Juraj Haulik

Juraj Haulik de Varalya (Trnava, Slovačka, 20. travnja 1788. - Zagreb, 11. svibnja 1869.) bio je prvi hrvatski kardinal i zagrebački nadbiskup, a takodjer hrvatski ban u 2 odvojena mandata. Premda rodom Slovak, postao je izraziti hrvatski domoljub i u tom pogledu je za Hrvatsku jedan od najzaslužnijih crkvenih velikodostojnika, nakon kardinala Alojzija Stepinca i Franje Kuharića. Bio je usmjeren protujugoslavenski i već rano je postao oštrim antimarksistom zbog čega je kroz 20. stoljeće u Jugoslaviji bio prešućen i potiskivan s etiketom navodnog 'klerofašista', a naši ljevičari i unitaristi ga tako tretiraju sve do danas.

Abstract

Juraj Haulik de Váralya (Nagyszombat - now Trnava, 20 April 1788 – Zagreb, 11 May 1869) was a Croatian cardinal in the Roman Catholic Church of Slovak ethnicity and the first archbishop of Zagreb. He was also acting ban of Croatia for two separate terms. He studied theology and philosophy in Trnava, Esztergom and Vienna. Haulik was proclaimed bishop after the death of bishop Aleksandar Alagović in 1837. In 1840 he began as acting ban of Croatia after the death of ban Franjo Vlašić. He introduced the Croatian language into schools and workplaces, as well as founding the Matica hrvatska in 1842. He was succeeded by the Hungarian ban Ferenc Haller. Haller carried on Magyarization in Croatia, including the banning of the Croatian banner name: Illyrians. A Croatian protest in 1845 was put out violently by Haller, leaving 30 protestors dead, and ending his time as ban. Haulik was again called to retake the post. Then the Croatian language was made official in Croatia-Slavonia from 1847. Some further autonomy did materialize for Croatia, as Haulik was proclaimed the first archbishop and metropolitan of Zagreb in 1852, and so the Catholic Church in Croatia became independent from Hungary. In 1856 he was also named cardinal. While he was an ethnic Slovak, he said this about his background: I was born a Slovak, but I will die a Croat.

Životopis

Teologiju i filozofiju je studirao u Trnavi, Ostrogonu i Beču. Zaslužan je za uvodjenje hrvatskog jezika u škole i javne poslove, za osnivanje Matice ilirske, a njegovim nastojanjem utemeljeno je Gospodarsko društvo Sv. Jeronima i uredio je park Maksimir. Zauzimao se za osnivanje osnovnih škola i novčano pomagao kulturne i dobrotvorne ustanove, a podupirao je i narodni preporod u Hrvatskoj i protivio se magjarizaciji. Imenovan je 1852. prvim zagrebačkim nadbiskupom i metropolitom, a 1856. i prvim našim kardinalom. Nakon smrti biskupa Aleksandra Alagovića, 1837. godine Haulik je došao na biskupsku stolicu i potom i potom je kao nadbiskup do smrti 1869. obavljao svoje pastirske dužnosti.

U Hrvatskoj će se historiografiji često naći ocjena kako je Haulik bio bečki čovjek, pa pouzdanik dvora i apsolutizma, ili pak u pozitivnom značenju zagovornik pred krunom kao nijedan hrvatski biskup prije ni poslije njega. On je to isprva bio, no došavši na uzavrelo hrvatsko tlo gdje će sav politički život biti usmjeren na probleme odnosa s Ugarskom, Haulik je znao iskorisititi trenutne uvjete, pa se stavio na stranu hrvatskog nacionalnog gibanja koliko mu je dopuštala njegova crkvena funkcija i omogućavala politička uloga kao namjesnika banske časti i zastupnika hrvatskih interesa na zajedničkim saborima. Namjesnikom banske časti bio je u razdoblju 1840. do 1842, pa opet od 1845. do imenovanja Josipa Jelačića banom 1848. godine.

Povijesno-politička uloga

Izmedju maksimalističke pravaške ideje samostalne i neovisne Hrvatske i minimalističke od 1860tih (nagodbenjaštvo i potom jugoslavensko ujedinjavanje), Haulik je zagovarao optimalističku usmjerbu koja želi najveću ostvarivu autonomiju unutar Habsburške Monarhije. Tako je već na nacionalnom Saboru 1861. Haulik proročki upozorio na "... na tragične pogube naroda: jugoslavizam koji se bez prolijevanja čovječje krvi i drugih mnogobrojnih nevoljah, a ni bez upliva evropejskih velevlasti poimence francezke, ruske i englezke, ne će moći dogoditi", kao i na komunizam koji "nije drugo nego nijekanje prava svojine", što bi zapravo "zaokrenulo vratom ne samo političkom nego i društvenom ljudskom životu". Haulik je zato uglavnom bio izbačen iz naše standardne (jugoslavenske) povijesti (I. Biondić 2010).

Tadanja crkva se potom do postanka Jugoslavije više usmjerila na južnoslavenstvo i strossmayerizam i stoga je kardinal Haulik naknadno postao povijesno nepoželjnom osobom, a Srbi i komunisti su Haulika obasuli klevetama, jer mu nisu mogli zaboraviti točne prognoze što ih je o njima i njihovu djelovanju prorekao. Za razliku od Strossmayera, predpostavljajući opstanak Monarhije kao srednjoeuropske države i njezino konfederalno preuredjenje, a duboko svjestan mogućih iskušenja novoga "balkanskog Babilona", Haulik je posve isključio jugoslavensku usmjerbu i još više ulogu Srbije u odredjivanju budućnosti Hrvata. Kao iskusni diplomat i realni političar, on je žestoki protivnik ujedinjenja hrvatskih zemalja "izvan Monarhije", što je ujedno bila i izvorna starčevićanska usmjerba (Biondić 2010: 63). Da se dogodilo ono što je Haulik svojim utjecajem želio provesti, nakon 2 svj. rata Hrvatska ne bi pretrpila genocid i povijesnu lobotomiju uz dubinsko pranje mozgova. Haulikove ideje optimalizma unutar Monarhije prihvatio je A.Starčević još 1878. i potom Frankovo pravaštvo, no ponudu maršala Borojevića da zaštiti Hrvatsku od srpske vojske nakon sloma Monarhije tzv. Hrvatski sabor 1918. je otklonio, izručivši tako Hrvate na nož koji ih je čekao od 1918. do 1945. godine i opet nakon 1990.

Javne zasluge Haulika

Juraj Haulik je predsjedao sjednicama Hrvatskog sabora kad je 1840. prihvaćen prijedlog o osnivanju narodnog kazališta i položio je dar od 1000 forinta, pa i kad je 1847. zaključeno da se "hrvatski jezik uzvisi na onu čast ... koju je do sada kod nas uživao latinski jezik". U političkim borbama izmedju Horvatsko-vugerske stranke i Ilirske narodne stranke priklanja se ovoj drugoj i 1842. povjerljivom okružnicom potiče svećenstvo da utječe na niže plemstvo u njezinu korist.

Pri raspravama na ugarskim i hrvatskim saborskim sjednicama od 1839. do 1847. traži obnovu Hrvatskoga kraljevinskog vijeća kao samostalne vlade uz uvodjenje narodnog jezika u javne poslove, gimnazije i Akademiju koju želi podignuti na razinu sveučilišta. God. 1848. u Beču je podupro Jelačićev izbor za bana, a zatim je materjalno pomogao njegovu vojsku kad je pošao na ustanike u Magjarskoj i na suzbijanje revolucije u Beču. U Hrvatskom saboru 1861. ne podupire povratak u uniju s Ugarskom, a odbacuje i ideje jugoslavenstva i panslavizma. Zbog svojih političkih stavova 1863. ulazi u Samostalnu stranku I. Mažuranića i politički se sukobljuje sa Strossmayerom, koji je na čelu liberalne Narodne stranke, protivne ulasku Hrvatske u Carevinsko vijeće i spremne na uniju s Ugarskom.

Stjepan Razum 2004. navodi: "Budući da ostrogonski nadbiskup uopće nije odgovarao na Haulikove prosvjede, zagrebački je nadbiskup pisao izravno Franji Josipu I. zalažući se za hrvatsko crkveno i nacionalno pravo. Kralj 25. listopada 1855. presudjuje u korist zagrebačkog nadbiskupa, čime je stvarno zaokružena i završena uspostava zagrebačke crkvene pokrajine. Stoga su potpuno neistinite povijesne ocjene da je nadbiskup Haulik, bez obzira što je bio stranac rodjen u Slovačkoj, bio austrijski čovjek koji je pomagao provodjenju apsolutizma u Hrvatskoj... I on je osobno zaslužan što je uspostavom Hrvatsko-slavonske crkvene pokrajine Crkva u teškim povijesnim okolnostima rascjepkanosti Hrvatske uspjela sačuvati jedinstveni hrvatski nacionalni korpus..."

Jedinstvo nacije na kulturnom, teritorialnom, crkvenom i političkom planu bilo je temeljna usmjerba Juraja Haulika. Za života je Haulik uistinu ispunio svoju zadaću, ali su to domaći izdajnici i srpski kulturni diverzanti kao uvozni Srbin Đuro Daničić (pravim imenom Đorđe Popović) i razni prodani mediokriteti omeli i upropastili. Nasuprot Hauliku su svoju štetnu misiju uspješno izvršili Rački i Strossmayer: uvodili su idejno i jezično srbohrvatstvo i to preko prvoga službeno prihvaćenog prijevoda Biblije, što je jezično ključni i najbitniji projekt nacionalne kulture. Zato se dosad uporno prikriva kako je Hrvat Katančić već ranije preveo hrvatsku bibliju ikavicom na predlošku Vulgate, ali je unitarni Strossmayer ipak pozdravio kasniji Kopitar-Karadžićev unitarni (BCS) prijevod, u duhu misijske svijesti zapadne "evangelikalne" struje.

Literatura

• Velimir Deželić 1929: Kardinal Haulik nadbiskup zagrebački 1788.- 1869.,Zagreb.
• Stjepan Razum 2004: Uloga i značenje nadbiskupa Jurja Haulika u uzdignuću Zagrebačke nadbiskupije, Zbornik Zagrebačka crkvena pokrajina, Tkalčić, knj. 5: 43-94, Zagreb.
• Ivo Biondić 2010: Kardinal Haulik - prorok jugoslavenske propasti. Družba braće hrvatskog zmaja, Zagreb.

Reference

Provisional condensed compilation from the above literature, and a minor stub in Croatian Wikipedia.