Hrvati" bio je sukus Starčevićeve političke ideje. Pod utjecajem ideja francuske revolucije borio se protiv ostataka feudalizma i zalagao se za demokratizaciju političkog života. U politici se oslanjao na građanske slojeve, imućnije seljaštvo i inteligenciju. U drugoj polovici 19. stoljeća Starčević je bio najuporniji i najdosljedniji pobornik demokratskih narodnih prava i političkih sloboda. Vjerujući u narodno jedinstvo Južnih Slavena neko vrijeme je smatrao kako se to jedinstvo treba manifestirati i u jedinstvenom, hrvatskom imenu, otklanjajući svako drugo ime, a naročito Serb kao nenarodno i pogrdno. Dok je Slovence smatrao planinskim Hrvatima. Međutim, kada su se pokazali negativni rezultati tog nastojanja da svi narodi prihvate hrvatsko ime Ante Starčević napušta to stajalište. Tako je u listu Sloboda od 23. ožujka 1883. godine izrazio svoje shvaćanje da nije važno ime, nego zajednička borba za stvaranje slobodne i samostalne države: Glavna je stvar, da svi rade za narod i za domovinu, a neka se zovu kako im drago... Naše cepanje, naša nesloga stoji samo zato, jer ih izvana uzdržavaju i ojačuju... mi ne verujemo, da je gladnu i na studeni na pr. Srbu drugačije, nego na pr. Hrvatu... Zato makar se svi proglasili za Hotentote ili nas se svaki zvao posebnim imenom, samo da budemo svi slobodni i srećni!...
Starčević i ekavica
Jedna od zanimljivosti vezanih uz djela Ante Starčevića jest da je on svoje knjige pisao na ekavici. Iako je bio Ličanin i izvorno ikavac, Starčević je bio za ekavicu, zato jer se je Vuk Karadžić zalagao za jekavicu kao zajednički standard Hrvata i Srba (koji u BiH i Hrvatskoj govore jekavski, a među Srbe je, uostalom, ubrajao i Crnogorce, koji su naglašeni "ijekavci"]], što su preko tzv. "hrvatskih vukovaca" prihvatili samo Hrvati. Starčević je htio tomu usprotiviti i uvesti u hrvatski jezik ekavicu (što je govor Hrvata kajkavaca i istarskih čakavaca kako bi se hrvatski jezik razlikovao od srpskoga, za koji se u tom trenutku činilo da će u potpunosti preuzeti jekavicu.
Hrvatska stranka prava
Hrvatska stranka prava je nacionalna politička stranka koju je 1861. godine u Hrvatskoj osnovao Ante Starčević. U Hrvatskoj su do tada dominirale dvije političke stranke - Unionistička, koja se zalagala za što bliže veze s Mađarskom i Narodna, koja je spas od mađarizacije vidjela kako u bliskim vezama s bečkim dvorom, tako i stvaranjem šire južnoslavenske zajednice. Starčevićeva Stranka prava je odbacila obadva ta stava i umjesto toga kao alternativu istaknula koncept samostalne i suverene Hrvatske, koja po njegovom mišljenju ne bi trebala imati ni bilo kakve veze s drugim južnoslavenskim narodima, pogotovo ne Srbima. Zbog toga se Starčević smatra ocem suvremene hrvatske državnosti, koji se često izjednačava ideologijom nazvana po njegovoj stranci - pravaštvo. Ta izvorna Stranka prava se u svojim ranim godinama isticala i po antiklerikalizmu, s obzirom da je Starčević i katoličko svećenstvo vidio kao sredstvo odnarođivanja, tj. da su mnogi svećenici bili dio establishmenta.
Uz Starčevića, jedan od čelnika Stranke je bio i Eugen Kvaternik koji se zalagao za revolucionarno rušenje Austro-Ugarske po uzoru na mnoge slične pokrete u Evropi 19. stoljeća. Njegova nastojanja su rezultirala neuspješnom Rakovičkom bunom 1871. godine koji mnogi hrvatski povjesničari sada smatraju prvim pokušajem stvaranja nove hrvatske države. Stranka prava je 1870tih i 1880tih nastavila rasti, a poseban poticaj joj dao autoritarni režim Khuena Hedervaryja, koji je u mnogo čemu kompromitirao dotadašnju Narodnu stranku kao kompromisersku. Pravaštvo je posebno raslo u redovima inteligencije i radikalne mladeži. Međutim, početkom 1890tih nataje raskol vodstva u Stranci prava, na koju sve veći utjecaj ima Josip Frank kao zastupnik nove pragmatične struje, koja drži da će Hrvatska svoju državnost ostvariti s punim oslanjanjem na habsburški dvor. Frankovoj struji, koja će se odvojiti u Čistu stranku prava prišao je 1895. godine i Starčević. Ostatci Stranke prava su se 1903. s Neovisnom narodnom strankom ujedinili u Hrvatsku stranku prava. Na toj Stranki prava i njezinoj ideologiji svoj program u današnjoj Hrvatskoj temelji desetak stranaka od kojih je najpoznatija nova Hrvatska stranka prava.
Glavna djela
- "Djela, Knjiga I–III", Odbor Kluba Stranke prava, Zagreb 1893–1894.
- "Ustavi Francezke", Zagreb 1889.
- "Iztočno pitanje", Zagreb 1899.
- "Naputak za pristaše Stranke prava", Zagreb 1900.
- "Izabrani politički spisi", Golden Marketing-Narodne novine, Zagreb, 1999.
Literatura
- Ante Starčević: "Književna djela" Matica hrvatska Zagreb 1995.
- Barišić, Pavo, Ante Starčević (1823–1896), u: Feldman, Andrea, Liberalna misao u Hrvatskoj.
- Neke uspomene, Djela dr. Ante Starčevića, Zagreb, 1894.
- Na cemu smo, Djela dr. Ante Starčevića, Zagreb, 1894
- Kerubin Šegvić: Dr. Ante Starčević, njegov život i djela, Tiskarna Hrvatske stranke prava d. d., Zagreb 1910.
- Josip Horvat, 1940: Ante Starčević, kulturno-povijesna slika (reprint 1990).
- Mirjana Gross: "Povijest pravaške ideologije" Institut za hrvatsku povijest Zagreb 1973.
- Mirjana Gross 2000: Izvorno pravaštvo – ideologija, agitacija, pokret, Golden marketing, Zagreb.
- Vladimir Stipetić & Franjo Zenko (ur.): Friedrich-Naumann-Stiftung, 2000.
Vanjske sveze
Reference
Adapted and elaborated by GNU-license mostly from Croatian WikiSlavia.
