Hrvatsko-jadranski zimzeleni
Hrvatsko-jadranski zimzeleni (Apocynaceae ampl. uključivo Asclepiadaceae uz istočni Jadran): Ova originalna studija se kao otvoreni izvornik može slobodno kopirati bez izmjena uz citat auktora i izvornika.
- Auktor: Dr.sc. A.Ž. Lovrić (Herbarium Adriaticum - ADRZ 1995), Selčina 10, Zagreb-Sesvete
- Izvornik: prienos iz Wikinfo, WikiFlora Adriatica - Apocynaceae ampl. (incl. Asclepiadaceae)
Sadržaj
ABSTRACT
Croatian-Adriatic Apocynaceae (s.ampl. including Asclepiadaceae) at eastern Adriatic: From this recently enlarged family (Apocynaceae + Asclepiadaceae), eastern Adriatic coast and islands include the Mediterranean shrub Nerium oleander, southern liane Periploca graeca, naturalized Gomphocarpus fruticosus, and the regional endemics Vinca balcanica, Vincetoxicum croaticum, V. contiguum, and others.
U v o d
Pretežno tropska porodica Apocynaceae ampl. (incl. Asclepiadaceae) obuhvaća preko 400 rodova s oko 1.500 vrsta drveća, grmova i zeljastih povijuša. U novije doba je po biokemijskoj srodnosti u proširene Apocynaceae ampl. kao podobitelj Asclepioideae, još uvrštena i ranija srodna porodica Asclepiadaceae. Kod nas uz Jadran pripadaju u Asclepiadaceae (hrv. zimzeleni) južni drvenasti rodovi Nerium, Periploca, Vinca i podivljali Gomphocarpus, a do kopnenog zaledja su još prošireni zeljasti Vincetoxicum, Cynanchum s.s. i dr.
Nerium oleander (oliandar)
Oleandar, Nerium oleander L. (Kvarner: "liândar", Vinodol: "jerlânda", njem. Lorbeerrose, fran. laurier-rose, rus. leandr, grč. rhododaphne): Ovo je monotipski rod s jedinom ovom vrstom oko Sredozemlja. Najčešći je po pustinjskim oazama i kanjonskim wadima u sjevernoj Africi i Arabiji, pa na sredozemnim otocima do Peloponeza i Španjolske, a najsjevernija su prirodna nalazišta uz južni Jadran u Dubrovačkom primorju i Boki Kotorskoj: Pelješac, Slano, Zaton, Ombla, Risan i dr. Tu raste samoniklo uz vrela po zaštićenim uvalama u šikarama Rubo dalmatini-Nerietum.
Periploca graeca (luštrika)
Periploca graeca L. (luštrika, engl. silkwine, njem. Schlinge, rus. navoj): Periploca je južni paleotropski rod sa 12 vrsta odrvenjelih povijuša u Africi i južnoj Euraziji, a južnobalkanska P. graeca je glavni zastupnik uz sjevernu granicu tog roda na Sredozemlju. Kod nas raste u Dalmaciji i Crnogorskom primorju po južnim vlažnim šumama Periploco-Quercion brutiae i zamjenskim obalnim šikarama Periploco-Viticetum agnicasti, npr. na ušćima dalmatinskih rijeka, uz Skadarsko jezero, na otoku Mljetu i dr.
Gomphocarpus fruticosus
Gomphocarpus fruticosus (L.) Ait. (Asclepias fruticosa L., hrv. klinača): Ovo je južni kserotermni grm iz tropske Afrike, koji je mjestimice podivljao i na Sredozemlju. Kod nas se rjedje nalazi kao podivljao uz južni Jadran u Dubrovačkom primorju, gdje raste u ruderalnoj antropogenoj vegetaciji većinom uz obalna naselja.
Vinca na Dinarskom krasu
Mezotermni rod Vinca (hrv. pavenka, engl. perwinkle, njem. Immergrün, fran. pervenche, rus. barvinok), sadrži 5 vrsta u Europi, jugozapadnoj Aziji i sjeverozapadnoj Africi, a na Dinarskom krasu ima 3 svojte: u zaledju po mezofilnim šumama Fagetalia rastu europska zeljasta V. minor L., južniji polugrm V. major L. i na krasu naš srodni poluendem V. balcanica Penzes.
Vinca balcanica (pavenka)
Vinca balcanica Penzés (V. "major" auct.balk. p.p.): Ovo je higrotermni poluendem jugozapadnog Balkana, većinom u zasjenjenim zavjetrinama po submediteranskim ponikvama i riječnim kanjonima, a najviše u vlažnim primorskim prašumama Carpino-Acerion hyrcani. Od poznatijeg i proširenoga europskog tipa V. major L. s.s. koji raste u našemu sjevernom zaledju, izdvaja se naša V. balcanica nižim polugrmastim rastom i kraćim stabljikama (9-12 cm), pa sitnijim listovima po 2 x 3,5 cm i sitnim svjetlijim azurnoplavim cvjetovima (nisu ljubičasti kao kod tipa V. major).
Zeljasti Vincetoxicum na krasu
Zeljasti rod Vincetoxicum (Cynanchum "vincetoxicum" ampl., lastavina, engl. swallowort, njem. Swalbenwurz, fran. dompte-venin, rus. lastovenj): Kod nas taj rod obuhvaća desetak svojta, od kojih su na Jadranu najčešći submediteranski V. contiguum i eumediteranski endem V. croaticum, a u zaleđu Dinarskog krasa još rjedje rastu V. fuscatum (Horn.) Rchb., V. huteri Vis.& Asch. i dr.
Tipski Vin. hirundinaria s.s.
Sjeverni europski tip obične lastavine, Vincetoxicum hirundinaria Med. (subsp. hirundinaria s.s., V. officinale Moen., Cynanchum vincetoxicum Pers.; hrv. obična lastavina): Kod nas je taj kopneni mezofit većinom raširen u kopnenom zaledju, a rjedje silazi do gornjeg Jadrana uglavnom samo na flišu u Istri i od nazočnih svojta je kao mezofit najmanje otporan na sušu i vjetar.
V. contiguum (kraška lastavina)
Kraška lastavina, Vincetoxicum contiguum (Koch) Gren.& Godr. (V. hirundinaria ampl. subsp. contiguum Markg., Cynanchum contiguum Koch, C."vincetoxicum" auct.illyr. p.p. vix Pers., na Krku: "varskasỳba"): Ovo je mezotermni polukserofit i zapadnobalkanski poluendem Dinarskog krasa. Proširen je najviše u primorskom submediteranu i na brdima jadranskih otoka, pa u dinarskim kanjonima do Kordunskog krasa i Žumberka. Kod nas taj raste većinom u grmljacima Paliuro-Cotinetalia i u kserotermnim šumama Orno-Ostryetalia.
V. croaticum (jadranska lastavina)
Jadranska lastavina, Vincetoxicum croaticum Jord.& Four. (Cynanchum adriaticum (Beck) Fritsch., C."vincetoxicum" auct.adr. p.p.non Pers., V. hirundinaria ampl. subsp. adriaticum Markg.; na Krku: "siba vakamỳku"): Ovo je naš istočnojadranski endem i odporni kserohalofit, koji na južnom kamenom krasu primorskih obala i otočja u tvrdolisnom eumediteranu zamjenjuje neodporni kopneni tip V. hirundinaria Med. s.s.
V.croaticum raste uglavnom na olujnim vjetrometinama i burištima s jakom posolicom, većinom na kamenim otočićima i zasoljenim točilima obalnih strmina, najčešće u svezi Microrrhinion litoralis. To je na Jadranu najodpornija vrsta ovog roda na sušu, sol i vjetar.
Sađeni sukulenti Stapelioideae
Stapelioideae: U novije proširene Apocynaceae ampl. se odnedavna ubraja i južna sukulentna podobitelj Stapelioideae, iz koje se u južnoj Europi za ukras medju inim subtropskim sukulentima često uzgajaju egzotični rodovi Stapelia i Caralluma, koji sjevernije u kopnenom zaledju promrznu pa ondje prezimljuju u staklenicima i verandama.
Ove su drugdje u Sredozemlju mjestimice naknadno podivljale na priobalnim kamenjarama, dok kod nas takve podivljale dosad još nisu poznate, jer se još rjedje vani uzgajaju (ali se ubuduće mogu lako očekivati iz obilnijeg uzgoja). Jedini samonikli njihovi zastupnici su u jugozapadnoj Europi Caralluma europaea (Guss.) N.E.Br. i Car. munbyana (Decne) N.E.Br. iz Španjolske.
Glavna literatura
- Browicz, K. 1966: The genus Periploca L. - A monograph. Arboretum Kornickie, 15: 5 - 104.
- Endress, M.E. & Bruyns, P.V. 2000: A revised classification of the Apocynaceae s.l.. Bot. Review 66: 1 - 56.
- Liede, S.& Tauber, A. 2002: Circumscription of the Genus Cynanchum (Apocynaceae-Asclepiadoideae). Syst. Bot. 27/4: 789 - 800.
- Pichon, M. 1951: Classification des Apocynacées; XXII, les espèces du genre Vinca. Bull. Mus. Hist. Nat. Paris, ser. 2, 23: 439 - 444.
- Rauh, W. 1967: Asclepiadaceae - Die grosartige Welt der Sukkulenten. Verlag P. Parey, p. 72 - 108, Hamburg & Berlin.
- Tutin, T.G.& al. 1972: Apocynaceae & Asclepiadaceae. Flora Europaea, vol. 3: 68 - 73. Cambridge Univ. Press.
Vanjske sveze
Poveznice
Reference
Adapted and condensed study in Wikinfo, by Dr.sci. A.Z. Lovric (1995) for sub-project WikiFlora Adriatica from the database of Herbarium Adriaticum (ADRZ - 1995): if quoted auctor and source, may be copied and distributed without changes.
