Odporne palme uz Jadran

Odporne palme uz Jadran: Ova provizorna studija se kao otvoreni izvornik može slobodno kopirati i dopunjavati.

• Izvornik: prienos iz Wikinfo, WikiFlora Adriatica: Herbarium Adriaticum (ADRZ 2002), Zagreb-Sesvete, HR-10360, Croatia

ABSTRACT

Adriatic resisting palms: Along eastern Adriatic any palm is not naturally wild; two ones recently are partly naturalized i.e. Phoenix canariensis and Chamaerops humilis. Others frequently cultivated here are: Trachycarpus fortunei, Washingtonia filifera, Phoenix dactylifera, Butia capitata, Livistona australis, and more rarely also some others. In comparison with other adjacent Mediterranean countries, this is very scarce because traditions of palm planting there are absent, and nearly a hundred more palm species in eastern Adriatic coast and islands may be also suitable (added in a final list).

U v o d

Laički pojam tzv. palmi (starinski “paome”) obuhvaća slikovito drveće i grmlje s ljuskavim stablom i snopom velikih isjeckanih listova na vrhu, koje uglavnom rastu u toplijim tropskim i subtropskim krajevima. Ipak to znanstveno nije sve zajednička skupina, nego bar dvije razne i podrijetlom posve odvojene botaničke grupe, koje su samo po listovima slične, ali se bitno razlikuju po cvjetovima, plodovima i razdvojenim podrijetlom:

• Veća i poznatija skupina su prave palme iz botaničke grupe Arecales koje većinom daju jestive plodove kao mesnate bobe (npr. datulja) ili tvrde orahe kao kokos i slično.
• Druga i manja zasebna grupa su sagovci ili Cycadales koji unatoč palmolikih listova rode ljuskavim šiškama (češeri) slično kao borovi i jele pa su po izkonu razmjerno najbliži našim crnogoričnim četinjačama.

Porodica pravih palmi (Arecaceae)

Palme (lat. Arecaceae, prije Palmae, kod nas ranije "paome"): To je biljna porodica jednosupnica (Monocotyledones), kojoj pripada preko 2.800 raznolikih vrsta. Žive samoniklo većinom u tropskim i subtropskim krajevima, a u inim područjima npr. u Sredozemlju se većinom samo kultiviraju kao ukrasne biljke (tu su divlje samo Chamaerops i Phoenix theophrastii). Palme su većinom drvolike, rjedje grmaste i često visoke biljke, koje na vrhu većinom nerazgranjenog, stupastog stabla imaju u snopu čuperastu krošnju, sastavljenu od lepezastih ili perastih listova.

Cvjetovi su im pretežno jednospolni i skupljeni u metličaste cvatove, koji su u početku ovijeni velikim tulcem (spatha). Ocvijeće iz 6 listića je većinom zeleno, a rijetko živo obojeno. Cvijet sadrži jednu nadraslu, trogradnu plodnicu ili po tri jednogradne s jednim sjemenim zametkom. Oprašnja je anemogamna ili entomogamna. Plod je manja boba, koštunica ili veliki orah (npr. kokos).

Palme se po izgledu listova općenito dijele na peraste i lepezaste. Lepezaste subtropske palme su većinom odpornije na hladnoću pa neke podnose i dvocifrene mrazove, iako ima i desetak perastih koje su poluotporne na blaže mrazove bar do desetak ispod nule. Uz Jadran je po skromnoj tradiciji kod nas česta sadnja tek 4 vrsta palmi: Phoenix canariensis (kanarska datulja), Trachycarpus fortunei (visoka žumara), Washingtonia filifera i Chamaerops humilis (niska žumara - mediteranska lepezasta palma), iako bi na jadranskoj obali možda moglo rasti i prezimiti, bar na toplijim dalmatinskim otocima čak do stotinjak inih poluotpornih vrsta sađenih palmi.

Prirodna ekologija i uzgoj palmi

Dosad je poznato blizu 3.000 raznih vrsta pravih palmi pa je to jedna od najbrojnijih skupina drveća. Većina palmi rastu u kišnim i maglovitim tropskim prašumama Afrike, Južne Amerike i Polinezije, na kiselomu humoznom tlu bez suše i najmanjeg mraza. Zato je kod nas vanjski uzgoj tih brojnih i osjetljivih tropskih palmi većinom nemoguć osim u vlažno-vrućem stakleniku, jer su najtopliji otoci na Jadranu presuhi, a kišna područja s humoznim tlom na kopnu su prehladna s mrazom, - a takodjer većini južnijih prašumskih palmi ne odgovaraju ne odgovaraju pretežno kamenita i neutrobazična tla našega kraškog primorja i većine otoka.

Većina palmi rastu u toplijem subtropskom i tropskom pojasu Zemlje, ali ima i toplinski odpornijih palmi npr. Rapidophillum hystrix, Nannorrhops ritchiana, Trachycarpus i ine palme koje izvorno već rastu u umjerenim područjima pa izdrže i puno jače mrazove spram većine palmi: npr. grmasti Rapidophyllum hystrix podnosi čak do -25°C pa se ova smatra najodpornijom na mraz i prikladnom za umjereno-kontinentalnu klimu. Zbog ljepote i egzotične dekorativnosti se palme često sade kao ukrasno drveće u južne parkove i vrtove u područjima toplije klime gdje mnoge mogu uspijevati. Kod nas na jadranskoj obali i otocima u parkovima i drvoredima takodjer rastu poneke sadjene palme kao ukrasne biljke.

Od svih tih brojnih palmi je u zimzelenom pojasu Sredozemlja, po dosadašnjim inozemnim iskustvima na otvorenom moguća sadnja i vanjsko prezimljavanje tek stotinjak poluodpornih vrsta iz svježijih subtropa i viših tropskih planina, koje pri vanjskom uzgoju u južnoj Europi ipak povremeno promrznu za najjače zime. Samo tridesetak najodpornijih palmi uz obale Mediterana trajno rastu i rode klijavim sjemenom za obnovu. Ove mogu rasti i sjevernije npr. uz talianska jezera, Bodensko jezero u Švicarskoj i na jugozapadnoj obali Engleske (Cornwall), ali tamo zbog preslabog sunca i svježijih ljeta ne rode, a listovi im povremeno promrznu iako se u proljeće opet obnove iz stabla.

Razmnožavanje palmi

Lepezaste žumare i crnogorični sagovci često tjeraju izbojke pri dnu stabla koji pri uzgoju služe za njihovo brže razmnažanje. Mnoge peraste palme su nezgodne za razmnažanje iz sjemena koje u južnoj Europi zbog prekratkog ljeta i hladnije jeseni rjeđe rodi, a za sporo klijanje njihove tvrde koštice često treba i do više mjeseci vlaženja. Među odpornijim palmama u Sredozemlju razmjerno brže prokliju razne datulje (Phoenix) već za par tjedana, a najsporije izbija čileanska palma Jubaea, koja obično proklije tek nakon pola godine vlage. Da bi plod i sjeme datule dozreli, za većinu uzgojnih sorti je potrebno bar pola godine stalne ljetne žege preko 22°C, pa zbog prekratkog ljeta i hladnije jeseni jestive datulje na Jadranu često ne rode ili im plodovi bar ostaju nezreli, sitniji i loši.

Odpornost na mrazove

Medju palmama se razlikuju dva glavna oblika: u toplijim tropima su najčešće peraste palme s izduženim listovima i jednostrukim nerazgranjenim stablom, a drugi tip rasta su lepezaste palme s okruglo-dlanastim lišćem i često poleglim ili razgranjenim stablom, tzv. žumare iz podgrupe Sabaleae koje većinom rastu u subtropima i na tropskim planinama. Zato su razgranjene lepezaste palme većinom odpornije na nepovoljne uvjete, sušu i mraz od perastih palmi s izduženim listovima i visokim uzpravnim stablom.

Medju perastima su skoro jedine poluodporne datule iz botaničkog roda Phoenix, gdje tek nekoliko vrsta uglavnom prežive umjereni mraz oko -10°C ili tek poneke najniže do -15°C, ispod čega uglavnom sve te peraste promrznu i uginu. Većina ostalih perastih palmi su iz tropskih krajeva, pa uopće ne podnose ni najmanji mraz ispod 0°C i zato je njihov uzgoj na Jadranu većinom težak ili nemoguć (izim možda na najtoplijem Visu i Biševu), osim tek ponekih poluodpornih koje na našim južnim otocima izdrže -5°C do najniže -7°C.

Palme i zasoljeno tlo

Neke obalne i pustinjske palme u svojoj domovini redovno rastu na manjeviše zasoljenom i alkalnom tlu i u uzgoju također traže povremeno dodatak soli pri zalijevanju, pa posve bez ikakve soli npr. ne rode i lakše promznu datulja, kokos, Nypa, Washingtonia i niz drugih obalnih i pustinjskih palmi u kojima sol djeluje i kao antifriz: Zato sol kod tih palmi ima dvostruki povoljan učinak: djeluje poput ljudskih vitamina pa omogućava dozrijevanje plodova, a povrh toga usisana sol u stablu i listovima zimi djeluje i kao prirodni antifriz jer ublažava moguće blaže smrzavanje (to ne pomaže kod jačih dvocifrenih mrazova).

Zato mnoge palme na Sredozemlju ako se zalijevaju slatkom vodom podalje od obale stvaraju samo bujno lišće, ali ne rode i zimi lakše promrznu. Ipak je za većinu palmi uz obalu štetno jače polijevanje čistim morem, pa ih je nakon slanih oluja dobro uz korijen izprati slatkom vodom, a palme koje traže sol najbolje je tek povremeno zaliti poluslanom (bočatom) vodom u dobra dozrijevanja kao i pred zimu, npr. rodove Phoenix, Nannorrhops, Washingtonia i slične.

Divlje palme u južnoj Europi

Samonikle europske palme: U južnoj Europi oduvijek prirodno rastu samo dvije vrste divljih palmi, ali nijedna od tih nije namonikla na Jadranu, jer ove rastu samo u najtoplijem sušnom pojasu ljetopadnih šikara tek južnije od zimzelene makije.

Phoenix theophrasti, grčka datula

Grčka datula (Phoenix theophrasti Greut., popularno: "kretska palma"): To je samonikli endem egejskih otoka, najviše na Kreti i jugozapadnoj obali Turske, a kod nas je donedavna bila nepoznata i dosad se još rijetko sadi. Ova ima peraste listove slične poput prave datule, ali se uz ine detalje izdvaja sitnim plodovima i pri dnu razgranjenim višestrukim stablima do 7m. Nakon ranijeg odkrića europske poluotporne palme Phoenix theophrasti pred više desetljeća na Kreti, ova je kasnije nadjena divlja i na više mjesta u južnoj Grčkoj i drugim egejskim otocima, pa još više na jugozapadnim obalama Turske.

Dok su ta prva nalazišta na otoku Kreti najtoplija u termozonama 10 i 9b (termomediteran), ova iz kopnene Turske su nešto hladnija tj. 9a i 9b (eumediteran) - što približno odgovaraju našim obalama Dalmacije. Takodjer, grčka su nalazišta uglavnom samo na vapnenastom ili čak zasoljenom tlu, a ova iz Turske uz vapnence imaju još razna nalazišta na dolomitu, kiselijim silikatima i čak na poplavno-močvarnim terenima, - pa su i po tipu zemlje prikladnija i bolji izvor sjemena za sadnju kod nas. Kod nas je ta vrsta još rijetko sađena, ali malobrojne na Jadranu dobro prezime.

Chamaerops humilis, niska žumara

Druga divlja palma u jugozapadnoj Europi i sjevernoj Africi je niska žumara (Chamaerops humilis L.) koja kao grm ili drvce do 4m raste u Alžiru, Španjolskoj, Monacu i na Tirenskim otocima u Italiji: Sardinija, Sicilija, itd. Najoblnije raste žumara na jugoistoku Španjolske od Gibraltara do Valencije gdje su te samonikle palmove šikare površinom veće od cijele Dalmacije. Kod nas nije samonikla, ali je već dugo ponegdje podivljala iz uzgoja npr. već pred 2 stoljeća na Lokrumu. Kod nas se ta žumara često sadi uz Jadran i dobro prezimi na većini otoka, dalmatinskoj obali i južnoj Istri.

Sađene egzotične palme

Umjetna sadnja palmi, osobito jestive datule počinje još u pradavnoj Mezopotamiji pred 5 tisućljeća, a u Europi najranije u antičkoj Grčkoj još prije Krista. Već tada se palme uzgajaju na Egejskim otocima i oko Atene, gdje je zato atenski rasadnik palmi danas najveći na Balkanu. Najveće nasade palma u Europi su već od srednjega vijeka uzgojili Arapi kad su zauzeli Španjolsku, gdje su zasadili ogromne plantaže datula koje se tamo proširuju do danas. Zato je Španjolska jedina u Europi koja svoji potrošnju datula uglavnom pokriva domaćom proizvodnjom.

Najveći europski nasad palmi je tamo golemi rasadnik Elche na jugoistoku Španjolske, čije je prostranstvo s preko 80.000 rodnih datula veće od cijelog otoka Visa, a brojni veliki nasadi palmi po Španjolskoj su danas zajedno prostraniji od cijele Istre. U Europi najveći izbor raznovrsnih sadjenih palmi na otvorenom ima bogati “Palmetum” uz Botanički vrt Palermo na Siciliji s preko 80 raznih palmi u vanjskom uzgoju, od kojih im tridesetak vrsta rode svake godine. Također je bogat raznim palmama i “Egzotični vrt” Sveučilišta Coimbra u Portugalu s oko 50 vrsta palmi, od čega njih dvadesetak godišnje rode.

Naše palme istočnog Jadrana

Na istočnom Jadranu prve su palme zapisane kod Dubrovnika od 16. stoljeća, najprije u parku Gučetić (danas Arboretum Trsteno). Drugi, Viški rasadnik palmi osnovan je prije dva stoljeća tj. nakon god. 1800. i donedavna je bio najveći na istočnom Jadranu, ali površinom i izborom vrsta ipak puno skromniji od veliki španjolskih i talianskih rasadnika raznolikih palmi. Viški rasadnik u carskom vlasništvu Habsburgovaca se osobito razvio kao glavni nasad palmi za prostrano Austrougarsko carstvo, pa su odatle dugo dobavljane palme za cijelu srednju Europu, a i danas još veliki broj starijih i većih palmi pri botaničkim vrtovima, dvorcima i hotelima Austrije, Magjarske, Češke i Poljske većinom potječu iz našeg Visa ili Dubrovnika.

Također i nakon 2. svj. rata je viški rasadnik još ostao važan obskrbnik palma za istočnu Europu od Jugoslavije do SSSRa. Tek u zadnjih par desetljeća su to veliko tržište palmi u srednjoj i istočnoj Europi uglavnom preuzele multinacionalne vrtlarske kompanije iz SAD i Europske zajednice, pa je dosad naš viški rasadnik uglavnom propao iako je na Jadranu već prirodno ipak najpovoljniji za uzgoj mnogih palmi.

Unatoč kod nas povoljnim preduvjetima i napuhanoj turističkoj promičbi o tzv. brojnim palmama u Dalmaciji (Vis, Dubrovnik itd.), one su kod nas ustvari ipak vrlo jednolične i stvarni izbor sađenih vrsta palmi u Dalmaciji je sve dosad još uvijek previše skroman spram inih južnoeuropskih zemalja. U Sredozemlju je zapravo po skromnom izboru jednolikih palmi još samo Albanija siromašnija od nas, pa čak i kontinentalna Švicarska (Ticino) uz južnoalpska jezera ima puno više raznih palmi od naše zimzelene Dalmacije.

U Dalmaciji je dosad većinom jednolično posađeno u otvorenim parkovima i drvoredima: 5 istih perastih palmi, 3 iste lepezaste žumare i tek 2 crnogorična sagovca. Dok drugdje po južnoj Europi slobodno raste čak do stotinjak raznovrsnih palmi, duž cijeloga istočnog Jadrana dosad je vani javno posadjeno po slavenskim parkovima i drvoredima jedva desetak poluodpornih vrsta palmi, pa čak i neke poznate najodpornije palme se tu još uglavnom javno niti ne sade (izim tek pojedinačno u amaterskim zbirkama).

Peraste palme na Jadranu

Kod nas se na otvorenom uz Jadran u jednoličnim skromno-nemaštovitim parkovima češće uzgajaju jedva 4 iste vrste perastih palmi: Datule (botanički rod Phoenix) kod nas na otvorenom sadrže tek 3 parkovne vrste. Ine još rjedje sadjene peraste palme uz Jadran su npr. Butia capitata i Jubaea chilensis.

Phoenix canariensis, kanarska datula

U našim obalnim drvoredima i rasadnicima, od perastih palmi je najčešća kanarska palma ili popularno tzv. "kanarka" (Phoenix canariensis Chab.), koja dobro uspijeva od Istre do Boke Kotorske i na većini otoka, ali strada od dvocifrenog mraza kod Senja i u sjevernoj Istri. Među palmama uzgojenim kod nas, ova dobro podnosi olujne vjetrove, sušu i sol, ali je osjetljiva na mraz i snijeg.

To je kod nas na Jadranu, od dosad posadjenih razmjerno najodpornija perasta palma, jer joj lišće promrzne do -12°C, a stablo ugiba oko -15°C, pa dobro raste u cijelomu tvrdolisnom eumediteranu uglavnom na području uzgoja masline, osobito uz plaže pa na flišnomu i aluvijskom tlu. Na Jadranu se često uzgaja u parkovima i drvoredima otoka i dalmatinske obale, pa kod nas povremeno čak podivlja uz južni Jadran i obnavlja se sjemenom, npr. na Hvaru, Korčuli, Pelješcu itd.

Phoenix dactylifera, obična datula

Druga poluodporna je obična datula (Phoenix dactylifera L.) samonikla iz Sahare i Arabije, koja izdrži do -10°C pa uspijeva na otvorenom u području rogača, uglavnom kod Dubrovnika i na dalmatinskim otocima, ali joj zbog prekratkog ljeta i hladnije jeseni kod nas većinom ne dozriju plodovi. Treća rjeđe sađena na Jadranu je još indijska datula (Phoenix sylvestris Roxb.), koja je manje odporna i kod nas rjeđe raste vani tek uz južni Jadran, a drugdje pretežno u staklenicima ili kao sobna palma.

Jubaea spectabilis, čileanska palma

Jubaea spectabilis H.B.K. (Cocos chilensis Mol.), ili čileanska palma je među svim palmama razmjerno najodpornija na orkanske vjetrove, jer ima tvrdo i debelo stablo širine 50-80 cm, ali raste vrlo sporo i teško proklija i do pola godine. Također ova izvrsno podnosi jaku dugotrajnu sušu, ali je manje odporna na posolicu i ne podnosi vapnena tla, pa bolje raste na flišu i aluviju.

Lišće joj promrzne do -12°C, a stablo odumre oko -15°C, pa je prikladna samo za tvrdolisni eumediteran i izvan obalnog pojasa zasoljavanja na većini otoka i dalmatinskoj obali. Sjeme klije jako sporo (3-5 mjeseci), a klijanci i mladice su osjetljivi na sušu pa traže dosta redovnog zalijevanja. Kod nas se dosad rijetko i pojedinačno uzgaja na Jadranu.

Butia capitata, brazilski kokos

Brazilski kokos (Butia capitata Mart.: Becc.): Osim gornje tri, od ostalih perastih palmi kod nas se još rjeđe uzgaja i osjetljiva Butia capitata (B. odorata), kojoj listovi promrznu već oko -5°C, a stablo strada ispod -7°C, pa su tek rjedji primjerci posađeni uz južni Jadran. Kod nas je najprikladnija za uzgoj kod Dubrovnika i za vanjske otoke.

Lepezaste žumare na Jadranu

Lepezaste palme ili žumare koje pretežno žive u prijelaznim subtropima, u prosjeku su razmjerno odpornije na hladnoću i mrazove od većine perastih palmi, osim donekle datulja (Phoenix). Od lepezastih palmi se na Jadranu načešće sadi niska žumara (Chamaerops humilis L.) koja je dosad i podivljala na dubrovačkim otocima, pa najodpornija od sadjenih kod nas visoka žumara (Trachycarpus fortunei Wend.), koja dobro prezimljuje vani u listopadnom primorskom submediteranu i dijelom u kopnenom zaledju. Od inih lepezastih žumara se na Jadranu još rjeđe ponegdje sade npr. Washingtonia filifera Wend., Livistona australis Mart. i malo još poneke druge.

Trachycarpus fortunei, visoka žumara

Visoka žumara (web-popularno tzv. "trahi"), Trachycarpus fortunei Wend. (= Chamaerops excelsa Thunb.) iz Kine je kod nas najčešća i obilno sadjena lepezasta palma od Istre do Boke i na većini otoka. U novije se doba mjestimice sadi vani i u kopnenim gradovima npr. bar šezdesetak tih većih žumara već rastu kod Zagreba. Od maloga dostupnog izbora dosad širje udomaćenih palmi kod nas je ova razmjerno najodpornija među visokim stablastim palmama. Slabije podnosi olujne vjetrove i obalnu posolicu, pa je na primorju prikladnija za zavjetrine na flišnom tlu i dolinskom aluviju.

Lišće joj promrzne ispod -15°C, a stablo ugiba tek oko -19°C, pa uz Jadran već obilno raste i u prijelaznom submediteranu (pojas bjelograba) na mnogim otocima i obali od Istre do Konavala, pa po dalmatinskoj Zagori i Hercegovini, kao i oko Zagreba, zatim npr. još u Švicarskoj na Bodenskom jezeru, na jugozapadu Engleske itd. U jugozapadnoj Europi je ova žumara mjestimice već podivljala i sama se širi, pa se u dogledno vrijeme slično može očekivati i kod nas uz Jadran, osobito u primorskom submediteranu.

Chamaerops humilis, niska žumara

Niska žumara (Chamaerops humilis L.) je europska palma, samonikla u jugozapadnom Sredozemlju. Većinom izraste grmolika i često razgranjena, a kod nas se također obilno uzgaja u primorju i na otocima, gdje izdrži oko -12°C. U nutarnjoj Istri i dalmatinskoj Zagori povremeno promrzne bez zaštite, pa je na mraz manje odporna od gornje velike žumare. Kod nas uz more povremeno podivlja i širi se izbojcima, npr. na Elafitima. Neupućeni laici i šumski praktičari danas krivo navode da je na Lokrumu navodno "samonikla", protiv čega postoji više jasnih strukovnih protudokaza:

• 1. Flora Lokruma je dobro poznata već 2 stoljeća i pobliže su ju odavno proučili dr. R. Visiani i drugi ugledni botaničari, ali do sredine 19. st. tamo nema ni spomena o samoniklim palmama.
• 2. Žumare i ine egzote je na Lokrumu posadio austrijski nadvojvoda Maximilian Habsburg koji je tamo krajem 19. st. uredio svoj ljetnikovac, pa je odatle Chamaerops dosad podivljala.
• 3. Klimatski se Lokrum zbog obilnih oborima (preko 1.000 mm/god.) ne slaže s inim divljim šikarama žumare po Sredozemlju, gdje su oborine redovno slabije oko 300-500 mm/god.
• 4. Glavni ekološki protudokaz: prave samonikle šikare žumare drugdje na Sredozemlju redovno sadrže vrlo specifičnu subtropsku floru popratnih južnih grmova Cneorum, Lygaeum, Launaea, Withania i Gymnosporia, od kojih tu nema ni traga na Lokrumu niti drugdje na Jadranu.

Washingtonia filifera, dlakava žumara

Dlakava vašintonija (Washingtonia filifera Wend.), web-popularno tzv. "vaška", je vrlo dekorativna lepezasta palma sa čupavo-dlakavim stablom i velikim okruglim listovima iz kojih vise bijeli konci. Medju lepezastim palmama sađenim na Sredozemlju, ova razmjerno najbrže raste, a od udomaćenih palmi ova je uz more najodpornija na obilno zasoljavanje (ali slabije na mraz), pa je idealna za drvorede uz olujne obale s jugom, izložene rtove i duž pješčanih plaža na dalmatinskim otocima.

Na mraz je tek poluodporna i lišće promrzne oko -7°C, a stablo odumire ispod -10°C, pa dobro prezimi samo u zimzelenom pojasu eumediterana. Zato na kopnenom primorju (i sjevernom Krku) podalje od mora ova često strada zbog bure, mraza i snijega. Kod nas dobro raste na većini otoka osim na Krku, kao i duž primorskih obala bliže moru sve do južne Istre - ali ova lako i često promrzne u sjeverozapadnoj Istri, pa oko Senja i na sjeveroistoku Krka (Vrbnik-Baška).

Livistona australis, australska žumara

Australska žumara (Livistona australis Mart.) je tek poluodporna i većinom promrzne ispod -7°C, a kod nas se rjedje sadi uglavnom u južnom primorju i na vanjskim otocima, gdje prezimi samo u zimzelenom pojasu eumediterana. Kod nas se ta rjeđe sadi i ovo je dosta lomljiva palma neodporna na vjetar, pa je prikladna samo za južnije primorske zavjetrine bez bure i jačeg mraza.

Odporne palme kojih nema kod nas

U našemu već stoljetno-balkaniziranom jugo-baštovanstvu, gdje glavna "egzotika" po spljetskoj rivi trebaju biti bre - dudovi (Morus !), logično je da se izim tih par gornjih vrsta banalnih palmi, ine slično odporne uglavnom ne sade nigdje po Dalmaciji (izim par mornarskih primjeraka u pokojem privatnom vrtu). Osim jedva desetak tih palmi kod nas dosad sađenih, drugdje na Sredozemlju se uzgaja još najmanje tridesetak ostalih vrsta, koje su barem podjednako poluotporne.

Nekoliko tih zanemarenih su još i daleko otpornije od zamalo svih dosad sađenih uz Jadran, pa se ovdje navode kao najvažnije za dopunu izbora jadranskih palmi (kada tu prestane balkanizacija). To su uglavnom visinske palme iz vapnenastog krasa na subtropskim i tropskim planinama, pa su idealne za istočni Jadran, a kod nas se u novije doba neke tek pojedinačno sade u privatnim amaterskim zbirkama, još uvijek izvan parkova i drvoreda. Neke takve najotpornije palme su i novi hortikulturni križanci.

Trachycarpus nana, planinska žumara

Planinska žumara (Trachycarpus nana Becc.) je odporna na obilan snijeg i mraz. Samonikla je na vapnenastom krasu jugozapadne Kine između 1.800 i 2.900m visine, uglavnom na kamenitim strminama, uz rubove ponikava i po dolomitnim grebenima na planinama nutarnje Kine gdje zimi redovno pada snijeg, a tamošnje najbliže meteorološke postaje imaju prosjek oborina oko 1.000 mm/god. Tu raste u podsloju mezotermnih borovo-hrastovih šuma gdje dominira Pinus yunnanensis s raznim listopadnim hrastovima, a u podsloju uz tu palmu su još naši rodovi Rhamnus, Viburnum, Berberis, Cotoneaster, Rosa, Gentiana i dr., pa na dnu ponikava obilje bujadi (Pteridium).

Ovo je jedina niža palmica koja tu prirodno raste s listopadnim drvećem, kao niži grm do 1m s kratkim koso-puzavim stablom i lepezastim lišćem koje promrzne oko -14°C, ali deblo odumre tek do -17°C, pa nakon mraza opet tjera nove listove iz podzemnog debla. To je grmasta palma nižeg rasta donekle kao Chamaerops, ali je odpornija. Uspješno može rasti u svim područjima gdje rodi smokva, pa bi bila prikladna za istočnojadransko kopno od Istre do Hercegovine i dalmatinske Zagore. Uz pasivnu zimsku zaštitu jer je nižeg rasta s poleglim deblom, vjerojatno bi mogla rasti i na toplim južnim padinama u zaleđu, npr. Žumberak i medvedničko Prigorje ili slični položaji s povoljnijom mikroklimom. Jedini je nedostatak te palmice da slabije podnosi žegu, pa bi ljeti na sušnim otocima u tvrdolisnom pojasu trebala povremeno zalijevanje.

Nannorrhops ritchiana, listopadna žumara

Listopadna žumara (Nannorrhops ritchieana Aitch.) je jedinstvena lepezasta palma posebnog izgleda, s puzavo-poleglim stablom po tlu, iz kojega rastu uspravne listopadne grane do 1m s jednogodišnjim lišćem koje nakon dozrijevanja ploda ujesen požuti i zimi opadne, pa u proljeće opet tjera iz debla nove ogranke s mladim lišćem.

Raste na kamenitim visoravnima u Iranu i Afganistanu, po slanim polupustinjama i na suhim planinana do 2.000 m gdje zimi pada snijeg. Zato podnosi mrazove oko -15°C i nadasve je odporna na jaku sušu, slana tla i jake vjetrove, pa bi mogla rasti na golim kamenjarama i stijenama u zimzelenom i graničnom poluzimzelenom području duž naše obale i otoka. Jedino je pri hladnoj zimi osjetljivija na prekomjernu vlagu.

Brahea dulcis, bijela žumara

Bijela žumara (Brahea dulcis Mart.) također je odporna lepezasta palma visoka do 7m s dekorativnim, pustenodlakavim i srebrnosivim lišćem. Prirodno raste zajedno s kaktusima na vapnenastom krasu sve do 2.500m visine u kamenitim planinama istočnog Meksika i Teksasa, gdje povremeno pada snijeg.

To je jedna od odpornijih palmi na dugotrajnu jaku sušu, olujne vjetrove i golo kamenito tlo, a podnosi i mrazove -12°C do -15°C, ali je osjetljiva na prekomjernu zimsku vlagu. Na Jadranu je prikladna za cijelo zimzeleno i granično poluzimzeleno područje, a nadasve za ljuti kras, kamenjare i stijene.

Rod Sabal, sjeveroameričke žumare

Sjevernoamerički rod Sabal obuhvaća desetak poluodpornih vrsta iz Meksika i jugoistočnih USA, koje uglavnom podnose umjerene jednoznamenkaste mrazove, ali su izim kserofitne S. mexicana, većinom neodporne na ljetnu sušu pri sadnji u Sredozemlju, jer izvorno rastu uz kišna ljeta i tada trebaju obilnije zalijevanje:

• Sabal palmetto (Walter) Lodd. (američka palmira), je jedna od najviših rastom i kao divlja proširena na kišovitom jugoistočnom primorju SAD: tamo godišnje padne po 1.000-1.600 mm oborine, ali je razmjerno odporna na mrazove, pa prve smrzotine dobije ispod -12°C, a ugiba oko -14°C. Kod nas se zbog suše riedko sadi, a najbolje bi uspjela u močvarnoj delti Neretve i kišnoj Boki Kotorskoj, dok drugdje uz Jadran i pogotovo na otocima ljeti traži redovno i obilno zalijevanje. Može se uzgajati barem uz pasivnu zaštitu od dvocifrenih mrazova i u najtoplijim mjestima našega kopnenog zaleđa (južni zakloni i veći gradovi).

• Sabal minor (Jacq.) Pers., također je iz jugoiztoka SAD, gdje raste kao grm ili niže drvce u podsloju vlažnih šuma. Također traži ljetnu vlagu i odporna je na jači dvocifreni mraz. Zbog manjeg rasta lakše ga je zaštititi i može se duže održati u loncima, pa se ova kod nas razmjerno najviše uzgaja. To je zamalo jedini Sabal koji se dosad kod nas uzgajao iako dosta rijedko, ali je zbog suše neprikladna za otoke izim ljeti u zasjeni uz stalno jače zalijevanje.

• Sabal mexicana Mart. (S. texana auct.) raste divlje u Meksiku i Teksasu, a to je jedina od poznatih Sabala što razmjerno dobro podnosi ljetnu sušu pri uzgoju na Sredozemlju. Ova je iz tog roda najprikladnija za naše otoke i užu obalu, jer treba manje vlage i podnosi vapnasti kras. Poluotporna je na jednoznamenkaste mrazove, pa prve smrzotine pokazuje izpod -8°C, a stablo joj ugiba oko -10°C.

Ine odporne palme zgodne za Jadran

Uz ove najodpornije palme, kojih je skori unos kod nas kad-tad neizbježan, u Dalmaciju bi se uz prije uzgojene, zbog estetske raznolikosti palmi mogle presaditi još i poneke druge poluodporne vrste što već rastum na Sredozemlju, a koje se dosad kod nas još vrlo rijetko uzgajaju (tek u amaterskim zbirkama). Kao i dosadašnje, ove mogu rasti bar u toplijem tvrdolisnom pojasu južnog primorja i dalmatinskih otoka uz ljetnu sušu i umjereni mraz: npr. bodljasta žumara (Erythea armata Wats.), američka palmira (Sabal palmetto Lodd.), kraljevski kokos (Arecastrum botryophorum Mart.), ... itd. (vidi niže obširniji popis većine prikladnih palmi za Jadran).

Najodpornije palme za kopneno zaleđe

Na kraju treba naglasiti, da ni te navedene još nisu one najodpornije palme prikladne za uzgoj kod nas, jer u kopnenom zaleđu osim nedavno već vani često sadjene i dosta otporne žumare Tr. fortunei, postoje u sjevernoj Americi i druge još otpornije na jake mrazove koje se kod nas dosad uglavnom ne sade (osim tek pojedinačno u amaterskim zbirkama): npr. Sabal minor Pers. podnosi bar oko -20°C, a najodpornija poznata od svih je trnovita žumara (Rhapidophyllum hystrix Wend.& Drude) koja preživi žestoke mrazove i do -30°C (ali loše podnosi sušu ljeti). Ipak ove 2 mraznootporne palme iz sjevernoameričkih šuma ljeti traže obilniju vlagu u polusjeni i deblje kiselo tlo, pa su neprikladne za sušnu jadransku obalu i kamene kraške otoke (osim možda uz jako zalijevanje).

Odporni križanci (hibridne palme)

Osim tih tipskih vrsta (polu)odpornih palmi, postoje takodjer još prirodni i vrtni križanci tj. hibridne palme (stručna botanička oznaka X) koje su bar podjednako odporne ili dijelom čak otpornije za uzgoj i prezimljavanje kod nas, negoli gornje tipične vrste. Takve su za nas prikladne hibridne palme još npr. najodpornija perasta Phoenix theophrasti X canariensis, pa Ph. theophrasti X dactylifera (= Ph. theophrasti ssp. golkoy), Washingtonia X gracilis (W. robusta X filifera), Butia X nehrlingiana (B. capitata var. nehrlingiana), itd.

Ph. theophrasti X canariensis

Osim tipične "kretske palme" (Ph. theophrasti), u novije doba postoje još izvještaji i o pojavi njezinih odpornijih hibrida, koji dosad bar u početnom uzgoju izgledaju više zimootporni od samog tipa Ph. theophrasti. Jedan od tih je najnoviji, za prirodoslovce i zaštitare nezgodni hibrid Ph. theophrasti X canariensis, koji nastaje oprašivanjem gdje su u blizini nasadi kanarke uz divlja nalazišta Ph. theophrasti, čime se zagadjuje njezin genofond i ugrožava budućnost te rijetke vrste.

Međutim je baš taj u prirodi nepoželjni hibrid za vrtlarstvo možda najpoželjniji, jer po provizornim uvidima može vjerojatno podnesti bar do -15C ili još niže, pa bi to mogao biti najodporniji (hibridni) Phoenix i možda dosad najotpornija uopće od svih poznatih palmi s perastim listovima tj. za kontinentalni uzgoj na južnim sunčqanim padinama možda i do umjerene zone 7b (uz pasivnu zaštitu u graničnim najhladnijim područjima).

Ph. theophrasti X dactylifera

Drugi sličan već duže poznati hibrid je pod provizornim imenom tzv. Phoenix "theophrastii ssp. Golkoy" po Kirilu ili Ph. theophrasti X dactylifera auct., koji raste divlji uz jugozapadnu obalu Turske i najviše na vlažnoj obali jezera uz selo Gölköy blizu lučkog grada Bodrum. To je nalazište zimi močvarno-poplavljeno i ljeti suho, a prvo je odkriveno 1989, pa objavljeno 1995.

Ipak sve dosad još nije službeno na latinskom (što je u botanici bezuvjetni propis) tiskan detaljniji opis toga starijeg divljeg hibrida, osim što je Kiril iz Bugarske nabacio na netu njegovo provizorno i nepismeno ime kao "Ph. theophrastii ssp. Golkoy" - međutim je to nelatinsko i nepravilno ime još bez prave opisno-stručne diagnoze, jer to latinski-pravilno mora biti Ph. theophrasti (1 "i") subsp. golkoy (s malim slovom g ne G). Najnovijim genetičkim analizama ove palme J.C. Pintaud i suradnici (Bruxelles 2012) potvrđuju kako je to stvarno ranije postojeći hibrid Ph. theophrasti X dactylifera.

Inače, taj križanac se od običnog tipa Ph. theophrasti razlikuje snažnijim i bržim rastom, stari listovi su duži-obješeni i ima duže cvjetne ogranke, a pri dnu jače tjera brojne nove mlade izbojke - pa se zato u prirodi lakše obnavlja nakon ljetnih požara. Najveća zbirka ovoga posadjenog hibrida sad raste u Botaničkom vrtu i rasadniku Palmiye Merkezi (Palm Garden), Koceygiz / Mugla, Turkey (na netu: www.palmiyemerkezi.com). Po prvim iskustvima je taj hibrid i za uzgoj odporniji od tipa, jer izvrsno podnosi zimsku vlagu, pa bi mogao podnesti i mrazove bar oko -12C (možda do -15C), tj. mogao bi prezimiti barem u submediteranskoj zoni 8 i uz pasivnu zaštitu približno do granice 8a/7b.

Phoenix X sizaya, ruska datula

Ruska datula (Phoenix X sizaya Saakow) bio bi razmjerno najodporniji hibridni kultivar među perastim palmama. To je umjetni križanac više vrsta datula (= oznaka X) uzgojen na Crnom moru. Uspješno raste na sjeveroistočnim obalama Crnog mora u nasadima na jugu Kavkaza, u Gruziji i Abhaziji, gdje za razliku od obične datule i uz svježiju klimu još rodi sitnijim jestivim plodovima. Tu raste na vapnenačkoj podlozi u pojasu submediteranske poluzimzelene pseudomakije na udaru olujnih kontinentalnih vjetrova (krimska i kavkaska Burya).

Po odpornosti je ova slična kanarskoj palmi i podnosi do -15°C, ali pritom rodi sočnim i slatkim plodovima poput manje datule, pa bi to bila jedina palma koja kao voćka kod nas može imati i ekonomsko-prehrambenu vrijednost. Kod nas se još nije uzgajala, a prikladna je za cijeli eumediteran i topliji submediteran primorja i sjevernih otoka. Mogla bi vjerojatno uspijevati uz obale u zimzelenom pojasu uz cijeli istočni Jadran i na otocima.

Butia X nehrlingiana, hibridni kokos

Butia X nehrlingiana McCurrach (Cocos australis var. "nehrlingiana" hort.) je nesigurna hibridnog podrijetla i vjerojatno je prvo uzgojena u Južnoj Americi, a danas se najviše sadi na jugu USA od Karoline do Kalifornije. To je jedna od najodpornijih perastih palmi, kojoj listovi promorznu oko -12°C i stablo odumre do -15°C. Kod nas je prikladna za tvrdolisni eumediteran i rubni topliji submediteran, a bolje raste na flišu i aluviju, ali dosad tu još nije uzgajana.

Washingtonia gracilis, hibrid vašintonije

Washingtonia X gracilis Augé & al. (Pritchardia robusta var. gracilis hort.). To je poluodporna hibridna palma i dosad razmjerno najodpornija medju vašintonijama, nastala križanjem W. robusta X filifera iz Meksika i SAD. Među svim poluodpornim palmama, ova je daleko najodpornija na jaku posolicu i presoljena tla, pa dobro raste na olujnim obalama neposredno uz rub mora i prikladna je za isturene rtove i izložene otočiće.

Manje je odporna na mraz pa listovi promrznu već oko -10°C i stablo odumre pri -12°C. Zato je prikladna samo za toplije obale na udaru olujnog juga u južnom primorju i na otocima, a kod nas se vrlo rijetko uzgaja primiješana s roditeljskim vrstama ovoga roda.

Sagovci na Sredozemlju i Jadranu

Sagovci (Cycadales) su prastaro drveće tj. rane golosjemenjače (Gymnospermae) još najviše njih iz mezozoika kada su to bili glavna hrana dinosaurima. Nakon raznih klimatskih promjena i oledbe je dosad preživilo tek stotinjak zadnjih vrsta, dijelom kao manji grmovi. Kod sagovaca je većinom jestiva srčika u stablu kao slatko brašno “sago”, iz kojega se vrenjem proizvodi alkoholno piće. Također i sjemenke iz češera sagovca su većinom jestive poput pinjola, ali su im inače listovi otrovni i opasni za djecu i životinje.

Medju sagovcima (Cycadales), glavni i najpoznatiji drvoliki sagovac Cycas dosta je osjetljiv na sušu i jači mraz (do desetak ispod nule), dok su nešto odpornije ine vrste iz južnoafričkog roda Encephalartos i australskog roda Macrozamia. Od stotinjak sagovaca, desetak je poluodpornih na umjereni mraz pa se sade u Sredozemlju. Uz Jadran se dosad na otvorenom rjedje uzgajaju tek dvije poluodporne vrste, a zbog prekratkog ljeta sjeme im ponekad ni ne dozori.

• Japanski sagovac (Cycas revoluta L.) raste na vapnenastim otocima južnog Japana (Ryu-Kyu i Okinawa). Lišće mu promrzne već od -6°C a stablo odumire već oko -10°C. Kod nas se rjeđe sadi na vanjskim otocima i južnom primorju od Boke do Makarske, a češći je u zaklonu naših staklenika, hotela, vila itd.

• Meksički sagovac (Dioon): Još je rjeđi kod nas i osjetljiv meksički sagovac (Dioon edule) iz Meksika, koji ne podnosi ispod -7°C, pa veći primjerci kod nas vrlo rijetko izrastu vani na otvorenom, npr. kod Dubrovnika.

Najodporniji sagovci (Cycadales)

Osim ta dva spomenuta, u uzgoju postoje i drugi još odporniji sagovci koji se dosad većinom ne sade na Jadranu, pa ih treba čim prije unesti.

• Inače su na umjerene mrazove još poluodporne i neke rjeđe brdske vrste šumskih cikasa iz jugoistočne Azije do nekih -12°C ili -15°C, ali ovi lošije podnose mediteransku sušu, tj. sporo rastu i ljeti traže više redovnog zalijevanja da ne uvenu, pa su neprikladni za sušne jadranske otoke i možda bi vani rasli u kišnijoj istočnoj Istri (Lovran-Opatija): npr. Cycas taitungensis Shen & al. iz Tajvana i Cy. panzihuaensis Zhou & Yang, iz jugozapadne Kine.

• Planinski sagovac (Encephalartos mackenii Miq.) navodno je u inozemnom uzgoju bio daleko najodporniji među svim sagovcima, pa mu lišće promrzne tek ispod -15°C, a deblo odumre oko -20°C. Prirodno raste uz gornju granicu drveća od 1.800 - 2.600 m na južnoafričkoj planini Drakensberg (Kathlamba), gdje je izložen olujnom vjetru i obilnom zimskom snijegu, pa bi kod nas najvjerojatnije mogao rasti i uspješno prezimiti u prijelaznom submediteranu cijelog primorja na udaru bure.

• Također je još razmjerno poluodporan australski sagovac (Macrozamia macdonellii F.V.M.) iz pustinja centralne Australije, koji bi kod nas bio prikladan za zimzeleni pojas južnog primorja i otoka. Odporan je na sušu i umjereni mraz do -12°C, ali je pri uzgoju osjetljiv na prekomjernu zimsku vlagu i snijeg.

Ini poluodporni sagovci

Uz ove odpornije se na tvrdolisnom južnom primorju i dalmatinskim otocima zbog većeg izbora možda mogu izprobati i drugi poluodporni sagovci koji podnose mediteransku sušu i blaži jednocifreni mraz npr. pustinjski trnasti sagovac (Encephalartos horridus Jacq.: Lehm.) iz južne Afrike, floridski sagovac (Zamia floridana Miq.) iz USA i Dyerov sagovac (Macrozamia dyeri Muer: Gard.) iz Australije.

Perspektive za palme kod nas

Viški i dubrovački nasadi palmi, s tradicionalnim stihijskim uzgojem i bez kvalificiranih specialista za palme, sada i ubuduće kod nas teško mogu konkurirati visokospecializiranom inozemnom vrlarstvu s desetcima obrazovanih stručnjaka i mnogostruko većim izborom raznih otpornih palmi, opreme i uputa za uzgoj.

Baš na najtoplijem Visu zbog ovdašnje najblaže klime i toplijih zima uglavnom bez mraza, unutar Jadrana su kod nas razmjerno najpovoljniji prirodni preduvjeti za uspješan uzgoj i razmnažanje do stotinjak raznovrsnih otpornih palmi i sličnih južnih egzota (sagovci, dracene itd.). Osim općih ekonomskih razloga, glavne kočnice za dalji uzgoj palmi kod nas jesu slijedeće :

• 1. Loš izbor malobrojnih i tek poluodpornih vrsta palmi, neprikladnih za vapnenasti kras. Zato se hitno nameće povećanje asortimana prikladnih palmi u domaćem uzgoju, nadasve nabava i razmnožavanje spomenutih najodpornijih palmi za naš kras, koje su na Jadranu dosad bile većinom izostavljene. Naši neupućeni vrtlari još dijelom vjeruju da ni nema odpornijih palmi od samo tih desetak dosad po navici sađenih kod nas.

• 2. Izostanak novijega domaćeg priručnika o palmama za Jadran. Prvi i jedini stariji cjeloviti pregled palmi kod nas je objavljen na pedesetak stranica u Šibeniku još davne 1888. god. (Petar Biankini: “Paome, Cycadae i Dracaene”), koji bar ukratko prikazuje stotinjak pripadnih vrsta i njihov uzgoj na otvorenom i u stakleniku. Sve nakon toga u 20. stoljeću kod nas su tek šture usputne zabilješke i promičba o ponekim običnim palmama, uz općenite preglede našega jednoličnog vrtlarstva. Zato čim prije treba poduzeti izdavanje suvremenog priručnika za palme Jadrana.

• 3. Naša zemlja (i Albanija) su jedine u južnoj Europi bez službeno kvalificiranog stručnjaka za palme, čije se obrazovanje ubrzo nameće kao specijalizacia barem jednoga mlađeg botaničara ili šumara u nekomu razvijenom mediteranskom centru za palme, koji bi potom kod nas vodio posebni rasadnik palmi (npr. na Visu). Bez domaćega kvalificiranog stručnjaka za palme, jedina organizirana aktivnost kod nas zasad ostaje internetska udruga "Palmapedia".

Popis palmi prikladnih za Jadran

Idući sažeti abecedni popis po sustavnim grupama palmi manjeviše prikladnih za probni uzgoj vani na Jadranu (barem za južnije otoke), iz amaterskih iskustava i nama sličnih inozemnih izvora, uglavnom su složili članovi naše internetske udruge 'Palmapedia' - (tu su sad popravljena kriva nelatinska imena).

Oznake: * (zvjezdica): palme koje kod nas uz Jadran već često rastu u parkovima ili drvoredima, ** (2 zvjezdice): najodpornije na jači mraz i prikladne za kopneno zaledje.

• Acrocomiadeae: Acrocomia totai, Ac. aculeata
• Acoelorrhapheae: Acoelorrhaphe wrightii
• Allagopteraeae: Allagoptera arenaria, All. campestris
• Archontophoeniceae: Archontophoenix alexandrae, Ar. illawara, Ar. cuninghamiana
• Areceae: Areca triandra
• Arengaeae: Arenga engleri, Ar. micrantha, Ar. obtusifolia
• Attaleae: Attalea cohune, At. speciosa
• Beccariophoeniceae: Beccariophoenix madagascariensis
• Bismarckiae: Bismarckia nobilis
• Borasseae: Borassus aethiopium, Bor. flabellifer
• Braheae: Brahea armata, Br. berlandieri, Br. brandegeei, Br. decumbens, Br. dulcis, Br. edulis, Br. moorei, Br. nari, Br. nitida
• Butieae: Butia bonnetti, Bu. capitata *, Bu. eriospatha, Bu. paraguayensis, Bu. yatay
• Calamieae: Calamus inermis
• Castrococeae: Castrococus crispa
• Caryoteae: Caryota gigas, Ca. maxima "Himalaya", Ca. mitis, Ca. obtusa, Ca. ochlandra, Ca. urens
• Ceroxylonae: Ceroxylon alpina, Ce. parvifrons, Ce. quindiunensis
• Chaemadoreae: Chamaedorea cataractarum, Ch. costaricana, Ch. elegans, Ch. ernesti-augusti, Ch. klotzschiana, Ch. mettalica, Ch. microspadix, Ch. plumosa, Ch. radicalis, Ch. seifrizii, Ch. stolonifera
• Chameropseae: Chamaerops humilis *, C. humilis var. cerifera
• Coccothrinaceae: Coccothrinax barbadensis
• Copernicieae: Copernicia alba
• Corypheae: Corypha lecomtei, Co. umbraculifera
• Dypsideae: Dypsis ambositrae, D. baronii, D. crinata, D. decaryi, D. decipiens, D. heteromorpha, D. oropedionis
• Euterpeae: Euterpe edulis
• Guihaieae: Guihaia argyrata
• Howeae: Howea forsteriana, Ho. belmoreana
• Hyphaeneae: Hyphaene petersiana
• Juanieae: Juania australis
• Jubaeae: Jubaea chilensis
• Laccospadiceae: Laccospadix australasica
• Latanieae: Latania lontaroides
• Licualeae: Licuala peltata var. sumawongii
• Linospadiceae: Linospadix monostachya
• Livistoneae: Livistona australis *, Liv. drudei, Liv. chinensis, Liv. decipiens, Liv. jenkinsiana, Liv. mariae, Liv. muelleri, Liv. saribus
• Lytocaryeae: Litocaryum hoehnei, Lit. weddellianum
• Nannorrhopseae: Nannorrhops ritchieana (Silver ?)
• Parajubaeae: Parajubaea coccoides, Par. torallyi var. microcarpa i var. torallyi
• Phoeniceae: Phoenix acaulis, Ph. canariensis *, Ph. dactylifera *, Ph. dac. cv. Medjool, Ph. loureiri var. humilis, Ph. hanceana loureiroi var. loureiroi, Ph. pusilla, Ph. reclinata, Ph. roebelinii, Ph. rupicola, Ph. sylvestris, Ph. theophrastii
• Pritchardieae: Pritchardia affinis, Pr. beccariana, Pr. koalae, Pr. martii, Pr. minor, Pr. remota, Pr. schatteuri
• Raveneae: Ravenea glauca
• Rhaphidophylleae: Rhapidophyllum hystrix **
• Rhapideae: Rhapis excelsa, Rha. humilis, Rha. multifida
• Rhopalostylideae: Rhopalostylis baueri, Rho. sapida
• Sabaleae: Sabal bermudana, Sa. causarium, Sa. domingensis, Sa. etonia, Sa. havanensis, Sa. mautiformis, Sa. mexicana, Sabal minor **, Sa. palmeto, Sa. X Riverside, Sa. rosei, Sa. uresana, Sa. x texensis, Sabal yapa
• Serenoeae: Serenoa repens
• Syagrueae: Syagrus comosa, Sy. coronata, Sy. quinquefaria, Sy. romanzoffiana
• Thrinaxeae: Thrinax morsii, Thrinax parviflora
• Trachycarpeae: Trachycarpus fortunei **, Tr. latisectus, Tr. martianus var. khasia, Tr. var. nepal, Tr. nanus, Tr. oreophilus, Tr. princeps, Tr. takil, Tr. wagnerianus
• Trithrinaceae: Trithrinax acanthocoma, Tri. brasiliensis, Tri. campestris, Tri. schizophylla
• Wallichieae: Wallichia caryotoides
• Washingtonieae: Washingtonia filifera *, Wash. robusta

Glavna literatura

• Biankini, P.L. 1888: Paome, Cycadee i Dracaene. Gospodarski poučnik, O uzgoju cvieća, uresnog grmlja i drveća, str. 881 - 928, Šibenik.

• Encke, F. 1958: Palmen. Pareys Blumengartnerei Bd.1: 143 - 165, P. Parey, Berlin-Hamburg.

• Grgurević, D. 2007: Palme jadranskih perivoja. Šumarski list 131/7-8: 353 - 362, Zagreb.

• Jacobi, K.H. 1986: Palmen für Haus und Garten. BLV-Verlag, 128 p. München-Wien-Zürich.

• Lovrić, A.Ž. 2003: Rasadnik palmi. M. Majnarić, Otok Vis, str. 198 - 199, Fabra Zagreb.

• McCurrach, J.C. 1960: Palms of the World. Harper & Brothers, 290 p., New York.

• Meerow, A.W. 2005: Betrock's Cold Hardy Palms. Betrock Information Systems Inc. Hollywood, Florida.

Vanjske sveze

• Palmapedia: Naš forum za palme, ostale egozote i mediteransko bilje
• Savjeti za uzgoj palmi kod kuće (njem.)
• Palms in Adriatic parks

Poveznice

• Žumare (Trachycarpus)
• Južni egzoti u Panoniji
• Jadranski sukulenti
• Jadranski subtropi
• Datulje (Phoenix)
• Grmaste Liliatae

Reference

Adapted and condensed study from Wikinfo, for sub-project WikiFlora Adriatica from the database of Herbarium Adriaticum (ADRZ - 2002): available by GNU-license.