Razgovor:Starohrvatski (izvornohrvatski)

U odieljku Razlike izvorni / jugohrvatski nalazim pod točkom 12. ("Najviše je gramatičkih razlika u mnogim nastavcima...") nekoliko spornih natuknicov, ktere dŗžim netočnimi. Vierujem da su ti propusti nezlonamierno učinjeni, bo auktor nedostatno poznaje staroslavenski sustav sklonidbe imenicov, iz kterega se, pak, neposredno razvił izkonski hŗvatski jezik. Propusti su u sliedećih natuknicah:

12e) Muški apelativ hrv. -u!, žen.apel.= kao nominativ / srb. vokativ: muški -e!, ženski -o!

Naime, tičući se sklonidbe imenicov mužkoga roda, nastavak -u dolazi u imenicah čije osnove končaju nebčanikom, dok nastavak -e dolazi u inih imenicah. Primiera radi, imenice zmaj, muž, igrač, učitelj končaju nebčanikom (-j, -ž ,č ter lj), pa im stoga vokativ/apelativ glasi zmaj-u, muž-u, igrač-u, učitelj-u. S druge pak strane, imenice kano što su vuk, brat, vitez, grad imaju vokativ/apelativ na -e, bo ne končaju nebčanikom (vuče, brate, viteže, grade). Naravno, postoje iznimke, ali obćenitoga se pravila valjda dŗžati. Stoga, točka 12e) nije dobro oprimierenje različitosti izkonskoga hŗvatskoga i "jugohŗvatskoga", jerbo izvorni hŗvatski razlučuje oba oblika vokativa.

Nadalje, 12f) Muški instrumental imenica: hrv. -om / srb. -em, npr. putom/putem, mužom/mužem, itd.

Ovdie također imamo slučaj nepoznavanja imenske osnove ter, shodno tomu, padežnih nastavkov ktere valja uporabiti. Imenice mužkoga roda ktere končaju nebčanikom u instrumentalu jednine imaju nastavak -em, dok imenice mužkoga roda ktere ne končaju nebčanikom, imaju pak nastavak -om. Dakle, staroslavenski jezik i izkonski hŗvatski jezik poznata obje inačice instrumentalnoga nastvka, a ne samo jednu, kakor se ovdie navodi. Imenice kano što su zmaj, muž, igrač, učitelj končaju nebčanikom, pa im instrumental jednine glasi zmaj-em, muž-em, igrač-em, učitelj-em (nikako zmajom, igračom, mužom, učiteljom). Pročim, imenice kano što su vuk, brat, vitez, grad ne končaju nebčanikom, pa im instrumental jednine konča nastavkom -om (vukom, bratom, vitezom, gradom).

12g) Muški dativ-lokativ pridjeva: hrv. -omu / srb. -ome

U ovom primieru imamo jošte jedno pogriešno pojednostavljenje morfoloških osobitosti staroga hŗvatskoga jezika. Određeni oblik pridievov mužkoga roda u jednini uviek dobiva nastavak -omu (osim ako je osnova nebčanik, tada je nastavak -emu, npr. jučerašnji > jučerašnj-emu). Lokativ pridievov mužkoga roda obiliežava ili nastavak -om ili pak nastavak -ome (za nebčane osnove, samo nastavak -em ). Pojednostavljeno,

N - -i (hŗvatski)

D - -omu (hŗvatskomu)

L - -om / -ome (hŗvatskom / hŗvatskome)

Za nebčane osnove vriedi:

N - nebčanik + i (bivši)

D - -emu (bivšemu)

L - -em (bivšem)

Valjda pripomenuti da sŗbski jezik ovu razlučbu ne poznaje. Sinkretizam iliti stapanje padežnih nastavkov donekle je u sŗbskome jeziku prisutan i u jednini (D = L), a ne samo u množini (D = L = I).

12h) Posvojni pridjevi: hrv. -ov,-ova,-ovo / srb. -ev,-eva,-evo

Ovo je jošte jedan očiti primier nepoznavanja razlučbe nebčanih i nenebčanih osnov u hŗvatskome jeziku. Ovisno o tome konča li pridievska osnova nebčanikom ili nenebčanikom, mienja se i pridievski nastavak.

Nebčane pridievske osnove: zmaj > zmajev (ne zmajov), muž > mužev (ne mužov), igrač > igračev (ne igračov) ter učitelj > učiteljev (ne učiteljov). Nenebčane pridievske osnove: vuk > vukov (ne vučev), brat > bratov (ne bratev), vitez > vitezov (ne vitežev) itd. Hŗvatski jezik razlučuje oba oblika, pa ni ova točka nije dobro oprimierenje razlike izkonskoga hŗvatskoga i sŗbskohŗvatskoga jezika.

Što se pak tiče odielka Slavenski kroatizirani dialekti, pri navodu značajak procesov dekroatizacije i balkanizacije starohŗvatskoga jezika, pod točkom f), između ostaloga, navodi se da "u muške plurale ulaze produženi vlaškobalkanski nastavci -ovi i -evi. " To nipošto nije točno, bo su nastavci -ovi/-evi staroslavenska baština, a ne nekakvi "vlaškobalkanski" nastavci. Auktor ovoga članka očigledno ne poznaje protoslavensku i staroslavesku morfologiju, pa zaključuje kakor su ovi nastavci ogledba "balkanizacije". Auktor zacielo ne zna da su to zapravo nastavci staroslavenske u-sklonidbe imenicov mužkoga roda, ktera u množini glasi ovako:

N dom-ove

G dom-ovъ

D dom-ъmъ

A dom-y

V dom-ove

L dom-ъxъ

I dom-ъmi

Interfiks (umetak) -ov/-ev u imenicah u-sklonidbe slavenska je baština hŗvatskoga jezika i kano takova nikako ne predstavlja značajku balkanizacije jezika. Bogata raznolikost sklonidbenoga sustava hŗvatskoga jezika ne smie se zatomljavati pod izlikom navodnoga "čišćenja" jezika od navodnih "vlaškobalkanskih" značajak, bez da se prvotno utvrdi radi li se zbilja o tuđinskih značajkih, ili pak o staroslavenskome naslieđu!

--Vlъkъ 19:55, 19. veljače 2016. (CET)

• Auktor gornjih primjetbi ima izgleda jednostrani (i dielom dogmatski) tj. strogo panslavistički pristup nekomu svojem abstraktnom i štokaviziranom izkonu jednosmjernoga hrvatskog jezika (i naroda),- pa zato uglavnom ne uzima u obzir svu izkonsku složenost hrvatske populacie, naroda i jezika koji se je ipak razvijao pod inima mnogostrukim utjecajima, a pri izvodima priznaje zamalo jedino i izključivo bratsko-štokavski jugosustav:

Trebalo bi tu ipak bolje poznavati čakavicu i kajkavicu, ter isto pročitati i ine kulturno-poviestne (kao još i populacijsko-genetičke) članke u ovom wikiju za iznesti objektivnije konačne zaključke, - a ne sve izvoditi samo i izključivo iz svoje abstraktne kule bjelokostne monolitnoga jugo-panslavizma.

Sve ovo tako liepo i prividno idealno jugoslavistički izgleda, samo ako se strogo pridržavamo tek na jugo-štokavskim tragovima iz zadnjih par stoljeća. Ako se pak poredbe i razmatranja ipak još prošire na ine starinske naše dialekte ranijih stoljeća i na glagoljske tekstove iz srednjeg vieka, stvari i medjuodnosi već postaju podosta drugačiji, da i ne govorimo o daljim poredbama sa staroarmenskim i ranoperzijskim tekstovima, koji nas odvode još dalje unatrag, itd...

- - Yoshamya, 21. veljače 2016.

Zanima me zbog čega u ovome članku nema ni spomena o starim hrvatskim padežima množine imenica?

Primjer:

Hrvatski u 19. stoljeću: ovi konji - nema konjah - tepam konjom - vidim konje - oj, konji - govorim o konjih - dolazim s konji.

Moderni hrvatski: ovi konji - nema konja - tepam konjima - vidim konje - oj, konji - govorim o konjima - dolazim s konjima.

Hrvatski u 19. stoljeću: ove žene - nema ženah - tepam ženam - vidim žene - hej, žene - govorim o ženah - dolazim s ženami.

Moderni hrvatski: ove žene - nema žena - tepam ženama - vidim žene - hej, žene - govorim o ženama - dolazim s ženama.

Osobno se ne osjećam dovoljno stručnim pisati o ovoj temi ili nadopunjavati članak.