Kajkavsko-čakavski iskon

Kajkavsko-čakavski iskon: jezično i biogenetsko podrijetlo kajkavskih i čakavskih govornika. Još donedavna, dok su predslavenski arheonalazi ranih Prahrvata bili oskudni, a zajednička genetika indoeuropskih naroda skoro nepoznata, moglo se tek približno pratiti samo grube ukupne tragove mogućih Pahrvata iz antike i prapovijesti. Naprotiv je dotada razlučivanje ranijeg iskona po našim dialektima objektivno bilo nemoguće. Sada su sve jasnije biogenetske razlike naših dialektanih populacija, a sve su izrazitiji i pokazatelji za više uzastopnih doselidbi u Hrvatsku iz jugoistoka i sjeveroistoka, pa je danas već moguće barem približno ocrtati razlike u ranom postanku i oblikovanju hrvatskog pučanstva po dialektima.

Abstract

Origin of Kaykavians and Chakavians: Old lingual and biogenetic origins of Kaykavian and Chakavian speakers in Croatia.

Iskon hrvatskih kajkavaca

Bez obzira što su prvi kajkavski zapisi kod nas razmjerno kasniji od najstarijih čakavskih i potom ikavsko-štokavskih, već iz poredbene biogenetike kajkavca i iz arhajskih predslavenskih izoglosa u kajkavskim govorima, danas već moramo zaključiti da naši kajkavci imaju bar dijelom izravni rani kontinuitet još od ranoindskih Saraswata, napose od osebujnoga kositarnog doba Haraqwata s posebnim ranoarijskim pradialektom u Harauvatiji. Takodjer i pretci današnjih kejkafskih Varaždinaca su iskonom bliski modernim keikavskim Teherancima, izim jezičnih analogija – čak i po sličnomu genomskom spektru obje srodne populacije. Od svih Hrvata se baš kajkavci s njima najbolje preklapaju u biogenetskom spektru, a takodjer i u govoru imaju mnogo arhajskih izoglosa iz vedskog samskrita, po čemu su daleko iznad štokavaca. Uz te ranoindske oblike, u kajkavici je očigledno i veliko obilje prapovijesnih mezopotamskih izoglosa prikupljenih miješanjem i asimilacijom pri njihovoj antičkoj selidbi iz rane Harauvatije spram zapada, što je najizraženije u bednjanskoj i agramerskoj kajkavici. U gornjoj Posavini i Banovini je medju kajkavcima još jasno vidljiv antropološki i kulturno-jezični utjecaj staroperzijskih Segestana koji su tu stigli nakon Darijevog prodora na Balkan u 6. stoljeću pr.Kr.

Takodjer kada se usporedi omjer slavenskih i arhajskih baltičkih izoglosa u našim dialektima, baltičke su sličnosti najmanje kod čakavaca, osrednje u štokavštini (najviše iz litvanskog), a izrazito su naobilnije kod kajkavaca u 15-20% rječnika. U kajkavici su rjedje istočne litvanske izoglose, a puno obilniji zapadnobaltski arhaizmi iz izumrloga pruskog i yatwinskog jezika, koje su rjedje kod inih Slavena. Dapače i tipične starobaltske zamjenice kai, ikai, nekai, nikai isto su značajne i za naše kajkavce, nasuprot većini nekajkavskih Slavena (osim Slovenaca). Nadalje je znakovito da je kajkavica nakon slovenskog, medju svim našim dialektima izrazito najsličnija slovačkom jeziku, s kojim se većinom slaže po fonetici i oblicima deklinacije, konjugacije, pridjevske komparacije itd.- što je logično jer Slovačka leži u središtu ranije Bijele Hrvatske. Stoga je kajkavica gramatički ipak sličnija slovačkom jeziku negoli srpskomu, pa se teško može silom nagurati u nekakav “srbohrvatski dijasistem”.

Nadalje, i tanajski etnonim Horoathos iz antike na Azovskom moru danas najviše sliči na kajkavski oblik Horvat. Iz svega navedenog slijedi da veliki dio kajkavaca potječu izravno iz ranoiranske Harauvatye, odakle su se u antici nakon propasti Ahemenida negdje u Kristovo doba preselili na azovski Tanais, a potom su se preko Karpata na zapadu primiješali s baltičkim plemenima i tako u ranom srednjem vijeku konačno stigli do sjeverozapadne Hrvatske. Npr. zamjenicu kaj osim Slovenaca nemaju ini Slaveni, ali postoji u staroperzijskom klinopisu Ahemenida, pa još danas 120 milijuna Iranaca i Tadjika govore izmjenjeno kei – kao i naši Varaždinci.

U okviru najnovijih poredbenih, jezično-genetskih analiza kajkavaca za kajkavski rječnik srednje Hrvatske (Jen agramerski slovar – purgerska špreha zagrebečka, sisečka i petrinjska, Agram-Sisek 2008, s oko 30.000 riječi), uočeno je da su razmjerno najarhaičniji kajkavski govori očuvani oko Bednje, pa u srednjem Zagorju i na području Sisak-Petrinja. S ranohrvatskom etnogenezom je povezan i prahrvatski iskon imena grada Siska, za koji je nedavno izveden pouzdaniji izvor i približna godina postanka (M.N. Ćurić 1991.). U antičkom Perzijskom carstvu dinastije Ahemenida, prije Krista je unutar banovine Harauvatya na granici Irana i Afganistana živjelo rano pleme Harauvati-Segestâni u svojoj pokrajini Segestân oko velikog jezera Hilmend (= danas novoiranski vilayet Sistân). God. 514. pr.Kr. car Darije skuplja ogromnu vojsku u kojoj je i četa tih istočnih Segestâna, pa svi odlaze na zapad preko Bospora, gdje osvajaju Trakiju (tj. Bugarsku), sjevernu Grčku do Atene, Makedoniju, Kosovo i Sandjak. Potom se većina vojske povlači, a ini ostaju kao perzijska predstraža u Europi pa potom naseljuju Panoniju, uz ine i ovi iranohrvatski Segestani (Ćurić 1991).

Nova biogenetika nam sada pokazuje da su oko polovice ljudi iz okolice Siska najvjerojatnije potomci tih predslavenskih istočnih Segestâna, jer se izvan Dalmacije i Hercegovine, baš u srednjoj Hrvatskoj na području oko Siska i Petrinje nalazi razmjerno najviši udjel tj. preko 1/2 ovdašnje muške populacije sadrži naš specifični dinaro-kavkazki genom I-2 (Eu7), dok je tu slavenski R1b (Eu19) razmjerno najniži izvan Dalmacije. Slično genetici je to vidljivo i u staroj sisečko-petrinjskoj kajkavici, donedavna sa 7% staroperzijskih riječi. Ovi Harauvati-Segestani (tj. Prahrvati-Sišćani) izmedju god. 512. i 510, tj. krajem VI. st. pr.Kr. grade stari panonski grad Segesta koji je od 4. st. zapisan u grčkom obliku Segestike, a od god. 35. pr.Kr. osvaja ga car August i postaje rimska Siscia, kasnije od srednjeg vijeka je slaviziran u kajkavski Sisek, potom u Jugoslaviji kao balkansko-štokavski Sisak. Ime susjednog grada Petrinja najvjerojatnije je grčkog iskona od naziva petrîna = kamenolom i u tom obliku (Petrynia) je zapisana iz srednjeg vijeka. Isti taj čakavski naziv petrýna kaže se i danas npr. u Vrbniku i Komiži, a još u srednjem vijeku do Turaka susjedni čakavci su prevladavali uz Unu oko Bihaća.

Podrijetlo čakavaca

Gensko podrijetlo čakavaca zbog glasa «jat» danas sve više izgleda heterogeno i sadrži bar 2 etnogrupe različitog iskona. Zapadni poluikavski i ekavski čakavci u Istri i Kvarneru na jugu do Dugog otoka, genski i jezično bar dijelom potječu od prapovijesnih Liburna iz gornje Mezopotamije i Kurdistana oko ranoga grada Libbur. Potom su ovi Liburni doplovili na gornji Jadran iz prednje Azije pri velikoj selidbi tzv. “naroda s mora” u 12. stoljeću pr.Kr., a u srednjem vijeku su dijelom preslojeni iranohrvatskim selidbama preko jugoistočne Europe i od 10.- 12. st. su većinom slavizirani, iz čega nastaju zapadni čakavci Istre i Kvarnera. U njihovom su govoru izrazito obilni ranoanatolski, indoiranski i mezopotamski arhaizmi sve do 1/4 rječnika (pobliže: paralelni tekst - Yoshamya u ovom zborniku). Uz podjednak udjel dinarskog i istočnoeuropskog genoma po 1/3, na Kvarneru je unutar Hrvatske i najizrazitiji udjel levantskih tipova s istočnog Sredozemlja, što se tu dobro poklapa s obiljem jezičnih arhaizama iz Starog istoka.

Oblikovanje južnijih ikavskih čakavaca iz Dalmacije i Like je počelo na podlozi raznih ilirskih plemena a najviše Delmata s pretežno dinarskim genotipom, koji su potom u srednjem vijeku dijelom preslojeni doseljenim Slavenima, pa je kod tih južnijih čakavaca u govoru manji udjel mezopotamskih, indoiranskih i baltičkih arhaizama, a najobilnije su riječi slavenskoga i starobalkanskog iskona. Poseban slučaj su srednjodalmatinski otoci i primorska okolica Biokova: oko Biokova su u srednjem vijeku prevladavali čakavci koji su zbog Turaka izbjegli do Istre, ali su stari toponimi oko Biokova do danas dijelom čakavski. U srednjem vijeku je to primorje s otocima bilo nekršćanska (manihejska) «Pagania» u tzv. Neretvanskoj kneževini (ispravnije starohrvatski: Orontska banovina, Ž. Jakić 19996 – Ognjište 6), gdje je od 1130.- 1287. vladala predslavenska dinastija Khadziki (kasnije slavizirani kao Kačići) s neslavenskim imenima iranoidnih banova Maldukh, Kholman, Brenna, Sebenna, Tollen, Ossor itd. Nove biogenetske analize tu pokazuju izrazitu dominaciju dinarskog tipa Eu7/I1b na oko 3/4 ovdašnjih populacija uz neznatni udjel istočnoeuropsko-slavenskog tipa, ali s vidljivom nazočnosti mongoloidnoga srednjazijskog genoma npr. na Hvaru i Makarskom primorju.

Iskon štokavskih Hrvata

Štokavci su najmladja skupina medju Hrvatima i isto imaju heterogeni iskon. Jekavski štokavci nemaju uglavnom nikakve biogenetske niti jezične veze sa staroiranskim Harauvatima, jer većinom potječu od autohtonih balkanskih Vlaha koji su podrijetlom iz starobalkanskih Tračana. Naknadnim miješanjem pod pritiskom Turaka, nakon srednjeg vijeka su ovi većinom slavizirani, pa su preko vjere katolički Vlasi potom postali jekavski Hrvati, a pravoslavni Vlasi su dosad uglavnom prešli medju tzv. “prečanske” Srbe (Srbi – jekavci).

U biogenetskom pogledu, zamalo svi analizirani ikavski štokavci (slično čakavcima) uglavnom pripadaju našemu dinarskom haplotipu Eu7 (I1b) koji lokalno obuhvaća od polovice do 3/4 svih proučenih ikavaca kod nas pa je taj tip najobilnije nazočan kod dalmatinskih otočana, pa u zapadnoj Hercegovini kao i u ikavskoj Slavoniji (usp. u ovom zborniku novi rad o genetici Šokaca od I. Jurića). Nasuprot vlaških jekavaca, zapadni šćakavski ikavci biogenetski i jezično bar dijelom potječu od kurdskih Iranohrvata i to osobito oni u zapadnoj Hercegovini i dalmatinskoj Zagori. Njihov je biogenetski spektar s dominacijom dinarskog tipa vrlo blizak sjevernim delamitskim Kurdima iz plemena Dimili, a ikavski govor je i danas po rječniku i gramatici još dosta blizak istim delamitskim Kurdima srednje Anatolije (vidi paralelni rad A. Issa o genomu i jeziku Kurda u ovom zborniku). Stoga su pretci tih južnih ikavaca većinom doseljeni pri antičkoj provali Darijeve vojske u 6. st. pr.Kr., kada se pojavljuju kao Delmati (slični kurdskom Delamiti). Potom su ovi iseljeni Prakurdi u Dalmaciji i Hercegovini kroz srednjovjeke doselidbe dijelom slavizirani, ali su kulturno i nadasve biogenetski još održali obilne predslavenske značajke sve do danas.

Prema tome, praetnička podloga indoiranskih Harauvata je u Hrvatskoj dosad genetski i jezično najobilnije očuvana od Zagorja i Medjimurja do Istre i Kvarnera, dok je do danas autohtoni balkanski utjecaj s neznatnom ili nikakvom primjesom iz rane Harauvatije i manjim udjelom Slavena, najjače izražen medju središnjim jekavskim štokavcima, a šćakavski ikavci su prijelazna mješavina izmedju Iranohrvata, Slavena i balkanskih Vlaha.

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license, mostly from Wikinfo and Wikislavia.