Rodoumorstvo nad Armencima
Armenski genocid je bilo sistematsko, ciljano istrebljenje armenskog naroda koje se dogodilo za vrijeme Prvog Svjetskog rata, a najudarnija godina bila je 1915. Izvršitelji genocida bili su podanici turskog carstva: agenti i vojnici, ali i obični civili. Pokolj se dogodjao u dvije faze. Prva faza je započela masovnim ubojstvima radno sposobnih odraslih armenaca, a ubojstva su se vršila prisilnim radom i sveopćim masakrima. Nakon toga u drugoj fazi Turci su počeli deportirati žene, djecu, starije i nemoćne, a odradili su to tako što su ih poslali na marševe smrti u Sirijsku pustinju. Na području gdje su nekoć bili Armenci, potpuno je nestao zapadni armenski jezik. Sveukupno je ubijeno oko 1,5 milijuna ljudi. Većinom su to bili Armenci, ali Turci su takođdjr ubijali brojne sirijske krščane, Grke i ostale nacionalne manjine. Ubijali su ih na sve moguće načine uključujući i medicinske eksperimente koji su se vršili na žrtvama.
Prvi pokolj (Hamdijanski masakri)
Hamdijanski masakri naziv je za masovna ubojstva armenskog stanovništva u Otomanskom Carstvu za vladavine sultana Abdula Hamida II., izmedju 1894. i 1896. godine. Do 1890. godine je u Otomanskom Carstvu živjelo 2,5 milijuna Armenaca, od kojih su većina bili vjernici Armenske katoličke Crkve odnosno Armenske apostolske Crkve. Rusija je Armence podupirala u njihovim zahtjevima za autonomijom jer je željela oslabiti Otomansko Carstvo. Iako je autonomaški pokret brzo rastao, sultan Abdul Hamid II. je odlučio zadržati vlast nad tim ozemljem.
Otomanska je vlada potakla protuarmenske osjećaje kod Kurda, susjeda Armenaca, pa su Armenci sbog toga i sbog povišenja poreza podigli ustanak. Otomanska vojska i kurdske paravojne snage pobile su 1894. na tisuće Armenaca i spalile mnogo sela. Dvije godine kasnije su 28 armenskih revolucionara zauzeli Otomansku banku (tur. Osmanlı Bankası, odnosno Bank-ı Osmanî-i Şahane) u Carigradu da bi privukli pažnju medjunarodne javnosti. Obsada je trajala 10 sati, a završila je smrću 10 Armenaca i izto toliko truskih vojnika. Odredi muslimanskih Turaka zatim su pobili 50.000 Armenaca. Konačan broj žrtava izmedju 1894 i 1896. iznosio je 250,000 ljudi. Srušene su 654 crkve, 328 ih je pretvoreno u džamije, a na tisuće Amrenaca islamizirano. Abdul Hamid ovaj dogodjaj je nazvao "smanjivanjem pučanstva".
Drugi pokolj
Nakon što su ubijeni mnogobrojni armenski prvaci, a vojnici ili iscrpljeni do smrti u radnim kampovima ili jednostavno pogubljeni, dana 26. svibnja 1915. otomanske su vlasti posebnim zakonom odobrile deportacije tzv. sumnjivih grupa, a sve pod izgovorom državne sigurnosti. Tadašnji turski ministar unutrašnjih poslova, Talat, poslao je pismenu zapovijed guvernerima provincija u kojoj se izričito "ukida pravo Armencima da žive i rade na ozemlju Turske". Dana 29. svibnja donesen je Privremeni zakon o deportaciji (tzv. tehcirski zakon), a nekoliko mjeseci poslije na snagu su stupili i zakoni koji su omogućili vladi da zaplijeni imovinu Armenaca. Izdana je zapovijed o deportaciji Armenaca iz tzv. ratnih zona prema konclogorima u sjevernoj Siriji, a progoni i internacije su se nastavile sve do 1923., kada je medjunarodno priznata nova Republika Turska. Time je zapravo započeo genocid nad Armencima, u kojem ih je, prema nekim procjenama, ubijeno više od 1,5 milijuna.
Turci su Armence smatrali ruskom petom kolonom. U veljači 1915. svih 60.000 mobiliziranih armenskih vojnika zatvoreno je u radne logore i poslije ubijeno. Armence u blizini fronta (slična je sudbina zadesila i ljude daleko od crte bojišnice) potjerali su da pješače prema negostoljubivim pustinjskim krajevima Sirije i Mezopotamije, a 24. travnja su u Istanbulu i drugim velikim turskim gradovima uhićeni i pobijeni armenski intelektualci. Ukupno je tako izginulo oko milijun i pol ljudi, dok se preživjeli nakon rata nisu mogli vratiti kući, pa su se izselili u ruski dio Armenije ili Zapadnu Europu, Sjevernu Ameriku i Australiju. Mnogi su Turci poludjeli od stravičnih prizora egzekucije nevinih ljudi, a ruskim su vojnicima rekli kako se smrad spaljenih trupala danima zadržavao u pustinjskom zraku. Postoje i svjedočanstva o zatvaranju Armenaca u crkve koje su zatim spaljivane. 300.000 ljudi je pobjeglo u Rusiju, a 400.000 ih je naslinim putem prešlo na islam. Predpostavlja se da je postojalo oko 25 velikih turskih koncentracijskih logora na području iranske i sirijske granice i to pod komandom Şükrü Kayaa. Neki od njih bili su tek područja masovnih grobnica, a neki posljednje počivalište.
Spomen obilježje
Godine 1965. obilježavala se 50. godišnjica genocida, ter se javila zamisao o postavljanju spomenika, koji je po nacrtima arhitekata Kalašjana i Mkrtčjana dvije godine kasnije postavljen na brdu Cicernakaberd nad klancem rijeke Hrazdan. Obelisk visok 44 metra simbolizira preporod Armenaca, a 12 blokova postavljenih u krug predstavlja 12 izgubljenih pokrajina na području današnje Turske. Unutar tog kruga gori vječna vatra. Od spomenika vodi park sa zidom dugim 100 metara na kojem pišu imena krajeva za koje se zna da su se u njima vršili pokolji. Na kraju tog parka je 1995. otvoren mali muzej s osnovnim podatcima o dogodjajima i publikacija o genocidu na raznim jezicima. Pokraj muzeja je prostor gdje strani državnici sade spomen-drveće.
Obilježavanje
Armenci svake godine obilježavaju dan genocida brojnim manifestacijama. Godinama pokušavaju navesti Tursku na priznavanje ovog dogodjaja, ali oni ne priznaju da se ikakav genocid dogodio. Za 90. obljetnicu 2005. godine, na Armenskim TV kanalima moglo se vidjeti kako su u glavnom gradu, Erevanu, stotine tisuća ljudi obišle memorijal ter su oko vječne vatre postavili zid napravljen od cvijeća, slažući cvjetove, visok preko metar i dugačak stotinjak metara. Istovremeno, u Los Angelesu, gdje živi velik broj Armenaca, u kolonama su protestirali uz transparente. Britanski izvori govore o mogućih milijun žrtava, dok s druge strane, turski povjesničari govore o "nekoliko stotina tisuća" koji su stradali "u gradjanskom ratu u kojem je bilo žrtava na obje strane".
