Dragutin Domjanić
Dragutin Domjanić: Hrvatski kajkavski pjesnik Dragutin Domjanić rođen je 12. rujna 1875. godine u Zelini, a preminuo je 7. lipnja 1933. godine u Zagrebu.
Kajkavska književnost
Bio je pisac koji je prvi u hrvatskoj književnosti cjelovitije i umjetnički zrelije ostvario melodioznost i ritmičnost kajkavskoga dijalektalnoga izraza. Završivši studij prava, bio je u Zagrebu sudac i vijećnik Banskog stola. Bio je član JAZU i predsjednik Matice hrvatske (1921.-1926). U borbi "starih" i "mladih" u okviru hrvatske moderne na strani je "mladih". Pjevao je o duhovnoj ljubavi, o intimi plemićkih domova, o gospodarskim perivojima, markizama i kavalirima minulih dana. Strahuje od grubosti sadašnjice, žali za svijetom koji odumire, nepovjerljiv je prema novim idejama.
Pisac koji je prvi u hrvatskoj književnosti cjelovitije i umjetnički zrelije ostvario melodioznost i ritmičnost kajkavskoga dijalektalnoga izraza. Završivši studij prava, bio je u Zagrebu sudac i vijećnik Banskog stola. Bio je član JAZU i predsjednik Matice hrvatske (1921. - 1926). U borbi "starih" i "mladih" u okviru hrvatske moderne na strani je "mladih". Pjevao je o duhovnoj ljubavi, o intimi plemićkih domova, o gospodarskim perivojima, markizama i kavalirima minulih dana. Strahuje od grubosti sadašnjice, žali za svijetom koji odumire, nepovjerljiv je prema novim idejama. Ljubav prema prošlosti upućuje Domjanića kajkavskom narječju. Najpoznatije mu je djelo kajkavska zbirka: "Kipci i popevke", a pjesma Fala i Popevke sam slagal, koje je obje uglazbio Vlaho Paljetak. Također hrvatska skladateljica Ivana Lang je uglazbila nekoliko Domjanićevih pjesama.
Njegova lirika, idilična, sentimentalna i rezignantna, podjednako obiluje i slikovitošću i glazbenošću. U kajkavskom narječju spjevao je sve svoje pjesme. Napisao je i veći broj književnih prikaza, te nekoliko proznih crtica, koji su uglavnom u duhu njegovih lirskih interesa i stilske manire. Autor je i malo znane marionetne igre Petrica Kerempuh i spametni osel u kojoj kritički i satirički opisuje hrvatske intelektualce '20-ih godina.
Glavna djela
Domjanićeve pjesme
Glavni primjeri kajkavskog pjesništva Dragutina Domjanića :
ZDRAVA MARIJA
Vozi za vozom se voz, Cesta polahko zavija, Stari zazvonel je zvon: Zdrava Marija! Svileno seno diši, Prešli su črni oblaki, Lepo smo spravili vse, Doma smo taki. Dugi taj dan je bil vruć, Veter sad tih se zdigava, Ziblje, nagiblje se voz, Kak da se plava. Žarki je zgasil se dan, Cesta vu kmicu zavija, Čas je počinut se, spat, Zdrava Marija!
KAJ
Vre tičeki spiju A šume mučiju, Naj moja popevka zvoni Po dolu i gaju, Po dragomu kraju, Od kojeg mi lepšega ni. Tu brat mi je vsaki, Tu doma sem taki, Pogodit bi mogel i speć, Po znati su puti, Tu vsigde je čuti, Ljubljenu domaću mi reč. I srce mi greje I z menom se smeje I v žalosti plače takaj. Em nikaj ni slajše, Ne čuje se rajše Neg dobri i dragi naš kaj!
FALA
Za vsaku dobru reč, Kaj reći si mi znala, Za vsaki pogled tvoj, Za vsaki smeh tvoj, fala! Tak malo dobroga V živlenju tu se najde, I če je sunce čas, Za oblak taki zajde. A ti si v srce mi Tak puno sunca dala. Kaj morem ti neg reć: Od vsega srca Fala!
PAHULICE
Pahulice padaju, Ni ih niti čut, Da bu našem Božiću Tih i mehek put. Da mu v lugu kmičnomu Cesta se sveti, Kad bu nosil vnogomu, Kaj si on želi. Če bi rekel Božiću, Kaj želim si ja, Rekel bi, naj vsakomu Puno srca da. Da bu narod narodu Kak i bratu brat, I da zadovolen bu, Jenput i Hrvat.
CIKLAME, KRVAVE CIKLAME...
Tam sunce je strusilo zlato Čez listje na preprut i na me, Iz luga su lukale guste Dišeće črlene ciklame. Ciklame, krvave ciklame, Da broja ni moći im znati, Tak puno, da čoveku čisto I smililo nakel se stati. Veliju, da negda je zdavna Tam grobje zapušćeno bilo I vsega je preprut prerasla I cvetje ciklamah je skrilo. Vuz reku železna je cesta, Železna tam ružiju kola I voziju naše soldate Bez broja prek brega i dola. I tam, gde su najgorši boji, Gde nigdo se smrti ne straši, I najviše gde ih pogiba, Sigurno tam budeju naši. Po celomu svetu su boji Na hiljade zmirom ih pada I samo se širiju grobja Prek zemlje i sela i grada. I došla je noć ili žalost Na nebo, na zemlju i na me I videl sem vsigde po svetu Ciklame, krvave ciklame.
JESEN
Sence se zbiraju, Oči zapiraju, Nekaj žalostno se sluti, Kaj nam to skrivaju, S črnim prekrivaju, Kaj nam tajiju ti kuti? Je li kaj minulo, Stiha poginulo, Morti nam drago i sveto? Il za planinami I za daljinami Cvetno povehnulo leto? Vse su preplavile Sence i zavile V kmicu. I v našem je oku. Nebo se zmutilo, Listje požutilo, Jesen gledi pri obloku.
IDE NOČ...
Nebo je vu samom zlatu, Črni jablani pred njim, S travnikov se ravnih zdiže, Tenki plavi dim. Aleja v dol odhaja, Zrak je miren i tak čist, Kak narisana se vidi Vsaka svrž i list. V mutnu meglu grad se zavil, Samo dalki šum je čut, List za listom tiho pada, Put je pust i žut. Pak je nebo sada bledo, Zgasilo se zlato tam, Plavi je metulj doprhal, Zginul v nebo mam. Spomen mi je dragi došel, Ali taki zginul proć, Jesen ti je v mojoj duši, Ide, ide noć...
MEGLE
Breze su vre čisto žute, Jele su tak črne, Divja loza ih krvava Hoće da zagrne. Vlečeju se z klanjcov megle, Z njimi ide zima, Žalost, koja ni za zreći, Srca mi se prima. I gubi se breg za bregom, Zginule su jele I zaslepile mi oči Ruke mrzle, bele. Vse odhaja nekam dalko, Zašli su i puti, Reč potužit bi se štela, Al nit glas ni čuti. A te misli, hitre misli Težke su i trudne, Kak da se bojiju noći Ove sive, čudne. - I kak da je zginul, zaspal Svet i vse živlenje - - Da i ja tak morem zaspat Ja i moje senje!
GORICE V SUNCU
Vse sunca je zlatoga puno: I gusti v goricah vsi grozdi I puti po klanjcih glibokih I dalki i rudasti gozdi. I krovi od kletih črleni I svetle na bregih kapele I travniki plavi po nebu I oblakov ovčice bele. I vse je veselja tak puno, I vse kak da srećno se smeje, Da sunčece, božja ta roža, Zlati ih i draga i greje. I kak da ga tiho pozdravlja I gora i gozd i gorice. A kaj samo v mojem je srcu Vse žalosti puno i kmice?!
Reference
Enlarged and elaborated by GNU-license, mostly from Wikislavia (and a stub in Croatian Wikipedia).
