Biljni obrast Istre

Biljni obrast Istre (florno-vegetacijske osobitosti poluotoka i okolnog podmorja): Ova originalna studija se kao otvoreni izvornik, dozvolom auktora može slobodno kopirati bez izmjena uz citat auktora i izvora.

Auktori: Dr.sc. A.Ž. Lovric & dr. M. RAC, Institut "R. Bošković" - CIM, HR-10000 Zagreb, Croatia
Izvornik: prienos iz Wikinfo, WikiFlora Adriatica - Herbarium Adriaticum (ADRZ 2000).
Pretisak: Bujština 2000: 45 - 52, Matica Hrvatska, Umag.

Abstract

Istria's plant cover (main flora and vegetation cover of peninsula and neqar seafloors): Istra peninsula is the westernmost part of Croatia at northern Adriatic; due to its transitional climatic position it includes a mixed mozaical vegetation of both the southern Mediterranean types, and also continental temperate ones. A condensed survey of its rare and endemic flora, and of some main and peculiar forest communities in Istra peninsula and its nearshore bottoms is given.

Sažetak

U dolnjem pregledu se u sažetom pregledu navode važnije i osebujne botaničke značajke Istre i glavni ekološki čimbenici s kojima su povezane, a spominju se i neke posebne botaničke osobitosti najraznovrstnijeg dijela sjeverne Istre, od Savudrije do Učke. Botaničke značajke biljnog pokrova Istre u udnosu na ostalu Hrvatsku, dosad su razmjerno slabije poznate i još uvijek nedovoljno proučene, osobito rubna jugoistočna i sjeverozapadna Istra. Istra se u vegetacijskom pregledu Hrvatske većinom spominje usputno, u tridesetak objavljenih botaničkih tekstova, među kojima razmjerno najviše podataka donose Baumgartner (1964), Bertović (1967), Wraber (1968), Šugar (1983), Lovrić (1985), Rac (2000), itd.

Ekološke značajke Istre

Svojim položajem na sjevernom rubu Jadrana, Istra je klimatski razmjerno hladniji dio hrvatskih obala, a oborinski sustav je ovdje dijelom kontinentalan i samo u južnoj Istri je pretežno mediteranski, zato jer statistički tu kiše padaju manjeviše kroz cijelu godinu, pa je ljetna suša tu najmanje izražena u odnosu na ostali Jadran. Posljedica takve klime je, da od svih hrvatskih obala sjeverozapadna Istra prirodno sadrži razmjerno najmanje samoniklih sredozemnih biljaka i znatno više kontinentalnih vrsta negoli drugdje uz istočni Jadran. Osim u južnoj Istri, tvrdolisna mediteranska flora tu je dijelom unesena umjetnim uzgojem uz naselja i tek je manjim dijelom iz prvobitne prirode.

Naš kameniti vapnenački kras je u Istri na zapadnom rubu i slabije je razvijen, jer najveći dio srednje i zapadne Istre pokrivaju izvankraške podloge rastresitog fliša. Zato su tu osobite biljne vrste Dinarskog krasa razmjerno rjeđe i na krajnjoj zapadnoj granici, a mnoge niti ne dosežu do zapadne Istre. Nadalje je ovdje i visinski raspon reljefa razmjerno manji i na većem dijelu ostale ravne Istre izvan Učke i Ćićarije jedva prelazi 400m, gdje uglavnom nema raznolika visinskog slojanja (zonacije) raslinstva, a izostanak većih priobalnih otoka (osim Brijuna) je prirodni uzrok i razmjerne jednoličnosti obalne vegetacije.

Tako je zbog povoljnijih oborina i flišnoga tla, biljni pokrov Istre po vanjskom izgledu razmjerno bujniji negoli drugdje uz Jadran, ali naprotiv zbog ove ekološke jednolikosti Istra ima i jednolični sastav s razmjerno manjim brojem samoniklih vrsta negoli drugdje uz Jadran.

Rijetki i ugroženi endemi

Endemi su vrste čiji je prirodni razvitak ograničen na manja zemljopisna područja, zbog njihove stroge prilagodđnosti na neku posebnu klimu ili na osobita tla, a najčešće na istodobnu kombinaciju osobite klime i tla. Zato su takvi endemi prostorno ograničeni i ekološki najviše ugroženi, pa kod ljudskih promjena u okolišu najčešće nepovratno izumiru. Naprotiv su općeraširene obične vrste odpornije na umjetne izmjene okoliša, pa zato ljudski utjecaj većinom dovodi do banalizacije tj. pojednostavljenja biljnog pokrova sa sve manjim brojem najobičnijih vrsta.

Iako se za laike zeleni krajolik još prividnim izgledom ne mijenja - stvarne su promjene već dalekosežne i nepovratne. Zbog drugačije klime i svojega rubnog položaja spram Dinarskog krasa i Jadrana, Istra je siromašnija posebnim endemima negoli Velebit sa 72 vlastita endema, pa Biokovo (23 endema), otok Krk (17 endema), itd. Najviše je endema u sjevernoj Istri, gdje rastu 3 ugrožena biljna endema, kojih prirodno nema nigdje izvan Istre (izim tek umjetno uzgojenih u ponekom botaničkom vrtu):

Istarska perunika

Istarska prunika (Iris erirrhiza Posp.) visoka je do 70 cm, s velikim ljubičastim cvjetovima kao najdekorativniji istarski endem. Zbog razmjerno jednostavnog uzgoja, mogla bi postati biljnim simbolom Istre pa ju treba saditi po istarskim vrtovima i javnim parkovima. Samoniklo je ograničena na sjevernu Istru, od slovenskoga graničnog rezervata Slavnik pa uzduž grebena Ćićarije do Učke, gdje raste na debljem tlu pri dnu gorskih dolaca i ponikava iznad 700m visine. Lako se uzgaja u kopnenom zaleđu, a uz more traži češće zalijevanje i deblje humozno tlo.

Učkarski zvončić

Učkarski zvončić (Campanula tommasiniana Koch.) je također vrlo dekorativan kao manji jastučasti busenčić do 20 cm s brojnim nebeskoplavim cvjetićima, ali se teško uzgaja, jer za rast zahtijeva okomite pukotine vapnenastih stijena, pa ne podnosi ravno i vlažno tlo. Prirodno raste jedino u sjeveroistočnoj Istri, na najvišim stijenama Učke i istočne Ćićarije iznad 900m.

Istarska merinka

Istarska merinka (Moehringia tommasinii March.) je prirodno ograničena samo na sjeverozapadnu Istru, gdje raste na nižim submediteranskim stijenama od Trsta do Istarskih toplica. To je izgledom neugledna i sitna biljčica svega do 7 cm, koja se još teže uzgaja jer uspijeva samo u okomitim pukotinama vapnenačkih stijena.

Istarski križanci

Posebni istarski križanci: Uz ove tri prave botaničke vrste iz Istre, na Istru je ograničeno još nekoliko biljnih oblika niže sustavne vrijednosti, kao prijelazni križanci izmedju inih običnih vrsta (medjunarodni znak = X): to su npr. istarska divlja kruška (Pyrus X istriana Ziel.), pa istarska kupina (Rubus X istricus Posp.), istarska runjika (Hieracium X istriacum Freyn), istarska zečina (Centaurea X gugleri Wagn.), itd.

Ini širi poluendemi

Ostali prošireni poluendemi: pored spomenutih 8 užih endema ograničenih uglavnom na Istru, ovdje raste još tridesetak inih poluendema inače proširenih na Dinarskom krasu ili oko jadranskog bazena. Među ovima su najvažniji idući drvenasti poluendemi koji su u Istri na svojoj sjeverozapadnoj granici:

Jadranski hrast drmun (Quercus dalmatica Rad.) raste uz hrvatske i talijanske obale oko Jadrana i pripada široj balkanskoj skupini Qu. virgiliana ampl. To je poluzimzeleno drvo kojemu je valovito lišće donekle slično meduncu, ali imaju na rubu oštro-bodljaste isperke i traju cijelu godinu, tj. uvene i opadne tek u proljeće istodobno s novim listanjem pa je stablo stalno zeleno (naprotiv kod tvrdolisne crnike listovi traju kroz više godina, a u medunca tek pola godine do jeseni). Dok ga laici smatraju križancom medunca i crnike, to je u botanici posebna jadranska vrsta koja je u Istri na sjeverozapadnoj granici, a najveći primjerak je tzv. "zeleni hrast" kod Markovca na Bujštini visok preko 20m. Taj poluzimzeleni drmun tvori još veće šume osobito na jugu otoka Krka i u Makarskom primorju, gdje ima prastarih stabala s preko 300 godova. Prikladan je za uzgoj u najekstremnijim uvjetima, jer je otporniji na sušu od medunca i podnosi jači mraz nego crnika, a najotporniji je na posolicu i orkanske vjetrove.

Kvarnerska žestika (Oreoherzogia liburnica Vent.) je jači grm visok do 3m s velikim lišćem poput oraha, a raste na brdskim stijenama od Trsta duž Ćićarije i Velebita do Zrmanje. To je vrlo dekorativni poluendem prikladan za uzgoj, a uz more traži jače zalijevanje.

Kvarnerska ruža (Rosa liburnica Borb.) je bodljasta puzavica ružičastih cvjetova i ljekovitih plodova (šipak). Proširena je na kamenjarama od Trsta kroz sjevernu Istru i velebitsku obalu do Kvarnerskih otoka i lako se uzgaja.

U drvenastoj flori Istre nalaze se i druge kod nas rjeđe vrste koje nisu endemi jer ih ima i dalje izvan Hrvatske. Takav je npr. poluzimzeleni hrast suplutnjak (Quercus crenata Lam.) proširen u zapadnom Sredozemlju, a kod nas je na istočnoj granici do Cetine i rjeđi je u Istri i na Cresu, gdje ga smatraju posađenim. Tisa (Taxus baccata L.) je u Europi prorijeđena i većinom raste pojedinačno, a u Istri je samonikla npr. na kamenitim strminama u Vranjskoj dragi podno Učke.

Osobite šumske plohe

Zbog hladnije i kišovitije klime ter vlažnijega flišnog tla, u srednjoj i sjeverozapadnoj Istri se nalazi više tipova kontinentalnih šuma, koje su inače kod nas više proširene u kopnenom zaleđu i jedino se u Istri spustaju bliže moru. Tako su vlažne šume hrasta lužnjaka tipične za kopnene rječne nizine sa sezonskim poplavama, a slične su donedavna postojale i uz sjevernojadranske rijeke gdje su, osim pojedinih stabala lužnjaka, danas većinom uništene npr. ranije u Vinodolu, uz Rječinu, Botonegu i Ćepićko blato u Istri.

Poplavna šuma lužnjaka

Dosad uz Jadran veća šuma pravog lužnjaka (Quercus robur s.s.) postoji još jedino u dolini Mirne, ali su sada i tu već ugrožene zbog kanalizacije rječnog korita, pa su potom prestale poplave i lužnjak tu već odumire od Motovuna do Istarskih toplica. Zbog višeg vodostaja nizvodno uz Mirnu, jedina još bolje očuvana lužnjakova šuma (Rusco-Querctum roboris Bert.) uz Jadran je danas ploha Sv. Petar podno Završja na Bujštini, koju treba zaštititi kao prirodni rezervat.

Također je i Vela Boška kod Kućibrega u Istri najveća šuma hrasta kitnjaka (Seslerio-Quercetum petraeae Codog.), a slične su i manje šumice kitnjaka kod Momjana i Tarkusa. Mješovite šume bukve i kestena (Castaneo-Fagetum) nalaze se na sjevernim flišnim padinama npr. kod Ćepića, Vrnjaka i Kućibrega, a slične sume navodi Maks Wraber i u Slovenskom primorju, pa zato bukva u sjeverozapadnoj Istri raste najniže u cijeloj Hrvatskoj, tj. svega na 20m iznad morske razine.

Močvarne šume jasena

Još su značajni i očuvani tipovi primorskih močvarnih šuma u Istri, ali zbog općenito slabijeg poznavanja Sredozemlja, kod nas takve osobite šume uglavnom nisu zaštićene. Glavna vegetacijska osobitost u biljnom pokrovu zapadne Istre su primorske šume močvarnog jasena (Echinodoro-Fraxinetum oxycarpae Karp.), koje su ranije obilno rasle na poluslanim (brakičnim) ušćima većine jadranskih rijeka i močvarnih laguna, a najveće su donedavna bile u delti Neretve, gdje su dosad melioracijama uglavnom već posve uništene.

Danas su u primorskoj Hrvatskoj najzadnje takve šume očuvane kao brakične šume jasena još preostale uz donju Mirnu, gdje je najbolje očuvana ovakva ploha Place-Rikava podno Kostajnice, koju hitno treba zaštititi kao dosad jedinu još očuvanu visoku plohu jadranskih močvarnih suma. U podsloju jasena tu rastu na sjevernoj granici primorski grmovi konopljika (Vitex agnuscastus), jadranska kupina (Rubus dalmatinus), južna trstina (Arundo donax), itd.

Poluzimzelene šumice drmuna

Najznačajnija primorska šuma srednje i zapadne Istre su poluzimzelene šumice ili pseudomakije hrasta drmuna (Orno-Quercetum virgilianae Lak.& al.), koje su najbolje razvijene na južnim sunčanim padinama od Grožnjana do Oprtlja i južnije do Pazina, a sličnih šuma drmuna u nas još ima npr. kod Punta i Makarske. U Istri su ove poluzimzelene pseudomakije najbogatije raznolikim drvenastim vrstama - kao pravi prirodni arboretum.

Uz općepoznati bjelograb (Carpinus orientalis), u njima još raste poluzimzeleni hrast drmun (Quercus dalmatica), južni crveni jasen (Fraxinus argentea), javor šestilac (Acer marsicum), primorska merala (Sorbus umbellata), južna bodunika (Swida australis), primorska zanovita (Lembotropis australis), jadranska krkavina (Rhamnus adriatica), istarska kruška (Pyrus istriana), kraška krušina (Frangula rupestris), rujevina (Cotinus cogygria), kvarnerska ruža (Rosa liburnica) i još niz inih osebujnih rjeđih grmova.

Tvrdolisne makije crnike

Prave tvrdolisne makije (Orno-Quercetum ilicis Hić.) u Istri su na sjevernoj granici, pa su najbolje razvijene u većim plohama na jugu Istre oko Pule, Medulina i na Brijunima, dok se u jugozapadnoj i jugoistočnoj Istri pružaju tek u užem priobalnom pojasu od parsto metara, a u srednjoj i sjevernoj Istri su ograničene samo mjestimice na manje plohe južnih kamenitih strmina. Manje prirodne skupine grmova crnike i zelenike, kao poluzimzelene šikare sa crnograbom (Ostryo-Quercetum ilicis Fuk.) još rastu uz ušće Mirne na jugu rta Antenal kod Novigrada i najsjevernije na zapadnoj strmini Kaštela iznad Dragonje, pa uz dolinu Mirne kod Ponte Portona, ter pod toplijim južnim strminama Čićarije i u Vranjskoj dragi.

U tim poluzimzelenim oazama zajedno raste desetak južnih sredozemnihz vrsta: crnika (Quercus ilex), lovor (Laurus nobilis), zelenika (Philyrea latifolia), smrika (Juniperus oxycedrus), smrdljika (Pistacia terebinthus), ladonja (Celtis australis), divlja smokva (Ficus caprificus), zimzelena ruža (Rosa sempervirens), pa još u podsloju niži sredozemni grmići kao Ruscus aculeatus, Osyris alba, Smilax aspera, Clematis flammula, Euphorbia wulfenii i Asparagus acutifolius, kojima su to najsjevernija prirodna nalazišta uz gornji Jadran.

Ine proširene šume

Ostali češći i poznati tipovi istarskih šuma su općerašireni od Istre do dalmatinske Zagore i Hercegovine, pa im je suvišna posebna zaštita. U srednjoj Istri su najčešće šumice medunca i bjelograba (Querco-Carpinetum orientalis Hić.), na prostranim ravnim plohama srednje i sjeverozapadne Istre od Pazina do Umaga. Na južnim padinama Čićarije i oko Učke, pa na sjevernim padinama uz Dragonju od Savudrije do Zrenja još rastu brdske šume crnograba i cera (Seslerio-Ostryetum), slične kao u višemu brdskom pojasu ostalih primorskih Dinarida duž Kvarnerskog primorja i Dalmatinske Zagore. Na vrhu Učke i grebenu Čićarije rastu i manje plohe južne bukove šume (Seslerio-Fagetum Horv.).

Obalna i morska vegetacija

Sjeverozapadne obale Istre

U 19. stoljeću je uz obale zapadne Istre od Rovinja do Trsta zabilježeno preko 200 različitih vrsta morskih alga, ali novija iztraživanja dosad to više nisu potvrdila, dapače se dosad broj morskih alga tu naglo smanjio tek na 1/3 ranijih. Uzrok takve brze degradacije obale i osiromašenja morske flore, uglavnom je pojačano onečišćenje iz susjednoga Tršćanskog zaljeva i povremeno jos gori utjecaji strujama iz ušća rijeke Po, koji najviše na zapadu Istre uvjetuju ekološke krize i "cvjetanje" mora s obiljem planktona, uz odumiranje normalne flore makroalga. Zato je danas siromašna obalna i morska flora sjeverozapadne Istre nasličnija kao u Riječkomu i Kaštelanskom zaljevu.

Očiti botanički pokazatelj takve novije florne degradacije je, što na najvećem dijelu obala sjeverozapadne Istre od Limskog kanala do ušća Dragonje sad već prevladavaju najodporniji morski korovi iz skupine Ulvetalia, za koje je značajno obilje sluzavih zelenih alga (Ulva, Chaetomorpha, Enteromorpha i slične), dok su crvene i smeđe alge tu puno rjeđe, a najosjetljivije vapnenaste alge uglavnom već izostaju.

Na mekanomu muljevitom dnu prekrivenom raznim odpadom, rastu najodporniji podmorski travnjaci Zosterelletum noltii. Krajnju degradaciju na rubu odumiranja flore, ovdje označuje skupina Chaetomorpho-Valonietum aegagrophilae, koja poput zelene žabokrečine pliva na površini jače zagađenih laguna. Tu i gore na zagađenim plažama rastu nitrohalinski korovi Lolio-Plantaginetum coronopi (Hic.) Tx.

Jugozapad i sjeveroistočne obale

Donekle je na jugozapadu i sjeveroistoku Istre polunormalna morska flora dijelom očuvana samo na istaknutim rtovima i manjim otočićima ispred obale, koje često ispiru južne morske struje i jači valovi s jadranske pučine, pa tu ima i drugih manje odpornih smeđih i crvenih alga, kao i na ostalom Jadranu. Tako tu na čišćem pješčanom dnu rastu bujniji podmorski travnjaci Zosteretum marinae, a na najčistijim i strujama izloženim pijescima se rjeđe nalaze travnjaci Cymodoceetum nodosae Giac.

Na nešto čistijemu kamenitom dnu uz rtove i hridi rastu velike smeđe alge Cystosiretum barbatae Pign., a na najčišćim kamenitim obalama su endemska naselja jadranskog bračića, Fucetum virsoidis. Na podmorskim klisurastim strminama je osobita skupina s obiljem crvenih alga Udoteo-Peysonellietum squamariae Mol. U močvarnim slatinama na ušćima Mirne i Dragonje rastu slanuše (halofiti) slične kao i drugdje u Sredozemlju, pa su prama sredini slatine najčešći mesnati halofiti Salicornietum europeae, a uz sušniji rub prevladavaju bodljaste sitine Juncion maritimi.

Južnije i jugoistočne obale

Otvorene obale na jugoistoku Istre prama Kvarneru od Premanture do Brestove su prirodno najčišće očuvane i biljem još najbogatije obale u cijeloj Istri, a pružaju se od ušća Raše preko Premanture i susjednih otočića do Brijuna. Za takve prirodne i očuvane obale su u Istri značajni na kamenju iznad mora halofiti Plantagini-Limonietum cancellati Hić., a uz šljunkovite plaže su psamofiti Euphorbio-Glaucietum flavi Hić.

Na valovima izloženim i čistim kamenitim obalama uz rub oseke tu rastu smeđe alge Cystoseiretum spicatae Zal. i na kamenitom podmorju Cystoseiretum crinitae Mol., a na čistomu pješčanom dnu s morskim strujama rastu podmorski travnjaci Posidonietum oceanicae Br.-Bl. Ove normalne jugoistočne obale su u Istri jedine dosta slične čistim i otvorenim obalama većine inih južnijih jadranskih i sredozemnih otoka.

Zahvale

Ova su terenska istraživanja biljnog pokrova Istre i susjednih područja zapadne Hrvatske započela od god. 1975, kada je prvo proučen priobalni pojas tj. vegetacija morskih alga i primorskih halofita oko Istre, a prijevoz nam je tada svojom ribarskom barkom omogućio pokojni prof. Mihovil Lovrić iz Krka. Potom je od 1985. ekološko-botanički proučena cijela sjeverozapadna i jugoistočna Istra, pa su izrađene pregledne vegetacijske karte tih područja, što nam je najviše omogućio Urbanistički institut Hrvatske.

Konačno su 1991.- 1998. još pobliže proučene rijetke i ugrožene biljne vrste (endemi i disjunktni relikti) diljem Istre. Za ovu ekološku ekspediciju 1991, nazaslužniji je ing. Drago Tutić koji je sudjelovao kao vozač i kartograf, ali je nažalost potom poginuo u Domovinskom ratu. Završno istraživanje Istre do 1998. je organizirao dr. Stjepan Murgić iz Buja, pa ovime svima gore spomenutim zahvaljujemo na pomoći i suradnji.

Glavna literatura

BAUMGARTNER, J. 1965: Studien über die Verbreitung der Gehölze im nordöstlischen Adriagebiete 5. Die Halbinsel Istrien. Annales Natur. Museum 61: 1-77, Wien.

BERTOVIĆ, S. 1967: Ekološke karakteristike vegetacijskog pokrova Istre. Urbanistički institut Hrvatske, br. 5/48: str. 1-25 + 1 karta, Zagreb.

HORVATIĆ, S. 1944: Pregled biljnog pokrova Istre. Alma Mater Croatica, Zagreb.

LOVRIĆ A.Ž., BERTOVIĆ S. 1985: Ekološko-vegetacijska studija sjeverozapadne Istre. Prostorni plan općine Buje, str. 1-18 + 3 karte, Urbanistički institut Hrvatske, Zagreb.

RAC M., LOVRIĆ A.Ž. 2000: Ekobotaničke osobitosti Bujštine i sjeverne Istre. Bujština 2000: 45 - 52, Matica Hrvatska, Umag.

ŠUGAR, I. 1983: Biljnogeografski položaj i raščlanjenost vegetacije Istre. Radovi Akademije BiH, 72/21: 517-524, Sarajevo.

WRABER, M. 1968: Kratek pregled vegetacijske odeje v slovenski Istri. Proteus 30: 182-188, Ljubljana.

Poveznice

Reference

Adapted and condensed study from Wikinfo, by Dr.Sci. A.Ž. Lovric & dr. M. Rac for sub-project WikiFlora Adriatica from the database of Herbarium Adriaticum (ADRZ - 2000): if quoted authors and source, it is free for copying and distribution without changes.