Jugoistočna Europa

'Jugoistočna' Europa ili Balkanski "poluotok": Tzv. Balkanski 'poluotok' je povijesno i ideopolitičko područje 'jugoistočne' Europe tj. navodni "poluotok" tzv. 'Jugoistočne' Europe. Njegova poluotočnost je zemljopisno vrlo neodređena, jer znanstveno nema jasne granice koja se zato mijenja ideopolitički. Balkanski poluotok je tek noviji pojam uveden od 19. stoljeća (A. Zeune 1808.) i dobio je ovo tursko ime po planini Balkan, što Bugari i Srbi zovu Stara Planina koja ide kroz središnju Bugarsku i zalazi u istočnu Srbiju. Samo ime "Balkan" dolazi od turske riječi balkanar za planine, pa već odavna postoji druga planina Balkan i u Turkmenistanu. U antici se bugarsko gorje Balkan zvalo latinski Mons Haemus i ranije grčki Haimon oros, što vjerojatno dolazi od tračke riječi Saimon, u značenju "lanac". Takodjer i antičke zemlje oko te planine sjeverno od Grčke tj. danas Bugarska, Makedonija i Srbija su se ranije zajedno zvale Haemonia (= približno današnji Balkan).

Abstract

Southeast Europe or Southeastern Europe is a relatively recent political designation for the Balkan 'peninsula' states, also known as the Balkans. Writers such as Maria Todorova and Vesna Goldsworthy have suggested the use of the term Southeastern Europe to replace the word Balkans for the region, to minimize potential misunderstandings about the term Balkans having negative connotations and geographic inprecision. The use of this term is slowly growing; a European Union initiative of 1999 is called the Stability Pact for South Eastern Europe. The Balkans (often referred to as the Balkan Peninsula, although the two are not coterminous) is a political and cultural region of southeastern Europe. The peninsula has a combined area of 550,000 km2 (212,000 sq mi) and a population of over 50 million people. The Balkans are also referred to as Southeastern Europe. The region takes its name from the Balkan Mountains, which are uplifting from Eastern to Western Bulgaria and end at the border with Serbia, while the term "Balkan" itself comes from the Turkish word 'balkanar' meaning "a chain of wooded mountains". The ancient Greek name for the Balkan Peninsula was the "Peninsula of Haemus” (Χερσόνησος τοῦ Αἵμου, Chersónēsos tou Haímou; sometimes used in modern Greek), a name also deriving from the Balkan Mountains, named the Haemus Mountains in the period. The Romans considered the Rhodope Mountains to be the northern limit of the Peninsula of Haemus and the same limit applied approximately to the border between Greek and Latin use in the region. The Balkans are almost mountainous; the highest peak in the peninsula is Musala (2,925 m) in the Rila mountains of Bulgaria.

Zemljopisna omedjenost

Tzv. Balkanski "poluotok" se nalazi između Jadranskoga i Crnog mora, ali prava fizičko-geografska granica je prostor južno od spojnice: bugarski zaljev Burgas - albansko ušće Drima. Razlog baš takve granice je znanstveno jasan, jer su svi ini poluotoci oko Europe (i drugdje) omedjeni najkraćom fizičkom spojnicom 2 najbliža zaljeva na korijenu poluotoka: Apeninski (ušće Pada - Genova), Pirenejski (preko Pireneja), Skandinavija (Bijelo more - Finski zaljev), ...itd. Stoga su stvarno-geografski doista prave balkanske zemlje na tom poluotoku: Albanija, Makedonija, Grčka i Bugarska, ali tek rubno manjim dijelom još Crna Gora, Kosovo i južna Srbija. Sve ine zemlje koje se samo ideopolitički-nategnutno uvršćuju u tzv. Balkanski "poluotok" kao Rumunjska, Vojvodina, BiH, Hrvatska ili čak Slovenija, stvarno-geografski uopće nisu na tom poluotoku - osim tek ideopolitički krivo ubačene.

Slična je besmislica iz temeljnoga geografskog neznanja takodjer i tzv. "Jugoistočna" Europa: središnji meridian izmedju Atlantika i Urala, koji geometrijski stvarno dijeli Europu na zapadnu i istočnu, zapravo teče preko Krakova, Budimpešte, Osijeka, Kotora i Otranta. Stoga su Hrvatska i BiH zapadnije tj. nikako nisu na "jugoistoku" Europe, gdje po toj drugoj geografskoj definiciji u pravu jugoistočnu Europu doista pripadaju samo iduće zemlje: Crna Gora, Srbija, Kosovo, Makedonija, Grčka, Bugarska, Rumunjska, Moldavija i Ukrajina.

Iako se danas uvriježeni pojam "Balkanski poluotok" ili kraće "Balkan" za ovo zemljopisno područje Europe polako napušta i nova suvislija regija je 'Jugoistočna' Europa, i dalje ga neki auktori po tradiciji ideopolički uzimaju kao regiju pa postoji više idejnih definicija za ograničavanje tzv. Balkana. Na Zapadu se obično smatra kako taj Balkan sadrži barem dijelove Grčke, Albanije, Bugarske, Turske i nekih država bivše Jugoslavije, s ukupnom površinom od 550,000 km2 i 53 milijuna stanovnika.

Iako većina pravih stručnjaka negira postojanje Balkana kao suvislog zemljopisnog područja (zbog loše definicije polutoka), po nekima bi se navodno zemljopisna definicija Balkana (za razliku od inih poluotoka) idejno zasnivala na planinskim lancima, u koje spadaju Dinaridi, planina Balkan, Rodopi, Šar planina i Pindsko gorje. Njome su isključeni cijela Slovenija i Rumunjska, sjeverni dijelovi Hrvatske i Srbije, krajnji sjever Bugarske i južna Grčka. Cijela ta kopnena masa se ponekad naziva Balkanski "poluotok", pa ju na jugu, jugozapadu i jugoistoku okružuje Jadransko, Jonsko, Egejsko, Mramorno i Crno more. Iako zapravo nije riječ o nekomu pravom poluotoku, to se ime često nestručno zlorabi za širje područje jugoistočne Europe.

Takav poželjni pojam Balkana je osobito razvio i propagirao Jovan Cvijić zbog velikosrpske ekspanzije i balkanskog ujedinjenja. Najšira u nizu tih idejnih definicija prostranog Balkana je sa sjeverozapadnom granicom Soča-Krka-Sava, iako su sjeverozapadne granice Balkana upitne i vrlo maglovite, jer je tako rastegnuti prostor od Trsta do Istanbula čak širji od zapadne Europe. Većinom se dunavska i panonska ravnica više ne smatraju dijelom Balkana. Dapače, mnogi drže kako sve što je sjeverno od Save i Dunava - sjeveroistočna Slovenija, sjeverna Hrvatska (središnja Hrvatska i Slavonija), sjeverna Srbija (Vojvodina) i veći dio Rumunjske - nije Balkan, a drugi opet idejno hoće da čak i ta područja zajedno s Rumunjskom (bez Transilvanije) spadaju u Balkan.

Balkan zapravo nije toliko cjelina zbog planinskih lanaca koliko zbog slične i često nasilne novovjeke povijesti. Tu povijest prvenstveno obilježavaju nedavna stoljeća podčinjenosti ili borbe s Osmanskim Carstvom, kao i međusobni sukobi u 20. stoljeću. Pojam Balkana je ideopolitički obojen raznim negativnim značenjima: nasilje, vjerska i etnička nesnošljivost, sveopća zaostalost, korupcija i podijeljenost. U engleskom jeziku riječ balkanisation (balkanizacija) označava neizlječivu rascjepkanost i netrpeljivost između frakcija unutar neke skupine. Zato se taj pojam na rubnim područjima izvan poluotoka izbjegava i često smatra pogrdnim. U Hrvatskoj (i šire) se rabi pojam 'balkanska krčma', koji se proslavio zbog Krležine rečenice: "Kad se u balkanskoj krčmi pogase svjetla, onda sijevaju noževi."

Postoji još drugi neutralniji i geografski donekle bolji naziv za Balkan, a to je Jugoistočna Europa. Niti to nije pravi ni suvisli geografski pojam jer ne obuhvaća Rumunjsku, Moldaviju i Ukrajinu koje su stvarno na jugoistoku Europe. Taj se izraz koristi sve više, npr. inicijativa Europske Unije iz 1999. godine zove se Pakt o stabilnosti za Jugoistočnu Europu, a on-line novine Balkan Times preimenovane su 2003. godine u Southeast European Times. Podjela 'balkanskih' zemalja:

• Balkanske države se kulturno i gospodarski znatno razlikuju od inih susjednih područja. Zemlje koje su većim dijelom sigurno na balkanskom 'poluotoku': Albanija, Bugarska, Crna Gora, Grčka, Kosovo, Makedonija, Srbija.
• Rubne zemlje koje koje se samo manjim dijelom prostiru na Balkan: Hrvatska (Lika i dalmatinska Zagora), Slovenija (Pokupje), Rumunjska (Dobrudja), Turska (istočna Trakija).
• Ostale okolne zemlje koje uopće ne spadaju u Balkan ali su blizu pa su povijesno imale važnu ulogu u geopolitici, kulturi i povijesti Balkana: Austrija, Magjarska, Italija, Rusija, itd.

Prirodni resursi

Većinu balkanskih područja pokrivaju prostrani gorski lanci, od čega je uzrečica "brdoviti Balkan". Glavni su lanci Dinaridi u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori, koji se nastavljaju na Šarsko-Pindski masiv u Albaniji, Makedoniji i Grčkoj. Bugarska ima planinu Balkan i Rodope na granici s Grčkom, a najviši vrhunac je Musala u Bugarskoj (2925 m).

Klima je rubno mediteranska uz Jadransko i Egejsko more, polusuha šumostepska na istoku uz Crno more, dok je u unutrašnjosti umjerena kontinentalna. Sjever i gorja imaju sniježne i mrazne zime, uz vruća ljeta, a jugu su zime blaže. Na jugu, na obali i otocima rastu sredozemne tvrdolisne makije. U kontinentalnoj unutrašnjosti su tipične listopadne šume hrastova i bukve, a u planinama borovi i jela. Gornja visinska granica šume je oko 1800-2000 m. Tlo je općenito lošije osim u dolinama i sjevernim ravnicama, gdje su prirodni travnjaci, plodna zemlja i topla ljeta prikladni za oranice. U velikom dijelu na jugu je poljodjelstvo skromnije zbog planina, vrućih ljeta i loše zemlje, što pogoduje samo nekim poljoprivrednim kulturama npr. maslinama i vinovoj lozi.

Energetski izvori su dosta oskudni. Ima ugljena najviše u Bugarskoj, Srbiji i Bosni, a češća su ležišta lignita. Nafta je rjedja, iako postoje ležišta u Hrvatskoj, Srbiji, Albaniji i najviše u Rumunjskoj. Glavni energetski izvori su tu brojne hidrocentrale. Među sirovinama je najviše metalnih ruda: željezo je rjedje, ali neke zemlje imaju znatne količine bakra, cinka, kositra, kroma, mangana, magnezita i boksita, koji se dijelom izvoze.

Povijest i politika

Balkan je izravan kopneni put između Zapadne Europe i jugozapadne Azije, tj. u Malu Aziju i Bliski Istok, pa zato oduvijek ima veliku stratešku važnost. Nekoć je veći dio Balkana bio politički ujedinjen pod Bizantom i zatim Otomanskim Carstvom, a središte oba carstva je ležalo u Carigradu na Bosporu. Iako je ranije pod Bizantom kroz srednji vijek spadao u najnaprednije dijelove Europe, zadnjih pola tisućljeća pod Turcima je Balkan postao najmanje razvijenim dijelom kontinenta, jer se europska politika i trgovina okrenula Atlantskom oceanu, a Otomansko Carstvo je bilo razmjerno zaostalo i izolirano od glavnih gospodarskih tokova. Balkanske su zemlje počele stjecati neovisnosti od 19. stoljeća, pa je Balkanski savez 1912.-13. u Balkanskim ratovima odbacio Tursku do njezinih današnjih granica.

Prvi svjetski rat je izbio 1914. baš na Balkanu nakon atentata na nadvojvodu Franju Ferdinanda u Sarajevu. Nakon Drugog svjetskog rata, Sovjetski Savez i komunizam su nakon Turaka opet jako utjecali na dalje zaostajanje cijele jugoistočne Europe. Tijekom hladnog rata, većina balkanskih zemalja je bila pod komunistima. Ipak su Jugoslavija (1948.) i Albanija (1961.) raskinule sa Sovjetskim Savezom. Jugoslavija se više približila Zapadu i osnovala pokret nesvrstanih. Albanija se isprva okrenula Kini, a kasnije se posve izolirala. Jedine nekomunističke zemlje su tu ostale Grčka i Turska, koje su tada sve dosad bile članicama saveza NATO. Ovo područje je početkom 1990tih godina bilo teško pogođena ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, zbog čega je NATO intervenirao u Bosni i Hercegovini, na Kosovu i u Makedoniji.

Članstvo u EU

Dosad su sve balkanske zemlje većinom u razmjerno dobrim odnosima s EU i SAD. Pitanje Kosova i općenito Albanaca je još dijelom otvoreno i neriješeno. Grčka je članica Europske Unije još od 1981. godine, Slovenija, Magjarska i Cipar su to postali 2004. godine, a Bugarska i Rumunjska su ušle 2007. godine. Hrvatska je stekla status kandidata u lipnju 2004. godine. Makedonija je potpisala preliminarne sporazume s Europskom komisijom, ali službeno nije na popisu kandidata i ne zna se kada će biti primljena. Turska se prijavila za članstvo još 1963., ali sve dosad nije članica, iako su sklopljeni određeni carinski sporazumi. I ostale zemlje su izrazile želju da uđu u EU, ali se još ne zna kada će doći u obzir.

Pučanstvo Balkana

Glavni su balkanski narodi jugoistočne Europe: Grci, Turci, Srbi, Crnogorci, Bošnjaci, Makedonci, Bugari i Albanci. Ini rubni narodi su još dijelom: Slovenci, Hrvati, Rumunji, itd. Glavne religije su kršćanstvo (pravoslavlje i katoličanstvo) i islam.

• Pravoslavlje prevladava u ovim državama: Bugarska, Crna Gora, Grčka, Rumunjska i Srbija.
• Katoličanstvo prevladava u ovim državama: Hrvatska i Slovenija;
• Islam prevladava u ovim zemljama: Albanija, Kosovo i Turska.
• Mnoge balkanske zemlje sadrže veliki broj ateista zbog pola stoljeća komunizma.

Ine su države s izrazitom mješavinom vjera:

• Bosna i Hercegovina: islam, pravoslavlje, katoličanstvo;
• Cipar (otok): pravoslavlje i islam. Grci su uglavnom pravoslavci (70-72% otoka), Turci su uglavnom muslimani (28-30% otoka).
• Makedonija: Makedonci su uglavnom pravoslavci, Albanci su uglavnom muslimani.

Manjine

Etnopolitički odnosi balkanskih zemalja su osobito komplicirani, jer u većini pripadnih država postoje značajne manjine u povremenim sukobima.

• Kosovo: ima većinsko albansko stanovništvo, koje je uglavnom muslimansko. I Makedonija ima velik broj Albanaca. Trakija (pokrajina u istočnoj Grčkoj) ima muslimansku manjinu.
• Južna Albanija ima grčku pravoslavnu manjinu u pokrajini Sjeverni Epir.
• Sjeverna Grčka i jugozapadna Bugarska imaju makedonsku manjinu.
• Grčka ima albansku manjinu, koja se uglavnom sastoji od Albanaca koji su se doselili u 1990-ima, pa pravoslavnu skupinu zvanu Arvaniti, koja se naselila u Grčkoj tijekom srednjeg vijeka.

Balkanizacija

Balkanizacija je pojam koji označava proces raspada višenarodnih država u nacionalne države. Taj proces je određen etničkim, vjerskim i kulturnim osnovama uz vanjske nemire i nestabilnost. Taj pojam se koristi i za opis procesa propadanja ili raspadanja velikih političkih tvorbi. Temeljno načelo koje je omogućilo nastanak suverenih država, je pravo na samoodređenje naroda, koje je nastalo osobito pod utjecajem ideje bivšeg predsjednika SAD Woodrowa Wilsona. Pojam je izvorno nastao nakon raspada Osmanskog carstva tijekom 19. stoljeća i s kasnijim raspadom Austro-Ugarske nakon Prvog svjetskog rata. Postao je učestao za vrijeme ratova za raspad Jugoslavije u 1990-tima. Tada su stvorene nove države, uključivo i Kraljevinu SHS. Stvaranje SFR Jugoslavije je imalo potom za dalju posljedicu ratove u devedesetim godinama 20. stoljeća.

Kulturna balkanizacija je složeni proces kulturne kontaminacije raznim balkanizmima u jeziku, kulinarstvu, glazbi itd. Za razliku od inih klasičnih zemalja pravog Balkana gdje je to većinom posljedica turske vlasti, u Hrvatskoj je ovo tek naknadno započelo, uglavnom nakon 1. svjetskog rata u Jugoslaviji i nakon kraćeg zastoja 1990-ih, sada se opet pojačava. Vidi o tumu pobliže: Balkanizacija Hrvatske.

Balkanski Sprachbund

Balkanski Sprachbund (Balkanska jezična grupa ili Balkansprachbund) je ime za paralelne sličnosti u gramatici, sintaksi, rječniku i fonologiji, koje se nalaze u balkanskim jezicima što inače pripadaju raznim granama indoeuropskih jezika kao albanski, grčki, romanski i slavenski jezici. Iako je broj zajedničkih riječi koje njihovi rečnici dijele mali (osim zajedničkih turcizama), gramatike ovih jezika imaju dosta sličnosti, među kojima je zajednički defektni padežni sustav, gubitak infinitiva, težnja k analitizaciji i obilje turcizama> vidi jo[ pobliže Balkanski Sprachbund.

Jezici koji sadrže te balkanske sličnosti pripadaju u 5 različitih grana indoeuropskih jezika: albanski jezik, grčki jezik, indo-iranski jezici (romski jezik), romanski jezici (rumunjski, aromunski, megleno-rumunjski i istro-romanski), slavenski jezici: bugarski, makedonski, srpski (osobito torlački dialekt) i novohrvatski (osobito štakavska ikavica). Ipak nemaju svi ti jezici podjednak broj zajedničkih balkanskih crta, pa su po tomu podijeljeni u 3 grupe:

• Albanski, rumunjski, makedonski i bugarski imaju najviše zajedničkih balkanskih osobina tj. izrazito su balkanizirani.
• Srpski (najviše njegovi južni i istočni dijalekti) i grčki dijele s ostalima tek manji broj balkanskih osobina.
• Turski i novohrvatski (štakavski) - s ostalim jezicima uglavnom dijele samo rječnik i zamjenu infinitiva opisnim konjuktivom.
• Medju deklariranim katoličkim Hrvatima, u taj Balkansprachbund izrazito spadaju Janjevci i rumunjski Krašovani, pa dijelom donekle i štakavski ikavci, dok su uglavnom bez traga balkanizama naši kajkavci, čakavci, ikavski šćakavci (staroštokavci) i dubrovački jekavci.

Literatura

• Carter, Francis W., ed.: An Historical Geography of the Balkans, Academic Press, 1977.
• Fine, John V.A. 1983-1987: The Early Medieval Balkans: A Critical Survey from the Sixth to the Late Twelfth Century; The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest. University of Michigan Press, Ann Arbor.
• Jelavich, Barbara 1983: History of the Balkans. Cambridge University Press.
• Jelavich, Charles & Jelavich, Barbara 1963: The Balkans In Transition; Essays on the Development of Balkan Life and Politics Since the Eighteenth Century. University of California Press.
• Kitsikis, Dimitri 2008: La montée du national-bolchevisme dans les Balkans. Le retour à la Serbie de 1830. Avatar, Paris.
• Lampe, John R., and Marvin R. Jackson 1982: Balkan Economic History, 1550–1950: From Imperial Borderlands to Developing Nations, Indiana University Press,
• Mazower, Mark 2000: The Balkans; A Short History. Modern Library Chronicles. Random House, New York. ISBN 0-679-64087-8.
• Stavrianos, L.S.& Traian Stoianovich 2000: The Balkans since 1453. New York University Press. ISBN 978-0-8147-9766-2.
• Stoianovich, Traian 1994: Balkan Worlds; The First and Last Europe. Sources and Studies in World History. M.E. Sharpe, New York. ISBN 978-1-56324-032-4.

Poveznice

• Balkanski Sprachbund
• Balkanizacija Hrvatske

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license almost from WikiSlavia and Wikinfo.