Mile Budak

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
Mile Budak

Mile Budak (Sveti Rok, 30. kolovoza 1889. - Zagreb (Maksimir), 7. lipnja 1945.): prozaik, romanopisac i novelist, hrvatski političar, ministar vjere i prosvjete u vladi Nezavisne Države Hrvatske 1941-1945.

Abstract

Mile Budak (1889 - June 7, 1945) was a writer and Croatian nationalist, best known as one of the chief ideologists of the Croatian Ustaše movement, which ruled the Independent State of Croatia, or NDH, from 1941-45 and waged a campaign against its Serb, Roma and Jewish minorities, and against Croatian anti-fascists. As of August 2004, there were seventeen cities in Croatia which streets named after Budak. The archbishopric of Zagreb, declared at one point that it had no objection to the erection of a monument to this dead Ustaše. Croatian Radiotelevision aired a dramatization of Budak's autobiographical account of the 1915-16 Serb retreat through Albania. The official line was that Budak should be viewed as an important literary figure, independently of his controversial role in World War II.

Životopis

Gimnaziju je završio u Sarajevu, na Sveučilištu u Zagrebu odslušao poviest i zemljopis, a diplomirao i doktorirao pravne znanosti 1920. godine. Zatvaran je 1912. godine zbog Jukićeva atentata na Cuvaja, a potom 1914. godine mobiliziran u austrougarsku vojsku. Godine 1915. zarobljen i sa srpskom vojskom prelazi u Albaniju. Od 1920. godine zapošljava se kao odvjetnički pripravnik kod Ante Pavelića. Počima i politički djelovati u HSP-u, te postaje članom gradskog zastupstva u Zagrebu. Uređuje pravaški orientirana glasila «Hrvatsku misao», 1924, «Hrvatsko pravo» (1924— 32). Godine 1932. na njega je pokušan atentat od strane velikosrpske kamarile, nakon čega je emigrirao u Italiju. Godine 1938. vraća se u Zagreb i pokreće tjednik «Hrvatski narod», koji će banovinske vlasti 1940. zabraniti, a Budaka zatvoriti. U vladi NDH bio je ministar bogoštovlja i nastave, zatim ministar vanjskih poslova te poslanik u Berlinu (1941-43). Nakon rata partizansko- komunistički vojni sud osudio ga je na smrt, ali su bez suđenja poubijali cijelu Budakovu obitelj. Zajedno s ostalim članovima hrvatske vlade likvidiran je u Maksimirskoj šumi i pokopan u zajedničkoj grobnici čija je lokacija sve do današnjeg dana nepoznata.

Književna djela

U književnosti se pojavljuje u razdoblju od 1930. do 1945. godine djelima koja se temelje na nacionalnoj tradiciji, narodnoj kulturi i hrvatskoj problematici. U tom razdoblju on je jedan od najplodnijih prozaika, tako da neki kritičari to razdoblje nazivaju «Budakovim vremenom». Njegovo plodno književno stvaranje može se grupirati u tri tematske cjeline:

  • Prvu čine memoarska i autobiografska djela San o sreći, I.-II., 1940.; Na vulkanima, I.-II., 1941.; Ratno roblje, I-II, 1941-42.), iz kojih se mogu izčitati ne samo njegova osobna iskustva, nego i šire društveno-političke prilike u tadanjoj Jugoslaviji, s mnogo psiholoških profila.
  • Drugi veliki tematski ciklus Budak posvećuje zagrebačkoj sredini sa snažnim društveno-kritičkim promatranjem: Raspeće, 1931.; Na ponorima, 1932; Direktor Križanić, 1938.; Rascvjetana trešnja, I-IV, 1939. Ti su romani kritike malograđanske svijesti, ali s naglaskom na etičkim i moralnim vrijednostima i s osjećajem za socialnu pravdu. Takva se orientacija podudara s obnovom kršćanske duhovnosti u Hrvatskoj 30-ih godina 20. stoljeća. Po nekim kritičarima Budak prethodi «socijalnoj literaturi», pa su njegova djela usporediva s Krležinim romanima iz istih godina.
  • Treći tematski ciklus, koji problematizira ličko selo i seljake, zacielo je najpoznatiji i umjetnički najzreliji dio Budakova rada. U tom ciklusu jednu cjelinu čini nedovršen «roman—grozd» Kresojića soj, I-III (1944-45.), koji je trebao obuhvatiti šest romana, a drugu, važniju, njegov najznačajniji roman Ognjište, I-IV, 1938., napisan u ciglih 43 dana u Italiji, pa zbirke novela Pod gorom, 1930., Opanci dida Vidurine,1933. i Privor, Vučja smrt, 1941.

U svojoj ličkoj sagi Budak tematizira ličko selo i ljude kao malu, zatvorenu i izoliranu cjelinu. Opisuje kulturnu, antropološku, civilizacijsku kršćansko-patriarhalnu zajednicu u procesu njezina razpadanja i osiromašenja, što znači i rasapa njezinih tradicijskih vrijednosti. On upućuje na nekoliko temeljnih sastavnica. Na prvom je mjestu tlo, zemlja kao pra-element vitalističkih sokova, drugi je osjećaj pravde, dakle etički problem, treći je ukorienjenost u narodnoj kulturi i četvrti — obitelj kao osnovna prastanica života. U novelama Budak iskazuje dobru psihološku karakterizaciju likova i ličkoga narodnoga života, njegove neposrednosti i autohtonosti, s jezično lokalnom obojenošću, usmenonarodnim stilom (poslovice, anegdote) i završnim poentama, u tradiciji realističke stilske fakture. No, roman Ognjište ima i svoj alegorijsko-simboličan plan slojem «preslikavanja» arhetipske strukture hrvatske supstancije: arhetip majčinstva, arhetip ognjišta/kuće/doma, kršćanskog žrtvovanja, ženske oplodnje i arhetip mučenice žrtve i naposljetku arhetip arhajsko-antejske uloge i veličine zemlje, čuvane prastarim patriarhalnim etosom, za čije je održanje sve dopušteno.

Književna vrijednost

Književna vrijednost Budakova je neprijeporna, no upitno je koliko je njegov diskurs intrigantan za suvremenoga čitatelja. Često uspoređivan s "mitskim realizmom" Wladyslawa Reymonta ili ruskih pripovjedača kao što je Šolohov, Budak je doživio progonstvo iz hrvatske književnosti tijekom jugokomunističke samovlasti. No raspad komunizma i Jugoslavije, koji su obnovili interes za Budakovo djelo već zbog arome prije zabranjenoga voća, dosta je splasnuo jer moderna čitateljska publika dijelom više nema dosta sluha za epopeje i regionalne mitove. To nije umanjivanje piščeve vrijednosti, nego jednostavna konstatacija da je Budak po svojoj poetici donekle stran suvremenom senzibilitetu. Od njegovih djela, možda najčitkija ostaje autobiografska proza Ratno roblje, u kojoj je izuzetno dojmljivo opisao svoje povlačenje kao austrougarskoga dočasnika sa srpskom vojskom preko Albanije.

Političko djelovanje

Budak je kao političar kontroverzna pojava i nema naznaka da će se raspaljene strasti oko njega brzo stišati. Povod cijeloj, često zapjenjenoj raspri oko njega je Budakov status i uloga u doba NDH. Ovdje se ukratko daju samo ključne teze suprotstavljenih strana i ocjena cijele polemike.

Mile Budak bijaše jedan od osnivača ustaškoga pokreta, a u doba NDH ministar i doglavnik. Politički protivnici Budakove rehabilitacije navode da je on bio potpisnik rasnih zakona na temelju kojih je vršen progon i dijelom fizičko istrjebljenje velikoga broja ljudi, napose Srba, Roma i Židova. Također oni navode Budakove radikalne izjave (npr. onu o tomu da trećinu Srba treba pobiti, jednu pokrstiti, a jednu iseliti), kao i njegova visoka pozicija u NDH, koja je ideološki okarakterizirana kao "zločinačka tvorevina", pa je po toj vizuri, Budak automatski postao ratni zločinac. U mekšoj inačici, teza je da ako Budak i nije direktno naredio ni jedan zločin, nije ništa učinio da se masovni zločini spriječe, pa je već time ratni zločinac.

Protivne tvrdnje se mogu svesti uglavnom na sljedeće: Budak je žrtva prvo srpskog rojalističkog, a potom komunističkoga terora (opet u srpskom ruhu). Njegovo sudjelovanje u vlasti NDH nije bilo ni od kakvoga presudnoga značaja jer je NDH bila uglavnom marioneta Mussolinijeve Italije i Hitlerove Njemačke, a sami rasni zakoni, koji su postali glavna stigma na Budaku, nametnuti su izvana od strane nacističkih prvaka (uz osobno Budakovo protivljenje), pa je činjenica Budakova potpisa u cijeloj situaciji nevažna: potpisao on bilo što ili ne, to nije imalo utjecaja na tijek dogodjaja. Sam Budak nije orkestrirao ni organizirao nijedan nasilan čin, a vlast mu je, unatoč pompoznoj tituli doglavnika, praktički bila samo formalna već od 1941. Nadalje, Budak je zaštitio niz za ustaški poredak nepoćudnih ljudi (npr. Miroslava Krležu), a samo sudjelovanje u vlasti koja je počinila niz zločina nije kriterij ni za kakvu osudu. Komunistička jugoslavenska vlast je počinila, po više statistika, još veći broj zločina, pa njeni dužnosnici nisu stigmatizirani kao ratni zločinci po tom automatizmu.

Zaključak

Pogledaju li se ovi argumenti, dosta je lako vidljivo da Budakovi protivnici demoniziraju njegov stupanj krivnje sa slabašnim argumentima. Vjerojatno je najbliži istini Ivo Petrinović, povjesničar koji je proučavao Budaka kao političara, da bi nakon poraza NDH, u normalnim demokratskim okolnostima Budak vjerojatno bio suđen tek na nekoliko godina zatvora - no, ni u kom slučaju na smrt. Dublji značaj sporova oko Budaka kao političara je u sljedećem: radi se o vrjednovanju ustaškoga pokreta, kao i komunizma i imperijalnih liberalnih demokracija, te stupnja zločina koje su ti sustavi počinili. Budući je tu dosad vladalo mišljenje koje uglavnom previđa ili umanjuje zločine komunista i liberalnih imperijalista, a potencira zločine desničara i nacionalista - Budak je dosad uglavnom bio razglašen kao "ratni zločinac" i griješnik navodno veći od Tita ili Trumana.

Glavna djela

  • Pod gorom, 1930.
  • Raspeće, 1931.
  • Na ponorima, 1932.
  • Opanci dida Vidurine, 1933.
  • Direktor Križanić, 1938.
  • Ognjište, I.- IV, 1938.
  • Rascvjetana trešnja, I.-IV, 1939.
  • San o sreći, I.-II., 1940.
  • Na vulkanima, I.-II., 1941.
  • Privor. Vučja smrt, 1941.
  • Ratno roblje, I.-II, 1941.- 1942.
  • Kresojića soj, I.-III, 1944.- 1945.

Literatura

  • Ivo Petrinović: Mile Budak - portret jednog političara, Split 2002.

Reference

Compiled and adapted by GNU-license, mostly from WikiSlavia and partly Croatian Wikipedia.