Salonski ljevičari
„Salonski ljevičari” je metaforički izraz rabljen za pristaše ljevičarskih ideja i, u širem smislu, snažnih egalitarističkih stavova i teorija, čiji su udoban i samozadovoljavajući način života, te društveno ugledan položaj i povlašteni status unutar vladajućeg (obično kapitalističkog) poretka protivni njihovom političkom uvjerenju. Takve stavove, u njihovom odbojnom i grotesknom obliku, također ponavljano predstavljaju osobe izvan politike (npr. etabilirani umjetnici, književnici).
Kao poseban primjer vezan uz povijest špijunaže u 20. stoljeću, istaknut je slučaj društveno uglednih britanskih sveučilišnih diplomanata u međuratnom dobu, među kojima je marksizam bio toliko duboko ukorijenjen, kako je Sovjetski Savez u to doba imao pristup širokom krugu pričuvnih agenata u zapadnim krugovima na višim razinama. Nije se to smatralo neprikladnim i bilo je društveno prihvatljivo na bigotičan način priznati marksističke teze, no istodobno je pokazivalo i jasne vanjske statusne oznake britanskog visokog sloja, djelujući u društvu kao salonski ljevičari. Kao uobičajenog predstavnika salonske ljevice u predboljševičkom Ruskom Carstvu smatra se pisca Lava Tolstoja (prije svoje vjerske krize).
Također je u uporabi više opisnih metafora, poput „salonski boljševici”, „šampanjski socijalisti”, „jahtaški komunisti”, „Gucci-komunisti”, „ljevica s kavijarom” (u Francuskoj), „komunisti s Rolexom” (u Italiji)[1], i slično.
Poveznice
Izvori
- ↑ Večernji list: Silvije Tomašević: „Francuski ljevičari su u islamistima pronašli saveznike u borbi protiv imperijalizma”
