Mjesec kod Hrvata

Mjesec kod Hrvata: čakav. misec, kajkav. mesec, latin.+ talij.+ ruski: luna, engl. Moon, njem. Mond. Hrvati i osobito čakavci i kajkavci imaju na svijetu razmjerno najbogatije pučko nazivlje za mnoge okom vidljive detalje Mjesečeve površine (selenografia), Zato takodjer u Europi imamo i najbogatiju tradicijsku mitologiu s svezi Mjeseca, pa od starine čak i naš posebni pučki 'horoskop' po mjesečevim mijenama (selenoskop), bitno različit od inih Sunčevih horoskopa u svijetu i u pomodnim tiskotinama.

Mjesec je jedini prirodni satelit u orbiti oko Zemlje i ujedno najbliže nebesko tijelo, udaljeno u prosjeku 384.400 km, tako da svjetlost s Mjeseca na Zemlju stiže za 1,25 sekunde. Mjesec spada medju velike satelite Sunčevog sustava, gdje je razmjerno najveći u omjeru spram svoga matičnog planeta. Mjesec se giba oko Zemlje po eliptičnoj stazi srednjom brzinom od 1,02 km/s i prelazi dnevni luk od 13 stupnjeva i 10 minuta.

Mjesečeva staza podliježe jakim temperaturnim vibracijama koje uzrokuje Sunce, pa se nagib staze prama ekliptici kroz 173 dana mijenja od 5 stupnjeva do 5 stupnjeva i 18 minuta. Mjesec je čvrsto nebesko tijelo promjera 3473,3 km, pa je po površini 14 puta manji od Zemlje, po obujmu 50 puta, a po masi 80 puta. Ubrzanje sile teže je na Mjesecu 6 puta manje nego na Zemlji. Oko svoje osi se obrne za 27 dana, 7 sati i 11,5 sekunda (siderički mjesec) tj. brzina rotacije je jednaka brzini orbitiranja pa je zato prama Zemlji okrenuta uvijek ista strana Mjeseca.

Abstract

Moon in Croatian culture: A survey of the astronomy, topology and history of the Moon is offered, including also the detailed folk toponyms (selenography) of medieval origin in Adriatic islanders for many visible details on Lunar disc, and related use of an old Lunar horoscope (selenoscope) in traditional regional astrology.

Ime i tradicije

Stari mediteranski učenjaci-filozofi u antici i europskom srednjem vijeku su većinom rabili za nebeski Mjesec starogrčki naziv Selene i latinski Luna, pa su ga jezično jasno razlikovali od vremenskog mjeseca (lat. mensis). Od tih antičkih imena su nastali i medjunarodni stručni pridjevi u vezi Mjeseca: lunarni (eng. lunar = Mjesečev) i seleno- (predmetak za mjesečeve pojave), npr. selenografija = zemljopis Mjesečeve površine. Slično ih imenom razlikuju i noviji romanski i germanski narodi: npr. engl. Moon i month, njem. Mond i Monat, franc. lune i mois, talij. luna i mense, etc.

Jedino kontinentalni slavenski narodi koji su tradicionalno su bili slabiji u pomorstvu i astronomiji, većinom imaju podjednake nazive za nebeski i vremenski mjesec pa nebeski Mjesec razlikuju tek po velikom početnom slovu. Slavenske su iznimke po boljem razlikovanju jedino Rusi i naši čakavci koji su zbog tisućljetnog pomorstva oduvijek jači i u praktičnom poznavanju neba: ruski mesjac = vrijeme i luna = nebeski mjesec, a čakavski misec = vrijeme i luna = Mjesec na nebu. U vezi s tim tradicijama je i primjenjeno poznavanje Mjesečeve površine, ter mitske tradicije o Mjesecu koje su u Europi razmjerno najizrazitije baš kod naših čakavaca i tek dijelom kod kajkavaca, ali je izrazito oskudno nepoznavanje Mjeseca kod štokavaca (Šemudvarac 1946, Mužić 1997, Yoshamya 2005).

Mitovi i selenoskop

U politeističkim svjetonazorima raznih starih naroda pa i novijih urodjenika, Mjesec je često bio personificiran u kultu posebnog božanstva s raznim praktičnim funkcijama. Osim toga, kod naših jadranskih čakavaca i dijelom šćakavskih ikavaca u zaledju, Mjesec je dobio specifičnu astrološku funkciju našega domaćeg selenoskopa, koji je bitno različit od inače raširenoga (i danas pomodnog) Solarnog horoskopa po zviježdjima zodiaka kod drugih naroda.

Poznati pomodni horoskop je povezan s gibanjem Sunca kroz mjesečna zviježđa, pa se zato u etnologiji još naziva i solarni horoskop. Međutim, s povijesnog gledišta je taj međunarodni tip horoskopa u našim krajevima razmjerno mlađa pojava i prvo ga nalazimo u gradovima pod inozemnim utjecajem, ali se danas kroz medije širi i po selima. Naprotiv, još u donedavnoj povijesti (a u zabitnim selima sve dosad) postoji i drugi prastari, izvorno domaći tip našega lunarnog horoskopa ili selenoskop koji je u Hrvatskoj prvi proučio u svojoj disertaciji već dr. M. Šemudvarac (1946), a pobliže su to još razjasnili prof. M. Lovrić (1998) i dr. I. Mužić (1991, 2001).

Bitna je značajka toga prastarog domaćeg selenoskopa, da je sudbina ljudi prvenstveno određena njihovim rođenjem u određenim Mjesečevim fazama kroz 52 tjedna u godini, pa njegovi korisnici drže da je on 'precizniji' od standardnog horoskopa s 12 mjeseci. Ovaj se na jadranskim otocima, dalmatinskom kopnu i Hercegovini sve do Žumberka, rabio već dva tisućljeća što potvrđuju npr. mjesečeve faze i ini simboli kod nas uklesani na stećcima, stijenama i u pećinama, npr. na otoku Braču s reljefima mjesečevih faza. Kulturna posljedica tog intenzivnog praćenja i stalnog promatranja Mjeseca je također da se u Hrvatskoj očuvalo najdetaljnije na svijetu, domaće pučko nazivlje čak za desetak vidljivih detalja na površini Mjeseca, što je dijelom baština toga tradicionalnog domaćeg selenoskopa.

Naša pučka selenografija

Većina naroda na Mjesečevoj plohi tradicionalno su imenovali tek malobrojne ili nikakve posebne detalje na vidljivom disku Mjeseca. Mjesec je kod nas jedino nebesko tijelo na čijoj pjegavoj površini personificiranoj kao lice, kajkavci i čakavci imaju podrobnije nazive za desetak glavnih vidljivih pojava. Zato je lunarna topografija ili pučko nazivlje za okom vidljive detalje na Mjesecu kod nas bogatije negoli igdje u Europi. Glavna iznimka za staru topografiju mjeseca (selenografija) su naši kajkavci i čakavci, koji zbog čestoga, dugotrajnog i detaljnog promatranja Mjeseca za prognoziranje selenoskopa i za pomorske primjene, već niz stoljeća tradicionalno imaju čak 12 arhajskih i detaljnih selenografskih toponima srednjovjekog iskona za sve donekle vidljive detalje po bistroj noći na personificiranoj površini Mjesečevog diska, - koji su u svijetu tek nakon 17. stoljeća dobili i službena astronomska imena:

• Mare Serenitatis + Tranquilitatis (zajedno): čakav. Oke, kajk. Okeca
• Mare Tranquilitatis: čak. Šujeoko, kajk. Leve-okeco
• Mare Serenitatis: čak. Dritoko, kajk. Desne-okeco
• Mare Fecunditatis: čak. Škanýca, kajk. Ličeko
• Mare Crisium: čak. Plisýna, kajk. Plešina
• Mare Nubium: čak. Ušti, kajk. Gubec
• Montes Apennini: čak. Nozdre, kajk. Nosek
• Crater Tycho (jedini vidljiv kao pjega): čak. Mićýna, kajk. Pirgáča
• Mjesečeve faze (čakavski i kajkavski):
  • Mladjak: čak. Mina, kajk. Zmena
  • Prva četvrt: čak. Kvarat, kajk. Frtalj
  • Uštap-pun mjesec: čak. Užba, kajk. Vužba
  • Zadnja četvrt: Trikvarat, kajk. Trifrtalj
• Mjesečina (sjaj): čak. misećina, kajk. mesečina
• Aureola - halo oko mutnog Mjeseca: čak. kolobar, kajk. ring

Mjesečeve mijene

Zbog stalnog mijenjanja položaja prama Suncu i Zemlji različito je osvijetljen, pa se sa Zemlje mogu uočiti četiri faze:

• Mlađak
• Prva četvrt (vidljiva navečer)
• Pun Mjesec: štok. uštap, čakav. užba, kajk. vužba
• Zadnja četvrt (vidljiva pred jutro)

Vrijeme od 29 dana, 12 sati, 44 minute i 3 sekunde između uzastopnog ponavljanja Mjesečevih faza nazvano je sinodičkim mjesecom. Mjesečeve su mijene posljedica okretanja Mjeseca oko Zemlje. Ovo gibanje se može pratiti svakim danom i pri tome se uočiti da Mjesec putuje od zapada na istok i to u približno istom pojasu kao Sunce i svakim danom se pojavljuje i nestaje kasnije. Ovo gibanje Mjeseca mijenja i međuodnos položaja Sunca, Zemlje i Mjeseca.

Kad se Mjesec na svojoj putanji nađe u blizini Sunca, više se ne vidi pa se tada zove mladi Mjesec ili mlađak, a moguće ga je vidjeti idućih večeri po zalasku Sunca kao tanki srp na nebu. U slijedećih sedam dana Mjesec postupno dolazi u položaj gdj4e je vidljiv u odnosu na Sunce pod pravim kutom i tad mu je vidljiva desna osvjetljena polovica kojom je okrenut prama Suncu, što je tzv. prva četvrt. Potom se njegova osvjetljena strana svaki dan povećava dok se 14,5 dana od mladog Mjeseca ne nađe na suprotnoj strani od Sunca.

Tad je potpuno osvijetljena strana prama Zemlji što se zove puni Mjesec (štokav. uštap', čakav. užba, kajkav. vužba). Zatim se osvijetljena strana postupno smanjuje i pritom se Sunce nalazi s lijeve strane pa kad se smanji točno na polovicu onda je to zadnja četvrt. Mjesec se zatim prividno ponovno približava Suncu i sve je manje osvijetljen, tj. gubi se u odsjaju Sunca, pa se nakon 29,5 dana ponovno vraća u položaj gdje započinje novi ciklus kao mladi Mjesec ili mlađak.

Praktična primjena

Pomoću mjesečevih mijena se može približno odrediti smjer sjevera. Mjesec u prvoj četvrti izlazi oko podne, a oko 18 sati je na jugu. Puni Mjesec ili uštap je uvijek nasuprot Suncu, izlazi na istoku odmah po zalasku Sunca, oko ponoći je na jugu a ujutro na zapadu. Zadnja četvrt pojavljuje se oko ponoći na istoku a oko 6 sati ujutro je na jugu.

U religiji, filozofiji i astrologiji

Također za pojavu mladog Mjeseca je obično i vezan mjesec posta, Ramazan u Islamu gdje se mlađak naziva hilal i kaže se da mjesec Ramazan počinje kad se vidi hilal..... U mnogim životnim filozofijama, kao npr. u nekim indijskim itd. ili u nekim pseudoznanostima kao što je astrologija, utjecaj i promjena položaja Mjeseca se smatra vrlo važnim.

Pomrčine Mjeseca

Pomrčina (grčki: eklipsis, eng. eclipse, čakav. smrkatva, srpski: pomračenje), je svjetlosna pojava kada Mjesec prividno zakrije Sunce (pomrčina Sunca), ili sjena Zemlje zahvati Mjesec (pomrčina Mjeseca). Uzajamni položaji Sunca, Mjeseca i Zemlje dovode do pomrčine Sunca i pomrčina Mjeseca. Potpune pomrčine se rabe u kozmičkoj geodeziji za povezivanje kontinentalnih trigonometrijskih mreža, koje pomažu u stvaranju jedinstvenog svjetskog znanstvenog sustava. U istu svrhu se koriste i pojave okultacija zvijezda, kad Mjesec u svom gibanju prekrije neke zvijezde. Pomrčina Mjeseca se zbiva kad Mjesec uđe u Zemljinu sjenu, što je moguće samo kada je Mjesec u fazi uštapa tj. puni Mjesec. Još u 3. stoljeću pr.Kr. je Aristarh zaključio da je Zemlja okrugla, vidjevši zaobljeni oblik Zemljine sjene na Mjesecu. Pomrčine Mjeseca traju mnogo duže od pomrčina Sunca, jer je Zemljina sjena mnogostruko veća od Mjesečeve.

Podpuna pomrčina Mjeseca je kada cijeli Mjesec uđe u Zemljinu sjenu. Pojava kada samo dio Mjesečevog diska uđe u Zemljinu sjenu naziva se djelomična pomrčina. Ako Mjesec prolazi samo kroz rubnu Zemljinu polusjenu, to je pomrčina u polusjeni. Za vrijeme potpune pomrčine Mjesec nikad nije u potpunom mraku, već poprima crvenkasto-smeđu nijansu. To je posljedica loma svjetlosti tj. refrakcije u Zemljinoj atmosferi kojom se najjače raspršuje plavo svjetlo (zbog čega je nebo danju plavo), a najmanje crveno. Crvena svjetlost koja se ne rasprši potpuno u atmosferi nastavlja (nakon loma) svoj put prema Mjesecu i čini ga crvenim.

Ponekad, ako je Mjesec u doba pomrčine blizu obzorja, može se dogoditi da se istovremeno nad horizontom vide i Sunce i Mjesec, što se čini nemogućim s obzirom da bi se Zemlja trebala nalaziti točno između ova dva tijela. I ova je pojava posljedica loma svjetlosti u Zemljinoj atmosferi. Sva tri tijela zaista se nalaze na istom pravcu, no zbog loma svjetlosti, prividni položaji Sunca i Mjeseca su nešto pomaknuti u odnosu na njihove stvarne položaje. Da Zemlja nema atmosfere, oba bi tijela u tom trenutku bila ispod horizonta.

Pomrčine Sunca

Pomrčina Sunca nastaje kad Mjesečeva sjena prodje preko površine Zemlje, što se može dogoditi samo kada je Mjesec u fazi mlađaka. Ovisno o trenutnoj udaljenosti Mjeseca i Sunca od Zemlje, ter o položaju promatrača na Zemljinoj površini, može nastati jedna od 3 vrste pomrčina Sunca: potpuna, djelomična i prstenasta.

Podpuna i djelomična pomrčina

Pri potpunoj pomrčini Mjesečev disk posve prekriva Sunce. Pomrčina Sunca se može opaziti iz razmjerno uskog pojasa (putanja totaliteta) na Zemljinoj površini preko kojeg prolazi Mjesečeva sjena. Promatrači koji se nalaze u nešto širim pojasima oko putanje totaliteta su u Mjesečevoj polusjeni, pa vide tek djelomičnu pomrčinu Sunca, dok se s ostale površine Zemlje pomrčina uopće ne vidi. U trenutku uoči totaliteta, kad se zadnja zraka Sunca probija iza Mjesečevog diska, dogodi se pojava tzv. "dijamantnog prstena" kao prividni blijesak na rubu diska, a ista se vidi i odmah nakon totaliteta.

Prstenasta pomrčina Sunca

Gledajući Sunce i Mjesec pri pomrčini Sunca, može se uočiti da su približno sličnih kutnih dimenzija. Iako se na nebu čine podjednakima, u stvarnosti je Sunce puno veće. Sunčev je stvarni promjer (1.392.000 km) čak 400 puta veći od Mjesečevog (3.476 km), ali je Sunce isto toliko puta (u prosjeku) dalje od Mjeseca, pa nam se zato čine jednakima.

No kutne dimenzije Mjeseca i Sunca nisu uvijek jednake, već se mijenjaju. Razlog tome su blago eliptične putanje, kako Zemlje oko Sunca, tako i Mjeseca oko Zemlje. Kako se mijenjaju udaljenosti Mjeseca i Sunca od Zemlje, tako se mijenjaju i njhove kutne dimenzije. Promjer Sunca varira od 31.5' (lučne minute), kada je Zemlja u apohelu, do 32.6', kad je Zemlja u perihelu tj. najbliža Suncu. Prividni promjer Mjeseca se mijenja od 29.1' lučnih sekundi kad je Mjesec u apogeju (najdalje od Zemlje), pa do 33.9', kada je Mjesec u perigeju (najbliže Zemlji). Kad je Mjesec u apogeju a Zemlja u perihelu i u svim inim trenutcima kada je Mjesečev disk na nebu manji od Sunčevog, može nastati samo prstenasta pomrčina Sunca, jer premali Mjesečev disk ne može posve pokriti Sunce.

Plima i oseka

Privlačna sila najbližeg Mjeseca, a u manjoj mjeri i daljeg Sunca (lunisolarni utjecaj), uzrokuje na Zemlji plimu i oseku mora i većih jezera, kao i "disanje" Zemljine kore što je 3 puta slabije od plime i oseke. Utjecaj Mjeseca na ljude i ina živa bića je još uvijek nerazjašnjen s mnogo mitova, ali je sigurno potvrdjeno da se barem kukci orijentiraju po Mjesecu.

Smatra se da je Mjesec nastao prije nekih 4,5 milijardi godina, nakon udara kometa na Zemlju. Pri udaru je izbačeno mnogo materijala u Zemljinu orbitu iz čega se potom gravitacijski oblikovao Mjesec. Mjesec je i reljefno vrlo zanimljivo nebesko tijelo. Prvi je crtež Mjeseca napravio Galileo Galilei 1609. godine. Najniža područja Mjeseca su prostrane sive plohe koje se za bistrih noći mogu opaziti i golim okom. Ove ravnice je Giovanni Riccioli (1598.- 1671.) prozvao Mjesečevim morima 1651. godine, iako u njima nema vode.

Mjesečev reljef

Mjesečeva 'mora' nisu jednolične ravnice, jer se u njima vide uzdignuti nabori koji ponekad sliče na zidove, duge po nekoliko stotina kilometara, kao i pukotine koje sliče na riječna korita. Po rubovima ravnica protežu se veliki planinski vijenci, koji nose slična imena planina na Zemlji: Mjesečeve Alpe, Apenini, Pireneji, itd. Najviša točka Mjeseca se nalazi na planinama Leibnitz, koje su na Mjesečevu južnom polu, gdje neki vrhovi dosežu oko 9.000 metara. Osim planinskih lanaca, na Mjesecu se mogu vidjeti i krateri ili vrtače, koji opet nose imena po najpoznatijim svjetskim znanstvenicima. Najdublji je Newtonov krater (Isaac Newton), oko 7.250 m.

Ovi prostrani udarni krateri su vrlo velikog promjera i do 300 km, tako da je najveći krater Tycho (= kajk. Pirgača, čakav. Mićyna) za bistrih noći vidljiv kao pjega i golim okom. Iako im rubovi zbog oštre sjene izgledaju strmi, oni su malog nagiba. To otkriće pripada Nijemcu Josefu Hopmannu, koji je izumio specijalne metode istraživanja pomoću dužina sjena. Na Mjesecu je otkriveno nekih 30 tisuća kratera, a jedan od njih nosi čak i ime našeg Ruđera Boškovića. Kod pojedinih kratera su vidljive i uzdužne široke svijetle pruge (npr. Kopernikov krater), za koje se smatra da su naslage pepela ili vulkanskih tvari nastale u vrijeme hlađenja Mjeseca. Ovi krateri su nastali udaranjem mnogih tijela (asteroida) u Mjesec.

Kako na Mjesecu nema erozije, ovi krateri su još dobro očuvani i jasno se vide. Stražnja nama nevidljiva strana Mjeseca je reljefno različita od prednje vidljive po jačem reljefu, jer su tamo jedva zastupljena tek manja plosnata 'mora'. Zato većinu stražnje površine gusto prekrivaju mnogobrojni udarni krateri, jer zbog istosmjernog privlačenja Mjeseca i Zemlje tamo češće padaju asteroidi i kometi.

Plimne sile Zemlje su Mjesec s vremenom toliko usporile da se njegova okretna brzina prilagodila njegovoj vremenskoj stazi. To znači da se Mjesec rotira samo jednom oko svoje osi na orbiti oko Zemlje. Zato se iz Zemlje stalno vidi samo jedna ista strana Mjeseca. 1959. godine je sovjetska letjelica/sonda Lunik (Лунник) prva obišla oko Mjeseca i dvjema fotokamerama ga snimila s daljine od 60 tisuća kilometara. Iz tih fotografija je Sovjetska akademija znanosti sastavila i izdala prvi atlas stražnje strane Mjesečeve površine koji se ne vidi sa Zemlje. Plimna sila Mjeseca također vremenski usporava i brzinu kruženja Zemlje, tako da taj usporavajući utjecaj produžuje godišnje dan na Zemlji za 20 mikrosekunda. Pritom se energija kruženja Zemlje pretvara u toplinsku energiju, a impuls okreta se prenosi na Mjesec, čija se putanja zato udaljuje godišnje za 4 centimetra od Zemlje, što je potvrđeno laserskim mjerenjima 1995. godine.

Voda na Mjesecu

Već od 1960-tig godina, neki astronomi su iz posrednih pokazatelja naslutili da bi na Mjesecu ipak može biti nešto malo vode, barem u polarnim područjima. Smatra se vrlo vjerojatnim da tamo voda povremeno stiže većinom iz svemira, udarima ledenih kometa i smrznutih asteroida. Spektralne probe pokazuju da bi nešto malo vode moglo biti ispod površinskog tla kao tanji sloj leda izmješan s pijeskom i prašinom, koji pod insolacijom pomalo sublimira u paru što bježi u svemir. Najviše je leda posredno detektirano oko Mjesečeva južnog pola, u dubljim zasjenjenim kraterima gdje nikad ne dopire insolacija i tu led može biti debeo po per metara. Procjenjuje se da bi ukupni obujam svega leda na Mjesecu mogao biti oko 1 do 3 kubna kilometra. Konačno je 14. studenog 2009. i službeno potvrdjeno da je na Mjesecu ipak dokazano nadjen vodeni led.

Mjesečeva atmosfera

Uz površinu Mjeseca leži vrlo tanka i razrijedjena atmosfera, sastavljena u podjednakim omjerima od helija, neona, vodika i argona uz neznatne tragove inih plinova:

• Tlak 3 × 10^-13 kPa
• Sastav: helij 25%, neon 25%, vodik 23%, argon 20% i manji tragovi metana, amonijaka i ugljičnog dioksida. Zbog tanke i rijetke atmosfere, po Mjesečevom danu temperatura površinskog tla naraste iznad vrelišta i do 107 °C, a u noći padne sve do −153 °C.

Sastav Mjesečeve kore

Mjesečeva kora ima razmjerno sličan sastav kao u prosjeku i Zemljina kora (što podupire njihov zajednički iskon): kisik 43%, silicij 21%, aluminij 10%, kalcij 9%, željezo 9%, magnezij 5%, titan 2%, nikal 0,6%, natrij 0,3%, krom 0,2%, kalij 0,1%, mangan 0,1%, sumpor 0,1%, i još u tragovima fosfor 500 ppm (dijelova na milijun), ugljik 100 ppm, dušik 100 ppm, vodik 50 ppm, helij 20 ppm.

Postanak Mjeseca

Iskon Mjeseca dosad još nije posve jasan, iako je zasad najvjerojatnija hipoteza da je nastao od Zemlje u davno doba nakon njenog sudara s nekim asteroidom ili kometom. Druge manje vjerojatne hipoteze su da su se već od početka istodobno oblikovali Zemlja i Mjesec, ili da je Mjesec možda već ranije bio oblikovan kao slobodni planetoid oko Sunca, da bi naknadno u bliskom prolazu zarobila Zemlja i prisilila ga na svoju satelitsku putanju.

Najmanje je vjerojatna i najstarija hipoteza kako je budući zametak Mjeseca izletio iz Zemlje zbog njene brže rotacije, nakon čega bi kao prazni ožiljak nastao danas najveći Tihi Ocean (Pacifik). Novija detaljna proučavanja dinamike litosfernih ploča dokazuju da je iskon Pacifika posve drugačiji i nema bliže veze s mogućim postankom Mjeseca.

Vlasnička prava

Outer Space Treaty Ujedinjenih Naroda zabranjuje državama pravo na posjedovanje nebeskih tijela kao što je Mjesec. Ugovor UN-a koji je stupio na snagu 11. srpnja 1984. godine vrijedi kako za države tako i za privatne osobe. Usprkos tomu, Dennis M. Hope je 1980. godine prijavio svoja tobožnja vlasnička prava na Mjesec u gruntovnici San Francisca. Kako se nitko nije formalno usprotivio tom njegovom potezu u vremenu od osam godina, koliko je vrijeme žalbe, Hope je osnovao Lunar Embassy legal, tj. pravni ured koji ima pravo prodaje parcela na Mjesecu. UN i Međunarodna astronomska zajednica smatraju taj njegov potez prijevarom. Naprotiv, za vadjenje i korištenje Mjesečevih ruda, leda i inih resursa, dosad još nema podpisane konvencije jer to iz interesa odbijaju vodeće svemirske sile.

Science-fiction o Mjesecu

U davnim stoljećima bez teleskopa, dok još nisu bili vidjeni diskovi okolnih planeta, osim užarenog Sunca je Mjesec je bio zamalo jedino privlačno veće tijelo na nebeskom svodu, kamo su usmjerene prve zamišljene izvanzemaljske avanture. Zato se fiktivni putopisi na Mjesec prvi pojavljuju već pred više stoljeća.

Seleniti: Na Mjesec su takodjer već odavno bili smješteni i prvi zamišljeni izvanzemaljci ('alieni'), kao dugovječni čovjekoliki besmrtnici koji su nazvani Seleniti (Mjesečari) - od grčkog Selene = Mjesec. U novije doba kada su pobliže upoznati planeti pa odnedavna i dalji egzoplaneti, a prvi istraživači su već hodali po Mjesecu, on postaje sve manje privlačan za Science-fiction pa se danas već rjedje pojavljuje u modernim romanima i filmovima.

Literatura

• Marin Šemudvarac: Narodna vjerovanja o Mjesecu kod Hrvata. Doktorska disertacija, 199 str., Bogoslovni fakultet, Zagreb 1946.
• Ivan Mužić: Pravjera Hrvata, 2. izdanje, Matica Hrvatska, Split 1991 (4. talijansko izdanje, Roma 1994; 6. izdanje, Dominović 599 str., Zagreb 2001)
• Mitjel Yoshamya: Astralna kultura i bogatstvo starohrvatskog 'zvizdoslovja'. Ognjište 9: 224-247, Karlovac 1998.

Vanjske sveze

• Astronomska sekcija Fizikalnog društva Split - Mjesec
• Skice pojedinih kratera na Mjesecu
• astro.fdst.hr :: Osnovno o Mjesecu
• astro.fdst.hr :: Pomrčine Sunca i Mjeseca

Poveznice

• Starohrvatska kozmogonija
• Kajkavska kozmogonia
• Čakavsko zvizdoslovje

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license almost from WikiSlavia and Wikinfo.