Južni korovi uz Jadran

Južni korovi uz Jadran (ruderalna vegetacija iz primorskih Dinarida i jadranskih otoka): Ova originalna kompilacija se kao otvoreni izvornik može slobodno kopirati uz citat izvora.

• Izvor: prienos iz Wikinfo, WikiFlora Adriatica, Herbarium Adriaticum (ADRZ 1995), Zagreb-Sesvete, HR-10360, Croatia

ABSTRACT

Adriatic southern ruderals (synanthropic vegetation of Croatian coasts and islands): The main frequent ruderals in eastern Adriatic coast are Marrubium incanum, Carduus micropterus, Onopordum illyricum, Foeniculum piperitum, Lactuca serriola, Calystegia sepium, Solanum decipiens, Sol. marinum, Ailanthus altissima, etc. There occur 4 main types of ruderal vegetation at N.E. Adriatic: Parietarietalia in walls and ruins, Chenopodio-Atriplicion in nitro-saline soils, prickly nitro-xerophytes Carthametalia lanati, Calystegietalia in degraded swamps, and Robinietalia as secondary synanthropic woods.

Sažetak

Jadranski južni korovi (ruderalna vegetacija primorskih Dinarida i jadranskih otoka): Kao posljedica dugotrajne povijesne degradacije i specifičnosti izkorištavanja našega primorskog krasa uz Jadran, u kraškim ekosustavima se nalaze,- uz uobičajene ruderalne vrste širjeg ekološkog razpona, - takodjer i neki posebni antropogeni tipovi kraško-ruderalne vegetacije, koja je rjeđa ili bar fragmentarna izvan našega burnog krasa.

To su npr. bogate zajednice vapnenačkih zidina i ruševina (Kentrantho-Parietarion), pa šikare podivljalih subtropskih sukulenata (Opuntio-Agavion), nadalje ruderalni travnjaci bodljikavih korova (Carthametalia lanati), kao i ruderalne šikare podivljalih egzotičnih drveta, grmova i lijana (Ailantho-Robinion). Glavni ekološki pokazatelji u njihovoj ruderalnoj flori su razne antropohorne vrste koje su tijekom povijesnog slijeda degradacije bile donesene na kras, bilo slučajno ili namjerno kao korisno i ukrasno bilje, pa su se zatim ovdje uspješno aklimatizirale i podivljale.

Povijesni proslov

Vjerojatno najstariji tipovi antropogene flore bili su žitni korovi (arhaični antropofiti) orientalnog tj. azijskog podrijetla sa Starog Istoka. Tu je i započelo najranije poljodjelstvo, pa su za njih stanišni uvjeti ostvareni već od prve agrarne revolucije u neolitu, odkad je tamo započeo najraniji uzgoj žitarica. Ovi danas rastu u korovnim redovima Secaletalia Br.-Bl. i Cyanetalia segetum Kovač. (= "Centaureetalia" cyani ill.,- jer Cyanus segetum više ne pripada pravom rodu Centaurea).

Od brončanog doba kada počinje gradnja zidanih kamenih gradova i tvrđava, mogla se oblikovati i druga antropogena skupina ruderalno-zidne flore iz reda Parietarietalia Br.-Bl., koje rastu na starim kamenim zidinama i ruševinama. Uglavnom su podrijetlom iz prapovijesnih civilizacija jugozapadne Azije i istočnog Sredozemlja (levantski antropofiti), odakle su ih već u ranoj antici po svojim koloniama oko Sredozemlja proširili feničanski i ranogrčki (kretsko-mikenski) moreplovci.

Treća, razmjerno mlađa skupina antropohorne flore, podrijetlom od kasne antike i srednjeg vijeka raste u bodljikavim korovnim zajednicama tipa Carthametalia R.Mart., a na naš primorski i otočni kras su je proširili najviše Rimljani i potom Mlečani (= italohorni antropofiti). Četvrta i najnovija skupina antropohorne flore olujnog krasa su neofitski podivljali egzoti, koji danas većinom rastu u ruderalno-antropogenim šikarama tipa Robinietalia Neuh.

Ruderalno-kraška posebna flora

Za razliku od raznovrsne prirodne i poluprirodne kraške flore s brojnim specializiranim fitoindikatorima, antropogena ruderalna flora na degradiranom golom krasu je mnogo siromašnija i jednoličnija, zbog niza razloga. Prvo su ljudskom degradacijom krasa uništeni odporni izvorni kserofiti, a europski ruderalni antropofiti su prosječno manje odporni na sušu i vjetrove pa većinom ne mogu zauzeti takva ekstremna staništa. Povrh toga i erozija ubrzano odnosi nitrate i fosfate iz vjetrometina, pa zato degradirane vjetrometine zbog oskudice tih hraniva niti edafski nisu prikladne za ruderalnu floru. Zato se osiromašena ruderalna flora degradiranog olujnog krasa sastoji od tri glavne skupine biljaka.

Jedno su najodporniji eolski kserofiti iz prirodne vegetacije koji se i dalje uporno zadržavaju na degradiranim antropogenim plohama, npr. Drypis jacquiniana, Poa bulbosa i sl. Drugo su primorski ruderalni kserofiti širjeg spektra npr. Scolymus hispanicus L., Silybum marianum (L.)Gärt., Carthamus lanatus L., Cynodon dactylon (L.)Pers. i dr. Treća specializirana skupina su razmjerno malobrojne kraško-ruderalne vrste koje su već prirodno uglavnom ograničene na degradirane olujne vjetrometine: To su uglavnom autohtoni nitrokserofiti, prilagođeni na olujne kamenjare i vjetrovite zasoljene obale. Tu pripada desetak ruderalnih kserofita, proširenih većinom na degradiranom olujnom krasu, koji često imaju disjunktne ili endemske areale.

Marrubium incanum

Marrubium incanum Desf. (M. candidissimum auct., Kvarner: "ježỳć") se u prirodi prvotno razvija na suhim i izloženim brdskim siparima i osulinama crnograbovog pojasa (Marrubio-Rumicetum indurati). Do danas se taj još i naknadno proširio, osonito na degradiranim burnim kamenjarama u antropogenoj novijoj zajednici Scolymo-Marrubietum Hić. To je okolojadranski disjunktni poluendem, proširen od Apenina do Korduna i Crne Gore.

Carduus micropterus

Carduus micropterus Borb. (Kvarner: "rôzi sikàvac"), također je okolojadranski poluendem s prvobitnim prirodnim nalazištima u nitrohalinskoj obalnoj vegetaciji reda Cakiletalia npr. uz šljunkovite plaže i na otčićima s izmetom galebova, ali je danas već češće proširen u sekundarnoj ruderalnoj vegetaciji degradiranih olujnim kamenjara iz reda Carthametalia.

Onopordum illyricum

Onopordum illyricum L. (Kvarner: "veli sikàvac", o.Krk: "sikàvćina"): Ovaj je česti i odporni bodljasti kserofit, proširen uz ispasene putove i stočne torove u gorskoj svezi Onopordion illyrici na Balkanu i u zapadnom Sredozemlju.

Foeniculum piperitum

Foeniculum vulgare ampl. subsp. piperitum (Ucria) Asch. (Kvarner: "kromać", o.Krk: "gromàc"), je primorski južno-kserotermni tip iz ove inače raširene vrste, a poznat je kao prirodni domaći začin još iz mezopotamskih klinopisa. Njezino su prvobitno stanište bile kserotermne visoke zeleni na primorskim policama stijena (Smyrnio-Dittrichion), ali se do danas već proširila i u raznim ruderalnim zajednicama diljem Sredozemlja i jugozapadne Azije.

Lactuca serriola ampl.

Lactuca serriola ampl. subsp. coriacea (Sch.Bip.) Nym. (Kvarner: "diviòstak"): Ova je južnija kserotermna sorta divlje šalate, koja većinom raste na degradiranim flišnim strminama u Sredozemlju i jugozapadnoj Aziji, posebno u zajednici Cichorio-Lactucetum serriolae.

Calystegia sepium ampl.

Calystegia sepium ampl. subsp. roseata Brum. (Kvarner: "velišlàk"): To je primorska termohalofitna rasa ove ruderalne povijuše, koja raste u poluslanim močvarama uz obale jugozapadne Europe do Jadrana, a posebno uz degradirane primorske jarke u vegetaciji reda Calystegietalia.

Primorski južni Solanum

Kozmopolitski veliki rod Solanum (pomoćnice, oko 1.500 vrsta) je uz Jadran zastupljen s desetak vrsta širega ekološkog spektra, a uz njih su za primorski kras na Sredozemlju značajne 2 samonikle svojte S. marinum i S. decipiens, pa još par podivljalih egzota. Osim tih samoniklih domaćih svojta, uz Jadran je još podivljalo i par unesenih korovnih neofita iz tog roda, npr. na Kvarnerskim otocima S. carolinense L. i S. elaeagnifolium Cav. (S. obtusifolium Dunal, tzv. S. "eleagnifolium" auct.croat.).

S. decipiens (ssp.schultesii)

Solanum decipiens Opiz (S. nigrum subsp. schultesii (Opiz) Wess.), čest je u Sredozemlju uz degradirane kamenite obale i šljunkovite plaže u nitrohalinskoj vegetaciji reda Cakiletalia, Saginetalia i sl. U tvrdolisnom eumediteranu jadranskih otoka i dalmatinske obale, ovaj uglavnom zamjenjuje sjeverno-kontinentalni tip S. nigrum L. (subsp. nigrum s.s.), koji iz zaleđa silazi u submediteranu do gornjeg Jadrana s antropogenim korovima Chenopodietalia, osobito na flišu Istre, Vinodola i dalmatinske Zagore.

Sol. marinum (ssp. maritimum)

Solanum marinum (Bal.) Pojar. (S. dulcamara subsp. maritimum Nolte, S. "dulcamara" auct.dalm.): Ova je primorska nitrohalofilna povijuša uz obale jugozapadne Europe od Engleske do Jadrana, a najčešća je u vegetaciji reda Cakiletalia. U tvrdolisnom eumediteranu jadranskih otoka i dalmatinske obale, ovaj uglavnom zamjenjuje sjeverno-kontinentalni tip S. dulcamara L. (subsp. dulcamara s.s.), koji iz zaleđa silazi u submediteranu do gornjeg Jadrana s antropogenim korovima Chenopodietalia, osobito na flišu Istre i dalmatinske Zagore.

Podivljali Sol. lycopersicum

Rajčica, Solanum lycopersicum L. (Lycopersicum esculentum Mill.; na Kvarneru: "pomidôr", Dalmacija: "pomedora", rus. pomidory, fran.& njem. Tomate, grč. domata, turs. Domates), je najodpornije od svega povrća na olujnim presoljenim burištima uz obale Velebitskog kanala.

Osim redovitog i obilnog prinosa u kulturi, često s divovskim plodovima i preko 1kg, odpornost dokazuje i što je ovdje rajčica već duže podivljala uz olujne plaže i na zasoljenim kamenim otočićima (npr. Baška, Prvić i okolni manji otočići) gdje tvori ruderalno-halofitnu jestivu fitocenozu Lycopersico-Allietum sagittati.

Tu je najplodnija i najodpornija sorta tzv. "sladki jabučar" s velikim ciglastokarmin plodovima koji su rebrasto naborani, prosječne težine po 0,5-0,8 kg i brašnavo-sladke građe, pa se većinom jedu kao voće ili se suše. Često se uzgaja na Krku, Pagu i u Ravnim Kotarima, a na olujnim slaništima (Baška, Vrbnik i dr.) za hranu se troše bez obrade i poludivlje populacije, koje tu služe i kao česti izvor sadnica za vrtove.

Podivljali egzotični kserofiti

Podivljali egoztični kserofiti na golom krasu: niz egzotičnih kserofita i sukulenata u našem primorju i na otocima rastu u zavjetrinama uglavnom samo u kulturi, jer tu slabije podnose konkurenciju već prilagođenih domaćih vrsta. Naprotiv na susjednim najizloženijim položajima olujnoga i zasoljenog kamenog krasa, ovi egzoti su bar dijelom bolje prilagođeni od mnogih domaćih vrsta, pa zato tu neki manjeviše podivljaju osobito u tvrdolisnom eumediteranu otoka i dalmatinske obale, npr. rodovi Yucca, Agave, Opuntia, Carpobrotus i sl.

Takva je npr. poznata Agave americana L., dok iz odpornijeg roda Yucca rjeđe podivljaju kod nas Yu. filamentosa L. s.s. i Yu. gloriosa L. s.s., a znatno su odpornije i uz naše obale češće podivljaju Yu. flaccida Haw. i grmolika Yu. recurvifolia Salisb.

• Iz roda Opuntia su najčešće podivljale na olujnim vjetrometinama, posebno na otocima i u južnom primorju niža polugrmasta Op. compressa (Sch.) Macb. i viša grmolika O. barbarica Beger, dok su druge opuncije kod nas uglavnom ograničene na zavjetrine u kulturi. Grmasta Cylindropuntia tunicata (Lehm.) Knuth. je kod nas jedina podivljala iz tog roda, npr. na obalnom krasu kod Zadra i južna Istra.

• Carpobrotus acinaciformis (L.) Bol. je sukulentna puzavica, kod nas često podivljala uz olujne i zasoljene kamenite obale u tvrdolisnom eumediteranu (inače sjevernije strada od mraza). Cineraria maritima L. (Senecio bicolor Sch.Bip.) iz zapadnog Sredozemlja kod nas raste samo kao podivljala uz obalna naselja od Dubrovnika do Senjskog arhipelaga (Sv. Grgur i Goli otok), a inače je česta u kulturi po primorskim parkovima.

Podivljali drvenasti egzoti

Najodpornija podivljala dendroflora golog krasa: Na submediteranskom krasu sjevernog primorja uz burne zasoljene obale su najodpornije podivljale Robinia pseudacacia L. (bagrem), Ailanthus altissima Swin., pa Morus nigra L. (Kvarner: "črna murva"), a izrazito je najodporniji grmasti egzot Ailanthus sutchuensis Dode (A. rubra hort., crveni pajasen, o.Krk: "žirovina") iz jugozapadne Kine, koji je odnedavna hrpimice podivljao na najjačim kamenim burištima u Kvarneru, gdje ne raste čak ni domaća dendroflora.

Na golom krasu u toplijem tvrdolisnom eumediteranu južnog primorja i otoka odporni su i češće podivljali egzoti Cupressus sempervirens cv. pyramidalis (piramidalni čempres, Kvarner i Vis: "cimpres"), Pinus brutia Ten., Zizyphus lotus L., Acacia rhetinoides Schlecht., Gomphocarpus fruticosus (L.) R.Br., itd.

KRAŠKO-RUDERALNE FITOCENOZE

Južna ruderalna vegetacija je uglavnom specifična za primorski i otočni kras. Cijeli niz drugih mezofilnih i neodpornih tipova ruderalne i korovne vegetacije iz nutarnje Europe, na našemu primorskom krasu uglavnom su ograničene na degradirane zavjetrine u ponikvama i uvalama, npr. iz redova Secaletalia, Bidentetalia, Cyanetalia segetum, Sisymbrietalia, Galio-Alliarietalia i dr.

Naprotiv su na kraškim vjetrometinama primorja i otoka česte i najodpornije drugačije kserotermne ruderalne sveze, a posebno su tučeste i odporne one bodljikave kao Scolymo-Carthamion, Silybion mariani i Onopordion illyrici, pa zidna Kentrantho-Parietarion, Opuntio-Agavion, Althaeion officinalis, kao i ruderalne šikare Ailantho-Robinion i Opuntio-Cupression, koje daju osobiti pečat našoj ruderalnoj vegetaciji ogoljeloga jadranskotg krasa.

Antropogena vegetacia uz Jadran

Antropogena vegetacia olujnog krasa: Kao rezultat prastare naselidbe i dugotrajnog izkorištavanja, uzduž sjeveroistočnog Sredozemlja na prostranim kraškim karbonatima se razvila raznolika i osobita kseromorfna vegetacija starih korova i ruderalnih (sinantropnih) zajednica degradiranog krasa, gdje se neki ruderalni tipovi čak mogu smatrati i antropogenim postglacialnim reliktima iz prastarih civilizacija.

Zato je ta starija antropogena vegetacija na tipičnom krasu i posebno na vjetrometinama specifičnog sastava i prilično je različita od poznate i proširene ruderalne vegetacije zapadnoeuropskih izvankraških područja. Na olujnom krasu su osobita i značajna slijedeća 3 posebna tipa kraške ruderalne vegetacije, koji su niže pobliže razradjeni:

• Na degradiranim i onečišćenim kraškim kamenjarama pod udarom vjetrova, uz olujne torove i smetišta razvijaju se značajne zajednice bodljikavih nitrokserofita iz razreda Onopordetea s raznim svezama po visinskim pojasima: u eumediteranu sveza Scolymo-Carthamion, u submediteranu Silybion mariani i na degradiranim gorskim vjetrometinama Onopordion acanthii.

• Drugi se značajni tip odporne antropogene vegetacije nalazi duž Jadrana i istočnog Sredozemlja na mnogobrojnim starim zidinama i ruševinama izgrađenim od vapnenačkih kamenih blokova, u čijim procijepima se razvijaju nitro-kalcifilne zajednice iz razreda Cymbalario-Parietarietea, s dvije značajnije sveze: Na svježijim zidinama i ruševinama u submediteranu i hladnijem zaleđu rastu zeljasto-polugrmaste zajednice iz sveze Kentrantho-Parietarion, a na najtoplijim priobalnim suhim zidinama i ruševinama uz more su značajne mlađe antropogene zajednice podivljalih grmastih sukulenata iz sredozemne sveze Opuntio-Agavion.

• Treći mlađi tip su antropogene šikare podivljalih adventivnih grmova i drveća iz reda Robinietalia, također s dvije glavne sveze. U svježijem submediteranu i u nižem kontinentalnom zaleđu do submediterana to su sinantropne šikare Ailantho-Robinion, a u toplijem Sredozemlju južne tvrdolisne šikare Opuntio-Cupression.

Bodljikavci Carthametalia lanati

Red Carthametalia lanati Brullo & Marceno 1985 (= Scolymo-Onopordetalia R.Mart.& al. 1986) iz razreda Onopordetea acanthii Br.-Bl.: To su značajni ruderalni bodljikavci degradiranih vjetrometina i antropogenih suhih stepa oko Sredozemlja. Većina pripadnih zajednica kod nas rastu na ogoljelim kamenim burištima i njihov bodljikavi rast je prvobitna prilagodba na sušu, a tek su naknadno zbog toga odporne i na brštenje stoke, jer suša i vjetar su postojali mnogo prije uzgoja stoke, dok na nekim staništima oko tih bodljikavaca uopće ni nema stoke - npr. nedostupne stijene, pučinski otočići i sl. Naprotiv drugi poznati red Onopordetalia Br.-Bl. & Tx., na Dinaridima raste uglavnom na višim gorskim vjetrometinama.

Južni bodljavci Scolymo-Carthamion

Mediteranska sveza Scolymo-Carthamion Goday & Borya 1961, obuhvaća najtermofilnije ruderalne bodljikavce na degradiranim vjetrometinama u tvrdolisnom eumediteranu i južnijem termomediteranu. Na našem primorju i otocima je većinom zastupljena čestom i odpornom zajednicom Scolymo-Marrubietum incani Hić.& Hodak 1950, koja se tu nalazi na kraškim vjetrometinama, posebno na ispasenim olujnim kamenjarama uz primorske torove i sela. Pokazatelji su: Scolymus hispanicus, Marrubium incanum, Carduus micropterus i dr.

Submediteranski Silybion mariani

Južnobrdska sveza Silybion mariani (Siss. 1950) R.Mart.& al. 1992, je većinom proširena u submediteranu, a duž jugozapadnog Balkana sadrži najviše zajednicu Geranio-Silybetum mariani Oberd. 1954, npr. na brdskim kamenim goletima iz Grčke, Macedonije i Dalmacije do velebitskog primorja. Pokazatelji su: Silybum marianum, Carduus pycnocephalus, Centaurea solstitialis, Geranium pusillum, Urtica caudata i U. pilulifera.

Gorski bodljavci Onopordion illyrici

Gorska sveza Onopordion illyrici R.Mart.& al. 1986, iz kopnenog reda Onopordetalia acanthii Br-Bl.& Tx. 1943, zastupljena je na primorskim Dinaridima i najvišim vrhovima jadranskih otoka najčešćom zajednicom Verbasco-Onopordetum illyrici (Hić. 1934) R.Mart. 1976, proširenom po južnoj Europi. Kod nas ova raste uz izložene torove i gorska sela, s pokazateljima Onopordon illyricum, Dipsacus ferox, Cirsium candelabrum, Verbascum pulverulentum i Echium asperrimum.

Parietarietalia iz zidina i ruševina

Razred Cymbalario-Parietarietea Oberd. (1967) 1977: Ovaj razred obuhvaća kserotermnu vegetaciju degradiranih i zagađenih stijena, starih zidina i ruševina u subtropima, Sredozemlju i toplijim fenskim dolinama kopnenog zaleđa. U južnoj Europi, zapadnoj Aziji i sjevernom Sredozemlju zastupljen je primorskim redom Parietarietalia diffusae (R.Mart. 1955) Goday 1964, koji kod nas sadrži 2 pripadne sveze, južno-sredozemnu Asplenio-Umbilicion i brdsko-kopnenu Kentrantho-Parietarion:

Sredozemni Asplenio-Umbilicion

Sredozemni južni Asplenio-Umbilicion (Segal 1969) Fouc. 1988 (= Asplenio-Cymbalarion Segal) je termofilnija primorska sveza uz obale jugozapadne Europe i Sredozemlja. Kod nas je uglavnom zastupljena južnobalkanskom zidnom zajednicom Asplenio-Umbilicetum horizontalis Hić. 1963, razvijenom na mediteranskim zidinama i ruševinama u sjevernoj Grčkoj i Dalmaciji do Kvarnerskih otoka.

Pokazatelji su: Umbilicus horizontalis, Capparis spinosa, Thelygonum cynocrambe, Cymbalaria pilosa i Asplenium petrarchae. U pripadnoj fauni istih zidina se ističu ptice gnjezdarice Delichon urbica, Hirundo rustica i kućni gušter Hemidactylus turcicus.

Južnobrdski Kentrantho-Parietarion

Južnoeuropska sveza Kentrantho-Parietarion (Br.Bl. 1964) R.Mart. 1969 (= Parietarion diffusae Br.Bl.) je kod nas najrašireniji tip ruderalnih hazmofita na starim zidinama, ruševinama i degradiranim zagađenim stijenama uz putove i naselja Dinarskog krasa, sa 3 pripadne zajednice većinom u submediteranu i fenskom zaleđu.

• Cheirantho-Parietarietum diffusae (Siss. 1941) Oberd. 1954: To je najsjevernija i siromašnija zajednica na starim zidovima srednje Europe, koja kod nas raste u sjevernoj i srednjoj Hrvatskoj, a rjeđe u crnograbovom pojasu sjevernog primorja. Pokazatelji su: Parietaria diffusa, Cheiranthus cheiri i Antirrhinum maius.

• Parietario-Linarietum cymbalariae Pign. 1953 je mezotermna submediteranska zajednica u sjevernoj Italiji i sjevernom jadranskom primorju: Istra, Slovensko primorje, pa oko Rijeke i Vinodol. Glavni su pokazatelji: Parietaria judaica, Vaillantia muralis, Cymbalaria muralis (Linaria cymbalaria s.s.) i dr.

• Kentranthetum rubri (Adam. 1911) Oberd. 1969 je kod nas najtermofilnija pripadna zajednica razvijena u srednjoj Italiji, Grčkoj i južnojadranskom primorju od Dubrovnika do Boke Kotorske. Pokazatelji su: Kentranthus ruber, Umbilicus rupestris, Veronica cymbalaria i Hyoseris radiata.

Primorski poljski korovi

Razred Chenopodietea Br.Bl. 1952. i red Chenopodietalia muralis Br.-Bl. (1931) 1936, obuhvaćaju eurazijsku korovnu vegetaciju obrađenih polja, većinom na plodnijem aluviju i flišu. Na burnim goletima kamenog krasa se nalazi samo odpornija pripadna sveza Chenopodio-Atriplicion tataricae Mucina (1988) 1990, koja obuhvaća nitrohalofite degradiranih alkalnih slatina s glavnim zajedničkim pokazateljima Atriplex tatarica, Chenopodium strictum i dr. Na zaklonjenim slanim obalama u uvalama kod nas rastu pripadne zajednice Atriplicetum litoralis Westh.& Beef. i Atriplici-Cirsietum arvensis Beef., a uz degradirane otvorene i izložene obale na lukobranima, rtovima i otocima pridolazi još i treća odpornija zajednica:

• Cynodonti-Agropyretum repentis Golub. 1986 raste kao niski nitrohalinski travnjak na vjetrovitom i zasoljenom aluviju od Crnog mora od Kvarnera, kod nas osobito uz luke i obalne ceste, pa na napuštenim priobalnim poljima koja za ljetne suše imaju izpucano tlo. Pokazatelji su: Cynodon dactylon (dominira), Agropyrum repens (diff.), Atriplex tatarica, Crypsis schoenoides i Lepidium latifolium.

Zagađene močvare, Calystegietalia

Ruderalni razred Artemisietea vulgaris Lohm.& al. 1950 i higro-nitrofilni red Calystegietalia sepium Tx. (1947) 1950 (= Convolvuletalia sepii Tx.), obuhvaća ruderalne visoke zeleni iz degradiranih i zagađenih močvara, jaraka i sl. Osim iduće tri sveze (Althaeion, Calystegion i Glycyrrhizion) koje rastu u obalnim zasoljenim močvarama, ostale tu izostavljene zajednice iz inih sveza rastu samo u panonskim i sličnim kopnenim močvarama.

Slatine Althaeion officinalis

Nitrohalinska sveza Althaeion officinalis Golub.& Mirk. 1986, razvija se na bazičnomu do slabo zasoljenom aluviju, uz stepske i primorske slatine Sredozemlja i jugoistočne Europe. Zajednički su pokazatelji Althaea officinalis, Angelica litoralis, Elymus pungens, Bolboschoenus maritimus ssp. compactus i Atriplex hastata.

• Kod nas je ta sveza većinom zastupljena zajednicom Althaeo-Calystegietum sepium (Tx.) Beef. 1964: To je nitrohalinska antropogena fitocenoza uz obale jugozapadne Europe do Jadrana, a uz Jadran je razvijena na priobalnim nasipima i zasoljenim hrpama smeća i raznog otpada. Pokazatelji su dominantna Calystegia sepium, Althaea officinalis, Cirsium arvense i diferencialna Agrostis stolonifera. Kod nas je ova česta npr. u delti Neretve i na otoku Krku.

Nitrohalofiti Glycyrrhizion glabrae

Glycyrrhizion glabrae Golub. 1986, obuhvaća stepske nitrohalinske zajednice na flišu i aluviju uz promjenjivu sezonsku vlažnost s ljetnom sušom oz ispucano poluslano tlo, posebno u slanim stepama i uz morske obale jugoistočne Europe i jugozapadne Azije. Kod nas je uz olujne obale i na otocima najviše zastupljena pripadna zajednica Cichorio-Lactucetum coriaceae Golub. 1986, proširena na obalnom laporu i flišu od Crnog mora do Kvarnera. Glavni su pokazatelji: Lactuca serriola ssp. coriacea, Glycyrrhiza glabra i Vincetoxicum acutum.

Zagađeni trstici Calystegion

Močvarna sveza Calystegion sepium Tx. 1947, koja se naknadno razvija degradacijom prirodnih trstika (Phragmition), kod nas obuhvaća par kopnenih zajednica npr. Cuscuto-Calystegietum sepii Tx. uz degradirane jarke u zaleđu, ali i dvije odporne zajednice olujnog aluvija na primorju:

• Arundino-Calystegietum roseatae (Tx.& Oberd.) Bolos 1962 je nitrohumidna zajednica degradiranih obalnih močvara na Sredozemlju, a kod nas raste u toplim mediteranskim močvarama dubrovačkog primorja (Ombla i dr.) i fragmenti uz manje lokve na jadranskim otocima. Pokazatelji su dominantna Arundo donax, Calystegia sepium ssp. roseata, Solanum maritimum (S. dulcamara ssp. marinum) i Eupatorium cannabinum ssp. syriacum.

• Calystegio-Phragmitetum isiacae Golub.& Mirk. 1986 je nitrohalinska zajednica degradiranih trstika uz riječna ušća i kanale oko laguna. Razvijena uz močvarne obale od Crnog mora do Dalmacije, a kod nas najviše u delti Neretve. Pokazatelji su dominantna Phragmites isiaca (= poliploid Ph. australis ssp. gigantea), Calystegia sepium, Carex riparia i Solanum dulcamara.

Antropogene šikare Robinietalia

Ruderalni razred Robinietea (Jurko) Had.& Sofr. 1980 i red Chelidonio-Robinietalia Had.& Sofr. 1980: To su antropogene naknadne šikare, sastavljene od mezotermnih i kserotermnih vrsta podivljaloga egzotičnog drveća, grmlja i lijana. Kao prvotno introducirane dekorativne vrste ili egzoti za pošumljavanje, ove su se dosad već u Europi i kod nas dobro aklimatizirale i odbjegle iz kulture, pa danas na degradiranim i zagađenim plohama uz naselja i putove, po dvorištima, smetištima i ruševinama tvore posebnu drvenastu vegetaciju, koja se zatim širi kao viši razvojni stadij nakon zeljaste antropogene vegetacija tipa Chenopodietea, Artemisietea i sl.

To su ruderalne antropogene šikare s egzotičnom polukserofitnom dendroflorom, najviše u submediteranu sjevernog Sredozemlja i u toplijim kontinentalnim područjima južne Europe. Glavni su zajednički pokazatelji pripadnih zajednica Robinia pseudacacia, Gleditsia triacanthos, Ailanthus altissima, Rubus corylifolius (R. dumetorum), Vitis labrusca, Armoracia rusticana, Iris X germanica (I. barbata) i diferencialna Urtica dioica. Kod nas su nađene najmanje 2 pripadne zajednice:

Šumice Aesculo-Platanetum

Aesculo-Platanetum acerifoliae (Stef. 1978) 1985: Ovo su kod nas rjeđe, mezotermno-ruderalne šumice na vapnenačkoj podlozi u degradiranim fenskim dolinama Dinarida, na sjeveru do Zagreba a uz Jadran samo na sjevernijem primorju, npr. kod Rijeke. Pokazatelji su: podivljali križanac Platanus X acerifolia (P. occidentalis X orientalis), Juglans regia i Aesculus hippocastanum (oboje podivljali izvan areala), pa još Cercis siliquastrum, Vitis vulpina, Narcissus pseudonarcissus i Dicrocephala sonchifolia.

Šikare Ailantho-Robinietum

Ailantho-Robinietum pseudacaciae (Neuh.) Gutte & al. 1987: To je najčešći, glavni prototip ove vegetacije i najsjevernija pripadna zajednica kontinentalnih ruderalnih šikara oko Panonije do srednje Europe, na flišnoj ili aluvialnoj podlozi uz smetišta, nasipe, ruševine i sl. Kod nas ova najviše raste po srednjoj i sjevernoj Hrvatskoj, a na primorju samo u Istri i Kvarneru. Podivljali pokazatelji su: Robinia pseudacacia, Ailanthus altissima, Gleditsia triacanthos, Amorpha fruticosa, pa lijane Humulus lupulus, Vitis labrusca, Vigna sinensis i u podsloju Armoracia rusticana i Solidago canadensis.

Fico-Ailanthetum altissimae

Fico-Ailanthetum altissimae Lov. (1975) 1984 ("Ailantho-Robinietum" auct.adriat. p.p. non Gutte; Kvarner: "žiròvine"): To je kserotermnija i odporna zajednica koja se optimalno razvija u olujnom submediteranu sjevernog primorja uz jače vjetrove, pa na Kvarnerskim otocima i dalmatinskoj obali većinom ramjenjuje kopneno-mezotermni Ailantho-Robinietum. Česta je Istri, Kvarneru, dalmatinskoj Zagori i Macedoniji, a fragmentarno i u najtoplijim naseljima zaleđa, npr. u središtu Zagreba po zapuštenim dvorištima i uz ruševine na Griču. Pokazatelji su dominantni Ailanthus altissima (opt.), pa podivljali Ficus carica, Parthenocissus quinquefolia, Tradescantia virginica i Iris X germanica.

Cupresso-Pinetum brutiae

Cupresso-Pinetum brutiae (Lakušić 1980) 1984: Ovo su kod u tvrdolisnom eumediteranu istočnog Jadrana najčešće i najodpornije, ruderalno-antropogenen šumice na jadranskim otocima i dalmatinskoj obali gdje podnose i jače jugo s posolicom. To su podivljale miješane čempresade u kojima dominira piramidalni čempres (Cupressus sempervirens cv. pyramidalis) i podivljali Pinus brutia, Acacia rhetinoides, Zizyphus lotus, Gomphocarpus fruticosus, Opuntia tuna, Cylindropuntia tunicata i Matthiola incana.

Acacio-Pinetum pinastri

Acacio-Pinetum pinastri (Lakušić 1970) prov.: To je još slabo proučena, južnija ruderalna šikara na sredozemnom flišu i silikatima, najviše iz istočne Grčke i sjeverozapadne Turske, a rjeđe kod nas fragmentarno u crnogorskom primorju i Konavlima do Dubrovnika. Glavni su pokazatelji ove termoacidne zajednice Pinus pinaster, Acacia decurrens, Opuntia stricta i dr.

• Ova i gornja zajednica (Cupresso-Pinetum) su po eumediteranskom sastavu znatno termofilnije i dijelom različite od inih gornjih kopneno-submediteranskih iz tipske sveze Ailantho-Robinion, pa te dvije vjerojatnije pripadaju inoj južnijoj svezi sredozemnih ruderalnih šikara (? Opuntio-Cupression prov.).

Poveznice

• WikiFlora Jadrana
• Jadranske odporne palme

Reference

Adapted and condensed compilation from Wikinfo, for sub-project WikiFlora Adriatica from the database of Herbarium Adriaticum (ADRZ - 1995): available by GNU-license.