Mijo Bzik
| Mijo Bzik | |||
|---|---|---|---|
| Nadimci | Miliša | ||
| Smrt | 21. lipnja 1945. Zagreb, SFRJ | ||
| Narodnost | Hrvat | ||
| Zanimanje | novinar, publicist i poglavni pobočnik NDH | ||
Mijo Bzik (Mučna Rijeka kraj Koprivnice, 13. rujna 1907. - Zagreb, 21. lipnja 1945.), novinar, publicist i poglavni pobočnik NDH.
Životopis
Rodio se 1907. u tadašnjoj Mučnoj Rijeci (danas je to samo naziv željezničke stanice za mjesta Velika Mučna i Reka) kod Koprivnice ter je završio staklorezački zanat. Politikom se počeo baviti 1928. kao jedan od osnivača Hrvatskog domobrana, lista Hrvatske pravaške republikanske omladine. Sbog organiziranja ilegalnih grupa zatvoren je i 1931. osudjen na kaznu zatvora koji je već izdržao u pritvoru pa je oslobodjen. Izlaskom iz zatvora emigrira u Madjarsku i dolazi k ustašama u logor na Janka-puszti. Potom odlazi u Italiju gdje postaje urednik i tiskar listova Grič i Ustaša, a 1934. Pavelić ga u Torinu imenuje poglavnim pobočnikom upravnih poslova u GUS-u. Jugoslavenske vlasti traže njegovo izručenje sbog navodnog sudjelovanja u atentatu u Marseilleu, al isu Talijani to odbili. S ostalim ustašama interniran je na Lipare. U prosincu 1937. uhićen je sa skupinom ustaša (proveo je 15 dana u talijanskom zatvoru), sbog navodnog pripremanja atentata na Milana Stojadinovića, predsjednika vlade Kraljevine Jugoslavie, za njegova posjeta Italiji. Kada je 28. ožujka 1941. Benito Mussolini pozvao Antu Pavelića u Italiju, u njegovoj pratnji bio je i Mijo Bzik.
Djelatba u NDH
Proglašenje NDH Bzik je dočekao u talijanskom izbjegličtvu. Zadnje boravište bilo mu je u Firenzi, iz koje je s Pavelićem 12. travnja 1941. otputovao prema Trstu. Tamo ih je čekalo 235 drugih emigranata te su potom svi zajedno došli u Zagreb u zoru 14. travnja. Bzik je u Zagreb došao u činu ustaškog poručnika ter je odmah nakon uzpostave ustaške vlasti postavljen za organizatorno-nadzornog povjerenika GUS-a s dužnošću ispitivanja izpravnosti rada ustaških dužnostnika u provinciji. Poglavnim je pobočnikom imenovan 9. srpnja. U Zagrebu je stanovao u današnjoj Ulici Andrije Hebranga kbr. 2 (tada Ulica kraljice Jelene), zajedno s obitelji M. Vutuca. Početkom 1942. postao je povjerenik za novinstvo pri Predsjedničtvu Vlade NDH. Odmah nakon preuzimanja dužnosti sastavio je "Okružnicu svim uredništvima novina u NDH", kojom je strogo odredio način izvješćivanja javnosti o dogodjajima u državi i svijetu. Od kolovoza 1942. glavar je odgojno ureda u Zapovjedničtvu Ustaške vojnice. Priredio je i popratio komentarima Pavelićeve govore Putem hrvatskoga državnoga prava. Od veljače 1942. član je Hrvatskog državnog sabora, a od studenog 1942. imao je čin ustaškog pukovnika. Ubrzo je postao i službeni povjestnik ustaškog pokreta. U Zagrebu je 1942. objavio dvije knjige: ustaška borba i Ustaška pobjeda. U prvoj knjizi obradjena je djelatnost frankovačke organizacie do Pavelićeva odlazka u emigraciu, a u drugoj djelatnosti ustaša u emigraciji i njihov povratak u Hrvatsku. U organizacijama ustaškog pokreta bio je zadužen za nadzor nad dužnostnicima. Ponovno je 20. srpnja 1943. imenovan poglavnim pobočnikom. Iste godine izašla mu je i knjiga Ustaška misao, a 1944. i ustaški pogledi (1928-1941-1944), u kojima je prikupio i komentarima popratio Pavelićeve političke misli i poglede. U listopadu 1944. postaje zapovjednikom PTB-a. U svibnju 1945. povlači se iz Zagreba sa ostalim dužnostnicima NDH prema Austriji kroz Sloveniju, ali ga zarobljuje JA. Od 8. do 11. lipnja saslušavali su ga službenici Ozne za Hrvatsku. Bziku je sudio Vojni sud u Zagrebu 20. lipnja. Osudjen je na smrt vješanjem, a presuda je izvršena sljedećega dana.
| ” | Poglavnik je jedini vođa hrvatskoga naroda i najveći čovjek naših vremena. On je za hrvatskoga vojnika svetost. Poglavnik Ante Pavelić najveći je Hrvat sviju vremena. On je osloboditelj hrvatske domovine i uzkrisitelj starodrevne Nezavisne Države Hrvatske. Njegov rad, njegova borba, njegove patnje, njegova strpljivost, cieli njegov život najsjajniji je prilog naše poviesti. Njegova je zasluga, da se je hrvatski narod nakon osam stoljeća otresao tuđinskih gospodara i da sada živi opet svoj na svome u uzpostavljenoj državi. Pojava Poglavnika je stoga od najveće poviestne važnosti za hrvatski narod. Poglavnik je jedini vođa, jedini autoritet. Samo on zapovieda, samo on ima pravo voditi državnu politiku. Svi su drugi samo njegovi vojnici, koji mu pomažu u izgradnji hrvatske države. Poglavnik je uviek do sada imao pravo, on ima pravo sada i imat će pravo i u buduće. Sve što on čini, makar to na čas nekome izgleda i nerazumljivo, sve je to u probitku Hrvatske i naroda, sve što čini – dobro je. | “ |
