Grob

Grob je u tlu iskopan, u kamenu izdubljen, pod zemljom ili nad zemljom izgradjen prostor za polaganje ljudskih posmrtnih ostataka.

Pregled

Grob Tomislava Rolfa na vojničkom groblju u Völkermarktu

Oblik groba ovisi o načinu pogreba (inhumacija, incineracija, balzamiranje), o tehničkom stupnju i gradjevnom materijalu (zemlja, kamen, drvo), o socijalnom položaju preminuloga, o tipu kulture i religije. Zbog toga varira od grobne jame do grobnice i mauzoleja.

Grobove starih naroda arheolozi imenuju lat. pojmom tumulus – grobna humka, od kojega su izvedeni franc. tombeau i tal. tomba – grob. Engleski barrow – humka, srodno s njem. Berg, upućuje na vanjski izgled groba. Nasuprot tome, engl. glagol bury – pokopati, srodan je našem izumrlom glagolu brijeći, tj. stražariti nad kime, brinuti se, a takodjer i imenici briga.

Hrvati su svoj naziv za tzv. posljednje počivalište ili grob izveli iz danas nepostojećeg glagola grebti (mlađi je oblik grepsti), izvedene od glagola koji znači kopati, pa je grob u pravom smislu ukopno mjesto. I dok se u Indiji, pod utjecajem hinduizma, pokojnici većinom spaljuju, a u zoroastrizmu, religiji koju slijede naši daleki indoiranski (partski) rodjaci, pokojnike se uopće ne ukapa, nego izlaže da ih ptice pojedu, kod Slavena se pod utjecajem kršćanske kulture ukopom tijelo nastoji sačuvati, odnosno pohraniti, pa nam otuda sahrana. Vrijeme žalovanja zove se i rušnja: tada se nosi žalobno ruho pa velimo da se osoba ruši, jer se prerušila.