Gusarstvo (pirati i šundre)

Gusarstvo (pirati i šundre): - Gusari (engl. corsairs ili privateers, perz. gusarden, grč. peirates, jugo-srb. pirati, čakav. šundre), naziv je za organizirane pljačkaše na moru koji su bili u službi države, za razliku od tzv. pirata (čak. šundra, perz. xunder) koji su imali za cilj samo vlastite privatne interese.

Gusarstvom su se koristile mnoge države i kraljevine kroz ranija stoljeća, a najviše u srednjem vijeku. Najpoznatije i najproširenije gusarstvo na zapadu bilo je organizirano od Kraljevine Engleske pod vladavinom kraljice Elizabete I. u 16. stoljeću. Najpoznatiji gusari u službi Engleske su bili Francis Drake (1540.-1596.) i Henry Morgan (1635.-1688.). Na istoku su bili najvažniji i brojni kineski gusari.

Značajke pravih gusara

Gusari su mogli biti državni pirati ili privatni vlasnici naoružanih brodova kao pljačkaši. Za svoje napade su dobivali dozvole kao tzv. Kraljevska ili Gusarska pisma (eng. Letter of Marque) koja su im dozvoljavala napade na trgovačke i ratne brodove one države koja je tada u ratu sa zemljom što im je izdala Gusarsko pismo. Pismo je onima koji su ga posjedovali jamčilo da u slučaju zarobljavanja neće biti obješeni kao pirati nego će se spram njih odnositi kao s ratnim zarobljenicima, koji će biti pušteni uz odkup ili razmjenu.

Pismom bi se oni koji su ga dobili također obvezali da će dio plijena koji steknu bez naknade predati zemlji koja im pruža zaštitu. Tijekom mnogih ratova europskih nacija koje su posjedovale kolonije na Karibima, mnogi pirati su zlorabili priliku da uzmu to Pismo i postanu gusari, pa se tako spase sudbine vješanja i zakonito steknu plijen. Na gusare se gledalo kao na neku vrst pirata gentlemana, jer su djelovali na slične načine kao i pirati. Baš zbog toga mnogi nisu voljeli gusare iako su se oni borili za njihove države.

Britanski admiral Horatio Nelson je 1801. u jednom pismu britanskom Admiralitetu izjavio: "Zar da poštujem ove naše gusare iako sam duboko uvjeren da oni, uz nekoliko časnih iznimaka, nanose sramotu svojoj zemlji? Mislim da bi poslije ovog rata njihovo postojanje trebalo onemogućiti pod svaku cijenu, jer oni su u svim djelovima svijeta počinili tako strašna razbojništva da je istinski sramotna zemlja koja ih podnosi". Tijekom borbi gusari su na svojim brodovima isticali zastave zemalja koje im pružaju zaštitu, a od 1694. po naredbi Britanskog Admiraliteta, engleski gusari su uz nju isticali i potpuno crvenu zastavu. Završetkom ratova gusari bi ostajali bez posla pa su često prelazili u obične pirate i napadali sve brodove, pa i one svojih bivših zaštitnika.

Tijekom mirnih vremena i gusari su ponekad bili slani u lov na privatne pirate. U 17. i 18. stoljeću su gusari mnogo puta dokazali svoje pomorske i borbene sposobnosti. Francuski gusar Rene Duguay-Trouin je 1711. osvojio Rio de Janeiro. Tijekom francuske revolucije su francuski gusari zarobili ili potopili 5.500 britanskih trgovačkih brodova, dok su britanski gusari zarobili ili potopili oko 1000 francuskih trgovačkih brodova. Manje je poznato kako je i Giuseppe Garibaldi 1837/1838. gusario u službi pokrajine Rio Grande, koja se proglasila "republikom" i pobunila protiv središnjih brazilskih vlasti. Gusarenje je kao zakonit oblik ratovanja ukinuto Pariškom deklaracijom 16. travnja 1856. Od tada, napad na moru formalno smije izvršiti samo ratni brod.

Gusari Jadrana i Sredozemlja

Prvi poznati jadranski gusari su bili rani kvarnerski Liburni, pa potom u klasičnoj antici južni Iliri oko Boke Kotorske. Kasnije u srednjem vijeku, pojedina hrvatska plemena uz more bavila su se gusarstvom i neka su područja bila poznata po gusarstvu: Senj (Senjski uskoci), ušće Neretve (Neretvanski gusari) i Omiš (Omiški gusari).

Hrvatski vladari i velikaši koristili su se gusarstvom kao dodatnim izvorom prihoda napadajući venecianske i kasnije turske trgovačke brodove, što je bio običaj u tom vremenu. Ulcinj je bio grad turskih gusara, koji su imali baze diljem sjeverne Afrike. Najveća baza im je bio Alžir a najveći od svih turskih gusara bio je Hayruddin Barbarossa (1478.-1546.).

Gusari u američkoj povijesti

Tijekom američkog rata za neovisnost su se američki pobunjenici izprva koristili gusarenjem protiv Britanaca. Poznato je kako je prvi američki predsjednik George Washington ranije bio vlasnikom jednoga gusarskog broda. Tijekom rata su Amerikanci gusareći zarobili ili uništili 600/700 britanskih brodova. Za američke gusare je jedini problem bio što Britanci američke pobunjenike nisu smatrali ratujućom stranom nego odmetnicima i u slučaju zarobljavanja bili bi obješeni poput pirata.

U tom ratu najviše se kao gusar proslavio Škot John Paul Jones, koji se borio na strani Amerikanaca i gusario protiv Britanaca. Tijekom američko-britanskog rata 1812.-1814. na američkoj strani se istakao i gusar Jean Lafitte, kada je pomogao obrani New Orleansa od puno nadmoćnijih britanskih snaga. Zatim, tijekom američkoga građanskog rata su obje strane tj. sjeverna Unija i južna Konfederacija zlorabili gusare protiv suprotne strane.

Privatni pirati (šundre)

Pirati (grč. peirates, čakav. šundre) su neorganizirani pljačkaši koji čine privatna razbojstva na moru i na obali. Piratstvo (lat. pirateria, eng. piracy, čak. šundratva) je nastalo još u antičkim vremenima, ali se najviše proširilo tijekom 17. stoljeća u Novom svijetu na Karibima. Danas pirati najviše djeluju na Tihomu i Indijskom oceanu i veliki su problem za međunarodnu trgovinu.

Antički i srednjovjeki gusari

Antičko doba je obilovalo gusarima koji su svojim brzim galijama terorizirali sve obale Sredozemnog mora. Još od doba ranih Egipćana oni su pljačkali trgovačke brodove. Grci, Egipćani, Kartažani i Rimljani nisu bili u stanju osigurati prisutnost jakih flota na moru i gusarske zajednice su postojale na mnogim otocima. Jednom je i sam Julije Cezar zarobljen od pirata i zadržan zbog odkupa. Tek odkad je rimski general Pompej Veliki 67. godine pr.Kr., sa stotinama brodova proveo veliko protugusarsko čišćenje, Sredozemlje je bilo sigurnije za trgovinu.

Nakon pada Zapadnog Rimskog carstva, u ranom srednjovjekovlju kao gusari su se najviše izticali skandinavski Vikinzi, pomorski narod iz sjeverne Europe. Oni su svojim brzim brodovima tipa drakkar doplovili do Britanije, Rusije, Italije, Afrike i sjevera Amerike, pljačkajući nekoliko stoljeća sve na svom putu. No kasnije su se s vremenom okrenuli trgovini.

Podkraj srednjeg vijeka morima sjeverne Europe počinju ploviti pirati svih nacija i pljačkati trgovačke brodove i gradove. Nerijetko su to činili s ovlaštenjem pojedinih vladara i time se rađa gusarstvo (eng. privateering), pljačkanje na moru ovlašteno zakonom i smatrano dijelom pravog ratovanja. 1392. godine njemački gusari osvajaju grad Bergen što dovodi do toga da trgovci i države ojačavaju svoje brodove i stvaraju trgovačke i političke saveze poput Hanze, što će na kraju dovesti do gušenja sjevernoeuropskog piratstva.

Sredozemni gusari 15/16. stoljeća

Korsarima (eng. corsairs) u početku se nazivalo sve gusare i pirate koji su djelovali na Sredozemlju tijekom 15. i 16. stoljeća, podjednako kršćane i muslimane, ali kasnije taj naziv označuje samo francuske gusare. Za muslimanske korsare se počinje rabiti naziv berberski pirati. Berberski pirati/korsari su bili stanovnici sjevernoafričkih muslimanskih obala, koji su pod zaštitom Otomanskog carstva pljačkali kršćanske brodove na Sredozemlju.

Vodeći vjerski rat smatrali su se gusarima, ali za Europske države oni su bili obični pirati. Koristili su brze galije i svojim brojnim posadama lako savladavali protivničke brodove. Zarobljenike su prodavali u roblje ili ih ucjenjivali radi odkupa. Na vrhuncu moći su bili u 16. st., a početkom 17.st. njihova snaga počinje opadati da bi do 1650. gotovo potpuno nestali. Njihov najpoznatiji vođa je bio Hajruddin Barbarossa koji je čak imenovan i admiralom u ratnoj mornarici Otomanskog carstva. Najveća utočišta su im bili Tripoli, Alžir i Tunis. Zanimljivo je što je među njima bilo i bivših kršćanskih gusara, koji su završetkom ratova ostali bez posla, pa su prelazili medju sjevernoafričke korsare i napadali brodove svojih bivših zaštitnika.

Pirati iz Kariba (Bukaniri)

Nakon Kolumbova odkrića Amerike 1492, najveće pomorske sile tog doba Španjolska i Portugal počinju stvarati kolonije u Srednjoj i Južnoj Americi (ili Zapadnoj Indiji) kako ju je Kolumbo nazvao. Najviše kolonija je osnovala Španjolska dok se Portugal više usmjerio na trgovinu s Indijom i dalekim Istokom. Ipak je i Portugal osnovao nekoliko važnih i bogatih kolonija u Južnoj Americi, pa je u dogovoru sa Španjolskom prisvojio istočnu obalu Južne Amerike, dok je Španjolska prisvjila zapadni dio tog kontinenta.

Porobivši srednjoameričke domorodce (Inke, Maye i Azteke), Španjolci su stekli nadzor nad brojnim rudnicima plemenitih kovina koje su počeli dovoziti u Španjolsku. Zbog velikog rasta španjolskog bogatstva i ine europske države počinju osnivati kolonije u Karibima zbog korištenja prirodnih bogatstava Novog svijeta. Krajem 16. i početkom 17. stoljeća nastaju diljem Kariba kolonije Engleske, Francuske i Nizozemske, a krajem 17. stoljeća još i Danske. No u poredbi sa španjolskim koloniama sve ine su bile malobrojne i slabo razvijene.

Suparništvo medju ovim koloniama i želja za trgovačkom premoći su dovodili do čestih ratova. Veliko klasično doba piratstva trajalo je od 1560. do 1720. godine. Početkom 17. stoljeća grupa odmetnika i izbjeglica iz skoro svih europskih nacija (većinom Francuza) naselila se na otoku Hispanioli. Nazivali su se bukanirima (eng. buccaneers) i prvotno su to bili lovci na divlje životinje. No željni brze zarade otiskivali su se na more i napadali španjolske brodove s blagom okrenuvši se pravom piratstvu.

Tako su bukaniri, iako pod starim imenom postali piratima, a najuspješniji su bili od 1640. do 1680. Dva najpoznatija bukanirska sjedišta su bila otok Tortuga nakon 1640. i grad Port Royal na otoku Jamaica nakon 1655. Bukanirsko doba je potrajalo do 1680. kada su im francuske i engleske vlasti počele uzkraćivati podporu. Zadnjom velikom akcijom bukanira smatra se pljačka Cartagene u Kolumbiji 1689. kada je 6500 bukanira i francuskih vojnika osvojilo bogati španjolski grad.

Otok Tortuga

Tortuga (špan. 'Kornjača') je manji otok uz sjevernu obalu otoka Hispaniola. Tijekom 17. stoljeća je bio čuven kao piratsko utočište. Danas potpada pod Republiku Haiti. Engleski i francuski kolonisti odbjegli iz Europe zahvaćene vjerskim ratovima, naselili su se od 1625. na Tortugi i bavili se poljodjelstvom. Španjolci su 1629. napali Tortugu pobivši skoro sve stanovnike, da bi otok odmah zatim napustili. Preživjeli stanovnici željni osvete, udružili su se s bukanirima iz Hispaniole i počeli s napadima na španjolske brodove.

Francuzi su 1633. pokušali na Tortugi organizirati trgovinu crnim robljem iz Afrike, ali to nije zaživjelo i 1635. se podpuno ugasilo. Iste godine Španjolci su ponovno osvojili Tortugu, da bi ju opet napustili jer je otok bio premali da bi za njih imao stratešku važnost. Engleski i francuski gusari su tada ponovno naselili otok a uskoro su im se pridružili i nizozemski. Španjolci su zbog toga 1638. ponovno napali Tortugu, ali su ovog puta bili poraženi. Od 1640. gusari i bukaniri s Tortuge su se počeli međusobno nazivati Bratstvo Obale (engleski Brethren of the Coast).

Zbog neprestanih gusarskih napada na njihove brodove, Španjolci su 1654. ponovno napali Tortugu i osvojili ju, ali su se gusari i bukaniri vratili već iduće godine i nastavili s pljačkama diljem Novog svijeta. 1660. iz Francuske je na Tortugu stigao guverner koji je preuzeo vlast na otoku i počeo uvoditi red. Desetak godina kasnije je doba bukanira počelo prolaziti, a Tortuga se pod francuskom vlašću počinje okretati zakonu. Pirati s Tortuge prelaze u francusku službu i postaju pravi gusari ili u većinom napuštaju otok i premještaju se u Port Royal. Do 1685. vrijeme bukanira je završilo.

Port Royal

Port Royal (engleski 'Kraljevska luka') je bilo središte trgovačke djelatnosti na otoku Jamaica sve do potresa 7. lipnja 1692., s kojim je 2/3 toga grada potonulo u Karibsko more. Bio je popularno mjesto za pirate koji su ondje trošili svoja bogatstva stečena na moru.

Nakon što su Englezi 1655. preoteli Španjolcima otok Jamajku, nisu imali dovoljno vojnih snaga da obrane otok u slučaju španjolskog ili francuskog napada. Zato je 1659. guverner Jamajke pozvao bukanire iz Tortuge neka se nasele na otoku i brane ga u slučaju potrebe. Rezultat je bio nastanak grada Port Royal na južnoj obali Jamajke. Bukaniri i pirati su osnovali Port Royal iz više razloga. Nalazio se u blizini putova španjolskih trgovačkih brodova pa je bio savršena baza za brze napade.

Luka je bila prostrana i dovoljno velika za smještaj brojnih brodova ter njihovo popravljanje i opskrbu. Port Royal je bio polazište za mnoge piratske i gusarske napade na španjolske brodove i naselja u Novom svijetu. Iz Port Royala je engleski gusar Henry Morgan napao Panamu, Maracaibo i Portobello. John Davis, Roche Brasiliano, Edward Mansfield i ostali glasoviti gusari su se naselili u Port Royalu.

Port Royal je 1660. bio poznat kao "Sodoma Novog svijeta" gdje većinu pučanstva tvore "pirati, koljači i prostitutke". Zahvaljujući gusarskom bogatstvu koje su pirati otimali Španjolcima, Port Royal je izrastao u jedan od najvećih ranih gradova Novog svijeta i bio je gospodarski najvažnija engleska kolonija. Svega nekoliko godina nakon nastanka Port Royala, dotad glavni grad Jamajke, Spanish Town mu je morao prepustiti svoju ulogu. Na vrhuncu moći je taj grad imao po jednu krčmu na svakih deset kuća. Tijekom dvadesetgodišnjeg doba koje je završilo 1692., u Port Royalu je živjelo 6500 ljudi. U gradu su se počeli naseljavati kovači, plemići, trgovci i obrtnici koji su živjeli u dvije stotine zidanih zgrada. 1687. Port Royal je posjetilo 213 brodova, a gradsko bogatstvo se povećavalo svakodnevno.

Nakon što je Henry Morgan 1674. postao zamjenik guvernera Jamajke, Port Royal se nekoliko godina kasnije poćeo mijenjati. Gusari više nisu bili potrebni za obranu grada i otoka, a trgovina robljem je postizala sve veću važnost. Ugledni građani Port Royala su izjavili kako je dobar glas grada narušen. Jamaica je 1687. donijela anti-piratske zakone. Umjesto da bude sigurno mjesto za pirate, Port Royal je postao mjestom njihovih smaknuća. Mnogi su gusari završili na vješalima u Port Royalu, a bukaniri se premještaju na Bahamske otoke započevši s napadima i na engleske brodove.

Razorni potres je 1692. pogodio Port Royal, a kako je većinom bio smješten na pješčanom grebenu, 2/3 toga grada je završilo na morskom dnu. U toj kataklizmi je poginulo oko 2.000 stanovnika, pa je nakon toga Spanish Town ponovno postao glavnim gradom Jamajke. Učinjeni su pokušaji da se Port Royal obnovi, jer je trećina grada još uvijek bila čitava i to je djelomično napravljeno. Port Royal je postao glavna engleska luka u tom dijelu Kariba, ali je 1704. grad opet poharao razorni požar. Nekoliko uragana početkom 18. stoljeća je dokrajčilo Port Royal, a preostali stanovnici su se preselili u obližnji grad Kingstonu.

Gusarsko zlatno doba

Iako su europske sile krajem 17. st. postavile veću kontrolu na Karibima, gusari su i dalje djelovali. Upravo tada su pirati s Kariba počeli širiti svoju djelatnost na zapadnu obalu Afrike i Indijski ocean. Završetak rata za španjolsko nasljeđe 1714. ostavio je organizirane gusare bez posla i većina njih se pridružuje već ionako brojnim piratima. Pirati tada počinju kao svoj simbol rabiti crno - crvenu zastavu sa zastrašujućim simbolom mrtvačke glave, najčešće ljubanju s prekriženim kostima ili ponekad i cijelog kostura. Ta zastava je općenito bila poznata kao Jolly Roger.

Kako su u to doba djelovali neki od najpoznatijih pirata, ono se naziva 'Zlatno doba piratstva'. Većina njih je postala legendama još za života. Pljačkali su trgovačke brodove koji su plovili izmedju Amerike, Afrike, Kariba i Europe. To Zlatno doba je potrajalo od 1690. do 1730. iako su neki pirati, djelovali i nakon toga premda manjem broju.

Luka New Providence

Jedna od najboljih prirodnih luka na Karibima početkom 18. stoljeća postala je utočištem pirata i krijumčara. Kada ga je gusarski kapetan Henry Jennings 1715. odabrao za svoje utočište, pirati počinju masovno dolaziti i otok se počinje razvijati. Pirati s New Providence-a su svoj plijen prodavali u malobrojnim i slabo razvijenim engleskim kolonijama na južnoj i jugoistočnoj obali Sjeverne Amerike. Tamo su bili dočekani s dobrodošlicom i zato je New Providence na Karibima najduže obstojao kao gusarsko utočište. Neki od najčuvenijh karibskih pirata su živjeli na New Providenceu: Crnobradi, Benjamin Hornigold, John Rackham, Samuel Bellamy i drugi.

Početkom dvadesetih godina 18. stoljeća britanske vlasti postavljaju guvernera Woodesa Rogersa u gradiću Nassau na New Providence-u. Rogers kao bivši gusar, obećao je pomilovanje svim piratima koji odustanu od pljačkanja i stave se u službu britanskog kralja. Većina je tako i napravila, a dio onih koji nisu prihvatili amnestiju premjestili su djelovanje na obalu susjedne Južne i Sjeverne Karoline, zapadnu obalu Afrike i Indijski ocean, a većina inih koji su ostali na Bahamima su uhvaćeni i obješeni.

Zapadna obala Afrike

I zapadna obala Afrike je zatim početkom 18. stoljeća bila privlačno piratsko lovište. Trgovina robljem je tu bila na vrhuncu i odande su redovno plovili brodovi, koji su robljem opskrbljivali kolonije Sjeverne i Južne Amerike. Natovareni ne samo robljem nego još slonovačom i zlatom, ovi robovlasnički brodovi pa čak i luke gdje su pristajali, često su bili napadani od pirata. Najpoznatiji pirati koji su pljačkali uz zapadnu obalu Afrike su bili Howell Davis, Bartholomew Roberts i Olivier Levasseur.

Indijski ocean

Krajem 17. stoljeća pirati iz Europe i obje Amerike prelaze na Indijski ocean, koji je također bio privlačan kao veliko i bogato lovište. Oko rta Dobre nade i Indijskim oceanom redovno su plovili engleski, nizozemski i portugalski trgovački brodovi kao i arapski i indijski, svi natovareni mogućim plijenom. Nizozemska Istočnoindijska kompanija osnovana 1602., bila je jedna od prvih europskih trgovačkih udruga koje su trgovale s Indijom, Kinom i Japanom.

Razne istočnoindijske kompanije, odkad su postigle monopol u trgovini s Istokom, počele su upućivati prama Europi brodove s bogatim tovarima svile, začina, duhana, muslina, plemenitih metala i dragulja. Najpoznatiji medju piratima koji su pljačkali na Indijskom oceanu, bili su Henry Avery, William Kidd i ini. Najpoznatije piratsko utočište na Indijskom oceanu bio je bio otok Madagaskar uz jugoistočnu obalu Afrike.

Među piratima koji su djelovali na Indijskom oceanu je bilo i samih Indijaca (Kanhoji Angre), iako manje poznatih ali mnogo uspješnijih od njihovih europskih i američkih kolega. Upravo oni su kolonijalnim vlastima zadali najviše muka. Kada su se Englezi početkom 18. stoljeća utvrdili u Bombayu, počeli su ih napadati indijski gusari, od mnogih Indijaca smatrani borcima protiv stranih osvajača (što su djelomično i bili). Indijski su gusari vladali Indijskim oceanom pola stoljeća natjeravši zamalo sve brodove europskih sila da plaćaju za prolaz do svojih kolonija. Tek su ujedinjene flote Britanske ratne mornarice, Britanske Istočnoindijske kompanije i indijskih vladara zavisnih o britanskoj kruni, u oštroj zajedničkoj akciji 1756. uništile ove indijske gusare.

Otok Madagaskar

Madagaskar su još od 1614. kao bazu zlorabili francuski gusari koji su djelovali na Crvenom moru. Oko 1650. ratne mornarice su napustile otok i on je postao odmorište i zaklon gusarskim posadama. Sela na obali su se razvijala upravo zahvaljujući trgovini s piratima. Osim na Indijskom oceanu, gusari s Madagaskara su djelovali i na Crvenom moru. No kao i na Karibima pod utjecajem širenja zakona, 1720-ih pirati bivaju ili većinom zarobljeni i obješeni, a manjim dijelom prelaze u nove organizirane gusare ili pristupaju indijskim gusarima koji su se uspjeli duže održati.

Noviji pirati

(Sredozemlje, Karibi i Meksički zaljev)

Početkom 19. stoljeća pojačava se zamalo ugašena djelatnost berberskih pirata uz obalu sjeverne Afrike. Završetkom Napoleonskih ratova 1815. ponovno je mnoštvo britanskih i francuskih gusara ostalo bez posla i oni su se okrenuli piratstvu na svim morima, a ponajviše na Karibima. Napadali su sve brodove bez obzira kojoj su državi pripadali. Najveće piratsko i krijumčarsko utočište u Meksičkom zaljevu je 1812. bio zaljev Barataria kod New Orleans-a, a od 1815. do 1820. otok Galveston u Meksiku.

Problem piratstva se bio toliko razmahao da je Kongres SAD-a izdvojio 500.000 dolara za opremanje ekspedicije koja bi istrijebila pirate na Karibima. Po podatcima pomorskih vlasti SAD-a, između 1824. i 1830. dva zloglasna piratska uporišta su bili Srednja Amerika i Kuba. Velika Britanija, SAD i Španjolska su ujedinile snage i to je do 1835. još jednom uništilo piratstvo na Karibima. Berberski pirati su konačno uništeni akcijama Američke ratne mornarice 1824.

Indijski ocean i jugoistok Azije

Flote Britanske ratne mornarice i Britanske Istočnoindijske kompanije su 1819. uništile arapske pirate na Crvenom moru. Lord James Brooke je 1840. u Malaji uništavao domorodce Dajake, koji su se bavili piratstvom. Britanska ratna mornarica je 1849. istrijebila pirate na Borneu.

Početkom 19. stoljeća svom silinom se razmahalo kinesko gusarstvo. Kineski gusari su jedinstveni u svjetskoj povijesti, jer su postigli takvu moć i bogatstvo da su utjecali na uspone i padove dinastija kineskih vladara. Kineskim vodama je 1807. plovilo barem 600 gusarskih džunki sa 150.000 kineskih gusara pod zapovjedništvom Ching Yiha, jednog od najuspješnijih gusara svih vremena. Bilo je još mnogo drugih kineskih gusara koji su posjedovali velike flote i pljačkali sve brodove, ali ponajviše strane.

Kineske vlasti nisu uspijevale uništiti pirate i obično su ih se rješavali nudeći im oprost i visoke položaje u ratnoj mornarici kineskog cara, što bi ovi najčešće i prihvatili. Zbog svega toga, kineske su vlasti potajno podržavale kineske gusare koji su ugrožavali britansku trgovinu opiumom i nisu ih previše nastojali uništiti. Ali do 1860-ih Britanska ratna mornarica, ojačana parobrodima i modernijim oružjem, uspjela je uništiti kinesko gusarstvo. Povremena piratska djelatnost još se može primjetiti pedesetih godina devetnaestog stoljeća oko rta Dobre Nade.

Novi suvremeni pirati

Piratstvo nikada nije podpuno nestalo kada su Karibi očišćeni od 1830. i daleki Istok od 1860. Manjak političkoga i vojnog sustava bilo gdje u svijetu odmah rezultira razbojništvom, pa i onim na moru. Od 1980. novi veći val piratstva se proširio vodama Indonezijskog arhipelaga. Ostali manji piratski incidenti su zabilježeni na Karibima gdje su svi povezani s trgovinom drogom, pa uz obale Afrike ter u rijekama i lukama Brazila. Od 2002. Međunarodni pomorski ured je zabilježio 258 piratskih napada u Malajskom prolazu i okolnim vodama, uključivo i preko 200 pomoraca koji su zadržani kao taoci uz 8 ubijenih.

Ovi suvremeni pirati više nisu naoružani sabljama nego automatskim oružjem i ne ističu crne zastave s kosturima, ali koriste mobilne telefone, glisere, radare, itd. Mnogi od njih su bili obični ribari koji se time bave zbog siromaštva, ali većina su organizirane piratske bande kojima je to jedino zanimanje. Vrlo su opasni i podjednako okrutni kao i njihovi predhodnici od prije 300 godina.

Gusarski kodeks

Neki gusarski kapetani (čakav. šundrakiri) iz "Zlatnog doba" su na svojim brodovima (čak. šundroni) primjenjivali razna pravila kako bi održali disciplinu medju svojim divljim posadama. Ova su pravila nazivali Gusarski kodeks (eng. Pirate Code). Ovo je kodeks Bartholomewa Robertsa.

• 1. Svaki čovjek sudjeluje u rješavanju trenutnih problema; svaki čovjek ima jednaka prava na svježe namirnice i žestoka pića; sve dok radi općeg dobra ne bude nužno smanjiti porcije.
• 2. Svaki čovjek nakon prozivanja, prelazi na zapljenjeni brod jer pored udjela u plijenu, ima pravo i na dio odjeće. Ali ako zataji samo jedan novčić više ili komadić robe, bit će izkrcan na pustom otoku. Ako itko opljačka brodskog druga, bit će mu odrezani nos i uši, pa će biti izbačen na kopno.
• 3. Dok je na brodu, nijednom članu posade nisu dozvoljene igre za novac.
• 4. Sve svjetiljke i svijeće na brodu trebaju biti ugašene do osam sati navečer. Ako neki članovi posade žele piti nakon tog doba, moraju to činiti na palubi pod otvorenim nebom.
• 5. Svaki član posade dužan je čistiti i održavati svoje oružje, tako da bude neprestano spremno za uporabu.
• 6. Nijedan član posade ne smije dovoditi suprugu ili inu žensku osobu na brod. Ako netko prekrši to pravilo, bit će kažnjen smrću.
• 7. Svako nedopušteno napuštanje broda ili položaja u borbi, kažnjava se smrću ili izkrcavanjem na pustom otoku.
• 8. Svaki obračun na brodu je zabranjen. Sve svadje i razmirice se moraju rješavati na kopnu, bilo mačem ili pištoljem.
• 9. Nijedan čovjek ne smije napustiti posadu dok svaki član ne stekne imovinu u vrijednosti od tisuću funti. Ako netko bude u borbi osakaćen, dobit će 100 srebrnjaka iz brodske blagajne, a za ostale ozlijede proporcionalno.
• 10. Kapetan i pomoćnik kormilara dobivaju dva dijela plijena, kormilar, vođa palube i topnici jedan i pol dio, časnici jedan dio i četvrtinu, dok svaki mornar dobiva jedan dio.
• 11. Glazbenici imaju pravo na odmor subotom, a i drugim danima ako im posada dopusti.

Piratski kodeks se razlikovao od broda do broda, ali se većinom odnosio na razpodjelu plijena i na odnose kapetana, časnika i posade. Neubičajeno je kod Kodeksa Bartholomewa Robertsa, što je dodan dio o financijskoj pomoći ozlijeđenim članovima posade, dok su naprotiv osakaćeni i odpušteni pripadnici ratnih mornarica bili osuđeni na prosjaćenje na kopnu. Za svoje vrijeme, piratski Kodeksi su ipak bili socialno revolucionarni.

Mitovi i zablude o gusarima

Kroz veliki broj zapadnih filmova nametnulo se slikovito uvjerenje, kako su gusari zakopavali svoja blaga, no to je prije bila iznimka negoli pravilo. Gusari su većinom željeli stečeni plijen potrošiti na piće i žene, a ne zakopavati ga. Koliko je stvarno poznato, samo je jedan glasiviti gusar tj. kapetan William Kidd doista zakopao blago i ono je pronađeno.

Također se kroz filmove proširilo uvjerenje, kako su pirati svoje žrtve prisiljavali neka hodaju po daski s čijeg bi ruba pali u more, no u cijeloj povijesti piratstva je zabilježen samo jedan takav slučaj. Pirati su se radije služili različitim oblicima mučenja.

Kroz filmove se nametnulo uvjerenje, kako su gusari koristili velike galijune s mnogo topova. Glavni razlog tomu je što filmski redatelji žele velike palube za scene borbi. No iztraživanja su pokazala da su zapadni gusari (izim kineskih) radije koristili male, brze brodove s jednim ili najviše dva jarbola i mnogo jedara. Takvi brodovi, osim što su bili brži od velikih brodova ratnih mornarica koji su ih progonili, imali su plići gaz pa su mogli svojim progoniteljima pobjeći u plićake i kanale gdje ih ovi nisu mogli goniti. Veliki gusari poput Crnobradog i Bartholomew Roberts-a su bili među najuspješnijim piratima pa su imali velike brodove zamalo poput ratnih, ali prosječan pirat je želio mnogo manji brod.

Gusari nisu napadali same brodove nego i lučke gradove na obali. Najveća od takvih pljački na zapadu se dogodila, kada je Henry Morgan 1671. napao i spalio grad Panamu.

Ino manje poznato

Među gusarima ne samo da je bilo ljudi svih nacija nego i svih rasa. Neki su pirati tijekom 18. stoljeća, ako bi zarobili brod sa crnim robljem, robove oslobodili ili ih primili u posadu. Od 160 članova posade Bartholomewa Robertsa koji su zarobljeni 1722., njih 70 su bili crnci.

Među gusarima se po prvi put u povijesti nije gledalo na rasne razlike ali ni spolne. Anne Bonny i Mary Read su bile najborbeniji članovi posade piratskog kapetana Johna Rackhama.

Pirati na filmu

Tijekom 20. stoljeća snimljeno je mnogo filmova na temu pirata. Vjerojatno najpoznatiji su Otok s blagom (od kojega je snimljeno nekoliko inačica), pa Pirati s Kariba: Prokletstvo Crnog Bisera, Pirati s Kariba: Mrtvačeva Škrinja i Pirati s Kariba: Na kraju svijeta.

Literatura

• Konstam, Angus: The history of Pirates
• Lucie-Smith, Edward: Outcasts of the sea; Pirates and Piracy

Reference

Adapted, enlarged and elaborated by GNU-license mostly from WikiSlavia and Wikinfo (partly Croatian Wikipedia).