Geopriroda Perzije

Geopriroda Perzije (fizikalni zemljopis klasičnog Irana u okružju jugozapadne Azije): - Za perzijsko obličje površine (orografia / geomorfologia) značajni su razmjerno visoki planinski lanci koji se prostiru na sjeveru i jugozapadu prostrane Iranske visoravni u središtu i na iztoku, pa razmjerno uzke primorske nizine na kaspijskom sjeveru i na jugu uz Perzijski zaljev i donju Mezopotamiu. Na zapadu je sadanji Iran omeđen Irakom i Turskom, na sjeveru Azerbajdžanom, Armeniom, Turkmeniom i Kaspijskim jezerom, na iztoku Afganistanom i Pakistanom, a na jugu Omanskim i Perzijskim zaljevom. Današnji Iran politički obuhvaća površinu od 1,648.195 km² jugozapadne Azije što je sada 18. po površini medju većim državama u svietu: po zadnjem popisu pučanstva iz 2006. godine tu je živilo 70,495.782 stanovnika.

Na perzijskom jugozapadu spram Mezopotamie i Perzijskog zaljeva se pružaju najduži lanci gorja Zagros, kao nizovi uzporednih lančanih planina od 1.500 – 4.000m visine. Takodjer i na sjeveru se uzdiže napola kraći, ali viši planinski lanac Alborz s najvišim vulkanom Demavand (5.671 m) koji je najviši perzijski vrhunac jugozapadne Eurazije (zapadnije od Hindukuša i Himalaje). Središnji i iztočni dio je uglavnom prostrana visoravan prosječne nadmorske visine od 900 – 1.200m, na kojoj se nalaze i dvije nenaseljene pustinje: Dašt-e Lut i Dašt-e Kavir. Zbog svog položaja u sjevernomu umjerenom pojasu i vrlo razgranjenog reljefa Iranom prevladavaju raznoliki tipovi podneblja, gdje su najvažnije umjerena kontinentalna klima uglavnom na naseljenim područjima ter sušna stepska na iztoku. Klimatske su suprotnosti osobito vidljive po raslinstvu (vegetaciji) koja se razlikuje od golih pješčanih pustinja na jugoiztoku preko travnih stepa i grmlja po sredini sve do gustih kišnih prašuma na sjevernom primorju uz Kaspijsko jezero.

Geologijska gradja

U obćentom geoložkom smislu perzijska visoravan većinom pripada planinskom pojasu eurazijske litosferne ploče iz terciarnog doba, a u užem smislu prostranoj Iranskoj visoravni nastaloj na predkambrijskom temelju, kojeg neki geolozi smatraju rubom predkambrijske Arabijske ploče. Prirastanje manjeviše stabilnih ostataka predkambrijskih strukturnih slojeva i geološki mladjih naslaga kao terciarnih planinskih pojasa Alborza ili Zagrosa je jasno i ne ulazeći u pojedinosti tog razvitka, sadanje stanje se može sažeti na sljedeći način:

a) Alborz i srednjoiranski masivi u gradjevnomu i stratigrafskom pogledu se prožimaju mnogo više nego što se ranije smatralo.
b) Izostaju paleozojski orogeni (između kasnog predkambrija i srednjeg triasa) što pokazuje da je središnji Iran vjerojatno duže imao ujednačene kontinentske i epikontinentske uvjete tj. tektonsku stabilnost.
c) Mezozojske i terciarne pojase tu označuje alpinska orogeneza koja prekriva sve dielove središnjeg Irana zajedno s rubnima. Zato su rubni nabori oko visoravni poput Kopet-Daga, masiva Makrana ili lanca Zagrosa uključeni u geosinklinalni razvitak, dok iranska srednja jezgra dugo zadržava svoj epikontinentalni značaj.
d) Za razliku od drugih sličnih područja u svietu, iranski masivi terciarnog podrietla zadržavaju snažne predterciarne elemente, uključivo i rane predkambrijske orogene.
e) Novija geo-iztraživanja tu pokazuju, kako je tzv. „centralna masa”, ranije navedena u svezi ostatka paleozojske podloge, vjerojatno ograničena samo na manje dielove srednjeg Irana tj. na tzv. „Lutski blok”.

Taj pojednostavljeni izvod i tumačenje geološkog razvitka se može potvrditi time, što dosad u Iranu nisu nađeni nikakvi tragovi kaledonskih i hercinskih orogena iz paleozoika. Takodjer sedimente prosječne debljine 3.000 − 4.000m u središnjem Iranu uglavnom jednolično tvore homogeni kontinentski materiali kopnenog izkona. Smješteni su iznad konsolidiranih erozivnih površina koje se datiraju u trias ili starija doba, a ponekad čak izravno pokrivaju predkambrijsku podlogu i ranije erozivne zaravni. Od posebnog značaja za proučavanje geološkog razvitka Irana je teoria o tektonici ploča: zato na temelju paleontoloških i paleomagnetskih podataka većina geologa smatra Iran rubnim dielom stare Gondvane, gdje ga smještaju između današnjeg položaja i Afričkog roga.

Iranska ploča je današnji položaj poprimila tek krajem krede i kasnijih doba, dok njezin tektonski sudar s arapskom nije izazvao gorsko nabiranje Zagrosa, kao i obsežne vulkanske i potresne učinke koji su tu česti sve do danas. Geološki pojasi Irana variraju ovisno o stručnim izvorima, no najvažnijim među njima se najčešće smatraju razradbe J. Stöcklina i J.V. Harrisona: metamorfna karta Iranskog geološkog zavoda iz 1986., pa geološke analize N. Nezafati-ja iz 2000-ih godina. Bez obzira na razlike među detaljima razrade i tumačenjima iranske geo-poviesti, geologija i tektonika također su imale važnu ulogu u oro-hidrografskom i geomorfološkom razvitku, po kojemu se Iran može podieliti na pet prirodnih geo-regija: sjeverne kaspijske nizine, masiv Alborza s Kopet-Dagom, središnju visoravan, masiv Zagrosa s Makranom, ter obalne nizine Perzijskog zaljeva.

Iranska visoravan kao zatvoreni sliv je najznačaniji geomorfološki čimbenik u geološkoj gradji, s obzirom što je u podpunosti fluvialno-hidrografski odsječena od svjetskih oceana. Lanci Alborza i Kopet-Daga na sjeveru, kao i Zagrosa i Makrana na zapadu i jugu stvaraju geološko-geomorfološku zaprjeku koja odvaja polovicu iranskog kopna od izravne veze s Indijskim oceanom. Ova ogromna zatvorena površina srednjeg Irana, geološki pojednostavljena kao homogena „centralna masa”, zapravo je složena geološka struktura. Najveće razvodnice nutarnjih odvodnih bazena razumljive su izključivo kao izhod geološkog razvitka tj. terciarne gradje alpskog orogena, a nabori i rasjedi su pridonesli složenom srastanju geoloških uzvisina i depresija, kao i ukupnim pukotinama tla u tim slivovima. Zato se susjedni zatvoreni slivovi kao prostrane pustinje Dašt-e Kavir (oko 200.000 km²) i Dašt-e Lut (166.160 km²) nalaze na različitim nadmorskim visinama i odvojeni su naboranim masivima iz doba terciara.

Mineralne sirovine

Iran je iznimno bogat mineralnim sirovinama što je uzko povezano s geološkom gradjom i razvitkom. Premda Iran u demografskom i teritorialnom smislu tvori tek nešto više od 1% svjetskog pučanstva odnosno površine, podno Zagrosa i inih iranskih masiva se nalazi više od 7% ukupnih svjetskih zaliha mineralnih sirovina. Rudna ležišta su razprostranjena u svim dielovima zemlje, no neka od njih su u udaljenim izdvojenim područjima ili su nejednoliko razpoređena u tlu što otežava njihovo gospodarsko izkorištavanje. Ove zaprjeke su jedan od glavnih razloga, zašto cjelokupno rudarstvo u 20. stoljeću tu nije bilo ujednačeno s proizvodnjom ugljena, nafte i prirodnog plina.

Ležišta željeza značajna su za sve dielove zemlje, a većina njih se nalazi između južnih padina Alborza i nutarnje vulkanske zone i njenih rubnih područja. Najvažniji rudnici su Čadormal oko 200 km sjeveroiztočno od Jazda, Gol Gohar pokraj Sirdžana, pa posebno područje oko Kermana i Bafka čija ležišta sadrže više od miliardu tona željezne rude, koji rudnici su također glavni u obskrbi velike čeličane u Isfahanu. Ležišta bakra uglavnom se nalaze među terciarnim vulkanskim stienama, a najbogatija su nalazišta Čahar Gonbad 110 km jugozapadno od Kermana, pa Anarak i okolica, ter Sarčešme kod Kermana koji je još 1960tih odredjen kao moguće najveće ležište bakra u svietu. Ležišta olova i cinka su koncentrirana u srednjem Iranu najviše oko Bafka, ter u pokrajini Zandžan na sjeverozapadu. Ostala lokalna ležišta metalnih sirovina uglavnom nisu značajna u geološkom ili gospodarskom smislu, a uključuju kromit (okolica Bafka, Sabzevara i Bandar Abasa), magnezit (južni Horasan i Ardestan), ter mangan (okolica Bafka i Semnana).

Posebni pozor zaslužuju ležišta ugljena i fosfata koja su takodjer razprostranjena diljem Irana. Vađenje ugljena u okolici Teherana tj. podno Alborza ima veliku važnost još od 19. st. zbog uporabe šuma za proizvodnju drvenog ugljena. Na ovim područjima ugljen se vadi do danas, dok sve veću ulogu preuzimaju ugljenokopi u pokrajini Kerman. Krajem 20. st. ugljenokopi oko Kermana i Ziraba su obskrbili veliku isfahansku čeličanu sa 800.000 tona ugljena na godinu tj. za 80% njenih potreba. Zalihe fosfata procjenjuju se na oko pola miliarde tona, što je dovoljno za godišnje tuzemne potrebe od 2,5 miliuna tona fosfatnih gnojiva. Glavna ležišta fosfata nalaze se oko Bafka u pokrajini Jazds, a manja još oko Ramhormuza, Behbahana i Dašt-e Deha u Hormuzganu, Semnana i Šahruda u Semnanskoj pokrajini, pa u okolici Teherana i Zandžana.

Nafta i prirodni plin u Iranu tvore najvažniju geološku sirovinu od tuzemnog i međunarodnog gospodarskog značenja, a nalazišta fosilnih goriva koncentrirana su uz obalu Perzijskog zaljeva osobito u huzestanskim nizinama. U geološkom smislu su ova nalazišta nastala nabiranjem Zagrosa. Vjekovna izkustva s curenjem nafte i plina u jugozapadnom Iranu na prielazu iz 19. u 20. st. dovela su do intezivnog iztraživanja i razvitka iranske naftne industrije.

Prirodne katastrofe

Geološke značajke u velikoj su mjeri odgovorne za razne oblike prirodnih katastrofa koje redovito pogađaju Iran, a među kojima se prvenstveno iztiču česti i jaki potresi uzrokovani sudaranjem eurazijske i arabske litosferne ploče. Njihova subdukcijska zona pruža se približno 1.800 km uzporedo sa Zagrosom tj. u smjeru sjeverozapad-jugoiztok, no seizmički najaktivnije područje ipak je tzv. „iranski polumjesec” koji se proteže uz Azarbajdžan, Alborz, Kopet-Dag, Horasan, Sistan, istočni Dašt-e Lut i Makran.

Iran uz Kinu bilježi najveći broj smrtno stradalih od potresa, a pogođeni gradovi kroz poviest s desetcima tisuća žrtava uključuju Damgan (god. 856.), Darešaher (872.), Nišapur (1405.), Tabriz (1042., 1721. i 1780.), Tabas (1978.), Rudbar (1990.) i Bam (2003.). Zbog seizmoloških predviđanja o velikoj vjerojanosti da i Teheran u bližoj budućnosti pogodi jaki potres, iranski je parlament 2010. godine razpravljao o premještanju glavnog grada na neki od tri sigurnija položaja, među kojima se najčešće spominju gradovi Isfahan, Šahrud ili Semnan.

Osim što potresi izazivaju tragične ljudske i materialne gubitke uključivo pustošenja naselja i komunikacijskih mreža, oni su također i uzrok velikog broja inih ekoloških posljedica. Muljne i zemljane bujice kao i ostali oblici derazije vrlo su česta posljedica djelovanja potresa, a najizraženiji su u područjima gdje su padine sastavljene od pomičnih pukotina ili sklizkih glinenih tala. Muljevite bujice osobito su učestale kod vulkanskih pepela i na svim oblicima stratigrafskih naslaga natopljenih vodom i/ili ledom ako su podložne utjecaju seizmičkih valova. Ove pojave značajne su za vlažna područja sjevernog Irana s pripadnim vulkanima (npr. Demavand), ali i za vrlo osjetljive zone slanih diapira na jugoiztoku zemlje.

Potresi također uzrokuju i opasna klizišta, značajna za guste regolite ili pak slabe kamene podloge. Ovo se osobito odnosi na stratificirane temeljce pune geoloških pukotina, izprekidane mekanim i vodopropusnim materialima koji ih čine lako erozivnim. Klizišta, muljne i zemljane bujice redovito izazivaju štetu na nižim padinama i dolinama koje su gusto naseljene, a neriedka pojava jest da klizajuće krhotine zaprieče korita potoka, pa oblikuju privremena jezera koja napokon probiju nestabilnu branu i poplave okolne doline.

Snažnije vulkanske djelatnosti na ozemlju Irana nisu zabilježene stoljećima, a posljednje vulkanske erupcije datiraju se u eocen i kvartar. Ipak, aktivnosti nižeg intenziteta poput fumarola, solfatara ili mofeta učestale su i danas kod Demavanda, Bazmana, Sabalana i Taftana. Jedinstven slučaj je grad Ramsar u Mazandaranu, mjesto s najvećim stupnjem prirodnog ionizirajućeg zračenja na Zemlji (do 260 mSv godišnje) koje dolazi od izotopa radija-226 tj. djelovanjem uranija i torija. Međutim, visok stupanj radioaktivnosti bitno ne utječe na zdravlje lokalnog pučanstva koje je po studijama tu razvilo kroz poviest prirodnu imunost.

Geomorfologija

Obličje površine (geomorfologia) - reljefi u Iranu mogu se okvirno podieliti u dvije glavne kategorije:

Planinski masivi

Alborz ‒ proteže se cielim sjevernim dielom zemlje, od Azarbajdžana do Horasana. Južno od Kaspijskog jezera masiv se lagano zakrivljava prama unutrašnjosti što je posljedak pritiska eurazijske ploče. Prosječne je širine 100 km dok je nadmorska visina između 3.000 i 3.500 m, a njegov najviši i najvažniji vrh je ugasli vulkan Demavand (5.671 m).
Zagros ‒ proteže se oko 1.200 km od sjeverozapada Irana do Hormuškog tjesnaca na jugoiztoku. Prosječne je širine 600 km ter oko 3.500m visine s Denom (4.448 m) kao glavnim planinskim vrhom.
Srednjoiranski masiv (Kuhrud) ‒ pruža se u unutrašnjosti Irana uzporedno sa Zagrosom na kojeg se nadovezuje na jugu, kao i na Istočnoiranski masiv prama jugoiztoku.
Iztočnoiranski masiv se proteže duljinom oko 2.800 km u smjeru sjever-jug, od doline Džam-Ruda u Razavi Horasanu, pa sve do jugoiztočnog Balučistana gdje se nadovezuje na masive susjednog Pakistana. Odvojci iztočnoiranskog masiva uključuju planine Kuh-e Džam, Džebal Barez, Tun i Kuh-e Palangan.

Ravničarska područja

Unutrašnje depresije su pustinje Dašt-e Lut i Dašt-e Kavir, pa zatvorena korita rieka, jezera i močvare.
Nizine su moganske stepe, Gilan, Mazandaran i Golestan uz kaspijsku obalu, nizina Huzestan, primorski pojas Omanskog i Perzijskog zaljeva.
Polupustinjska područja su Naz, Arzhan, Lali, Tal Ahugan, Čaldiran, itd.

Iranske planine

Iranski planinski reljef pretežno je orogen nastao tiekom cenozojske ere, a dva najvažnija geološko-geomorfološka procesa koji su uvjetovali njegovo obličje su siloviti tektonski sudari od zapada do jugoiztoka Eurazije pri čemu su izdignuti alpsko-himalajski lanci (uključivo Alborz i Zagros), ter daljnji vulkanski izljevi lave u rasjedima nabora značajni za Azarbajdžan, Mazandaran i Balučistan. Iako vulkanske erupcije i izljevi nisu zabilježeni već stotinama tisuća godina, tektonski procesi su do danas aktivni u reljefnom oblikovanju, što se očituje na konvergentnim granicama Zagrosa gdje su GPS-om zabilježena pomicanja od 23 − 25 mm godišnje.

Reljef Zagrosa označuju izduženi nizovi uzporednih grebena i dolina, koji se pružaju stotinama kilometara, a nastali su prvotnim nabiranjem sedimentnih stiena ili kasnijom erozijom koja je s vapnenaca i dolomita odnesla mekše naslage poput mulja i blata. Deformacije ove linearne reljefne strukture kao i pojave nesimetričnih nabora vidljive su uz područje Hormuza gdje je tektonski pritisak dosegnuo viši stupanj prekoračenja. Denudacijski procesi trošenja površine koji utječu na reljef Zagrosa ovise o (paleo)klimatološkim, hidrološkim i fitogeografskim čimbenicima: Na sjeveru gdje vlada kišna gorska klima postoje slabiji fluvialni procesi s obzirom da Iran nema većih rieka, dok su u južnim sušnim područjima ograničeni na deraziju i eolsku koraziju.

Na jugu Zagrosa kao i u polupustinjama središnjeg i iztočnoiranskog masiva postoji i egzaracija tzv. slanih ledenjaka, tj. perz. Kuh-e-Namak: „slana planina”. Ove naslage minerala poput halita akumulirane u kotlinama iz nekih davnih klimatskih uvjeta pod pritiskom mlađih slojeva stiena probijaju se na površinu kroz diapire i stvaraju tzv. slane kupole, dok one potom pod utjecajem gravitacije kližu i brazdaju podlogu na isti način kao klasični ledenjaci. Ujecaj klime na geomorfologiju posebno je primjetan kod Alborza koji fizički spriečava dotok vlažnog zraka s Kaspijskog jezera ‒ dok su na surovim južnim padinama fluvialni procesi ograničeni na potoke nastale otapanjem snježnih kapa, koji brzo hlape ili na aluvialne lepeze.

Na kišnim i vegetacijom bogatim sjevernim područjima postoji niz rieka s pripadnim kanjonima i prievojima koji presiecaju masiv na više mjesta. Na krajnjem sjeverozapadnom rubu srednjoiranskog masiva nalaze se dvije najveće iranske špilje: Katale-Hor u pokrajini Zandžan i Alisadrska pećina u Hamadanu. Obje su kraškog postanka i protežu više od 10 km, a unutar potonje se nalazi najveće plovno podzemno jezero u svietu.

Iranski vulkani

U Iranu se nalazi ukupno osam vulkana smještenih na rubnom sjeverozapadu i jugoiztoku, medju kojima su u geomorfološkom smislu najvažniji Demavand, Sahand, Sabalan i Taftan. Demavand je svrstan kao stratovulkan i građen je od vulkanskog šljunka tj. piroklastičnih materiala poput lapilija. Visinom od 5.671m najviši je planinski vrh Irana, a okolne vrhove Alborza nadvisuje za 1500 − 2000 m. Njegov središnji krater je približno 20 km sjeverno od razvodnice nutarnjeg i kaspijskog sliva, dok se najdalji tragovi lave prostiru i do 28 km.

1. Vulkan Demavand danas prolazi fazu fumarole i pare iz kratera krune ga prstenastim maglenim oblacima 500 − 600m izpod razine vrha koji su žućkaste boje, a takva pojava rezultat je sumporovodika (H2S) koji je također utjecao i na boju stiena pri vrhu. Uz izparavajuću sumpornu maglu, s obronaka izvire i niz mineralnih voda, među kojima su najvažnije one u Laridžanu, alkalne ionizirane vode kod Ture, pa one sumpornog i magnezijskog sastava kod Muhamedabada. Na iztočnim padinama Demavanda teče rieka Haraz značajna po dubokom kanjonu i slikovitom meandaru, ter mineralnim izvorima i bikarbonatnim pritocima zbog obilnih taloga sedre u okolici. Vulkanološke analize pokazuju kako je tu magma podpuno ohlađena i njezina aktivnost ograničena je na solfatare i mofete tj. termalne izvore sa sastavom H2S i CO2.

2. Drugi vulkan Sahand je smješten usred prostrane depresije kod Urmijskog jezera prama zapadu, tj. ravnica Tabriza prama sjeveru odnosno Mijandoaba prema jugu, čija su brda oblikovana neovisno od okolnih vulkanskih masa. Njegov oblik sastoji se od više vulkanskih vrhova, što ga čini bitno različitim od planinskog reljefa u široj okolici odnosno ostalih iranskih vulkana, a rezultat je dugog procesa erozije, koja je razorila vršnu stožastu strukturu zbog čega se glavna planina danas sastoji od tri vrha međusobno udaljena 10 − 12 km. Ostale vulkanske planine Sahanda uključuju ukupno 17 vrhova nadmorske visine iznad 3.000 m, dok čitava vulkanska struktura ima obseg od približno 250 km. Zbog utjecaja vlažne sredozemne klime, padine koje gravitiraju prama zapadu i jugu bogatije su vodotocima koji oblikuju jaruge, kanjone i doline s bujnom vegetacijom. Vulkanska erupcija Sahanda nije zabilježena već tisućama godina, a njegove nutarnje aktivnosti na površini pokazuju razni termalni izvori, mofete i špilje koje izpuštaju sumporovodik.

3. U širjemu geomorfološkom smislu, treći vulkan Sabalan ima sličnost sa Sahandom po tomu što je položajem iztaknut spram okolnih depresija, uz razliku što je u cjelini pravilan stožastog oblika. Tlocrtna struktura mu je zakrivljena i pruža se smjerom zapad-sjeveroistok, a reljefni masiv omedjen mu je dolinom rieka Karasu i Aharčaj. Zbog visine i izloženosti vlažnom zraku s Kaspijskog jezera na iztoku, Sabalan je osobit po stalnomoj visokoj vlažnosti tj. sa stalnom snježnom kapom pri vrhu, zbog koje se u krateru povremeno nakupi golema količina vode. Ovo uvjetuje fluvialnu eroziju pri dnu, posebno kod strmih padina prama dolinama dviju spomenutih rieka. Slabije vulkanske djelatnosti Sabalana ograničene su na termalne izvore uz periferiju Ardabila.

4. Taftan se nalazi u jugoiztočnoj pokrajini Balučistan i dielom je iztočnoiranskog masiva. Vulkanska planina sastoji se od više vrhova iznad 3.900m nadmorske visine, a najviši među njima je Čeheltan koji se sastoji od dvije izbočine u obliku konjskog sedla: Made-Kuh i Nar-Kuh. Ta druga je niža i nastala je kao ostatak velikoga vulkanskog kratera koji je snižen erozijom, dok je Made-Kuh sastavljen od kondenzirane andezitne lave i aktivan je do danas. Cieli vršni greben Čeheltan prekriven je metrima sumpornog sloja koji je izkorištavan kao vriedna mineralna sirovina, a gusti plinovi koje proizvodi uključuju kemijske spojeve H2SO4, SO2, H2S i CO2. Kao rezultat termalnih izvora na jugu Taftana pojavljuju se naslage sumpora i soli sumporne kiseline zbog kojih potoci na njegovim iztočnim i južnim padinama imaju korozivni učinak na sedimente.

U okolici Džaska u Hormuzganu odnosno Bandar-e Turkamana u Golestanu postoje i pojave blatnih vulkana medju kojima neki tvore depresijske kratere promjera do 400m. Sledi popis glavnih iranskih vulkana: Demavand (5.671 m) u pokrajini Mazandaran, Sabalan (4.811 m) - pokrajina Ardabil, Sahand (3.710 m) - iztočni Azerbajdžan, Taftan (4.061 m) - Sistan / Balučistan, Bazman (3.490 m) - Sistan / Balučistan.

Iranske ravnice

Ravničarska plodna područja u Iranu uvelike se razlikuju ne samo zemljopisnim položajem ili biljnogeografskim značajkama, već i svojim geomorfološkim razvitkom. Najprostranija i ujedno najplodnija izranska ravnica je aluvijska nizina Huzestan, kao ogranak Mezopotamie koji su u kvartaru oblikovale rieke Karke, Karun i Djarahi donoseći plodne taloge sa Zagrosa, kao i Tigris i Arvand-Rud s Taurusa. Na ovim prostorima neizostavan je i dugoročni ljudski čimbenik s obzirom da je od najranijeg neolitika sve do danas u uskoj svezi sa civilizaciama temeljenim na navodnjavanju. Nizine uz obalni pojas Omanskog i Perzijskog zaljeva različitog su postanka, gradje i širine ‒ od uzkih pješčanih i šljunčanih plaža na jugu nastalih abrazijom, do širokih aluvijskih nanosa riečnih delti smještenih uglavnom na sjeveru zaljeva.

Oko 400 km dugački kaspijski primorski pojas također je nejednake širine, no njegova pedološka gradja izključivo je hidromorfnog i automorfnog izkona, zahvaljujući obilnim kišama i bogatim riekama s Alborza. Ovaj se nizinski pojas nalazi u kaspijskoj potolini uglavnom izpod razine mora i širi se ne samo zbog fluvialne erozije već i opadanjem razine jezera, što je uvjetovano klimatskim promjenama i uporabom sjevernih kaspijskih pritoka za navodnjavanje. Dielom kaspijske depresie smatraju se i moganske stepe na krajnjem sjeverozapadu Irana, dok su sva ina ravničarska područja ograničena na unutrašnjost.

Iranska visoravan je prošireni geomorfološki pojam, koji u užem smislu podrazumieva niz depresia, kotlina i dolina izpresiecanih planinama. Izuzev dvije velike pustinje, najvažnija ravničarska područja u tom dielu zemlje su na iztoku Sistan, ter Horasanske stepe kao niz dolina koje se protežu uporedno sa Zagrosom od Azerbajdžana do Balučistana. Ine manje ravnice u Iranu još su npr.: Aliabad-e Katul, (Golestan), Sarein (pokrajina Ard.), Bukan (Azarbajdžan), Goldašt (Luristan), Eklid (Fars), itd.

Iranske pustinje

Pustinjska sušna područja prama strogim klimatološkim podielama ograničena su u iztočnom Iranu na nenaseljenu pustinju Dašt-e Kavir (77.600 km²) i Dašt-e Lut (51.800 km²), koje zajedno čine nešto manje od 8% ukupne pustinjske površine Irana. Jezgra Dašt-e Luta sastoji se od linearnih tj. usporednih pješčanih brazdi (pustinjskih dina) nastalih procesom eolske erozije: duljine su preko 150 km, dok im je visina prosječno oko 75 m. Pješčani nanosi najizrazitiji su na jugoiztoku i gradjom podsjećaju na saharske ergove, a poneke dine visine i do 300m među najvećima su u svietu. U ovoj pustinji zabilježena je temperatura zraka čak do 70,7°C što ju čini najtoplijim mjestom na Zemlji.

Sjeverni rubovi druge pustinje Dašt-e Lut sastoje se od kraškog reljefa s jarugama i ponikvama, ter osušenih slanih jezera koja su proizvod diapira. Slične geomorfološke značajke su i uz jugoiztočni rub Dašt-e Kavira, iako je taj na većoj nadmorskoj visini. S obzirom da okolni planinski reljef nije toliko izdužen kao lutski, sedimenti na njegovoj površini često imaju pjegaste oblike. Vodotoci koji se s okolnog gorja slievaju u ova pustinjska područja imaju vrlo slab erozivni učinak, jer brzo izhlape pod visokim temperaturama koje dosežu do čak 70,7°C, što pak ima snažan utjecaj na deraziju pustinjskih stiena. Slična pustinjska područja prostiru se još uz obale Omanskog i Perzijskog zaljeva, no oblikovana su neovisno od nutarnjih pustinja uz koje se još nalaze i tzv. biabani kao perzijski naziv za polupustinje ili stepe djelomice ipak prikladne za poljodjelstvo. Zbog pretjerane izpaše i širenja pieska takvim područjima prieti buduća opasnost od konačne dezertifikacije (opustošenja).

Podneblje (klima)

Pobliže odredjivanje klimatskih pojasa u Iranu dosad je otežano zbog razmjerno kasnijeg početka klimatoloških iztraživanja tj. tek krajem Drugog svjetskog rata, ter zbog velikih udaljenosti izmedju riedkih meteoroloških postaja: Zbog toga izoterme i izohiete na klimatskim kartama mogu prilično odstupati, pa tako i postojeće karte klimatskih pojasa utemeljene po uvrieženoj Köppenovoj klasifikaciji. Glavni fizičkogeografski uvjeti koji utječu na klimu u Iranu su smještaj u sjevernomu umjerenom pojasu, obća orografska izoliranost visokim masivima, ter unutrašnja nadmorska visina od 1000 ‒ 2000m. Iranom prevladavaju dva Köppenova klimatska tipa: sušno podneblje (B) je prostorno najveće, a umjereno topla kišna klima (C) je najvažnija u naseljenim dielovima, dok manja visinska područja još zauzimaju vlažno-šumski tip (D) i sniežna klima (E).

BS-klime: Područja suhih klima na kojima je oskudna količina oborina manja od evapotranspiracie obuhvaćaju 3/4 iranskog ozemlja (~1,200.000 km²) tj. većinu nutarnjih, južnih i iztočnih područja. Ovisno o složenim parametrima suha se okvirno dieli na tipove stepskog (BS) i pustinjskog podneblja (BW): Prva BS se odnosi na ravnice od 1000 do 1600 m nadmorske visine koje se pružaju uz južni Zagros i Alborz, ter uz centralni i istočnoiranski masiv, a druga BW su pustinje Dašt-e Kavir i Dašt-e Lut s rubnim područjima u unutrašnjosti, kao i ravničarski obalni pojas uz Omanski i Perzijski zaljev. Daljni klimatski podtipovi određuju se ovisno o prosječnoj godišnjoj toplini zraka koja može biti veća ili manja od 18°C, temeljem čega se stepska dieli na hladni (BSk) i vrući podtip (BSh). Pojas vruće stepske klime obuhvaća južne dielove gorskih ravnica tj. od Elama na zapadu do Zahedana na jugoiztoku, dok se pojas hladne stepske klime cjelovito pruža od područja Isfahana preko Araka, Semnana i Teherana, sve do Sarahsa na krajnjem sjeveroiztoku Irana. Taj drugi podtip još obuhvaća i područja Birdžanda, moganske stepe, ter dolinu rijeke Atrak.

BW-klime: Isto načelo se rabi i kod pustinjske klime, koja se po strogim Köppenovim klasifikaciama dieli na hladni pustinjski (BWk) ter vrući pustinjski podtip (BWh). Hladna pustinjska klima ograničena je na dvije izolirana područja Koma i Kermana kojima gravitira i stepska klima, a vruća na ostalu prostranu unutrašnjost tj. cieli južni nizinski pojas. S obzirom da je uži obalni pojas znatno izloženiji pojavi morske magle tj. višoj relativnoj vlazi zraka, podneblje na tim prostorima dieli se na vruću pustinjsku obalnu uz Perzijski zaljev, ter pustinjsku obalnu uz Omanski zaljev i Indijski ocean. Pojas vruće pustinjske klime (BWh) ne treba miešati s kolokvialnim (popularnim) shvaćanjem neplodne pješčane pustinje, jer to obuhvaća i područja raznolikih geomorfološko-pedoloških značajki: npr. dok sušni Dašt-e Lut obiluje golemim pješčanim dinama, Huzestan kojeg natapaju rieke jedno je od naplodnijih područja Irana.

Cs-klime: Umjereno tople kišne klime prevladavaju u sjevernim i zapadnim područjima Irana tj. u pojasu polumjesečnog oblika s Azerbajdžanom kao tjemenom ter Farsom i R. Horasanom kao krajnjim točkama. Ova obuhvaća oko 1/4 iranskog ozemlja (~400.000 km²) gdje živi većina iranskog pučanstva, a nadmorska visina (izuzev sjeverni obalni pojas) je između 1.200 i 2.000m. Sukladno Köppenovim parametrima cieli se taj pojas može svrstati u podtip sredozemne klime sa suhim ljetima (Csa), koju državni hidrološki zavod na temelju lokalnih uvjeta još grana na četiri dodatna pojasa. Obći sredozemni pojas pruža se cjelovito visokim dolinama nutarnjeg Zagrosa približno od Kermanšaha do Širaza, dok se ini modificirani (polusredozemni) s izraženijim proljetnim kišama nalazi sjevernije tj. uz sjever Zagrosa, Alborz i Kopet-Dag. U tomu drugom klimatskom pojasu je veći broj gradova kao Tabriz, Ardabil, Zandžan, Kazvin, Mašhad, Bodžnurd i sjeverni Teheran. Druga dva pojasa nalaze se između obronaka Alborza i Kaspijskog jezera, a označava ih vrlo visoka relativna vlažnost zraka. S obzirom da u zapadnom Golestanu i Gilanu prosječna količina oborina najsušeg mjeseca prelazi 40 mm, ovi se svrstavaju kao umjerena kišna kaspijska klima s oznakom Cfsa.

D i E klime: Razred snježno-šumske klime (prvenstveno Dsa) gdje je prosječna toplina najhladnijeg mjeseca izpod −3°C nalazi se u Iranu izključivo kod planinskih područja s nadmorskom visinom iznad 1.500 m na sjeveru ili 2.000 m na jugu zemlje, dok se snježni visinski tip nalazi iznad visina stalnog sniega u obliku planinske klime (ET). Takvi ekstremni klimatski primjeri postoje samo na Demavandu, Sahandu i Sabalanu. Velik broj iranskih gradova nalazi se na rubnim prielazima nabrojanih klimatskih zona: Tabriz, Urmia i Sanandadž su između planinskog i sredozemnog tipa. Isfahan, Hamadan, Arak, Kazvin i Mašhad su između sredozemnog i stepskoga, pa Kom, Jazd, Kerman i Zahedan između stepskoga i pustinjskog, itd. Poseban primjer je velegrad Teheran, metropola čija se aglomeracija prostire desetcima kilometara s blizu 3000m visinske razlike: iako gradsko središte većinom pripada stepskom pojasu, neka satelitska predgradja nalaze se u pustinjskoj, sredozemnoj, ter u planinskoj klimatskoj zoni.

Ini uvjeti klime

U globalnom sustavu atmosferske cirkulacie, Iran je rubno smješten u graničnom pojasu učinka sjeveroiztočnih pasata koji prevladavaju ljeti ter kišonosnih zimskih antipasata. Ritam sezonskih promjena u tim pojasima ima veliki utjecaj na klimu koja je još dodatno određena lokalnim uvjetima reljefa ter razpodjele kopnenih i vodenih masa. Zimski sudari hladnih zračnih masa iz Sibira i srednje Azije, pa ponekad toplih sredozemnih struja od zapada prevladavajući su uzrok vremenskih uvjeta u Iranu. Suha tj. stepska i pustinjska klima nutarnjeg Irana posljedica je cirkulacijske i reljefne izolacije od Atlanskog i Indijskog oceana. Jako izparavanje na sjeverozapadu Indijskog Oceana nema veći utjecaj izim na južni Makran, dok je istodobno puno jači negativni utjecaj vjetrova koji pušu iz suhe azijske unutrašnjosti prama Indijskom oceanu. Na tom se putu vjetrovi zagrijavaju i osuše, a zrak se stabilizira pa nema konvekcije.

S druge strane, lokalni čimbenici mogu uzrokovati oštre razlike, od anticiklone na hladnoj sjevernoj visoravni (1204 hPa) do toplih ciklona nad Kaspijskim jezerom (1018 hPa) ili Perzijskim zaljevom (1016 hPa). Takvi tipični kontrasti u atmosferskom tlaku između sjevera i juga Irana su još izraženiji ljeti, kada nastaje snažna lokalna anticiklona iznad razmjerno hladnoga Kaspijskog jezera (1012 hPa), dok se na jugu istodobno stvara jedna od najdubljih ciklona na Zemlji (994 hPa). Razlike u atmosferskom tlaku po zemljopisnoj širini imaju dominantni utjecaj na vrieme u Iranu tiekom ciele godine.

Tlak i vjetar

Atmosferski tlak donekle je uobličen regionalnim i lokalnim strujanjima zraka, prvenstveno planinskim vjetrovima koji se prenose niz obronke i kroz doline, te obalnim vjetrovima ograničenim gorjem na razmjerno manji dio ozemlja. Planinski vjetrovi ujesen pušu niz Alborz i Zagros čime donose topli i suhi zrak u kaspijske nizine, dok istodobno uzrokuju povremene prekide visoke vlažnosti zraka u Huzestanu i dielovima obale Perzijskog zaljeva. U Huzestan često donose mraz koji ugrožava usjeve šećerne trske, a njihova velika brzina u gorskom području često uzrokuje štetu, posebno u sedlima Alborza na visini 2000 ‒ 2500m smještenim na kolebljivoj granici između suhih planinskih i vlažnih kaspijskih struja. U gornjim dolinama Safid-Ruda (pokraj Mandžila) i Talar-Ruda (okolica Gaduka i Firuzkuha) navedene se struje preklapaju s više lokalnih sustava i prožimaju s njihovim zračnim masama, čime u uskim kanjonima nastaje iznimno snažan vjetar koji puše spram unutrašnjosti tj. Iranske visoravni.

Postoje i dva blaža ali jednako utjecajna područna sustava zračnih struja: tzv. 120-dnevni vjetar (perz. bād-e sad o bīst rūz) poznat po redovitosti između sredine srpnja i rujna s utjecajem na Horasan, Sistan i dielove Dašt-e Luta, ter još šamal (= 'sjeverni vjetar') koji puše preko Mezopotamie i zahvaća obalni pojas Irana. Oba nastaju na sjeverozapadu ljeti kao rezultat izražene ciklone nad Perzijskim zaljevom i Indskim slivom. Među ostale značajnije vjetrove spadaju oni iz smjera Arabije koji pušu preko Perzijskog zaljeva i protuteža su šamalima. Nastaju u pustinjama kao vruć i suh zapadni vjetar natovaren prašinom i pijeskom, no prielazom preko mora se ovlaže pa stvaraju izrazito neugodan osjet u Huzestanu i podnožju Zagrosa. Zbog sudara atmosferskog tlaka u unutrašnjosti ljeti često nastaju prašinske pijavice, dok se zimi ponekad stvaraju i jake snježne vijavice koje mogu imati katastrofalne razmjere. Primjerice godine 1972. u nezapamćenoj snježnoj mećavi na sjeverozapadu Irana poginulo je preko 4.000 ljudi što ju čini najsmrtonosnijom u Iranu.

Oborine u Iranu

Zbog smještaja u sjevernomu umjerenom pojasu, vrlo razbacanog reljefa i inih čimbenika Zemljine atmosfere, Iran uglavnom spada u suha područja svieta jer prosječna količina oborina u zemlji iznosi 860 mm godišnje tj. približno 1/3 manje od svjetskog prosjeka. S obzirom što je u većini Irana izim sjevernog i zapadnog ruba, količina oborina izpod 100 mm, broj stalnih i bogatih rieka vrlo je ograničen. Također postoje i ekstremi poput pustinje Dašt-e Lut u kojoj kiša većinom izpari prije negoli što padne na tlo.

Područje najbogatije oborinama je na sjeveru uz kaspijsku obalu i obuhvaća svega 11% ukupne površine Irana, no zbog klimatskih i zemljopisnih čimbenika tu pada 22% ukupne količine iranskih oborina. Druga područja bogata oborinama su još masivi Zagrosa i Alborza čiji vrhovi otapanjem sniega hrane veliku većinu iranskih rijeka. U inim dielovima koji tvore 57% ukupne površine Irana, godišnje su oborine samo do 140 mm i spadaju u sušnu zonu.

Područje Irana najbogatije vodom je uz kaspijsku obalu gdje je prosječna količina oborina oko 2.000 mm godišnje, dok maksimalna količina u stanici Kuhrang iznosi 1.400 mm, u Borudžerdu 1.200 mm, a iznad 500 mm u planinama Sahand i Sabalan. Od sjeverozapada do jugoiztoka Irana prosječna količina oborina postupno se snižava i učestalost suše je sve veća. Također se razmjerno snižava i broj stalnih tj. bogatih rieka, pa su u južnim i iztočnim dielovima Irana uglavnom sezonske rieke tj. posve suhe ljeti za toplih mjeseci.

Hidrologija

Iranska mora

Iran na jugu izlazi na Perzijski i Omanski zaljev koji su spojeni Hormuškim tjesnacom, pa se nadovezuju na Indijski ocean. Duljina južne obale Irana je 2.045 km i ima malu razvedenost tj. ograničen broj većih otoka, poluotoka i zaljeva. Perzijski zaljev je uglavnomn plitak tek do 50m i u geomorfološkom smislu je to epikontinentska depresija koja je došla pod razinu mora transgresiom pred 10 − 15 tisuća godina, a njena obala s iranske strane pruža se uzporedno s reljefnim oblicima Zagrosa. Manje izmjene ove obale su zbog riečnih delti Zohre, Hele, Manda i Mehrana. Obala se u užem smislu dieli na stjenovitu s klifovima i pješčanu: prva je nastala abrazijom strmijih antiklinala i značajna je za Balučistan na iztoku Omanskog zaljeva, a druga niža je produkt plime i oseke kod nutarnjeg primorja blažeg nagiba u Huzestanu i Hormuzganu.

Poluslane obalne močvare najbogatija su biogeografska područja i pojavljuju se na krajnjem aluvialnom sjeveru Perzijskog zaljeva, između kopna i otoka Kešm, ter na riečnim ušćima u Omanski zaljev koji je puno više izložen učinku otvorenog oceana. Iranski otoci uglavnom se nalaze na srednjem dielu južne obale tj. uz Hormuški tjesnac, a najveći su Kešm (1491 km²), Kiš (91,5 km²), Lavan (76 km²), Larak (49 km²) i Hormuz (42 km²). Njihove uporabe su dosta različite: dok su neki popularna turistička odredišta (npr. Kiš), drugi su zbog gospodarsko-geopolitičkih uvjeta posve podređeni industriji i transportu nafte odnosno oružanim snagama: npr. Larak, Harg i Abu Musa. Najvažnije morske luke južnog Irana su Bušeher, Bandar-e Homeini i Bandar-e Abas, dok postoji i niz inih obalnih naselja usmjerenih na ribarstvo ili vađenje bisera.

Jug Kaspijskog mora

Kaspijsko jezero može se zapravo smatrati morem na temelju više osobina: veličine, fizičkih okvira, saliniteta vode (13,1 ‰), geomorfološkog postanka (ostatak Paratetisa), ter prometne povezanosti sa svjetskim morima preko ruskih kanala do Azova i Crnog mora. Ovaj je vodeni bazen prije dugo bio poznat od antike kao Hirkansko more (Mare Hyrcanum), dok ga Iranci danas nazivaju Mazandaranskim morem, no sva tri naziva su perzijskog podrietla. Iranska južna obala Kaspija se pruža 765 km i (kao Perzijski zaljev) isto ima malu razvedenost, dok je spram srednje pučine Kaspi puno dublji i preko -1.000m.

Kaspijska obala je uglavnom aluvijskog tipa zbog nanosa rieka iz Alborza i Kopet-Daga, a njenu jednolikost razbijaju dvije velike lagune: pokraj Bandar-e Anzalia na zapadu i Bandar-e Turkamana na iztoku, ter močvarne delte rieka Atrak, Gorgan-Rud i Safid-Rud. Osim spomenute dvije luke, važniji primorski gradovi su još Astara, Ramsar, Rudsar, Čalus, Novšaher i Babolsar. Ribarstvo na tim kaspijskim obalama ima značajnu gospodarsku ulogu, osobito zbog proizvodnje skupocjenog kaviara.

Veće iranske rieke

Iran se u strogom hidrološkom smislu može okvirno podieliti na dva glavna sliva: otvoreni indijskooceanski na rubnom jugozapadu, ter ine zatvorene slivove u ostalom Iranu. Njihova razvodnica nije strogo orografski omedjena jer ne prati planinske grebene Zagrosa, već je položena iztočnije i pruža se od Hamadana kroz suhe doline prama jugoiztoku. Ova hidrološka anomalia je posljedak geomorfološke gradje orogena koji preusmjerava otjecanje u smjeru suprotnom od njihovih površinskih korita i provodi ga do Perzijskog zaljeva. Hidrolozi oceanski sliv ograničavaju na Perzijski zaljev u užem smislu (uključivo i Omanski zaljev), dok ine unutrašnje diele na tri osnovna diela, pa se tako Iran sastoji od 4 glavna sliva: Perzijsko-zaljevski, Kaspijski, Urmijski sliv, ter nutarnji sliv Iranske visoravni.

Perzijsko-zaljevski sliv je najvažniji među navedenima, jer obuhvaća površje od ~336.000 km² koje tvore najvodonosnije iranske rieke: Karun (575 m³/s) i Dez (375 m³/s). Kako je zapadni Zagros izravno izložen kišnim sredozemnim strujama i većina otopljenog sniega zbog geomorfologie otječe prama jugozapadu, zato tu rieke i potoci u proljeće mogu imati i desetostruko veći iztjek od najmanjega kasnoljetnog. Kaspijski sliv na sjeveru obuhvaća uži sjeverni pojas od ~193.000 km² na kojem teče više stotina manjih potoka, dok su tu veće rieke Aras, Atrak, Safid-Rud i Gorgan-Rud. Nutarnji sliv Urmijskog jezera izdvaja se među glavne zato što je perzijskozaljevskim i kaspijskim slivom odvojen od nutarnje visoravni, a obuhvaća samo područje od ~55.000 km² kojim prevladavaju rieke Zarin-Rud i Talhe-Rud.

Unutrašnji sliv iranske visoravni se zbog veličine (~1,023.000 km²) i složenih orografskih osobina dieli na osam manjih dielova, uglavnom depresija sa sezonskim tekućicama. Među stalne rieke nutarnjeg Irana spadaju samo Zajande-Rud koja obskrbljuje vodom Isfahan, pa granična Hari-Rud, ter samo ušće Helmanda u sistanskoj kotlini kojega se ini tiek pruža Afganistanom. Sliepa ušća tih nutarnjih rieka uglavnom završavaju u močvarama, slanim jezerima ili oazama. Plovnih rieka u Iranu uglavnom nema, izuzev donji tijek Arvand-Rud do Horamšahera na granici s Irakom.

Prirodna jezera

Veća jezera u Iranu su depresijskog tipa i označava ih plitkost i viša slanost. Najveće jezero u Iranu i 3. najveće slano jezero u svietu je plitko i močvarno Urmijsko jezero (5.200 km²) u Azarbajdžanu s više od 100 otoka i otočića, čija je površina (~1300 m n.v.) zbog gradnje niza brana na njegovim pritocima, dosad smanjena i zamalo prepolovljena do 2000te god. Slična manja jezera nalaze se i po srednjem Zagrosu u pokrajini Fars, tj. uglavnom su slana zbog prodiranja diapira (npr. Bahtegan, Maharlu i Tašk), ali ima i nekih sladkovodnih npr. Aržan i Parišan. Njihova površina može se u kišno doba proširiti i preko 1000 km², dok za vrijeme suše mogu u posvema presušiti.

Slična povremena jezera pojavljuju se u depresiama diljem Irana: npr. Hamun-e Džaz-Murian između pokrajina Kerman i Balučistan, Namak u pokrajini Kom, Namakzar u R.Horasanu i Hamun-e Helmand u Sistanu. Tiekom većeg diela godine takva se plitka jezera pretvaraju u močvare s rukavcima unutrašnjih delti sezonskih tekućica. Sladkovodna prava jezera značajna su za sjever Irana poput padina Alborza gdje se nalaze tektonska i ledenjačka jezera, dok se na Sabalanu povremeno napuni i jedino kratersko jezero. Najznačajnija prirodna sladkovodna jezera su Zarivar, Gohar, Valašt i Tar, a diljem Irana nalaze se još stotine novijih umjetnih jezera nastalih podizanjem brana.

Brane i umjetna jezera

Oskudnost vode u Iranu još je od starog vieka uvjetovala izgradnju brana (perz. sad) i nasipa (perz. band) u borbi protiv suše i odljeva vode, kao i podzemnih kanala poznatih kao kanati. Stara Perzija je jedna od malobrojnih zemalja koja ima stalnu dvotisućljetnu tradiciju u izgradnji velikih brana, među kojima su dosad neke od najstarijih:

Band-e Bahram − nalazi se južno od Širaza i izgrađena je u ahemenidsko doba pred oko 2500 godina.
Darijeva brana − podignuta je na rieci Hari za vladavine Darija Velikog: iako ostatci nisu nađeni, postojanje ove pomične brane potvrdjeno je u Herodotovim djelima.
Band-e Kaisar (Cezarova brana) − izgradili su ju rimski zarobljenici u Šuštaru za sasanidskog vladara Šapura I.: dio je složenoga hidrauličkog sustava upisanog pod UNESCO-vu Svjetsku baštinu.
Band-e Mizan − iz sassanidskog doba (3.− 7. st.) na rieci Karun: do danas u uporabi.
Band-e Amir − 35 km sjeveroiztočno od Širaza: izgrađena približno pred 1000 godina pod dinastiom Dailamita i rabi se sve do danas.
Band-e Save (ili Abasova brana): visoka je 40m, izgradnja u doba Ilhanida (13.− 14. st.) + obnova u doba Safavida (oko 1600.), a zbog veće rupe pri dnu danas neuporabiva.
Band-e Karab − nalazi se u R. Horasanu iz doba Safavida (16. st.): visoka 28m i široka 40m.

Odkrićem cementa u 19.st. kao i razvitkom građevne hidraulike, došlo je do velikog napredka u tehnologiji gradnje brana u svijetu, pa i u Iranu. Zbog promjena u gospodarstvu i povećanja interesa za energetiku, iranska je vlada proglasila izgradnju brana strateškim interesom, pa se tiekom 1990tih i 2000tih godina u Iranu gradi niz novih brana. Njihova važnost je višestruka: kao golemi vodospremnici, pa za energetiku, poljodjelstvo i promet. S obzirom na orografske i hidrografske uvjete, većina brana je smještena je u planinskim dijelovima, a najveći novi niz medju njima su tzv. Karunske kaskade u Huzestanu: sastoje se od ukupno 16 planiranih brana i umjetnih jezera u slivu Karuna i Deza. Do 2010. godine završeno je 5 od 16 brana uz još 4 u gradnji, čime su stvorena umjetna jezera obujma ~10 km³ s površinom ~200 km² na nadmorskoj visini između 300 − 1800 m. Izuzev ovih je Iran je krajem 2000tih izgradio još 135 brana kao treći najveći graditelj brana u Euraziji, iza Kine i Turske. God. 2011. u Iranu je radilo ukupno 538 brana.

Podzemni kanati

Već od ranog početka antike, Perzianci i ini iranski narodi bili su poznati po gradnji kanata (qanat) tj. podzemnih vodotoka koji su smanjivali ovisnost o sezonskim kišama, površinskim vodotocima, suši i zdencima. Zahvaljujući kanatima, velike količine prikupljenih podzemnih voda gravitaciom su izlievane na površinu, pa su inače neplodna pustinjska i stepska područja postala prikladnim za poljodjelstvo. Neki od tih starih podzemnih kanata se pružaju podzemljem na desetke kilometara daleko. Inovacijom i proširenjem uporabe takvih kanata kroz više tisuća godina perzijske poviesti preko pustih dielova Iranske visoravni nicala su nova polja i naselja.

Ovi umjetni vodeni kanati su u Iranu odigrali jednaku ulogu kao i velike rieke u istodobnim civilizaciama Egipta, Mezopotamie, Indije i Kine, tj. doveli su do gospodarskog uzpona i socialne stabilnosti, ter od 1. tisućljeća pr.Kr. do širenja ahemenidskog Irana. Slični kanati su zatim još kopirani Putem svile na iztoku sve do Kine i do Maroka na zapadu. Ovi se pradavni sustavi vodoobskrbe u Iranu za navodnjavanje dielom još rabe sve do danas, a najstariji među njima u neprekidnoj uporabi kroz puna 3 tisućljeća datiraju oko 1.000. pr.Kr. Početkom 1980tih po stručnim procjenama u Iranu je bilo djelatno oko 25.000 takvih tradicijskih kanata.

Biogeografia Irana

Biljni zemljopis

Unatoč tomu što 2/3 Irana tvore sušne stepe, polupustinje i pustinje, na tom ozemlju je dosad popisano je preko 6.000 raznih viših biljaka tj. vrsta paprati i kritosjemenjača, a što je puno više od inih zemalja u širjem okruženju. Ukupni biljni pokrov Irana (biome) karakterizira iznimnna raznolikost: subtropske kišne i mješovite šume na jugu Kaspijskog jezera i sjevernim obroncima Alborza, sušne šume na jugozapadu Zagrosa, nisko grmlje i drača u unutrašnjosti, pa polupustinjsko nisko bilje (uključivo i afričke tropske kserofite) uz obalna područja Perzijskog zaljeva. Ova raznolika geobotanička slika odraz je i posljedica velike raznolikosti u podnebljima diljem Irana, osobito u planinskim i obalnim područjima. Među takve autohtone primjere spadaju vrstama izrazito najbogatiji iranski rodovi Astragalus, Astracantha, Acantholimon, Acanthophyllum, Onosma, Nepeta, Cousinia, itd. Flora i vegetacia Irana također su obogaćene ostacima (reliktima) pradavnih grupa koje su su nekoć prije oledbe bile puno proširenije, ali su dosad drugdje izumrle osim u Iranu.

Bez obzira na razlike među stručnim svrstavanjem svjetskih biljnogeografskih područja, ozemlje Irana se po podrietlu flore može podieliti u 2 glavne ekozone: umjereni holarktis (ili palearktik) u kopnenoj unutrašnjosti Irana, ter južni primorski pojas koji pripada u paleotropis (ili indoafričko područje). Sjevernije holarktičko područje se u Iranu dieli na 3 razna podpodručja: hladnija Eurosibirska regija na sjeveru omeđena dolinama Bodžnurd, riekom Atrak i obroncima Alborza do 2.500m visine, pa srednju irano-turansku regiju u prostranoj unutrašnjosti koja se zapadno nastavlja na iztočnu Anatoliju i iztočno u Afganistan i Pakistan, ter treću topliju saharo-arabsku regiju u južnim nizinama tj. od pokrajine Elam i Huzestan do Makrana. Svrstavanje ove treće južne regije nije stabilno ovisno o stručnim izvorima i njezin se jugozapadni dio ponekad sa Sindom ubraja u Paleotropis, a čijom se sjevernom granicom većinom smatraju južni biljni rodovi kao Acacia i Ziziphus.

Sjeverne listopadne šume umjerenog pojasa prostiru se u Iranu na 110.750 km² (~7% ozemlja: približno kao 2 Hrvatske) i mogu se okvirno podieliti na nizinsku i gorsku bjelogoricu, kojoj je visinska granica određena gornjim rubom stabala osjetljivih na mraz kao Pterocarya fraxinifolia, Diospyros lotus, Albizia julibrissin i Parrotia persica. Ino značajno nizinsko drveće su Quercus castaneifolia, Parrotia persica, Zelkova carpinifolia, Carpinus betulus, Carpinus orientalis, Albizia julibrissin, Gleditsia caspica, Acer velutinum i Fraxinus excelsior, dok duž obala uz rieke najčešće rastu Pterocarya fraxinifolia, Alnus subcordata i Populus caspica. Izgled ovih šuma djelomično dopunjuje i zimzeleno grmlje: npr. Laurocerasus officinalis, Ilex spinigera, Ruscus hyrcanus, Hedera pastuchovii, Danae racemosa, pa Buxus hyrcana na zapadu. U planinskim i nizinskim područjima postoji na drveću još obilje epifita kao mahovine, osobito endemskih vrsta Leucodon immersus, Palamocladium euchloron i Pseudoleskeella laxiramea koje često posve prekrivaju debla i granje stabala i grmlja.

Južne subtropske šume obalnih mangrova rastu u primorju Makrana i Perzijskog zaljeva osobito zapadno od Bandar-e Abasa ter između kopna i otoka Kešm, a među prevladavajuće drvenaste tu spadaju Avicennia marina, Halocnemum strobilaceum na većim plohama slanih močvara, ter mjestimice Rhizophora mucronata. Rahlije južne crnogorične šume osjetljive na mraz u kojima prevadavaju Cupressus sempervirens i Thuja orientalis nalaze se diljem Irana, od dolina sjevernog masiva Alborz, preko Firuzabada u Farsu, do okolice Taftana u Balučistanu. Na svim tim područjima raste i visoka Juniperus excelsa, a djelomično se još nalazi u dolinama Zagrosa i planinama u Kermanu. Drveće koje prevladava uz podnožje Zagrosa i u unutrašnjosti su hrastovi (Quercus brantii, Qu. infectoria, Qu. boissieri, Qu. libani i Qu. brantii), pa Fraxinus rotundifolia, Acer monspessulanum, Pistacia khinjuk, Amygdalus communis, Pyrus syriaca itd.

Zimzeleno grmlje nalazi se najviše u kaspijskom podnožju Alborza, dok na njegovim većim visinama i u ostalom Iranu prevladavaju listopadne vrste. U sušnim polupustinskim krajevima postoji još niz kserofitnih grmova npr. Tamarix, Pistacia, itd. Pustinjska područja uz Perzijski zaljev obiluju odpornim vrstama južnih polupustinjskih grmova iz indo-nubijske regije npr. Acacia nubica, Acacia sejal, Euphorbia larica, Periploca aphylla, Stocksia brahuica, Salvadora persica, Zizyphus itd. Ostale tu česte odporne biljke su razni mesnati sukulenti i halofiti u nutrnjim slanim pustinjama i na morskim obalama, pa trave i zeljasto bilje: npr. Aethionema, Medicago, Trigonella, Papaver, Anthemis, Senecio, Gnaphalium, Lactuca, Sonchus, Plantago. Ovi travnjaci tj. pašnjaci se prostiru približno na 900.000 km² nutarnjeg Irana, dok se tek ograničen broj vrsta nalazi po iztočnim pustinjskim dinama (Stipagrostis pennata, Calligonum stenopterum, Calligonum bungei) pa na većim planinskim visinama (Oxytropidetea persicae). Diljem Irana zabilježeno je preko 1.500 osebujnih endemskih vrsta koje ne rastu nigdje drugdje izvan Irana.

Ove biljno-geografske značajke zajedno s klimatskim i pedološkim preduvjetima, ter dugim ljudskim djelovanjem odigrale su veliku ulogu u starom razvitku iranskog poljodjelstva koje je dosad po proizvodnosti jedno od najvećih u svietu. Izmedju voća kojim se iztiče Iran, medju deset najvećih proizvodjača spadaju badem, breskva, jabuka, datulja, kivi, lieska, limun, marelica, naranča, pistacia, smokva, trešnja, šljiva, višnja, a izmedju povrća krastavac, lubenica, leća, luk, tikva, anis i slanutak. Među žitaricama najviše uzpjeva pšenica čija je proizvodnja slična ukrajinskoj, a veliku ulogu ima i tradicijska proizvodnja začina poput šafrana (Crocus sativus).

Zoogeografia Irana

Zoogeografski sastav Irana kao u biljnogeografskom slučaju označuje pretežna pripadnost palearktisu. Diljem Irana je popisano oko 800 vrsta kralježnjaka, uz ine oko 500 vrsta ptica, 80 vrsta gmazova, pa niz morskih i sladkovodnih vrsta riba. Glodavci se nalaze u svim dielovima Irana, osobito razni zečevi u šumskim a miševi u pustinjskim i polupustinjskim krajevima. Brojna stada i čopori divljih preživača se mogu naći u svim krajevima: veprovi u močvarama uz Aras, losovi na Kavkazu, baktrijske deve u unutrašnjosti, pa jeleni, kozorogi, divlje koze, divokoze i mufloni diljem Irana. Neparnoprstaši osim domaćih konja uključuju i perzijskog kulana, podvrstu azijskog divljeg magarca koji je ugrožena vrsta.

Zvieri (Carnivora) obuhvaćaju psolike životinje (Canoidea) poput šakala, vukova, lisica i medvjeda (na Alborzu i u Balučistanu), pa niz raznih mačaka. Tiekom duge poviesti i još donedavna su u Iranu živjele i velike indoafričke južne zvieri kao lavovi, tigrovi i ine slične, koje su tu nedavno lovom uništene. Tako je Iran do sredine 20. stoljeća bio i jedino svjetsko stanište triju od ukupno četiri vrste pantera: lavova u Farsu, tigrova u kaspijskoj zoni i leoparda u Horasanu, ali do danas se očuvalo samo još leopard u par stotina jedinki. Ostale mačke uključuju manje divlje mačke i eurazijske risove, pa riedke azijske geparde koji su tu već kritično ugrožena vrsta.

Summary

Persian physical geography: - The natural geography of Iran contains mountains, rivers as well as plain land. Iran is a country of Southwest Asia, it borders the Gulf of Oman, the Persian Gulf, and the Caspian Sea, between Iraq and Pakistan. Iran is one of the world's most mountainous countries. Iran has an area of 1,648,000 square kilometres and is the sixteenth largest in size. Iran is bordered to the north by Armenia, Azerbaijan, and Turkmenistan. The border with these countries are more than 2,000 kilometres long and includes nearly 650 kilometres of water along the southern shore of the Caspian Sea.

Iran's western borders are with Turkey in the north and Iraq in the south, ending at the Shatt al Arab (which Iranians call the Arvand Rud). The Persian Gulf and Gulf of Oman littorals form the southern border (1,770 kilometres). To the east lie Afghanistan on the north and Pakistan on the south. The distance from the Iran's border with Azerbaijan in the north-west to the border with Pakistan in the south-east is about 2,333 kilometres.

Poveznice

Ahemenidska Perzija

Reference

Partly adapted, condensed and translated by GNU license almost from Bosnian Wikipedia.