Novak Simić
Novak Simić (Vareš, 14. siečnja 1906. - Zagreb, 19. lipnja 1981.), hrvatski književnik pravoslavne[1] vjere.
Životopis
Rodio se u Varešu, 14. siečnja 1906., od oca Milana i majke Savke rodjene Jelić.[2] Trgovačku akademiju završio u Sarajevu, 1927. došao u Zagreb i studirao na Visokoj ekonomskoj školi. Studirao je i na Visokoj kemijskoj školi u austrijskom Leobenu, gdje je i diplomirao 1935. Nakon 2. svjetskog rata radio je u nakladničkom poduzeću Zora u Zagrebu. Sudjelovanje u hrvatskom književnom životu započeo je pjesmama u časopisu Vienac ter suradnjom u lirskom almanahu Knjiga drugova (1929). Iako je započeo kao pjesnik, najznačajnija je njegova pripovjedačka djelatnost. Zbirke Nepoznata Bosna (1937) i Suton Tašlihana (1937) iskazuju njegove glavne tematske i stilske preokupacije – likovi seljaka i intelektualaca senzibilni su individualci u sukobu s okolinom u kojoj žive. Kod njih ne prevladava aktivistička, nego pasivno pobunjenička crta, što je u skladu s poetskom refleksivnošću i lirskim izrazom kojemu je Simić sklon u prozi. Psihoportret njegovih likova individualaca smješten je u kontekst realističkog okvira u kojem ocrtava socijalne procese u bosanskom selu i urbanim sredinama prošlosti i svojega doba. Prvi roman Voćnjak bio je objavljen 1938., ali je poslije bio cenzuriran zbog socijalne kritičnosti i ponovno objavljen s naslovom Brkići iz Bara (1948). Zbirka Iza zavjese (1946) takodjer ima polazište u realističkom oslikavanju bosanske suvremene gradske svakodnevice, što ponovno čini preko tipskih junaka. Dijelom svoje pripovjedne proze, nastale nakon rata (Miškovići, 1949; Druga obala, 1952) Simić se uklopio u socrealističku matricu, bez veće umjetničke vrijednosti. Najkompleksniji mu je roman Braća i kumiri (1955).
