Lička Plješivica, 1657m
Lička Plješivica, 1.657 m (jugo-srb. "Plješevica", izvorno-ikav. Plišivica, latin. Alpes Ferreae): - To je dinarska kraška planina u srednjoj Hrvatskoj dužine do stotinjak kilometara, a njezin manji sjeveroistočni dio nalazi se na granici s Bosnom kod Bihaća. Najsjeverniji niži vrh Plješivice je lički Medvjedjak (884 m) iztočno od Plitvica, a najviši je vrh Ozeblin (1.657 m) zapadno od Lapca, dok se glede najjužnijeg plješivičkog vrha razna shvaćanja dosta razilaze.
Prirodoslovno-geološki stručno u Plješivicu još sigurno pripada južniji vrh Kremen (1.591 m) u Lici, dok popularni planinarci u najširu tzv. "Plješivicu" najjužnije još pridodaju čak i posebni masiv Poštaka (Bilivrh 1.446 m) uz tromedju Dalmacije, Like i Bosne,- iako je ovaj geološki jasno i oštro razdvojen od ine Plješivice kanjonom gornje Une kao i drugačijom gradjom od dominantnih dolomita.
Sadržaj
Zemljopisni položaj
Plješivica se pruža smjerom sjeverozapad-jugoistok od Plitvičkih jezera do Knina i dijeli Liku od Pounja. Istočne strmine Plješivice padaju u duboki kanjon gornje Une, a na zapadnoj strani su Koreničko, Lapačko, Kamensko i Krbavsko polje. Na sjeveroistočnoj bosanskoj padini se spuštaju kamene potočne doline Melinovac, Skočaj i Zavalje, ter na ličkom jugozapadu kod Udbine Kozja draga.
Na sjeverozapadu se preko Plitvica nastavlja niža Mala Kapela (1.279 m), na sjeveru se preko Medvjedjaka i gornje Korane nastavlja kordunska Ljubčagora (938 m), a na jugoistoku je bosanska planina Vilica (1.654 m) u višem lancu Dinara-Kamešnica.
Važniji vrhunci
Najznačajniji su vrhovi Ličke Plješivice od sjevera na jug: Gola Plješivica (1.646 m) iznad Korenice i Plješivički kamen (1.616 m), pa najviši od vrhova Ozeblin 1.657 m, Rudilisac (1.611 m) kod Lapca, Kremen (1.591 m) iznad Bruvna, najjužniji Poštak (1.443 m) iznad Knina i još ini niži ispod 1.400m. Kremen i Poštak neki shvaćaju i kao posebne južnije planine.
Prirodne značajke
Lička Plješivica je kraško gorje, izgradjeno pretežno od mezozojskih karbonata iz jure i krede (uz manje werfenskih škriljevaca) i pripada dinarskom sustavu. Iz Krbavskoga i Koreničkog polja ponorničke rječice teku podzemno na istok kroz Plješivicu do Une, a na višem grebenu su česte špilje i kraške jame. Na gornjem grebenu su obilne oborine do 2.500 mm/god.
Biljni pokrov
Većina njezine površine na sjevernom i srednjem grebenu iznad 1300m pokrivena je gustom šumom bukve i jele, dok na jugozapadu pretežu travnati pašnjaci. Na istočnim padinama su zaštićeni prašumski rezervati Bijeli Potoci i Kriva Lisica, dok se ranije guste šume na zapadnoj padini nemilice sijeku.
Prve opise plješivičke flore objaviji su F. Waldstein i P. Kitaibel od god. 1802, a u 20. stoljeću je raslinstvo ličke Plješivice najviše proučavao prof.dr. Ivo Horvat. Tako na njezinim gorskim stijenama raste desetak posebnih endema, npr. crveni jaglac (Primula portenschlagiana), plješivički klinčac (Dianthus monanthos) i dr. U fauni sisavaca se ističu medvjedi, vukovi, kune, jeleni, veprovi, tetrijebi, itd.
Poviesne napomene
Najraniji poznati klasični naziv za noviju ličku Plješivicu bio je latinski Alpes Ferreae. Do 16. stoljeća za Ličku Plješivicu upotrebljavao se stariji srednjovjeki naziv Vražji vrtal (prije Hortus Diaboli). U doba turskih ratova je Plješivica zbog prometne neprohodnosti odigrala važnu ulogu kao prirodna obrambena prepreka, a hrvatski vojnici služili su se njenim usjecima i vrhovima za sprječavanje Osmanlijskog prodora na slobodan hrvatski prostor.
Nakon turskih provala i pustošenja su srednjovjeki ikavski čakavci oko Plješivice većinom izbjegli zapadnije, pa je potom Austrija tu pretežno naselila jekavske pravoslavne Vlahe. Danas se Plješivica nalazi većinom u Ličko-senjskoj županiji i južnim dijelom u Zadarskoj županiji. Zapadnim podnožjem duž Plješivice vodi cesta Slunj-Gračac, a na istoku uz Unu ide željeznička pruga Bihać-Knin, ter još desetak šumskih cesta do višeg grebena.
Reference
A condensed digest, partly loaded from Wikinfo (and a minor stub in Croatian Wikipedia) by GNU license.
