Još Horvatska ni propala

„Još Horvatska ni propala” (izvorni naziv: „Horvatov szloga (y zjedinenye)”) hrvatska je kajkavska domoljubna budnica Ljudevita Gaja iz 1833. godine.

Nastanak

U djelu Ilirski glazbenici Franje Ksavera Kuhača, podrobnije su opisani nastanak i popularizacija budnice, kao i autorovo istraživanje njezinoga podrijetla. Ljudevit Gaj osobno je Kuhaču ispričao zgodu o nastanku pjesme:

”

Zimi godine 1833. provezoh se jedne večeri u Samobor k svom prijatelju Livadiću. Snieg zagruvao do koljena, zrak bijaše veoma mrzao, moje se saone sklizahu poput ruske trojke. Bajna tišina otajstvene, mjesečinom razsvietljene noći, krasni pogled u sjaju titrajuće okolice, te nada, da će nam tadanjim rodoljubima ipak jednom za rukom poći, da Hrvate trgnemo iz njihova sna: sve to usplamti mi dušu na višak čuvstva. U takvu zanosu rekoh sam sebi: „Još Hrvatska nî propala, dok mi živimo.” Te rieči ne bijahu baš najčednije, kad bi tko njima hotio misliti mene, Vukotinovića, Livadića i druge, koji tada najviše o narodnoj ideji nastojasmo; no bilo kako mu drago, ja znadem, da će potomci naš rad ipak kako valja cieniti i priznavati. Jednom riečju ja odlučih prvom prilikom spjevati pjesmu počimajući ovimi riečmi. U te misli zadubljen vožah se dalje, kad al začujem iz daleka glazbu i tim nekako izgubim nit svoga zamišljaja. Spoznam medjutim skoro, da je to glazba naših seljaka, koji su ju valjda na svadbi za ples gudili, nu uza sav napor svoga sluha ništa ne razabirah točno do mumljanja bajsa. Ritam te pratnje iznenadi me tim većma, što se je s mjerilom moje pjesme, koja mi već od pol ure po glavi idjaše, krasno sudarao te ja jošte na saonama ispjevah prvu kiticu pjesme, koja kašnje narodu toli omili. Koliko god su mi saone brzo jurile, ipak sam dovikivao svomu vojkašu, neka bolje tjera konje, bojeć se, da ne bi pjesme i napjeva do Samobora zaboravio. Napokon stigosmo pred kuću moga prijana. Ja odletim poput ptice preko stuba, ne pozdravivši nikoga (Livadić mi bijaše kao brat) zaištem pero i papir i rečem Livadiću, da me pusti napisati popievku, što mi putem na um pade. Dok ja mrmljajući napjev ili bolje rekavši ritam bajsa, tu pjesmu napisah, zavuče se Livadić do glasovira, nasliedi moje mrmljanje, te ti se u tinji čas stvori pjesma i glazba toj popievci. Livadić napisa još iste noći kajde, te smo tu popievku pjevali tàko često, da smo svu okolicu pobunili. Poslije sam ja još više kitica toj popievci dodao, a Wiesner pl. Morgenstern je napjev za zbor udesio. Dne 7. siečnja godine 1835. pjevala se „Još Hrvatska” na zagrebačkom glumištu uz ogromno povladjivanje slušateljstva.

“

Pjesmu je uglazbio Ferdo Livadić, dok ju je za zbor i orkestar skladao Juraj Karlo Wisner-Morgenstern. Praizvedena je 7. siječnja 1835. godine u Stankovićevu kazalištu ^↓1, u izvedbi Sidonije Rubido-Erdődy, a prvi put je objavljena isti dan ranije u tiskanom izdanju u 5. broju časopisa Danicza horvatzka, slavonzka y dalmatinzka.

Objavljena je pod nazivom „Horvatov szloga y Zjedinenye za szvojega vszelyublyenoga Czeszara y Kralya FRANYU I. proti Franczuzom vu letu 1813.”. Na temelju podnaslova, posvećena je Hrvatima odanih caru i kralju Franji I. te ujedinjenih u borbi protiv francuskih vojnih snaga tijekom rata Šeste koalicije za vrijeme Napoleonskih ratova.

Smatra ju se neslužbenom himnom ilirskoga gibanja.

Riječi pjesme

Izvornik, 1833. (Danicza horvatzka, slavonzka y dalmatinzka, 1835.)	Izvornik (suvremeni slovopis)	Novoštokavska preradba ↓2
Josh Horvatzka ní propala, Dok mi sivimo; Viszoko sze bude ztala, Kad ju zbudimo; Ak’ je dugo tverdo zpala, Jachja hoche bit’, Ak’ je szada vu sznu mala, Che sze proztranit’. Vechkrat szenya chudne szenye Szladke radozti, Kada sze joj kasu tenye Jake mladozti; Drugda pako magle czerne Nyu obztiraju, Kada szeztre nyoj neverne Nyu zapiraju. Jenput vidi Supaníje Szve ponovlyene, Ztare szlavne szve Baníje Znova ztvorjene; Vidi, chuje Gorotancze, Krajncze dolazit’, Y z Horvati nepreztancze Tako govorit: „Hoj Horvati, bratyo mila, Chujte nashu rech, Neche nasz razdrusit’ szila Bash nikakva vech; Nasz je negda jedna mati Drága rodila, Z jednim nasz je Bog joj plati! Mlékom gojila. Kako chemo majki bolye Szad zahvaliti, Kak da bumo jedne volye Sze zjediniti; Jal y nazlob nyejne szine Szu razdrusili, Ztare szlavne Domovine Diku zrushili. — Ni li zkoro zkradnye vreme, Da nyu zviszimo, Ter da ztranyzko tesko breme Iz nasz baczimo; Ztari szmo y mi Horvati, Niszmo zabili, Da szmo vashi pravi brati Zlo prebavili.” Jenput chuje szvoje szine Glaszno pevati, Szlosne glasze u viszine Tako zdigati: „Bratya danasz kolo vodi, Danak szvetkuje, Horvatzka sze preporodi, Szin se raduje!” V kolu jeszu vszi Horvati Ztare Dersave: Ztaroj Szlavi verni szvati Z Like, Kerbave, Krajnczi, Stajer, Gorotanczi Y Szlavonija, Boszna, Szerblji, Iztrijanczi Ter Dalmaczija. Vszi Horvati sze rukuju, Y zpoznavaju, Iztinzki sze szad kushuju, Réch szi davaju: Neka znaju szvéta puki Nyihov novi zvez, Hvalit cheju vnukov vnuki Szlavzki narod vesz. Nudar bratyo, chashe z vinom Szad napunite, Zdraviczu Horvatzkim szinom Vernim napíte, Neka sive nasha szloga, Vszaki pravi Szlav, Pravi szinko Roda szvoga Neka bude zdrav. Szada pako ostre meche Vszi popuchite, Ter sze v techaj dobre szreche Bratyo, zruchite, Nut za Szlavu Otcza Franye, Haid da vumremo, Austrianzke Hise Ztanye, Da podvupremo! Kada mi orusje jaszno Vu zrak zdignemo, Tudyu szilu rano kaszno Na tla prignemo; Za dom nash y za Czeszara, Sze aldujemo, To je krepozt dedov ztara, Kú postujemo.	Još Horvatska ni propala, Dok mi živimo; Visoko se bude stala, Kad ju zbudimo; Ak' je dugo tverdo spala, Jačja hoće bit', Ak' je sada vu snu mala, Če se prostranit'. Večkrat senja čudne senje Sladke radosti, Kada se joj kažu tenje Jake mladosti; Drugda pako magle cerne Nju obstiraju, Kada sestre njoj neverne Nju zapiraju. Jenput vidi Županije Sve ponovljene, Stare slavne sve Banije Znova stvorjene; Vidi, čuje Gorotance, Krajnce dolazit', I z Horvati neprestance Tako govorit: „Hoj Hrvati, bratjo mila, Čujte našu reč, Neće nas razdružit' sila Baš nikakva već; Nas je negda jedna mati Draga rodila, Z jednim nas je Bog joj plati! Mlekom gojila. Kako ćemo majki bolje Sad zahvaliti, Kak da bumo jedne volje Se zjediniti; Jal i nazlob njejne sine Su razdružili, Stare slavne Domovine Diku zrušili. — Ni li skoro zkradnje vreme, Da nju zvisimo, Ter da stranjsko težko breme Iz nas bacimo; Stari smo i mi Horvati, Nismo zabili, Da smo vaši pravi brati Zlo prebavili.” Jenput čuje svoje sine Glasno pevati, Složne glase u visine Tako zdigati: „Bratja danas kolo vodi, Danak svetkuje, Horvatska se preporodi, Sin se raduje!” V kolu jesu vsi Horvati Stare Deržave: Staroj Slavi verni svati Z Like, Kerbave, Krajnci, Štajer, Gorotanci I Slavonija, Bosna, Serblji, Istrijanci Ter Dalmacija. Vsi Horvati se rukuju, I spoznavaju, Istinski se sad kušuju, Reč si davaju: Neka znaju sveta puki Njihov novi zvez, Hvalit će ju vnukov vnuki Slavni narod ves. Nudar bratjo, čaše z vinom Sad napunite, Zdravicu Horvatskim sinom Vernim napite, Neka žive naša sloga, Vsaki pravi Slav, Pravi sinko Roda svoga Neka bude zdrav. Sada pako oštre meče Vsi popučite, Ter se v tečaj dobre sreće Bratjo, zručite, Nut za Slavu Otca Franje, Hajd da vumremo, Austrianske Hiže Stanje, Da podvupremo! Kada mi oružje jasno Vu zrak zdignemo, Tuđu silu rano kasno Na tla prignemo; Za dom naš i za Cesara, Se aldujemo, To je krepost dedov stara, Ku poštujemo.	Još Hrvatska nij' propala, dok mi živimo, Visoko se bude stala kad ju zbudimo! Ak' je dugo tvrdo spala, jača hoće bit, Ak' je sada u snu mala će se proširit. Pripjev - 1. inačica: Hura, nek zaori, za svoj rod se Hrvat bori, Hura, sad se čuje, Hrvatskom odjekuje. Pripjev - 2. inačica: Hura, nek se ori i (gdje s') hrvatski govori. (Hura, sad se čuje, Hrvatskom odjekuje.) Oj Hrvati, braćo mila, čujte ovu riječ, Razdružit nas neće sila baš nikakva već, Nas je jedna nježna majka draga rodila, Hrvatskim nas, Bog joj plati, mlijekom dojila. Ili: Oj Hrvati, braćo mila, čujte ovu riječ, Rastavit nas neće sila baš nikakva već, Hrvatska nas, braćo mila, majka rodila, Hrvatskim nas, braćo mila, mlijekom dojila. Sada čujmo svoje sine glasno pjevati, Složne glase u visine tako dizati. Nek se opet kolo vodi, danak svetkuje, Hrvatska se preporodi, sin se raduje.

Literatura

• Franjo Kuhač: Ilirski glazbenici. Prilozi za poviest Hrvatskoga preporoda, Matica hrvatska, Zagreb 1893., str. 19 - 25
• Lovro Županović: Važnost Ljudevita Gaja za hrvatsku glazbu preporodnog razdoblja, u: Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Zavod za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, god. 3, br. 1, Zagreb, lipanj 1973., str. 171 - 183
• Ivan Bošković: Hrvatska književnost neoklasicizma i romantizma (sveučilišni priručnik), Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split 2008., str. 52, ISBN 978-953-7395-13-1

Opaska

• ^↑1  U raznim izvorima navedeni su različiti podatci o mjestu i vremenu praizvedbe pjesme. Vidjeti priložene vanjske sveze za podrobniji pregled.
• ^↑2  Postoji više inačica prerađenoga oblika pjesme, u kojima su preinake riječi i rasporeda stihova manje ili više izraženije te u kojima se nalaze naknadno dodani stihovi poput „Hura, nek se ori i (gdje s') hrvatski govori”. Te su razlike najprimjetnije u suvremenim tonskim zapisima različitih glazbenih izvođača.

Vanjske sveze

• Vijenac:
  • Goran Ivaniš: „Još Hrvatska ni propala”
  • Nikša Stančić: „Kada je prvi put izvedena Još Hrvatska ni propala”