Jadranske južne mahovine

Jadranske južne mahovine (kraški Bryophyta iz primorskih Dinarida i hrvatskih otoka): Ova originalna studija se kao otvoreni izvornik bez izmjena može slobodno kopirati uz citat auktora i izvora.

• Auktori: Dr.sc. A.Ž. Lovrić i dr. M. Rac, Institut "R. Bošković" (ADRZ 1995), Zagreb, HR-10000, Croatia
• Izvornik: prienos iz Wikinfo, WikiFora Adriatica 4 - Bryophyta

SUMMARY

Adriatic southern mosses (Bryophyta in Dinaric Karst and Adriatic islands): The Dinaric Karst of Croatian coast and Adriatic islands includes a specific micro-flora of southern mosses. The predominating genera there belong to creeping Hepaticae (Jungermanniales): Riccia, Scapania, Fossombronia, and Cololejeunea. The true mosses of Bryopsida (Musci) there include chiefly the xeric Grimmia, Tortella, Bryum, and some others more rare.

The acid peat bogs on extensive limestones and dolomites there are nearly absent, being replaced by basophilic waterfall mosses and alkaline ultra-basic tuffa bogs of Cratoneurion commutati and Fontinalion antipyreticae. Here follows a condensed review of the moss dominated epilithic communities in eastern Adriatic coast and Dinaric Alps, the Karst microcenoses of Bryophyta

• FONTINALETALIA Hübsch.; Eurasian calcified mosses producing tuffa in springs and waterfalls
  • Fontinalion antipyreticae Hübsch.; calcified mosses in Middle Europe and Balkans
    • Fontinali-Rorippetum sylvestris Ritter; bottom tuffa in calcareous brooks of Dinaric Karst

• • Caricion brachystachyos Horv.; cold tuffa-springs on European mountains
    • Cratoneuro-Pinguiculetum vulgaris Oberd.; montane tuffa-springs in Europe & Balkans
    • Eucladio-Pinguiculetum alpinae Br.Bl.; uppermost tuffa-springs on Alps & Dinarides

• • Cratoneurion commutati Koch; travertine at springs & waterfalls in calcareous Karst
    • included: Eucladio-Barbuletum tophaceae (Pavl.) Coudrec, Cratoneuro-Pellietum endiviaefoliae (Pavl.) Braun, Cratoneuro-Silenetum pusillae (Pavl.) Grgić, Cratoneuro-Petasitetum kablikiani (Pavl.) Lak.& al.

• CTENIDIETALIA Šmarda & Hadač; wet-shady rocks in calcareous mountains of Eurasia
  • Ctenidion mollusci Stefur.; colline calcareous rocks of Europe
    • Encalypto-Neckeretum menziesii Hebr.; wet-shady calcareous rocks in Mediterranean mounts
    • Encalypto-Ctenidietum mollusci Hebr.; wetshady calcareous rocks in European inland hills

• • Seligerio-Fissidention Hübsch.; wet-shady calcareus rocks on European mountains
    • Distichietum capillacei (Gret.) Reim.; wet lime-rocks in Mid-European & Balkan mounts

• • Neckerion complanatae (Šmarda) Sjör.; wet calcareous rocks on European mountains
    • Tortulo-Homalothecietum trichomanoidis (Šmarda) Sjör.; subalpine wet calcareous rocks

• • Schistidion apocarpi Jerž.& Vond.; snowbed mosses in north tundra & lofty mountains
    • Tortulo-Schistidietum atrofusci Hebr.; alpine snowbeds in lofty calcareous peaks

U v o d

Jadranske mahovine (Bryophyta iz primorskih Dinarida i otoka), engl. mosses, njem. Moose, franc. mousses, Hrv.Zagorje: "mehen", Kvarner: "mahi", grč. bryós, perz. khaze: Mahovine su razmjerno najniža primitivnija skupina kopnenog bilja, jer npr. lišajevi se od nedavno sad više ne ubrajaju u bilje (nego u ine niže simbiontske organizme između gljiva i primitivnih mikroalga). Kao i za mnoge druge grupe tzv. "nižih organizama", tako je i glede mahovina Hrvatska (uz Albaniju) jedna od rijetkih zemalja u Europi bez posebnoga kvalificiranog stručnjaka - briologa.

Prije su naše mahovine uglavnom povremeno proučavali samo poneki gostujući strani specialisti na ljetovanju ili kao planinari. Tek nakon 1. svj. rata počinju i naša domaća proučavanja mahovina, koja je uz ino prvi započeo fitocenolog prof. Ivo Horvat, uglavnom na šumskim i cretnim mahovinama kopnenih i planinskih područja (1938). Nakon njega to još obsežnije nastavlja naš prvi i dosad jedini pravi domaći, specializirani briolog prof. Zlatko Pavletić koji je najviše istraživao vodene i sedrene mahovine kraških rijeka i jezera, a dao je i prva dva obsežna i sustavna pregleda većine mahovina u Jugoslaviji (1955. i 1968.).

Nakon ovih dvojice, pobliže proučavanje mahovina u Hrvatskoj je dosad uglavnom prestalo, pa to danas opet danas rade tek povremeno gostujući, strani stručnjaci kao i prije jednog stoljeća. Kod nas su medju kopnenim biljem, slabije od mahovina proučene samo još naše paprati. Dosad su kod nas razmjerno najmanje bile proučene južne, kserotermne mahovine na primorskom krasu i osobito najmanje na jadranskim otocima, koji su dosad ostali među mahovinski najmanje istraženim područjima u Europi.

Dosad su kod nas puno bolje proučene kontinentalne i planinske mahovine, za koje je već ranije poredbeno postojala najbogatija literatura iz srednje i sjeverozapadne Europe. Područno su u cijeloj Hrvatskoj razmjerno najpodpunije popisane mahovine na Velebitu (Degen 1936-1938) i neki kopneni nacionalni parkovi kao Plitvice i Risnjak.

Naprotiv, za većinu brojnih jadranskih otoka nema skoro ništa o mahovinama, osim tek ponešto iz nekih najvećih otoka gdje se uz ino usput turistički spominje uz ino i par najčešćih mahovina, npr. za Cres, Krk, Rab, Brač, Korčulu i Elafite. Nešto su bolje poznate mahovine kopnenog primorja najviše oko Rijeke, Dubrovnika i Boke Kotorske. Stoga se ovdje pokušalo bar ukratko i pregledno na jednom mjestu prikupiti glavne dostupne podatke o istočnojadranskim kraškim mahovinama i njihovoj ekologiji.

Ekologija primorskih mahovina

Pretežno higrofilne mahovine su na kraškim kamenim goletima i burištima Dinarskog krasa i jadranskih otoka znatno rjeđe negoli sjemenjače ili npr. kseromorfni lišajevi. Olujnu suhu posolicu uz obale pri buri i jakom jugu, većina mahovina izgleda uglavnom ne podnose, izim tek ponekih poluodpornih na vlažnim zavjetrinskim slanušama. Zato su burni i zasoljeni obalni kras i kameniti otočići i olujni rtovi na Jadranu prave briološke pustinje zamalo bez mahovina, jer zračna oborinska salinizacija izgleda na većinu mahovina ima drastični biocidni učinak.

Tako su nedavno, umjetnim prijenosom blokova tla ili kamenja s raznim priraslim mahovinama iz neslanih zavjetrina na primorska burišta oko Senjskih vrata, one nakon prve slane oluje s burom većina vrstan brzo uvenu i odumiru, iako je ostalo makrostanište osim posolice bilo izabrano slično kao i u prvotnoj zavjetrini.

Dosad iz pripadne literature nije nađena nijedna specialno odporna mahovina, koja bi bila ograničena samo na kamene goleti olujnog krasa. Tek na poluvlažno-hladnim visinskim goletima uz gornju granicu klekovine, neke poluodporne mahovine šireg ekološkog raspona ponekad rastu i do kamenih vjetrometina, dok naprotiv na nižim i suhim primorskim padinama u submediteranu je na prostranim golim kamenjarama i stijenama većinom mahovinska pustoš.

U zasoljenom priobalju zbog slanih oluja su na istočnojadranskoj obali i otocima proširene mahovinske slane pustinje, pa tu mahovine silaze do priobalja izključivo u vlažnijim zavjetrinskim klancima i pod gustim priobalnim šumama. Na kraškim goletima obalnih Dinarida i jadranskih otoka nađene su tek malobrojne poluodporne mahovine iz desetak rodova. Većina takvih su iz skupine Marchantiopsida (Hepaticae, jetrenarke), koje su zbog svojega puzavo-prileglog rasta i jačeg učvršćenja na podlogu izgleda odpornije na sušu i mehaničke udare jakih obalnih vjetrova, negoli uzpravne i razgranjene Bryopsida (Musci, mahovine listićarke).

Razmjerno je najviše takvih poluodpornih mahovina kod nas uz Jadran iz rodova Riccia, Fossombronia, Cololejeunea, Scapania, Tortella, Grimmia i Bryum, pa još pojedine poluodporne iz ostalih rodova. One tu većinom rastu u škrapama poluizloženih stijena, ili pod zaštitom drveća u podsloju gustih primorskih šuma i makija. Glavni oslonac za svrstavanje i nazivlje mahovina ovdje su bili Müller (1951-1958), Pavletić (1953, 1968), Martinčič (1968), Grolle (1976), pa Corley & al. (1981).

Južne jetrenarke (Marchantiopsida)

Jetrenjarke (Marchantiopsida - ranije Hepaticae) i najviše njihova odporna podgrupa Jungermanniales, jesu najčešća i najvažnija skupina među dominantnim mahovinama na primorskom krasu i otocima, jer su svojim poleglo-puzavim tijelom s brojnim rizoidima čvrsto pripijene uz podlogu, donekle slično poput vrlo odpornih lišajeva. Njihovi su najvažniji odporni rodovi na istočnom Jadranu: Riccia, Scapania, Fossombronia i Cololejeunea.

Najodpornija Fossombronia

Najodporniji je kod nas uz Jadran među svim mahovinama rod Fossombronia (Jungermanniales), koji na jadranskom primorskom krasu s više vrsta dobro raste u sušnim ili zasoljenim priobalnim šikarama: Fos. echinata Macv. raste na obalama južnojadranskog primorja pod udarom juga u šumicama čempresa, a Fos. hussnoti Corb. na burnim i zasoljenim kvarnerskim otocima u poluzimzelenim makijama Quercion ilicis, pa Fos. angulosa Raddi u poluslanim obalnim šikarama Tamaricion, a Fos. loitlesbergeri Schif. u sušnim tvrdolisnim makijama sveze Oleo-Ceratonion.

Najčešća Riccia (Marchantiales)

Najčešći rod Riccia (red Marchantiales) je među svim mahovinama kod nas razmjerno najbogatiji poluodpornim vrstama na golomu kamenom krasu primorskih Dinarida i otoka, s desetak svojta u primorskim šumama i makijama, Najvažnije su pripadne poluotporne vrste uz Jadran: R. sorocarpa Bisch. je značajna za primorske šikare Tamaricetalia, pa R. nigrella DC. i R. michelii Radde u najjužnijim otočnim makijama Oleo-Ceratonion, a R. levieri Schif. i R. raddiana Lev.& Jack. u tvrdolisnim šumama Quercion ilicis.

Cololejeunea (Jungermanniales)

Rod Cololejeunea (Jungermanniales): taj rod na primorskim Dinaridima obuhvaća odpornu Col. calcarea (Lind.) Spruce u kserotermnim submediteranskim šikarama Orno-Ostryetalia, pa još poluodporne Col. rossetiana Schif. i Col. minutissima (Smith) Spruce u obalnim i otočnim tvrdolisnim makijama Quercetalia ilicis.

Scapania (Jungermanniales)

Rod Scapania (Jungermanniales) na Dinarskom krasu sadrži odpornu Sc. calcicola Ingh. u submediteranskim šikarama reda Orno-Ostryetalia i poluotpornu Sc. aspera Bern. u kserotermnim šumama Quercetalia pubescentis.

Južne listićarke (Bryopsida)

Iako su prave mahovine-listićarke (Bryopsida) zbog svojega nježnijeg i tanjega uzpravnog stabalca s listićima, u prosjeku osjetljivije negoli polegle jetrenarke na sredozemnu sušu i jake vjetrove, ipak i nekoliko Bryopsida bar ponegdje rastu na kraškim kamenjarama i u sredozemnim šumama našeg primorja i otoka, a najviše iz polukserofilnih rodova Grimmia, Tortella i Bryum koji su i inače najčešći u stepskim i sredozemnim krajevima.

Rod Grimmia (Grimmiales)

Rod Grimmia (Grimmiales) je među našim listićarkama uz Jadran razmjerno najodporniji, pa na primorskom krasu sadrži odporni južnoeuropski kserofit Gr. tergestina Tomm. na izloženim submediteranskim stijenama u svezi Edraianthion i također u crnoborovim šumama Orno-Pinion nigrae, a sredozemna termofilna Gr. sardoa D.Not. raste na Jadranu u sušnim otočnim makijama Oleo-Ceratonion.

Rod Tortella (Pottiaceae)

Odporni rod Tortella (Pottiaceae) je inače proširen u istočnim šumostepama od Ukrajine do sušne srednje Azije, a na Dinarskom krasu su značajne poluodporne svojte Tor. tortuosa (L.) Limp. i T. caespitosa (Schw.) Limp., obje u kserotermnim submediteranskim šikarama Orno-Ostryetalia, pa još odpornija Tor. inclinata (Hedw.) Limp. uz olujne morske obale kao kserfilni psamofit na flišnim pješčanim sipinama Ammophiletalia.

Rod Bryum (Bryaceae)

Rod Bryum (Bryales - Bryaceae) kod nas na primorskom krasu sadrži poluodporni Br. torquescens Br.Eur. u submediteranskim borovim šumama Orno-Pinion nigrae i odporniji Br. canariense Brid. u tvrdolisnim makijama Quercetalia ilicis.

Primorske mahovine inih rodova

Odporne mahovine iz ostalih rodova: Osim spomenutih najčešćih rodova s po više odpornih svojta na primorju i otocima, pojedine poluodporne vrste mahovina sadrže još i neki ini rodovi na našem krasu primorskih Dinarida i jadranskih otoka, a među njima su još važnije npr. i slijedeće svojte u primorju:

Ine jetrenarke (Marchantiopsida)

• Rhynchostegium megapolitanum Br.Eur. raste na izloženim primorskim pijescima Ammophiletalia uz Jadran oko Balkana.

• Southbya nigrella (D.Not.) Spruce se kod nas nalazi južnije na otocima i dalmatinskoj obali, najviše u sušnim otočnim makijama Oleo-Ceratonion.

Ostale listićarke (Bryopsida)

• Odporna Tortula atrovirens (Smith.) Lind. se nalazi u južnojadranskim subtropskim stepama iz sveze Stipion capensis najviše na sušnim pučinskim otocima i kod Dubrovnika.

• Poluodporne Pottia illyrica Latz., Weissia dalmatica Latz. i Sphaerocarpus texanus Austin rastu uz Jadran u tvrdolisnim šumama Quercetalia ilicis.

• Kserofilna Cephaloziella baumgartneri Schif. dolazi na sjevernojadranskim otocima u poluzimzelenim pseudomakijama iz sveze Quercion ilicis.

• Na brdskom krasu primorskih Dinarida su u crnogoričnim šumama još značajne npr. odporna Barbula adriatica Baum. u submediteranskim borovim šumama Orno-Pinion nigrae, pa poluodporni Ctenidium distinguendum Glow. u primorskim jelovim šumama Abieti-Quercion duž jugozapadnog Balkana, itd.

EKOLOGIJA KRAŠKIH MAHOVINA

Niže slijedi fitocenološki pregled mahovinskih mikro-zajednica na primorskom krasu južnih Dinarida i jadranskih otoka:

Kraški cretovi i sedrotvorci

Kalcifilne vodene mahovine na jadranskom primorskom krasu većinom rastu kao sedrotvorci ili na bazičnim cretovima Fontinaletalia antipyreticae Hübsch. 1957 iz izvorskog razreda Montio-Cardaminetea Br.Bl.& Tx. 1943 (Kvarner: "bujmeri", grč. pegountion, turs. Pinarbaşi, perz. česme). Sjevernije u kontinentalnim eurosibirskim područjima poznati su i puno bolje proučeni većinom kiseli do neutralni cretovi na tresetnoj podlozi (drugi razred Scheuchzerio-Caricetea Tx.).

Naprotiv, u južnijim i sušnim primorskim i šumostepskim područjima nižeg krasa i stepa oko Sredozemolja tj. duž balkanskog primorja, prednje Azije i sjeverozapadne Afrike, takvi popularni sjeverni cretovi izostaju, pa ih tu južnije zamjenjuju ini posve različiti i slabije proučeni bazični do ultrabazični cretovi (Fontinaletalia antipyreticae) na sedrenoj podlozi spužvasto-šupljikavog travertina, na kojima rastom konačno nastaju čak i nadignuti ultrabazični cretovi - ili tzv. kvarnerski "bujmeri" kao ovapnjeli jastuci i brežuljci ispunjeni južnom sedrom, tj. florno i ekološki posve različiti umjesto sjevernih tresetnih cretova.

Za razliku od poznatih borealnih, ovi južniji cretovi se naprotiv razvijaju uglavnom na bazičnoj ili alkalnoj podlozi karbonatnih stijena ili slanuša. Slično kao na kiselom sjeveru, analogno se i tu južnije razlikuju dva fizionomski razna tipa creta: neutrobazični ravni cretovi na tanjoj sedrenoj prevlaki mahovinske sveze Fontinalion antipyreticae Hübsch., pa još nadignuti ultrabazični "bujmeri" (naziv na Krku i Rabu) s debelim jastučastim naslagama mahovinske sedre iz sveze Cratoneurion commutati Koch.

Takvi su bazični sedreni cretovi izrazito najčešći i najbujniji na jugoistoku duž velikoga kraškog pojasa (kraški lanci južnih Tauro-Dinarida) tj. od istočnog Jadrana preko Taurusa do iranskog Zagrosa, dok se u ostaloj Europi nalaze samo rijeđe slični mali netipski fragmenti (usp. Gessner 1955-59). Naprotiv su ultrabazični nadignuti 'bujmeri' nađeni skoro izključivo od Kvarnera do Taurusa, pa još iztočnije na krasu Afganistana i na sjevernoafričkom Atlasu.

U geološkoj prošlosti su fosilni sedreni bujmeri imali još puno značajniju ulogu u tvorbi sličnih većih naslaga slatkovodnog vapnenca izvan morskih obala. Dok su kiseli tresetni cretovi kod nas ograničeni uglavnom na vlažnije sjeverne zavjetrine, bazični sedreni cretovi se uspješno razvijaju i na izloženim vjetrovitim položajima. Dapače, ultrabazični nadignuti bujmeri su nađeni većinom na jačim vjetrometinama od Kvarnera do Taurusa, zato jer ubrzana vjetrovna evaporacija i hidrodinamika tu pojačava brže izlučivanje čvršće i deblje cretne sedre (Lovrić 1973, 1995).

Fontinalion antipyreticae

Ravni karbonatni cretovi iz neutrobazične sveze Fontinalion antipyreticae Hübsch. 1957 (Kvarner: "curki") su prvotni nerazvijeni zametki sedrenih cretova uz karbonatne lokvice i curke koji ponekad sezonski presušuju, što onemogućava neprekidni rast deblje sedre. Zajednički pokazatelji takvih staništa i ove sveze su vodene mahovine: Fontinalis antipyretica (opt.), Brachythecium rivulare, Leptodictyum riparium i dr. Kod nas su na primorskom krasu važnije dvije pripadne bazifilne zajednice:

• Fontinali-Rorippetum sylvestris Ritter 1972 se mjestimice nalazi po istočnojadranskom primorju, kao tanja sedrena prevlaka uz kamene obale sezonskih potočića i kraških curaka koji ljeti presušuju. Većinom se razvija u dinarskim kraškim poljima i primorskim dolinama Hercegovine, dalmatinske Zagore, pa Vinodol i dolina Dragabaška na Krku.

• Taraxaco-Fimbristyletum illyricae (Hić. 1963) 1975 je bazofilna zajednica niskih cretnih šiljeva s mahovinama, uz karbonatne lokve na južnomu močvarnom tlu sredozemnog tipa kalciglej (vega), npr. uz donju Neretvu i Zrmanju, Baška na Krku i dr. Prije melioracije močvara je ova zajednica pokrivala veće poplavne plohe u delti Neretve. Pokazatelji su većinom naši endemi: Fimbristylis illyrica (en.), Taraxacum hercegovinum (en), Scilla litardierei (en.), Succisella petteri (en.), Cichorium calvum, obilno mahovina Funaria hygrometrica, a u fauni vodozemci Bufo viridis i Bombina variegata.

Cratoneurion commutati

Nadignuti cretovi iz ultrabazične sveze Cratoneurion commutati Koch 1926 ampl. (Kvarner: "bujmeri"): Toj svezi pripada sedrotvorna mahovinska vegetacija karbonatnih vrela i travertinskih slapišta, kao i ultrabazični nadignuti bujmeri. Zajednički pokazatelji ove sveze su većinom vodene mahovine: Cratoneuron commutatum (opt.) i Philonotis calcarea, pa Carex flacca, Schoenus ferrugineus, Pinguicula vulgaris i Equisetum variegatum. Tu pripada više zavjetrinskih zajednica na kanjonskim slapištima i sedrenim curkima Dinarskog krasa:

• Eucladio-Barbuletum tophaceae (Pavl.& al. 1964) Coudrec 1967.
• Cratoneuro-Silenetum pusillae (Pavl.& al. 1964) Grgić 1989,
• Cratoneuro-Pellietum endiviaefoliae (Pavl.& al. 64) Braun 1968,
• Cratoneuro-Petasitetum kablikiani (Pavl.& al. 1964) Lak.& al. 1989,
• Eucladio-Agrostietum filifoliae (Pavl.& al. 1964) 1975, razmjerno je najčešća kod nas uz manje kanjonske slapove kraških vodotoka u primorskim Dinaridima, npr. Rječina, Zrmanja, Krka, Cetina, Neretva i na izvornom slapu rječice Velarika na otoku Krku, itd. Na sedrenoj prevlaci uz obilje mahovina Eucladium verticillatum, Cincliodotus aquaticus i Fontinalis antipyretica, značajni su još Agrostis filifolia (A. nigra s.l.), Taraxacum illyricum (endem), Eupatorium cannabinum ampl.subsp. syriacum, a u fauni gnjezdarica Cinclus cinclus i endemski račić Rivulogammarus balcanicus.

Biogeografija reda Fontinaletalia

Biogeografija sedrotvornih Fontinaletalia: Slični sedrotvorni cretovi su prošireni još znatno istočnije od Dinarida, ali su tamo u jugozapadnoj Aziji još slabo proučeni (tj. samo florni nalazi), a poznata su nalazišta osobito na krasu Taurusa npr. velika karbonatna izvorišta Pamukkale, pa na Sindskom krasu u Pakistanu i na sjevernoafričkom Atlasu, a vjerojatno i u drugim južnijim kraškim područjima.

Vlažne gorske stijene

Visinska mikrovegetacija psihrofilnih mahovina iz reda Ctenidietalia mollusci Šmarda & Hadač 1944 i razreda Polytrichetea Lakušić 1968 (Tortulo-Homalothecietea Hertel 1974): Ovaj tip gorske mikrovegetacije u Euraziji buhvaća prvobitni pionirski obrast vlažnoga i zasjenjenog karbonatnog i sličnoga neutralnog kamenja. U svježijoj klimi srednje i zapadne Europe mikrovegetacija tog reda raste već na nižim brdskim stijenama, dok je u toplijoj južnoj Europi i sušnom Sredozemlju, pa i kod nas ova već na južnoj granici i uglavnom je značajna za više gorske stijene kraških Dinarida.

Kod nas je ova mahovinska mikrovegetacija uglavnom značajna i ograničena na zaštićene, vlažnije i zasjenjene gorske stijene, od zavjetrina do poluizloženih privjetrina, ali pri jačem vjetru na otvorenim sunčanim stijenama Dinarskog krasa većinom izostaje, jer umjesto nje na izloženim, suhim i sunčanim stijenama i golim kamenjarama većinom prevladava kseromorfna lišajska mikrovegetacija Xero-Verrucarietalia (usp. Jadranski kraški lišajevi).

Mahovinski red Ctenidietalia obuhvaća više gorsko-kopnenih mahovinskih sveza: uglavnom na nižim gorskim stijenama svezu Ctenidion mollusci Stefur. 1941 i Seligerio-Fissidention Hüb. 1984, a na višim i hladnijim, predplaninskim i planinskim stijenama vrhova i grebena sveze Neckerion complanatae (Šmar. 1947) Sjör. 1964 i Schistidion apocarpi Jerž.& Vond. 1962. Kod nas su na zaštićenim i vlažnim karbonatnim stijenama najvažnije slijedećih 5 pripadnih mikrozajednica iz euro-kopnenog reda Ctenidietalia:

Encalypto - Ctenidietum

Encalypto-Ctenidietum mollusci Hebr. 1975, također je iz sveze Ctenidion, zamjenjuje iduću našu balkansku zajednicu sjevernije na sličnim mikrostaništima sjeverozapadnih Dinarida do srednje Europe. Kod nas ova raste na vlažnim gorskim stijenama najviše u Lici i Gorskom Kotaru, u susjedstvu ili u podsloju vaskularnih sveza Moehringion i Calamagrostio-Abietion Horv. a Pokazatelji su: dominantni Ctenidium molluscum, Encalypta contorta i Eurrhynchium zetterstedtii.

Encalypto - Neckeretum

Encalypto-Neckeretum menziesii Hebr. 1973, iz sveze Ctenidion je kod nas endemska i termofilna južnogorska zajednica višeg krasa iz vlažnih i zasjenjenih stijena na jugozapadnim primorskim Dinaridima uz Jadran, tj. dalmatinska Zagora, Hercegovina i Crna Gora. Pokazatelji su bazifilne mahovine: Neckera menziesii, Encalypta streptocarpa, Metzgeria pallescens, Ricardia latifrons i Chiloscuphus pallescens.

Tortulo-Homalothecietum

Tortulo-Homalothecietum trichomanoidis (Šmar. 1947) Sjör. 1964, iz sveze Neckerion, nastava vlažnije subapske stijene europskog gorja uz klekovinu. Pokazatelji su: mahovine Neckera complanata, Homalia trichomanoides, pa lišajevi Psora decipiens i Aspicilia verrucosa. Ova sjeverno-visinska mikrocenza raste u Skandinaviji, Alpama, Dinaridima, itd.

Tortulo-Schistidietum

Tortulo-Schistidietum atrofusci Hebr. 1973 iz sveze Schistidion, naseljuje kod nas najgornje i najhladnije vlažne stijene dinarskih vrhunaca na granici šume, uz snježanike i sl. Pokazatelji su: Tortula alpina i Schistidium apocarpum subsp. atrofuscum.

Distichietum capillacei

Distichietum capillacei (Gret. 1936) Reim. 1940, iz sveze Seligerio-Fissidention: Ova siromašnija i kod nas rjeđa mikrocenoza raste širje po Europi (Alpe, Dinaridi itd.), na poluvlažnim i zasjenjenim visinskim stijenama. Pokazatelji su: mahovina Distichium capillaceum i lišaj Caloplaca elegans.

Visinski Caricion brachystachyos

Visinska izvorska sveza Caricion brachystachyos Horv. 1962, raste na zaštićenom mokrom kamenju uz sedrena karbonatna vrela i nakapnice Alpa i Dinarida. Kod nas obuhvaća 3 pripadne zajednice sa sedrenim mahovinama:

• Cratoneuro-Pinguiculetum vulgaris Oberd. 1957, je kod nas češća i razvijena je na gorskim sedrenim nakapnicama Europe i Dinarida.

• Eucladio-Pinguiculetum alpinae Br.Bl. 1948, je srednjoeuropska mikrocenoza iz Alpa, a kod nas je rjeđa na subalpskim sedrenim nakapnicama Like i Gorskog Kotara.

• Bellidiastro-Valerianetum elongatae Horv. (1962) 1974, naseljava subalpske kamene curke u vršnim ponikvama Like i Risnjaka, a glavni su pokazatelji uz mahovinski podsloj još Bellidiastrum michelii i Valeriana elongata.

Glavna literatura

• Degen, A. 1936-1938: Bryophyta. Flora Velebitica, vol. III - IV. Magyar Tudomanyos Akademia, Budapest.

• Horvat, I. 1932: Gradja za briogeografiju Hrvatske. Acta botanica VII, Institut za botaniku, Zagreb.

• Lovrić, A.Ž.& al. 1988: Synecology of forest Lichens and Bryophytes in Adriatic islands. Rapp. Proc. CIESM, ser. Isles, 31 (2): II2 / 123, Monaco.

• Martinčič, A. 1968: Bryophyta Jugoslaviae. Catalogus flora Jugoslaviae II / 1, SAZU, Ljubljana.

• Müller, K. 1954-1958: Die Lebermoose, I. - III.

• Pavletić, Z. 1955: Prodromus flore mahovina Jugoslavije. JAZU, Zagreb.

• Pavletić, Z. 1968: Flora mahovina Jugoslavije. Institut za botaniku sveučilišta, Zagreb.

• Rac, M.& al. 1989: Sinekologija mikrovegetacije bescvjetnjača po šumama i stijenama Dalmacije (mahovine, gljive i lišajevi). Acta Biokovica, 5: 121-130, Makarska.

Poveznice

• Jadranske kraške Sporophytae
• Hrvatski kraški lišajevi
• Jadranske južne paprati

Reference

Adapted and condensed from Wikinfo, by Dr.Sci. A.Z. Lovric & Dr. M. Rac, for sub-project WikiFlora Adriatica from the database of Herbarium Adriaticum (ADRZ - 1995): if quoted authors and source, may be copied and distributed without changes.