Manihejstvo (maniheizam)

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži

Manihejstvo (ili medjunarodno: maniheizam): - to je prielazna (hibridna) vjerska sekta, kao mješavina ranog kršćanstva i staroperzijskog mazdaizma. Razvilo se osobito od doba kasne antike pod Rimskim carstvom. Manihejstvo je klasično iransko vjerovanje koje se definira kao sinteza tj. mješavina tradicijskog perzijskoga vjerskog dualizma dobra i zla, primješanih s elementima ranog kršćanstva. Tu sintezu je uobličio perzijski vjerski učenjak Mani (Manichaeus) od 3. stoljeća po Kr.

Nastanak i učenje Manija

Pojava Manija kao vjerskoga i socialnog propovjednika poklapa se s utemeljenjem Novoperzijskog carstva i dinastije Sassanida, koja je vladala Iranom od god. 226. do arapske invazije 641.- 645. godine. Sasanidi su zaratustrizam (grčki - zoroastrizam) proglasili državnom religijom. Tim je institucionaliziranjem zoroastrizam postao ideologiom vladajućih slojeva Novoperzijskog carstva. Njegovi svećenici su opravdavali i branili politički poredak i socialne odnose u iranskom društvu. Sasanidi su uz oslonac na zoroastrizam, gušili socialni bunt i pokrete ugnjetavanih slojeva pučanstva i progonili ona vjerska učenja koja su propovijedala egalitarizam i odpor vlastima kao službenoj religiji i njenom vjeronauku.

Medju takva učenja je, pored kršćanstva svrstano i manihejstvo. Njegov tvorac Mani je osuđivao materialna dobra i ovozemaljska uživanja, propovijedajući istodobno asketski život. Po Maniju, spas svakog pojedinca ne ovisi od volje zoroastričke crkve, nego od njegovog osobnog života. To je izazvalo reakciju službene zoroastričke crkve, koja je pozvala Manija na javnu raspravu. On je prihvatio poziv na tu raspravu, nakon koje je proglašen odpadnikom od vjere predaka i bačen u tamnicu, gdje je 277. godine na okrutan način ubijen.

Dioklecianov progon pod Rimom

Manijevo učenje se nakon njegove smrti iz Perzije proširilo u okolne zemlje i Rimsko Carstvo, najprije u Maloj Aziji odakle je prešlo na Balkan i dalje u Europu. Rimski car Dioklecian je već 296. godine bio prisiljen izdati edikt kojim se osudjuje manihejstvo i odredjuje progon njegovih sljedbenika. On pritom iztiče kako su do njega kao imperatora, stigle viesti da su manihejci, "kao iznenadna kuga" provalili iz zemlje "neprijateljskih Iranaca" u Rimsko carstvo i tu prouzročili "brojne nevolje i tragedie" u želji da svrgnu velike bogove i odvrate "odabrani" rimski narod od svete im vjere. Od njih se treba čuvati, jer oni prijete da svojim "neljudskim postupcima" i "ludim iranskim običajima" zatruju "miroljubivi i nevini rimski narod", pa čak i "narode cijelog svijeta".

Dioklecian stoga naredjuje da se njihova imovina svugdje zaplieni, a njihove knjige spale. Unatoč žestokim progonima, Manijevo učenje se sve više širilo bosobito među obespravljenim slojevima pučanstva, kako na zapadu, tako i na iztoku Rimskog Carstva. Kasnijom invazijom različitih barbarskih plemena na Rimsko Carstvo, ter padom njegovog zapadnog dijela i ubrzanjem procesa feudalizacie stvaraju se mnoge neomanihejske sekte i pokreti koji se iz socialnog i vjerskog stanovišta opiru tom procesu. Oni su se zapravo odupirali ukmećivanju slobodnih seljaka, čime su stekli jaka uporišta među slavenskim i franačkim seljaštvom koje je potom preplavilo europske provincije Rimskog Carstva.

Manihejstvo izvan Rima i Perzije

Za razliku od službenoga Rimskog i Perzijskog Carstva, manihejstvo je bilo manjeviše prihvaćeno u inima vjerski tolerantnijim zemljama, koje su se nalazile u sklopu ili izvan ova dva moćna carstva. Prvenstveno su ga prihvatili niži slojevi društva koje je mučio državni poredak pa su u ovom učenju vidjeli izlaz iz teških životnih situacija u kojima su se nalazili. Tako su manihejstvo prihvatili u Egiptu, Indiji, Kini i na Tibetu.

Kako je manihejstvo imalo dosta sličnih dodirnih točaka s budizmom i hinduizmom, posebno je prihvaćeno u Kini i Indiji, pa na Tibetu i djelimice u Japanu. U ovim zemljama je steklo priličan broj sljedbenika, a posebno u Kini gdje su podizani lijepi, ali skromni hramovi, kako to Manijevo učenje nalaže. U Egiptu je manihejstvo potom nestalo, jer su se njegovi sljedbenici nakon muslimanskih osvajanja sredinom srednjeg vijeka stopili s Koptima. Manihejstvo se do danas održalo tek u Kini i to u nešto izmijenjenom obliku.

Manihejstvo u kršćanskom svietu

Manihejstvo u kršćanskom svijetu nije naišlo na odobravanje ni u kom smislu, pa je stoga poput svih inih hereza bilo podvrgnuto nemilosrdnoj inkviziciji. Kako je Mani propovijedao strpljivost u svim situacijama, njegovi sljedbenici su sve progone od kršćanskog svijeta stoički podnosili.

Ipak se manihejstvo polako i skromno širilo u svome pravom obliku, ali se zato iz njega razvila vrlo moćna i stabilna hereza - bogumilstvo, pa su pod njegovim utjecajem nastale i Crkva bosanska, katarsko, albigenško, babunsko, patarensko, valdeško i mnoga druga učenja. Sva ova učenja je Crkva vremenom uzpješno izkorijenila iz Europe. Tek je neznatan utjecaj još vidljiv u raznim protestantskim konfesijama kršćanstva.

Manihejski dualizam i asketizam

Mani je zagovarao i živio asketskim životom, susprezajući se od jela i pića, pogotovo od mesa i vina koje je kasnije izričito zabranio, istodobno propovijedajući vjeru u Boga kao svijetlu i pravu stranu manihejskog dualizma. Manihejski dualizam su činile dvije stranke: Bog i Sotona. Manihejski Bog je tvorac svega dobrog i duhovnog, a simbolizira ga svjetlost, dok je manihejski Sotona tvorac svega materialnog i zavodljivog.

Manihejci su život provodili teško radeći, ali su uvijek odvajali vrijeme za askezu i predano bogoslužje, istovremeno se susprezajući od jedenja mesa, pijenja vina i vodjenja ljubavi. Vjernici su se dielili na pročišćene pojedince i obične vjernike. Prvi su imali velike privilegije i bili su duboko poštovani i usluživani od običnih vjernika, pa su provodili život u skromnim samostanima. Mani je zabranio zaklinjanje, proklinjanje, iniciaciju u vjeru i posljednju pomast, jer je naučavao kako je svaki pojedinac podpuno i izričito odgovoran za svoje postupke pred velikim Bogom.

Mani je potvrdio postojanje života nakon smrti, ali ga nije izričito definirao, ostavljajući vjernicima neka ga individualno protumače i da se u skladu sa svojim tumačenjem ravnaju na ovom svijetu. U svome prijeziru prema materialnom je Mani zabranio izgradnju razkošnih i bogatih samostana i bogomolja, pozlaćivanje i izradu ikakvih skulptura, ter prikazivanje Boga i Sotone na slikama. Zbog toga su manihejski hramovi često jednostavni bez skulptura i s malo ili nimalo likovnih prikaza.

Manihejska umjetnost i kultura

Kako je Mani strogo zabranio izradbu skulpture i likovno prikazivati Boga ili Sotonu, njegovi su sljedbenici svoju želju za umjetničkim prikazima tema iz svoje vjere zadovoljavali slikajući freske koje su prikazivale prizore iz svakodnevnog i vjerskog života, ter pjevajući vrlo lijepe i melodične pobožne pjesme. Skulpture nisu izrađivali, a ako je prikaz Boga bio nužan, pokušavali su ga dočarati svjetlošću. Također nisu prihvaćali usporedbu prikaza i simbola Ahura Mazde sa svojim Bogom. Manihejci su bili vrsni majstori miniature, pa se u tome njihov uticaj ogleda ne samo na Orientu i u Aziji, već i u brojnim knjigama po Europi.

Kasniji izdanci manihejstva

Iz jakih uporišta među slavenskim i franačkim seljaštvom su se brojne neomanihejske sekte i vjerske zajednice održale u različitim oblicima i pod raznim imenima kroz cielo doba ranog feudalizma. Ponegdje kao što je to bilo u Bosni, njihove su pristalice pronašle način življenja s feudalnom državom, pa su se konstituirali kao hijerarhijski uredjena crkva.

Tako je u Bosni nastala nova državna religija tj. hereza, u povijesti poznata pod nazivom Crkva bosanska, koja je stoga tvorila dio ovog pokreta kojem su pripadali bogumilstvo na jugoistoku Balkana, pa razne dualističke hereze u južnoj Francuskoj i Italiji: patareni, katari, valdenzi, albižani i dr. Povijesničari su našli kako je na prostoru od Male Azije do Pirineja bilo 16 takvih prielaznih pokreta, među kojima je Crkva bosanska, sa svojim krstjanima i pristalicama, vjerojatno bila najbrojnija i najstabilnija.

Summary

Manichaeism (in modern Persian: آیین مانی - Āyin e Māni) was one of the major Iranian Gnostic religions. Originally it came from Sassanid Persia. Most of the original writings of the founding prophet Mani (Syriac: ܡܐܢܝ, ca. 210–276 AD) have been lost, but many translations and fragmentary texts have survived. Manichaeism was big between the third and seventh centuries. At its height it was one of the most widespread religions in the world. Manichaean churches and scriptures existed as far east as China and as far west as the Roman Empire. Manichaeism appears to have died out before the sixteenth century in southern China.

The original six sacred books of Manichaeism were written in Syriac Aramaic. They were soon translated into other languages to help spread the religion. As they spread to the east, the Manichaean writings passed through Middle Persian, Parthian, Sogdian, and ultimately Uyghur and Chinese translations. As they spread to the west, they were translated into Greek, Coptic, and Latin. The spread and success of Manichaeism were seen as a threat to other religions, and it was widely persecuted in Christian, Zoroastrian, and later Islamic areas.

Reference

Almost loaded from Wikipedias by GNU license.