Hrvatsko-balkanski borovi

Hrvatsko-balkanski borovi (rod Pinus u jugoistočnoj Europi): Ova originalna studija se kao otvoreni izvornik, dozvolom auktora može slobodno kopirati uz citat bez izmjena.

• Auktor: dr.sc. A.Z. Lovrić (Herbarium Adriaticum - ADRZ 1995), Zagreb-Sesvete, Selčina 10
• A digest from Wikinfo: Wiki-Flora Adriatica - Pinaceaeae (Gymnospermae)

Abstract

Croatian-Balkanic pines (Pinus in southeastern Europe): Western Balkans include dozen taxa of native pines: P. halepensis, P. pinea, P. mesogeensis, P. sylvestris, P. mugo, P. leucodermis, and P. nigra with its more subspecies and varieties. With its dozen different native species and subspecies of Pinus growing in Croatia, it is among the richest ones within Europe. The main types of regional pinewoods belong to next vegetation alliances: the subalpine Pinion mughi and Pinion heldreichii, inland-montane Erico-Fraxinion orni, and southern Submediterranean Orno-Pinion nigrae, growing chiefly on dolomites or in windswept stormbelts.

U v o d

Hrvatsko-balkanski borovi (rod Pinus u jugoistočnoj Europi): čakav. "borîć", Cres: pîn, Baška: macãr, Vis: buôr, grč. péukos, turs. Çam, perz. markh. Holarktički rod Pinus sa stotinjak vrsta nastava uglavnom sjevernu polutku, pa je Pinus najveći i najbogatiji rod medju svim četinjačama. Najveća raznolikost borova s najviše vrsta je u Meksiku, a najjužniji samonikli je ekvatorski bor P. merkusii Jung.& Vri. na otoku Sumatri u Indoneziji. Unutar Europe, razmjerno najviše raznolikih borova rastu u Hrvatskoj i Hercegovini s ukupno 12 domaćih samoniklih vrsta i podvrsta iz roda Pinus.

Kod nas na kamenim vjetrometinama Dinarskog krasa, pored grmastih borovica (Juniperus), najotpornije samoniklo drveće su razni borovi i to na nižim gorskim i primorskim područjima crni bor (P. nigra ampl.), a na visinskom krasu Dinarida munjika (P. leucodermis s.lat.), dok su drugi borovi poluotporni. Osim edafskih borovih šuma na dolomitima i ofiolitima, olujne vjetrometine su druga važna klimatski uvjetovana staništa gdje borovi obilno i trajno dominiraju nad manje otpornim listačama. Glavne pregledne monografije na kojima se tu temelji svrstavanje raznovrsnih balkanskih borova su VIDAKOVIĆ 1957, 1960, FUKAREK 1958, GAUSSEN 1968 i DEBAZAC 1971, uz kasnije manje priloge inih auktora o pojedinim vrstama.

Gradient otpornosti roda Pinus na ekstremnim staništima Dinarida i primorja (domaće samonikle vrste): najosjetljiviji je P. mesogaensis < P. sylvestris < P. nigra ssp. nigra (subsp. austriaca) < P. pinea < P. n. var. illyrica (P. bosniaca) < P. halepensis < P. n. ssp. dalmatica < P. mugo < P. n. var. intermedia < P. leucodermis s.s. < P. n. ssp. croatica < P. X nigradermis kao najotpornija na ekstremnim staništima. Osim P. mesogaensis Fries & Gaus., koji je jedini dosta neotporan i prirodno ograničen na vlažnije zavjetrine u primorskim ponikvama, ostali naši borovi rastu na lošijim staništima, a najotporniji P. nigra s.l. i P. leucodermis s.l. uzpijevaju do najgorih olujnih burišta.

Primorski bor, P. mesogaensis

Primorski bor, Pinus mesogaensis Fries.& Gaus. (= P. pinastroides Ung., P. pinaster ampl. subsp. hamiltonii (Ten.) Villar) je jugoistočna sredozemna rasa primorskog bora i jedina naša izrazito neodporna domaća četinjača. Tipični atlantski P. pinaster Ait. s.s. je samonikao samo na silikatnim obalama zapadne Europe od Portugala do zapadne Francuske, pa je u Sredozemlju uglavnom kultiviran, dok ga tu na karbonatnim neutrobazičnim obalama južne Europe zamjenjuje srodni P. mesogaensis: Ovaj je kod nas fosilno poznat još od miocena npr. na Zagorskim otocima Panonskog mora oko Zagreba. Kod nas je samonikao u vlažno-toplim primorskim ponikvama, npr. Konavli (većinom dosad izgorio), pa Elafiti i otok Mljet gdje raste najbujnije u dubokoj provaliji Prožurska Blatina (zajednica Arbuto-Pinetum mesogaensis).

Hrvatska pinija, P. pinea croatica

Hrvatska pinija, P. pinea L. subsp. croatica M.Gan. (novokovanica: "pinija", kod Dubrovnika: pinj, grč. koukounária, turs. Fistik çami). Pinija je ekološki slična kao i P. mesogaensis tj. acidotermni primorski bor, ali je odpornija na umjerenim privjetrinama pa najčešće raste na flišu i uz pješčane plaže u eumediteranu. Kod nas je kao samonikla kao naša endemska dalmatinska podvrsta croatica M.Gandog. Osim sredozemnog tipa subsp. pinea (s.s.) koji je posađen u kulturi duž Jadrana, ova naša samonikla podvrsta donedavna je tvorila cijele šumice na obalnim pijescima jugoistočnog Mljeta, ali je danas tamo skoro sva već posiječena izim zadnjih tridesetak stabala. Također još par desetaka stabala rastu na Elafitima i konavoskoj obali pa je ta naša podvrsta neposredno pred izumiranjem, jer se ne kultivira osim introduciranog tipa vrste iz Sredozemlja.

Bilobor, Pinus halepensis

Alepski ili bijeli bor, P. halepensis Mill. s.s. (Rab: halèb, Hvar: "paklìna", oko Splita: "bilobor", Vis: "bili buôr", grč. kinopéukos (srpski "bijeli bor" = P. sylvestris !): To je najkserotermniji europski bor, koji samoniklo raste samo u toplijem eumediteranu i termomediteranu, najčešće u makiama reda Pistacio-Rhamnetalia alaterni. Iz poredbe naših sastojina s južnijima divljim u Sredozemlju, proizlazi da je kod nas po popratnom sastavu samonikao na otocima tek južnije od Šolte, a na primorskoj obali samo od Neretve do Konavala, dok bi sjevernije nespecifične sastojine do Zadra i Lošinja bile naknadni noviji nasadi, gdje se proširio iz kulture i pošumljavanja. To je poluodporni bor od umjerenih privjetrina do vjetrometina, ali na gornjem Jadranu loše podnosi hladnu buru i mraz u submediteranu, gdje je u kulturi odporniji idući P. brutia.

Brucijski bor, P. brutia

Brucijski ili crveni bor, P. brutia Ten. (iseljeni Bosanci u Anatoliji: "crlen čam", turs. Kizilçam, perz. mehri) raširen je u istočnom Sredozemlju, od Tracije i egejskih otoka do Izraela i Kurdistana, pa prama istoku uglavnom zamjenjuje zapadnog srodnika P. halepensis s.s., izim u Siriji gdje rastu obadva. P.brutia je znatno odporniji na veći edafski i visinski raspon, npr. na Taurusu raste od mora pa sve do 1400 m, a tamo bolje podnosi i najjače hladne vjetrove. Na Taurusu raste u poluzimzelenim pseudomakijama s oštrikom (Quercion calliprini), a u višem supramediteranu dobro uspijeva sa crnim grabom i listopadnim hrastovima u svezi Ostryo-Quercion cerridis i sl. Kod nas raste samo u umjetnim nasadima i nije samonikao.

Obični bor, P. sylvestris

Obični ili šumski bor, P. sylvestris ampl. subsp. cretacea (Kalen.) Doron. (P. fominii Kond., srbski: beli bor (na Jadranu: 'bijeli' bor = P. halepensis !): To je jugoistočna kserobazofilna podvrsta običnoga šumskog bora, koja se od europskoga sjevernogorskog tipa subsp. sylvestris s.s. najviše razlikuje po dužim apofizama na bodljastom češeru. Raste u jugoistočnoj Europi na neutrobazičnim podlogama dolomita, vapnenca i karbonatnog lapora, od našega Dinarskog krasa pa do ukrajinske šumostepe. Kod nas se nalazi ova južnogorska podvrsta najzapadnije od Hercegovine do Like izmedju 600-1.200 m, npr. Mala Kapela, pojedinačno još lička Plješivica i sjeverni Velebit (podno Rožanskih kukova). P. sylvestris s.l. je kod nas na sušu i vjetar razmjerno manje odporan gorsko-kontinentalni bor pa raste od poluzaklonjenih zavjetrina do umjerenih privjetrina.

Klekasti bor - krivulj, P. mugo

Klekasti bor ili krivulj, P. mugo Turra ampl. (Velebit: "klekovača", Krasno: "mićibôr"), raste zonalno kao klimaks klekovine na gornjoj granici šume (1.500-1.800 m) u kopnenom gorju jugoistočne Europe, ali ne podnosi sušu pa izostaje na južnim planinama u Turskoj, Grčkoj i uz jadran na obalnim Dinaridima u Dalmaciji južnije od Velebita. Tipski je oblik krivulja češći u zavjetrinama sniježnih ponikava: Naprotiv na jačim vjetrometinama južnih Dinarida npr. južni Velebit, Dinara, Kamešnica i hercegovačke planine u olujnoj južnoj klekovini Seslerio robustae-Pinetum mughi pridolazi poseban kseromorfni ekotip (KUŠAN 1964, LAKUŠIĆ 1980) kojega neki smatraju za srednjoeuropsku podvrstu ssp. pumilio Haen. (BECK 1920, DEGEN 1936), a drugi (npr. SVOBODA 1953) za posebnu dinarsku geografsku rasu P. mugo subsp. illyrica Svob. Dosadanji nalazi više upućuju na drugu mogućnost, ali to pitanje ostaje otvorenim do podrobnijih poredbenih analiza. Na južnim obalnim Dinaridima mjestimice ga zamjenjuje još kseromorfnija prijelazna svojta (? križanac) izmedju P. mugo X P. nigra, tzv. P. nigra var. balcanica Adam. (usp. niže).

Munjika, P. leucodermis

Munjika, P. leucodermis Ant. s.s. (Hercegovina i Konavli: "munjika", Crna Gora: "munika", grč. robôlos) raste na južnijim balkanskim planinama u predplaninskom podjasu do granice šume, najčešće na otvorenim vjetrometinama. Najzapadnije tvori veće šume na Orjenu, Čabulji i Čvrsnici, ali pojedinačno raste još zapadnije na Vran-planini i do tromedje Hercegovine, Dalmacije i Crne Gore na zapadu Orjena. Zapadnije u Dalmaciji (konavoska Sniježnica) više nema tipske munjike, nego samo pojedinačno prijelazni oblici (P. heldreichii, usp. niže).

U literaturi se tvrdi (FUKAREK 1965 i dr.) kako je munjika izključivo pionirsko drvo ograničeno edafski na visinske klisuraste strmine, ali je to protivno terenskim nalazima, bar na masivima Čvrsnice, Orjena i Pindosa. Tamo su tek manje šumice munjike (sv. Pinion heldreichii) zaista na stijenama, ali puno veće i bujnije šume su na olujnim visokim obroncima i grebenima gdje zbog vjetrova ne raste nijedno drugo drvo, pa ni neotporna balkanska bukva (F. moesiaca) koja je ovdje ograničena na sniježne zavjetrine pri dnu ponikava. Inače je munjika izvorno hrvatski, a "munika" istočno-srpski naziv tog bora.

Hibridna munjika, P.X heldreichii

P. X. heldreichii Christ. (P. leucodermis X P. nigra Fuk.& Vid.) je prijelazni (introgresivni) križanac nastao uzajamnom introgresijom u dodirnom području izmedju prave munjike i raznih podvrsta crnog bora. Zato je to polimorfna svojta i ovisno o raznim tipovima crnog bora, ovdje je uključeno više notomorfa (= hibridne podvrste po botaničkom Kodeksu): na kontinentalnom gorju unutrašnjeg Balkana P.X heldreichii nmf. heldreichii s.s. (=P. leucodermis X P. nigra subsp. nigra) koja je poluodporna na umjerenim vjetrometinama.

Zapadnije na južnim primorskim Dinaridima Hercegovine, južne Dalmacije i Boke Kotorske raste drugi naš najodporniji endem P.X heldreichii nmf. nigradermis Fuk.& Vid. (= P. leucodermis X P. nigra subsp. dalmatica (Vis.) Franco), koji je kod nas najodpornije subalpsko drvo gornjih olujnih burišta. U južnoj je Dalmaciji samonikla jedino u Konavoskom gorju na jugu vrha Štedar, a najčešća je u miješanim borovim šumicama Pinetum nigrae-leucodermatis.

Crni bor, P. nigra ampl.

Crni bor, P. nigra Arn. ampl. (Kvarner: "borîć", Hvar: "pitva", Brač: "crnobòri", grč. makropéukos, tur. Kara-çam); To je najproširenija i variabilna skupina borova na Balkanu i u Turskoj, gdje u raznim podvrstama ima širok eolski raspon od poluzaklonjenih zavjetrina na ofiolitima, sve do najžešćih olujnih burišta ljutog krasa, ali i veliki visinski raspon od halofilnog ruba uz more na Kvarneru (subsp. croatica na samo 4m) sve do predplaninskih šuma na Taurusu (subsp. fenzlii čak do 2.100 m). Takodjer je i veliki edafski raspon: iako neki pripadni oblici rastu na dolomitima i ofiolitima (npr. tipska var. nigra, pa var. bosniaca i subsp. fenzlii), ostali su najčešći na pravom vapnencu (subsp. dalmatica, var. intermedia i var. balcanica), dok je acidofilna subsp. pallasiana naprotiv najčešća na flišu i silikatima, a subsp. croatica najviše na priobalnim olujnim slanušama.

Uz prosječnu umjerenu vjetrovitost rastu var. nigra s.s., var. bosniaca i subsp. pallasiana, dok se na jačim vjetrometinama nalaze subsp. dalmatica i subsp. fenzlii, a na najžešća olujna burišta su uglavnom ograničene najodpornije subsp. croatica, var. intermedia i var. balcanica. Stoga je ta velika variabilnost crnih borova ekološki prilagodjena trodimenzionalno tj. termičkom, eolskom i edafskom gradientu, a pritom razni tipovi crnog bora često obrašćuju različita ekstremna i nepovoljna staništa: kraške klisuraste strmine, toksične ofiolite s teškim metalima, hladno-sušne šumostepe, olujna burišta, suhe eolske slanuše i njihove razne kombinacije.

Tipski crnobor, var.nigra (austriaca)

Austrijski crni bor, P. nigra Arn. var. nigra (P. austriaca Höss) je srednjoeuropski tip vrste i najsjevernija granična svojta, koja je u poredbi s inim srodnicima razmjerno mezofilnija i zapravo ekološki netipična unutar cijele vrste. Osim glavnog areala u Alpama, doseže kod nas jugoistočnu granicu na zapadnim Dinaridima u šumama povrh dolomita npr. na Obruču (as. Polygalo-Pinetum nigrae) i u kanjonu gornje Kupe, a pojedinačno još raste u Žumberku pod Sv. Gerom i dr. Od svih je oblika crnog bora ovaj kod nas najmanje otporan na vjetar i zato njegovi promašeni nasadi na našim primorskim burištima većinom ostaju kržljavi i bez podmlatka, a ne podnosi ni obalnu posolicu.

Ilirski crnobor, var. bosniaca

Ilirski crni bor, P. nigra var. bosniaca (M.Gan.) Elwes (P. bosniaca M.Gand., P. n. var. illyrica Vidak.), je najvažniji i najčešći oblik crnobora na nutarnjim kontinentalnim Dinaridima. Tu uglavnom raste na dolomitnim i ofiolitnim strminama sveze Erico-Fraxinion orni ("Orno-Ericion" ill.), od srednje Hrvatske preko Bosne do Sandjaka i Kosova. Njegova su najzapadnija nalazišta u Lici na dolomitima Male Kapele i u Banovini na zapadu Zrinske gore (ofiolitni greben Andjelina i kanjon Ljeskovac). Kao i tip vrste, slabije podnosi vjetar ali je ipak odporniji na sušu i vrućinu.

Krimski crnobor, ssp. pallasiana

Krimski crnobor, P. nigra subsp. pallasiana (Lamb.) Holm. (P. nigra subsp. orientalis Delevoy, P. pindica Form., P. nigra var. caramanica Loud., Bosanci u Turskoj: "crn čam", grč. mauropeukos, tur. Karaçam, ruski: krimskaya sosna): To je istočna i najprostranija podvrsta u širem arealu crnog bora, pa je areal te podvrte širinom skoro jednak prostranstvu ostalih oblika zajedno. Razprostranjena je u većini zemlja oko Egejskog i Crnog mora: Macedonija, Grčka, Bugarska, Krim, zapadni Kavkaz, Gruzija, sjeverozapadna Turska i otok Cipar. To je najbujniji veći oblik crnobora visokog rasta, koji jedini od crnih borova nastava plodna i ravna klimazonalna staništa, pa u Grčkoj i Turskoj gradi prostrane i dominantne neutracidne šume gorskog pojasa: sveza Chamaecytiso-Pinion pallasianae u Grčkoj i Cisto-Pinion pallasianae u Turskoj. Osrednje je odporan na jače vjetrove. To je vjerojatno najstarija i središnja mezotermna podvrsta, od koje potječe većina inih kseromorfnih oblika crnobora, a i kod nas je prije rastao od mladjeg terciara/neogena na obalama i otocima Panonskog mora.

Taurski crnobor, ssp. fenzlii

Taurski crnobor, P. nigra subsp. fenzlii (Ant.& Ky.) Novak 1953 (P. taurina Steud., P. taurica Loud., turs. Torosçam) je krajnji jugoistočni oblik crnog bora, koji raste i na najvećim visinama od 1.400-2.100m. Središnji areal s najvećim šumama mu je na visokom istočnom Taurusu, s manjim enklavama na nižemu srednjem Taurusu, Antitaurusu, sirijskom obalnom gorju i Libanonu, a najčešći je u predplaninskim cedrovim šumama, na karbonatnim i ofiolitnim stijenama. Ovaj je taurski bor znatno otporniji od krimskoga na strme i bazične kamenite podloge i na olujne vjetrove. Prije je formalno zbog zemljopisne blizine spajan u podvrstu pallasiana, ali je od nje bitno različit morfo-taksonomski, prostorno-visinski i edafski tj. slično je kao razlike subsp. dalmatica i subsp. nigra s.s. Ovaj se od krimskog izdvaja nižim rastom, štitasto-kišobranastom krošnjom, tvrdim i debelim iglicama i sitnim kuglastim češerima, pa je od svih oblika najsličniji našoj podvrsti dalmatica.

Dalmatinski crnobor, ssp. dalmatica

Dalmatinski crnobor, P. nigra subsp. dalmatica (Vis.) Franco (P. dalmatica Visiani, Hvar: "pitva", Brač: "crnobòri"); u tipskom obliku je to endem srednjodalmatinskih otoka Hvara, Brača, Korčule i poluotoka Pelješca, dok srodni prielazni oblici (var. intermedia - usp. niže) rastu na dalmatinskom obalnom gorju. To je najdonja i kserotermna podvrsta crnog bora, pa raste na brdskim karbonatnim stijenama najviše u submediteranskoj svezi Orno-Pinion nigrae. Većinom raste na iztaknutim vrhuncima otočnih grebena (400-950 m) i dosta je odporan na olujne vjetrove, pa je prikladan za pošumljavanje našega submediteranskog krasa, gdje se i sam dobro obnavlja iz kulture. Vrlo sličan bor kao P. laricio var. fossilis poznat je iz naših Dinarida još od pliocena kad je tu rastao zajedno s crnim grabom, a medju današnjim oblicima crnog bora najsličnija mu je subsp. fenzlii iz Taurusa (pobliže o arealu i ekologiji: DOMAC 1967).

Jadranski crnobor, var. intermedia

Jadranski crni bor, P. nigra var. intermedia Hić. (P. nigra X P. dalmatica Hić., Baška: "borìć", Biokovo: "crni bor", usp. HORVATIĆ 1958). Ovo je endemski prielazni oblik vjerojatno nastao hibridnom introgresijom izmedju otočnog tipa P. nigra subsp. dalmatica i kopnenog dinarskog P. n. var. bosniaca (var. illyrica), pa je i morfološki između njih. Raste većinom u hladnijem supramediteranu tj. u crnograbovom području, na primorskim strminama obalnih Dinarida od Kvarnera do Hercegovine: samoniklo npr. Orjen, Velež, Biokovo, Velebitsko primorje (Senj-Klada) i Obzova gora na jugoistoku Krka. Prirodno raste u šumama sveze Orno-Pinion nigrae, po vapnenačkim strminama i oštrim grebenima, većinom na olujnim vjetrometinama do najjačih burišta. U submediteranskim se nasadima dobro obnavlja i prikladan je za pošumljivanje burnoga primorskog krasa.

Klekasti crnobor, var. balcanica

Klekasti ili planinski crnobor, P. nigra var. balcanica Adam. (P. nigra var. prostrata Rech., Radić, P. nigra X mugo Adam., Krk: "borilje", Baška: "mićapŷn", Biokovo: "mali borić"). Ovo je prielazni hidrid vjerojatno nastao prirodnom introgresijom izmedu dinarskog krivulja i dalmatinskog crnobora, pa na južnim obalnim Dinaridima zamjenjuje pravi krivulj, npr. na primorskom grebenu Biokova, a sličnih borića još ima na Velebitu (Budim, Višerujna i dr.) i pri vrhu Obzove gore na Krku. Polegla je grmastog rasta, a po sitnim iglicama i kratkim češerima s oštrim apofizama je prijelaz izmedju krivulja i dalmatinskog bora. Većinom raste pojedinačno u šikarama Junipero-Daphnion samo na najjačim olujnim burištima. Iako je krajnje odporan, zbog kržljava rasta je manje prikladan za pošumljavanje, izim kao pionirska početna kulutra na olujnim goletima, gdje u sličnim uvjetima može rasti i munjika.

Obalni crnobor, ssp. croatica

Obalni crni bor ili macar, P. nigra subsp. croatica Lov. (usp. LOVRIĆ 1971, 1975, 1988, P. freyeri Etting., Krk: "velapŷn", Baška: "macãr"). Ovo je lokalni halofilni endem na olujnim i zasoljenim obalama Velebitskog kanala, s tipskim nalazištem na otoku Prviću (uvale Borovica i Tarštenova), pa na Velebitskoj obali kod Jurjeva/Lukovo. Morfo-taksonomski je to čudnovat prijelazni oblik, odprilike između munjike i alepskog bora, ali kako u ovom području oba ta bora izostaju, to je bar danas ova hidridna introgresija izključena pa je zasad uvršten kao podvrsta uz crni bor (iako nije izključeno da je posebna svojta). Po iglicama i češerima izgleda slično kao terciarni fosil P. freyeri Etting. iz oligomiocena na grebenima Panonskih otoka u moru Paratetis. Raste većinom u obalnom području jake posolice na eolskim slanušama i to izključivo na najjačim olujnim burištima od 4m - 300m nad morem, većinom pojedinačno ili manje grupe u poluzimzelenoj pseudomakiji Pistacio-Quercetum dalmaticae i na olujnim slanim stepama sveze Artemision lobelii. To je najotpornije primorsko drvo u mladosti brzog rasta, prikladno za pošumljivanje olujnih priobalnih slanuša, ali se dosad nije uzgajao (osim kod Baške). Uspješno raste na raznim podlogama fliša, vapnenca i dolomita (ne podnosi močvarno tlo), a orkane i mrazove bolje podnosi nego alepski bor i pinija, pa vrućinu i sol bolje od munjike.

Od drugih naših oblika u široj skupini P. nigra ampl., ovaj se jasno izdvaja nizom značajki: iglice su u snopićima na vrhu grančica poput kista i mladi su izbojci pri dnu većinom ogoljeli, a iglice su vrlo kratke tj. duge samo 2-6 cm i jako su tanke, nitasto-vitke debljine svega 0,7-1,3 mm, tj. najtanje su i najkraće medju crnim borovima. Zreli češeri su mu kratki i sitni okruglasti po 2,5-5 cm, a apofize na ljubičastosmeđim ljuskama su izdužene u oštru bodljicu. Kora na deblu je debelo-ljuskava, jako svijetla i sjajna, srebrnokrem do mlječnobijele boje, a na svježem prijelomu je vatreno-narančasta. Mladice najprije izrastu kao prilegli jastučasti grmić poput klekovine, pa iza par godina tjeraju uvis kuglasto-jajoliku krošnju uzdignutih grana u snopovima, a nakon čestih oštećenja mladog debla orkanskim vjetrolomima, nerijetko se iz panja i vegetativno obnavljaju po 2-3 nova sekundarna debla. U starosti je to nisko i široko drvo visine 6-9 m, poput pinije sa štitasto-kišobranastom krošnjom i vodoravnim lepezastim granama, te snažnim i sabljasto-zakrivljenim deblom poput munjike dekorativnog izgleda.

Diagnostički ključ grupe P. nigra s.l.

Niže slijedi ključ za odredjivanje samoniklih oblika u grupi P. nigra ampl. iz Balkana i Turske:

• 1a) iglice duže po 9-18 cm, viša stabla ravnog i uspravnog debla, starija krošnja izduženo-piramidalna do okruglasta (P. nigra Arn. s.s.): > 4.
• 1b) Iglice kratke po 2-9 cm, niža drvca ili grmovi (do 8 m) s kratkim sabljasto-zavijenim deblom (P. 'nigra' auct. ampl.). > 2.

• 2a) Iglice kruto bodljikave poput trnja, osrednje duge po 5-9 cm (micro: hipoderma debela u 3-5 slojeva, smolenice brojne po 7-9), češeri duži piramidalni po 4-7 cm, njihove apofize plitko piramidalne, grane vodoravne u slojevima (dalmatinski otoci): P. nigra subsp. dalmatica (Vis.) Franco
• 2b) Iglice mekanije i vrlo kratke po 2-6 cm (micro: hipoderma tanja u 1-2 sloja, smolenica 3-5), češeri kraći kuglasti po 2-5 cm, apofize oštro bodljaste, grane napravilne kvrgavo-isprepletene: > 3.

• 3a) Uzpravno drvce s jasnim deblom, iglice nitasto-vitke i tanke po 0,7-1,3 mm u snopiću na vrhu golih grančica, kora svjetlija krem-bjelkasta, mladi izbojci svjetliji narančasto-žućkasti (obale Velebitskog kanala): P. nigra subsp. croatica A.Ž.Lov.
• 3b) Rodni zreli bor ostaje niski poleglo-puzavi grm pri dnu razgranjen, iglice deblje po 1,4-1,8 mm izrasle duž grančica, kora tamna olovnosiva, izbojci tamniji sivosmedji (obalni Dinaridi): P. nigra var. balcanica Adam.

• 4a) Iglice jako duge po 13-18 cm (micro: hipoderma debela u 3-5 slojeva), grane koso nadolje obješene, mladi izbojci svijetlo-sjajni žutosmeđi (oko Egejskog i Crnog mora): P. nigra subsp. pallasiana (Lamb.) Holm.
• 4b) Iglice osrednje duge po 8-14 cm (micro: hipoderma tanja u 1-3 sloja), grane vodoravne ili uzdignute, mladi izbojci tamniji sivosmeđi: > 5.

• 5a) Rodni zreli borovi su niža drvca s kraćom kuglastom do kišobranastom krošnjom, grane većinom vodoravne u slojevima, iglice lučno-zavijene (primorsko gorje u Sredozemlju): > 6.
• 5b) Visoka stabla s dužom do piramidalnom krošnjom, grane većinom koso uzdignute, iglice ravno izpružene (srednja Europa i unutrašnjost Balkana): P. nigra subsp. nigra (= pravi crni bor u užem smislu): > 7.

• 6a) Iglice mekanije (micro: 3-5 smolenica), češeri kratki okrugli po 3-5 cm, mladi izbojci sivozelenkasti (Taurus i Sirija): P. nigra subsp. fenzlii (Ant.Ky.) Novak
• 6b) Iglice tvrde i kruto-bodljikave (micro: 5-9 smolenica), češeri dugi piramidalni po 5-8 cm, mladi izbojci žutosmeđi (primorski Dinaridi): P. nigra var. intermedia Hic.

• 7a) Češeri svjetlosmeđi i duži-piramidalni po 5-7 cm, kora debla svjetlija srebrno-pepeljasta, izbojci pepeljasti do sivosmeđi (Dinaridi i Rodopi): P. nigra var. bosniaca (M.Gan.) Elwes
• 7b) Češeri tamnosmeđi do sivoljubičasti, kraći i okruglasti po 3-5 cm, kora debla tamna olovnosiva, izbojci crvenosmeđi do sivosmeđi (Alpe i zapadni Dinaridi): P. nigra var. nigra s.s. (typus P. austriaca).

Ekologija borovih šuma

Na Dinarskom krasu se nalaze 4 glavne vegetacijske sveze prirodnih borovih šuma: predplaninske klekovine krivulja (Pinion mughi Pawl.), visinske šume reliktne munjike (Pinion heldreichii Horv.), kserotermne borove šume u zaledju (Erico-Fraxinion orni Ht. Fuk.) i olujne primorske šume crnog bora (Orno-Pinion nigrae Fuk.& H.Em).

Predplaninska klekovina krivulja, Pinion mughi

Tu pripadaju grmljaci niskih četinjača na gornjoj granici šume europskog gorja. Na gorju srednje i jugoistočne Europe takvu klekovinu tvori sv. Pinion mughi Pawl. 1928 od Alpa do Rodopa, ali izostaje na grčkom gorju i primorskim Dinaridima južnije od Sv. Brda, gdje ih zamjenjuju kserofilne visoinske borovice iz južne sveze Junipero-Daphnion i na jačim burištima listopadni šibljaci reda Oreoherzogietalia.

• Poznata psihrofilna klekovina Lonicero-Pinetum mughi Horv. 1934 (tzv. "Mughetum croaticum" Horv.& auct.) uglavnom nastava sniježno-vlažne grebene nutarnjih sjevernih Dinarida, a suhi južniji i olujni vrhovi sadrže druga dva tipa otpornije klekovine:

• Kserofilna klekovina sa šašikom, as. Sesleria robusta - Pinus mugo (Horv. p.p.) Kušan 56, 61 (Pinetum mughi juniperetosum Horv., Pinetum mughi "dolomiticum" Lak.& al. 1973). To je prijelazni južni tip kseromorfne klekovine izmedju Pinion mughi i Junipero-Daphnion na južnoj granici krivulja prama Jadranu. Najčešća je na vrhovima dalmatinske Zagore i Hercegovine, od Dinare do Prenja. Raste na jačim kamenim vjetrometinama uz sredozemni režim oborina sa zimskim maksimumom. Pokazatelji su: dominantni P. mugo, Sorbus X dacica (S. graeca X glabrata), Cotoneaster integerrima, Ribes multiflorum, Knautia dinarica (e), Stachys dinarica, Calamintha dinarica, Hieracium praecurrens, u podsloju dominira diferencijalna Sesleria robusta i Satureia subspicata.

• Olujna klekovina smreke s krivuljem, Piceo-Pinetum mughi (Horv. 1962) Fuk. 1970 (Pinetum mughi piceetosum Horv.) je rjedji psihrofilni tip klekovine na burnim vrhuncima jugozapadnih Dinarida s obiljem snijega. Tipska su nalazišta Volujak i Sniježnica u Bosni gdje raste do 1.900 m, a najzapadnije na Velebitu iznad 1.600m npr. Rajinac i Rožanski kukovi. Uz dominantni krivulj su pokazatelji patuljasta smreka Picea abies subsp. alpestris, Sorbus semipinnata (S. austriaca X aucuparia), Salix dinarica (S. appendiculata subsp. velebitica), Oreoherzogia pumila, Alchemilla velebitica, Aquilegia kitaibelii i Athyrium alpestre.

Balkanske šume munjike, Pinion heldreichii

Kserofilne šumostepe munjike iz balkanske visinske sveze Pinion heldreichii (Maly 1930) Horv. 1952 (red Pinetalia nigrae-leucodermis Lak.& al. 1972). To je najodporniji tip južnih šuma visinskih četinjača na balkanskom gorju, koje većinom rastu uz gornju granicu šume na olujnim vrhovima i kamenitim grebenima karbonatnog krasa i rjedje na ofiolitima. Razvijene su od Hercegovine i Boke Kotorske do Pirina u Bugarskoj i Pindosa u Grčkoj, od 1.500-2.200 m. Izuzev samu munjiku, podstojna flora grmova i zeljanica u tim šumama je dosta slična kao pod cedrovim kraškim šumama jugozapadne Azije npr. na Taurusu. Još kroz tercijar su i na balkanskom kraškom gorju rasle prave cedrove šume (Cedrus europaea), kojih je drveće uništeno oledbama, ali je njihov osiromašeni podsloj ipak očuvan kao reliktna sinuzija u današnjoj svezi Pinion heldreichii.

Inače se uvriježila procjena da munjikove šume mogu biti samo pionirski i degradacijski stadiji bukovih i sličnih mezofilnih klimaksa, što južnije ne odgovara klimi ni terenskoj stvarnosti tih šuma u Hercegovini, Boki Kotorskoj, Albaniji i sjevernoj Grčkoj. Samo na njihovoj kontinentalnoj granici prama zaledju, one zaista rastu većinom na južnim klisurastim strminama, kao i niz drugih južno-kseromorfnih šuma na sjevernoj granici - npr. Querco-Ostryetum, Ostryo-Quercetum ilicis i sl. - ali to ne znači da one južnije u prikladnim bioklimatskim uvjetima nisu zonalni klimaksi. Npr. na Čvrsnici, Orjenu i Pindosu nalaze se prostrane munjikove šume i izvan stijena, na visoravnima i olujnim kraškim grebenima, gdje očito tvore vršni šumski pojas paraklimaksa jakih burišta, gdjegod je vjetrovitost prejaka za rast drugog drveća, dok je u susjedstvu klekovina bukve edafski ograničena na vlažnije snježne zavjetrine tek u ponikvama i klancima. Na tim olujnim masivima je navodni 'zonalni' klimaks subalpske bukve neostvarena iluzija, (kao i idejno “ukidanje bure”). Medju sedam munjikovih zajednica dosad nadjenih na vjetrometinama balkanskog gorja, bar njih 3 su eolski paraklimaksi koji rastu kao prostrani pojasi na ravnijim olujnim terenima: Fago-Pinetum heldreichii Jank., Festuco-Pinetum heldreichi-sylvestris Vel.& Jank. i Pinetum mughi-leucodermatis Fuk., dok su ine šume munjike samo na edafskim strminama (FUKAREK 1966).

Pinetum nigrae-leucodermatis

Pinetum nigrae-leucodermatis P.Fuk. (1965) 1967 (Pinetum heldreichii “mediterraneo-montanum” Bleč.& Lak. 1969): To je najdonja kserotermna šuma iz ove sveze u supramediteranskom pojasu crnograba, na vjetrovitim dolomitnim strminama od 1000-1400m. Raste uz kanjon Neretve i na sjeverozapadu Crne Gore, pa Krivošije iznad Boke i greben Štedar na Konavoskom gorju - što je i jedino hrvatsko nalazište munjike u Dalmaciji. Pokazatelji: dominira P.nigra var. intermedia (subsp. illyrica X dalmatica, dif.), P. X nigradermis (P.nigra X leucodermis, endem), Sorbus flabellifolia (S. graeca X umbellata), Amelanchier cretica, Frangula rupestris (diferencialna), Laserpitium garganicum, Hieracium plumulosum (endem) i Dryopteris australis (dif.).

Junipero-Pinetum heldreichii

Junipero-Pinetum heldreichii (Bleč. 1960) Fuk. 1970, je najzapadnija edafska šuma te sveze na olujnim dolomitnim strminama, npr. na istoku Vran-planine i sjeveru Čvrsnice. Pokazatelji su: dominantni P. heldreichii, Juniperus intermedia, Lonicera formanekiana, Ribes pallidigemum (endem), Rosa dinarica (end.), Sorbus aucuparia subsp. glabrata (dif.) i paprat Polystichum illyricum.

Viburno-Pinetum leucodermatis

Viburno-Pinetum leucodermatis P.Fuk. 1970, je florno najbogatija reliktna šuma olujnih i kamenitih vapnenačkih grebena od 1.500-1.800m, najbolje razvijena na Orjenu. Endemski su pokazatelji uz dominantnu munjiku: Sorbus graeca (dif.), Viburnum maculatum (end), Cerasus prostrata, Lonicera glutinosa (end), Rosa dalmatica (end), Peucedanum longifolium (end), Lilium dalmaticum (end), Arum longispathum (end) i Dryopteris submontana (dif.).

Senecioni-Pinetum leucodermatis

Senecioni-Pinetum leucodermatis Fuk. 1967, takodjer raste na klisurastim kraškim stijenama Prenja i Čvrsnice od 1.500-1.800m, na umjerenim vjetrometinama. Endemski pokazatelji u podsloju munjike: Sesleria robusta (dif.), Cineraria visianii (Senecio visianianus, end), Leucanthemum illyricum (end), Dianthus freynii (end), Astrantia illyrica (end) i Asplenium eberlei (A. dolomiticum).

Pinetum mughi-leucodermatis

Pinetum mughi-leucodermatis Fuk. (1967) 1970, je najgornja visinska šuma na sjevernoj granici te sveze u hercegovačkim planinama od 1.700-2.050 m, najviše na Prenju i jugu Velike Čvrsnice iznad Drežnice. Većinom raste na najjačim olujnim burištima vapnenačkih obronaka kao vjetrovni paraklimaks olujnih grebena. Tek njezinom degradacijom nastaje zamjenska klekovina krivulja Seslerio-Pinetum mughi pa sadanje plohe ove klekovine upućuju na raniji veći areal munjike i u Dalmaciji, možda i sve do Dinare. Inače je ova šuma florno na prijelazu izmedju Pinion heldreichii i Pinion mughi. Pokazatelji su: dominantna munjika, u podsloju P. mugo (dif.), Sibiraea croatica (end), Lonicera borbasiana (end), Salix dinarica (end), Sorbus chamaemespilus i dr.

Abieti-Pinetum heldreichii

Abieti-Pinetum heldreichii Fuk. (1965) 1967, su reliktne klisuraste šume munjike i jele na poluizloženim privjetrinama dolomitnih strmina i odronima dolomitnih gromada. Najbolje su razvijene na zapadnoj strmini Prenja iznad Glogošnice i na sjeveru Orjena u Bijeloj gori iznad Trebinja. Pokazatelji: Abies X illyrica (end), Pinus heldreichii subsp. nigradermis (P. nigra X leucodermis, end), Acer pseudoheldreichii (end), Juniperus hemisphaerica, Rosa dinarica (end), Veronica latifolia i paprat Dryopteris submontana. To je terciarni relikt crnogoričnih prašuma prije oledbe.

Fago-Pinetum heldreichii

Fago-Pinetum heldreichii Jank. (1972) 1975, je florno-ekološki prijelazna šuma izmedju Pinion heldreichii i Geranio-Fagion. Raste na olujnim obroncima od 1.500-1.850m kao paraklimaks vjetrovitih masiva gdje tvori najgornji šumski pojas uz granicu drveća npr. Čvrsnica, Orjen, Koritnik itd. Pokazatelji: dominiraju munjika i bukva (Fagus moesiaca, dif.), pa Sorbus dacica (S. graeca X glabrata), Juniperus X intermedia (dif.), Viburnum naronitanum (end), Cytisanthus radiatus (dif.), Lilium martagon subsp. alpestre, Tanacetum clusii (T. subcorymbosum), Cacalia orientalis i Dryopteris borreri (dif.).

Festuco-Pinetum heldreichi-sylvestris

Festuco-Pinetum heldreichi-sylvestris Velč.& Jank. 1975: To je dendrološki najbogatija šuma ove sveze, koja tvori pojas vjetrovnog paraklimaksa ispod šume Fago-Pinetum od 1.200-1.650m. Raste na višim i vjetrovitim karbonatnim masivima srednjeg Balkana, od Pirina do hercegovačkih planina, npr. Čvrsnica, Vran-planina itd. Raste na otvorenim i zaravnjenim olujnim grebenima i visoravnima povrh dolomita i dolomitnog vapnenca, uglavnom na najjačim burištima. To su reliktne i polidominantne šume s više raznih borova i borovica zajedno. Pokazatelji: dominiraju zajedno P. leucodermis + P. sylvestris subsp. cretacea + P. nigra subsp. illyrica + P. nigradermis (end), a u podsloju Juniperus sabina + J. hemisphaerica + J. X intermedia, Arctostaphylos alpina, Sorbus chamaemespilus subsp. nefedowii, Oreoherzogia pumila, Dryas octopetala subsp. chamaedryfolia, Festuca bosniaca, Calamagrostis arundinacea, Athyrium alpestre i Dryopteris villarii (dif.).

Kontinentalne borove šume, Erico-Pinetalia

Kod nas se europski red Erico-Pinetalia uglavnom nalazi na nutarnjim kontinentalnim Dinaridima gdje obuhvaća polukserofilne borove šume na umjerenim privjetrinama, za razliku od olujnih kserotermnijih borovih šuma (Pulsatillo-Pinetalia) na jačim burištima južnih primorskih Dinarida. Medju sjevernodinarskim borovim šumama su dvije kontinentalne sveze na privjetrinama: Polukserofilne borove šume iz kontinentalne dinarske sveze Erico-Fraxinion orni (Horv. 1956) Fuk. 1971 ("Orno-Ericion" Horv., Erico-Pineion nigrae Trić. 1999 syn.ill.), obuhvaća polukserofilne borove šume kamenitih dolomitnih i ofiolitnih strmina, uglavnom u gorsko-kontinentalnom području, a uz gornji Jadran samo na Obruču. Primorske crnoborove šume na burištima Dinarida od Senja na jug većinom pripadaju drugoj južnijoj svezi Orno-Pinion nigrae (Fuk.) Em (vidi niže). Na našim nutarnjim Dinaridima rastu slijedeće borove šume iz sveze Erico-Fraxinion:

Polygalo-Pinetum nigrae

Polygalo-Pinetum nigrae Horv. (1956) 1974 ("Chamaebuxo-Pinetum croaticum" Horv., Euphorbio-Pinetum nigrae Trić. 1999 syn.ill.): Ovo je lokalna crnoborova šuma na Obruču kod Rijeke. Tu je istodobno uvjetovana dolomitnom podlogom, ali i jakom burom pa je to eolsko-edafska zajednica. Pokazatelji su: dominira Pinus nigra ssp. nigra (austriaca), u podsloju Polygala chamaebuxus, Euphorbia triflora, Cytisanthus holopetalus, Frangula rupestris (diff.).

Laserpitio-Pinetum nigrae

Laserpitio-Pinetum nigrae (Stef. 1960) Fuk. 1971 (Pinetum "illyricum calcicolum" Stef., Seslerio interruptae-Pinetum Lak.& al. 1989): To su klisuraste crnoborove šume srednjih Dinarida u montanom pojasu od 900-1.350m na olujnim vjetrometinama vapnenačkih stjenovitih grebena i kraških strmina. Opisana je iz Bosne gdje raste od Sutjeske na istoku do zapadne Dinare, pa manji fragmenti na jugu Plješivice i višem grebenu Velebita iznad primorske šume Cotoneastro-Pinetum. Pokazatelji su: P. nigra subsp. illyrica (end), Sorbus graeca, Juniperus intermedia, Sesleria interrupta (dif.), Laserpitium siler, Centaurea alpina i Viola vilaensis (V. dinarica, end).

Abieti-Pinetum nigrae

Abieti-Pinetum nigrae (Fuk. 1970) Rac: Tannensymposium 1990 (Laserpitio-Pinetum abietetosum Fuk.): To je bogatija borovo-jelova šuma razvijena na dolomitnim strminama s jakim vjetrom od 900-1.350 m. Raste od Sutjeske do srednje Plješivice iznad Farkašića i duž sjevernog Velebita od Markova kuka pod Zavižanom do Kozjih vrata nad Jablancem. Pokazatelji su: Pinus nigra subsp. illyrica, Abies X illyrica (dominira), Juniperus navicularis, Sorbus X flabellifolia (S. graeca X umbellata), Rosa velebitica (end), Geranium macrorrhizum, Doronicum columnae, Arabis hornungiana, pa diferencialne Acer obtusatum, Juniperus sabina, Cotoneaster integerrima, Arctostaphylos uva-ursi, paprati Asplenium eberlei i Dryopteris submontana, mahovine Neckera menziesii i Encalypta streptocarpa, ter ptica gnjezdarica Picus karelini dolfeini.

Taxo - Pinetum nigrae

Taxo-Pinetum nigrae (Fuk. 1970) Mišić 1981, je vlažnija šuma crnog bora s tisom na klisurastim strminama i stjenovitim policama riječnih kanjona uz maglovita slapišta, npr. u Bosni uz Drinu, Rakitnicu, Drežnicu i dr. Pokazatelji su: P. nigra ssp. illyrica, Taxus baccata (dif.), Sorbus umbellata, Viburnum X naronitanum (V. maculatum X lantana), Oreohezogia fallax (dif.), uz obilje paprati Dryopteris remota i Thelypteris limbosperma.

Seslerio rigidae-Pinetum

Seslerio rigidae-Pinetum Ritter 1970 je edafski paraklimaks na stijenama feromagnezijskih ofiolita (ultramafiti) u Bosni, najviše na gorju Konjuh i ofiolitnom kanjonu Trepče, a na zapadu se nalazi do Banovine u srednjoj Hrvatskoj: peridotitni greben Andjelina na zapadu Zrinske gore. Pokazatelji su balkanski ofiolitni relikti na zapadnoj granici: uz domonantni Pinus nigra ssp. illyrica su u podsloju značajni Chamaecytisus heuffelii, Sesleria rigida, Centaurea smolinensis (end) i paprat Asplenium adulterinum. U okolnim borovim nasadima te vrste u podsloju izostaju, a drugi sadjeni borovi su P. sylvestris i P. nigra s.s. (P. austriaca).

Primorske crnoborove šume, Orno-Pinion

Primorske crnoborove šume iz južnobalkanske sveze Orno-Pinion nigrae (Fuk. 1970) H.Em 1978 (Pinion “austroillyricum” Fuk., Pino-Chamaecytision Quez.& al., Erico-Pineion dalmaticae Trić 1999 syn.ill.): Ta sveza obuhvaća termofilne crnoborove šume na primorskom krasu jugozapadnog Balkana od Kvarnera do Macedonije i Grčke. Za razliku od kontinentalnih borika, ovi nisu edafski ograničeni na dolomite i ofiolite, nego su češći na vapnencu i većinom su uvjetovani eolskom sušom na vjetrometinama i burištima, gdje zamjenjuju poluotporne listače sveze Ostryo-Carpinion iz susujednih zavjetrina, pa su to otporniji vjetrovni paraklimaksi. Ovo su postglacialne borove šumostepe reliktno očuvane uglavnom na jakim vjetrometinama i burištima primorskih Dinarida i olujnih otočnih vrhova s hladno-sušnom burom, gdje su eolski uvjeti najbliži paleoklimatu glacialnih obala Jadrana. Po dendroflornom sastavu su te primorske borove šumostepe bogatije od edafskih borovih šuma Erico-Pinetalia Horv. iz kopnenog zaledja. Njihovom degradacijom nastaju grmljaci Cotino-Cotoneastrion Fuk. i konačno zamjenski stepski travnjaci Festucion illyricae (Ht.) Ritter.

Zajednički pokazatelji sveze Orno-Pinion su: Pinus nigra ampl., Amelanchier cretica, Rhamnus illyrica, Cotoneaster nebrodensis, Frangula rupestris, Genista sericea, Laserpitium garganicum, Veronica orbiculata, Jurinea anatolica (J.mollis s.l.), Muscari botryoides, Anthericum liliago subsp. balcanicum, Dictamnus obtusiflorus (D. albus subsp. humilior), Ranunculus illyricus, paprati Gymnocarpium robertianum i Dryopteris australis (D.pallida), pa kserobazične gljive Suillus collinitus i Lactarius nebularis, a u fauni glodavac Eliomys quercinus, gnjezdarica Carduelis chloris, ter puževi Zebrina detrita i Lehmannia marginata. Desetak pripadnih zajednica rastu od Kvarnera južnije do Macedonije i Grčke, a njih šest na kraškim vjetrometinama primorskih Dinarida. Gradient odpornosti na sušu i vjetar naših borovih šuma na krasu jugozapadnih Dinarida: u vlažnijim zavjetrinama Taxo-Pinetum nigrae < Helleboro-Pinetum < Polygalo-Pinetum nigrae < Laserpitio-Pinetum nigrae < Moltkio-Pinetum illyricae < Erico verticillatae-Pinetum < Pinetum dalmaticae s.s. < Junipero-Pinetum dalmaticae < Cotoneastro-Pinetum nigrae < Ostryo-Pinetum nigrae na najjačim olujnim burištima.

Pinetum dalmaticae s.s.

Pinetum dalmaticae s.s. Horv. (1946) 1956 (Pinetum nigrae “dalmaticum” Anić 1959, Querco ilicis-Pinetum dalmaticae Trić. 1986 syn.ill.): To je tipska i najtoplija šuma dalmatinskog crnobora na olujnim vrhovima dalmatinskih otoka od 350-750 m: Pitovska gora na Hvaru, Vidova gora na Braču, vrh Klupca na Korčuli i Sutilija na Pelješcu. Pokazatelji su: dominantni Pinus nigra subsp. dalmatica (endem), Fraxinus argentea, Crataegus insegnae (C. aegaeica), Euphorbia wulfenii, Tulipa australis, Muscari botryoides, Vicia dalmatica (end), Edraianthus adriaticus subsp. insularis (end), pa difererencialne tvrdolisne Philyrea latifolia, Lonicera etrusca, Smilax aspera, Osyris alba i dr., a u fauni glodavci Apodemus mystacinus epimelas i Eliomys quercinus dalmatinus (end).

Junipero-Pinetum dalmaticae

Junipero-Pinetum dalmaticae Domac (1962) 1965 (Seslerio-Juniperetum pinetosum Domac). je lokalna crnoborova šuma olujnih vjetrometina na kraškim grebenima i strminama Biokova i fragmenti na omiškom Dovnju. Pokazatelji: dominira Pinus nigra subsp. dalmatica, pa Juniperus hemisphaerica, J. lusitanica (J. sabina X phoenicea), Frangula rupestris, Crataegus azarella (C. transalpina, dif.), Genista sylvestris subsp. dalmatica (end), Sesleria robusta (dif.), Lilium dalmaticum (L. cattaniae, end), Tulipa grisebachiana (end), Fritillaria neglecta (end), Aurinia orientalis, a u fauni gnjezdarice Parus ater i Fringilla coelebs.

Erico verticillatae-Pinetum

Erico verticillatae-Pinetum (Hić. 1958) Ritter 1972 (non "Trić 1986" auct.ill., Genisto-Ericetum subas. pinetosum dalmaticae Hić.): To je poluodporna crnoborova šuma i jedina u primorju koja većinom raste na dolomitu, npr. na Braču, istoku Pelješca, sjevernom podnožju Orjena kod Lastve i dr. Pokazatelji: Pinus nigra var. intermedia, Erica manipuliflora (E. verticillata), Genista michelii, Gymnadenia odoratissima i Hieracium stupposum.

Cotoneastro-Pinetum nigrae

Cotoneastro-Pinetum nigrae Horv. (1936) 1956 (Pinetum nigrae “submediterraneum” p.p. Anić non Stef.): To je odporna crnoborova šuma jakih burišta i obuhvaća većinu samoniklih borika od Senjskog Bila duž Velebitskog primorja do grebena Poštaka i Vilice, s najvećim i najbogatijim plohama Senjska Draga i Paklenica. Raste od 400-1.000 m (dok obalni i najviši borici Velebita ne pripadaju tom tipu). Raste na raznolikim podlogama (vapnenac, dolomit, silikati itd.) i na promjenjivim nagibima od 10-60°, ali uglavnom pod udarom najjače bure, pa tu na burištima zamjenjuje poluodporne i puzavo-kržljave grmljake crnog graba kao borov paraklimaks velebitske primorske padine.

Pokazatelji su: Pinus nigra var. intermedia (subsp. dalmatica X illyrica), Quercus dalechampii (dif.), Acer marsicum, Sorbus velebitica, end), Cotoneaster intermedia (C. tomentosa X integerrima), Lembotropis australis (Cytisus mediterraneus), Laserpitium garganicum, Dictamnus obtusiflorus, Crocus weldenii (end), Hieracium vratnikense (end), pa mahovine Barbula adriatica (end), Bryum torquescenss, Hymenostomum tortile i Cheilanthela chloropus, gljive Suillus leptopus i Russula sardonia, a u fauni glodavac Crocidura suaveolens i gnjezdarice Fringilla caucasica i Parus georgicus (usp. HORVAT 1936: tab.166 i ANIĆ 1957: tab.1).

Ostryo-Pinetum nigrae

Ostryo-Pinetum nigrae (Hić. 1957) Fuk. 1970 (non "Trić. 1999" auct.ill., Seslerio-Ostryetum pinetosum dalmaticae Hić.): Ovo je najotpornija eolska šuma toplijeg submediterana od 100-800m koja se na olujnim burištima kod Jurjeva i Baške spušta blizu mora. Raste uglavnom na vapnenačkim grebenima i burnim kamenim glavicama, na najjačim olujnim burištima: velebitsko primorje kod Jurjeva i Velinac nad Karlobagom, Moseć, istočne padine Obzove gore na Krku, najviši vrhovi Brača i Pelješca, pa Velež u Hercegovini. To je florno najbogatiji reliktni tip polidominantne listopadno-borove šume, kakav je u sličnom sastavu postojao i krajem terciara.

Pokazatelji: dominira Pinus nigra var. intermedia, Ostrya carpinifolia subsp. corsica (O. tenerrima), Fraxinus ornus subsp. garganica (F. cappadocica), Quercus dalmatica (dif.), Sorbus umbellata, Cerasus cupaniana (Prunus baldaccii), Amelanchier cretica (opt.), Polygonatum gussonei (subsp. broteri), Centaurea diversicolor (C. bracensis, end), Anthericum liliago subsp. balcanicum, Dryopteris australis (D. pallida) i Asplenium csikii (dif.).

Moltkio-Pinetum illyricae

Moltkio-Pinetum illyricae Fuk. (1965) 1970 (usp. FUKAREK 1965: tab. p.79): Ova zajednica zamjenjuje gornje šume na strminama dolomita i dolomitnog vapnenca od 500-1.200 m, na blažim privjetrinama. Najčešća je u jugozapadnoj Bosni i Hercegovini: Poštak, Vilica, Dinara, Čvrsnica, Prenj i dr. Najbogatija je ploha Surdup na zapadu Dinare (odnedavna degradirana požarima) i tu su rastom najbujnije crnoborove šume jugozapadnih Dinarida. Pokazatelji: dominira Pinus nigra subsp. illyrica (end), pa Acer obtusatum (dif.), Sorbus graeca, Berberis croatica (end), Ribes pallidigemum (end), Viburnum naronitanum (V. maculatum X lantana, end), Moltkia petrea (dif.), Centaurea alpina, Globularia meridionalis, Dryopteris submontana i Asplenium eberlei (A. dolomiticum).

Glavna literatura

• Domac, R. 1965: Die Wälder der dalmatinischen Schwarzföhre (Pinus nigra subsp. dalmatica Vis s.l. in Jugoslawien. Ber. Geobot. Inst. ETH Zurich,36: 103-116.

• Fukarek, P.& al. 1980: Bor (Pinus L.). Šumarska enciklopedija, knj. 1: 142-158, Leksikografski zavod, Zagreb.

• Gaussen, H. 1960: Le genre Pinus. Travaux Lab. Forest. Toulouse, 6/11: 1 - 272.

• Horvat, I. 1959: Sistematski odnosi termofilnih hrastovih i borovih šuma. Period. Biol. 12: 1 - 40.

• Horvatić, S. 1958: Tipološko raščlanjenje vegetacije gariga i borovih šuma. Acta Bot. Croat. 17: 7 - 98.

• Kušan, F. 1961: Važnost domaćih borova za razvitak vegetacije u Hrvatskoj. Biološki glasnik 14.

• Lakušić, R. 1980: Ekologija biljaka, I. Idioekologija. Svjetlost, 248 str. Sarajevo.

• Richardson, D.M. (ed.) 1998: Ecology and Biogeography of Pinus. Cambridge University Press.

• Tutin, T.G.& al. 1993: Pinaceae. Flora Europaea vol. I: 37 - 44, 2nd ed. Cambridge Univ. Press.

Reference

Adapted almost from Wikinfo, as the original condensed review elaborated by dr. A.Z. Lovric 1995, within the project Wiki-Flora Adriatica: if quoted may be copied as free source without changes.