Saturn (Zelenica)

Saturn (čakav. Zelenýca), je po redu šesti planet i veličinom drugi u Sunčevom sustavu, a zadnji je jasno vidljiv golim okom, pa ini dalji (Uran i Neptun) zato uglavnom nemaju domaćih pučkih imena nego samo umjetna međunarodna. Udaljen je 9,54 AJ tj. 1.429.400.000 km od Sunca, a ima promjer 120.536 km (na ekvatoru) i masu 5,68 × 1026 kg. Saturn je po veličini drugi planet nakon Jupitera. Uz Jupiter, Uran i Neptun pripada skupini plinskih divova tj. planeta vanjskog dijela Sunčevog sustava.

Najpoznatija vidljiva značajka Saturna su veliki i izraziti planetarni prsteni koji ga okružuju u 7 pojasa, označenih slovima A do G. Manji teleskop je dovoljan da se opaze ti prsteni. Oko Saturna kruži i mnoštvo prirodnih satelita, kojih je do sada odkriveno 33. Saturn odbija oko 47% Sunčevog svjetla (albedo 0,47). Saturn se za prosječne opozicije (kad je najbliži Zemlji) vidi pod kutom od 20 lučnih minuta, a prividna astronomska magnituda mu je u prosjeku 0,7 ili u najboljim uvjetima pri opoziciji kad je najbliže Zemlji: 0,43.

Abstract

Saturn: the main historical, astronomical, and geological parameters on the planet Saturn are given. Saturn is an anonymous 'star' for other Slavs, but Adriatic islanders being more familiar with astrognosy in nautical use, traditionally named it "Zelenica" (= 'Green-light') including them among "svitlice" ('moving lights').

Ime i tradicije

Saturn je jedan od 5 najsvjetlijih objekata na nebu iza Sunca, Mjeseca, Jupitera i Venere, pa je zato poznat i imenovan od davnina. Božanstvo Saturn je u rimskoj mitologiji bio otac vrhovnog boga Jupitera pa bog novca i zemljoradnje, dok je u starogrčkoj mitologiji sličan bog poznat kao Kronos. U našoj pučkoj tradiciji na kopnu, Saturn većinom nema nekoga posebnog značenja pa je kod nas većinom bezimen, izim na nekim jadranskim otocima.

Po svojoj značajnoj zelenkastoj boji, ova pomična "svitlica" (planet) kod otočnih čakavaca na Jadranu nosi staro domaće ime Zelenica. Pod sličnim staročakavskim imenom Želenÿca poznat je i na bodulskom govoru kvarnerskih otočana (Bodulski cakavizam). U pomorskoj kulturi otočnih čakavaca, Saturn nema nikakvu drugu značajnu ulogu kao npr. Venera i najviše Jupiter, pa izim samog imena "svitlýca Zelenýca" na Jadranu dosad nisu očuvani neki dodatni detalji o tom planetu.

Povijest istraživanja

Saturn je zbog svog sjaja poznat još od prapovijesti. Galileo Galilej je prvi usmjerio teleskop prama njemu 1610. godine. Zbog nesavršenosti prvih teleskopa, Galileo nije prepoznao prstenove, već je mislio da se radi o tri tijela. Posebno se zakompliciralo promatranje u vrijeme prolaska Zemlje kroz ravninu prstenova, kada su oni prividno nestali (jer su vrlo tanki), što je zbunilo Galilea. Tek je 1659. godine danski astronom Christiaan Huygens u Saturnovu neobičnom obliku prepoznao prstenove.

Huygens je objasnio da je njihovo nestajanje i mijenjanje uzrokovano promjenom nagiba orbite Zemlje prama Saturnu tijekom njihovih ophoda oko Sunca. Talianski astronom Giovanni Domenico Cassini je 1675. otkrio pukotinu između u prstenima, pa se ta pukotina između prstenova A i B danas naziva po njemu Cassinijevom pukotinom. I drugi razmaci između prstena nose imena po astronomima koji su ih otkrili ili sudjelovali u istraživanju Saturna (Guerin, Huygens, Maxwell, Encke).

Saturn su do sada posjetile 4 letilice: Pioneer 11 (1979)., Voyager 1 (1980.), Voyager 2 (1981.) i Cassini-Huygens. Letilica Cassini ušla je 1. srpnja 2004. u orbitu oko Saturna i počela 4-godišnju misiju istraživanja Saturna, njegovih prstenova, magnetosfere i satelita. Cassini nosi sondu Huygens koja je početkom 2005. bačena u atmosferu Saturnovog najvećeg satelita Titana.

Fizička svojstva

Jedan Saturnov obilazak oko Sunca traje 29.35 godina, dok jedan obrtaj oko osi traje u prosjeku 10 sati, 39 minuta i 25 sekundi. Zbog brze rotacije i slabe gustoće, Saturn je vidljivo splošten na polovima i proširen na ekvatoru, pa ima oblik elipsoida. Razlika između ekvatorskog i polarnog promjera je čak 10% (120,536 km prema 108,728 km), što je posljedica brze rotacije planeta. Drugi plinoviti planeti (Jupiter, Uran, Neptun) su također spljošteni, ali ne toliko kao Saturn. Prosječna gustoća Saturna je 0.69 g/cm3 zbog čega je najrjedji i jedini planet u Sunčevom sustavu čija je prosječna gustoća manja od gustoće vode.

Atmosfera

Saturn nema tako jasno izražene kružne pojase kao Jupiter, barem ne u vidljivom dijelu spektra. Razlog tomu je sloj sumaglice koji nam zastire pogled u dubinu atmosfere. Fotografije u infracrvenom svjetlu pokazuju ove pojase mnogo izraženijim. Saturnova atmosfera uglavnom se sastoji od vodika (93%) i helija (5%), uz malo inih spojeva.

Dok je 'Voyager 2' bio iza Saturna, njegovi radio-signali su na putu prama Zemlji prošli kroz gornje slojeve atmosfere, što je omogućilo mjerenje gustoće i temperature tih slojeva. Najniža temperatura, od 82 K izmjerena je na razini s tlakom od 70 milibara. Na 100 milibara, temperature ispod sjevernog pola su bile oko 10 K niže od onih na umjerenim širinama.

Saturnovi superorkani

Pjege, najprije zapažene na Jupiteru (Velika crvena pjega) i Neptunu, postoje i na Saturnu gdje traju po nekoliko mjeseci. Svemirski teleskop Hubble je 1990. godine snimio na Saturnovom ekvatoru ogromni bijeli oval koji nije postojao u vrijeme prolaska letjelica Voyager. Poredbom sa starim zabilješkama je nadjeno, da su slične pojave opažene već 1876, 1903, 1933, i 1960. godine, odprilike uvijek u isto doba Saturnove godine, sredinom Saturnovog ljeta na sjevernoj polutki. Kasnije su promatrane i neke manje oluje.

Vjetrovi na ekvatoru pušu prama istoku, a strahoviti superorkani tu postižu nadzvučne brzine i do 500 m/s (= 1.800 km/h !), pa su ovo na Saturnu najbrži poznati vjetrovi u cijelomu Sunčevom sustavu, mnogostruko žešći od svih najjačih zemaljskih orkana. Brzina vjetrova opada s približavanjem polovima, pa na širinama iznad 35° promjenjivi vjetrovi pušu u oba smjera. Sloj u kojem pušu ti orkani debeo je najmanje 2000 km, a simetrija koja je uočena između sjeverne i južne polutke upućuje da bi se vjetrovi mogli spajati negdje u unutrašnjosti.

Unutrašnjost Saturna

Saturnova unutrašnjost je slična Jupiterovoj i sastoji se od kameno-ledene jezgre, mase 20 puta veće od Zemljine. Na jezgru se nastavlja sloj metalnog vodika iznad kojeg je sloj molekularnog vodika. Metalni vodik, nazvan tako zbog svojstava koje vodik poprima pri velikom tlaku, mnogo je dublji nego kod masivnijeg Jupitera. Saturn je po sastavu 75% vodik i 25% helij s tragovima vode, metana i amoniaka. Taj sastav približno odgovara sastavu prvotnog oblaka od kojeg je i nastao Sunčev sustav.

Saturnova unutrašnjost je vruća, temperature u središtu su čak 12 000 K, pa Saturn, kao i Jupiter i Neptun, više energije zrače u svemir, nego što ju prima od Sunca. Ravnotežna temperatura (ona koju bi imao da ga grije samo Sunce) za Saturn iznosi 90 K, ali je stvarna temperatura njegovih vanjskih dijelova 95 - 105 K.

Veća temperatura se može objasniti Kelvin-Helmholtzovim mehanizmom (potencialna energija gravitacijskog polja sažimanjem prelazi u toplinsku), što ipak nije dostatna objasnidba za svu proizvedenu energiju. Po mjerenjima Voyagera 1, samo 7% volumena Saturna čine atomi helija (vodik prevladava), za razliku od 11% kod Jupitera. S obzirom da načelni modeli predviđaju podjednake omjere na oba planeta, predpostavlja se da helij polako tone prama središtu, pa je to uzrok veće temperature. Kapljice helija u obliku kiše pri svom padu kroz atmosferu stvaraju trenje kojim se oslobađa toplina.

Magnetosfera

Saturn, kao i ostali plinoviti divovi ima jako magnetsko polje koje se pruža do udaljenosti oko 20 do 35 Saturnovih polumjera. Ipak je Saturnovo polje neusporedivo slabije od Jupiterovog prvenstveno zbog manje količine vodljivog materijala ("metalni" vodik je mnogo dublje), pa je na rubovima planeta po jačini otprilike jednako magnetskom polju na površini Zemlje. Os magnetskog polja se uglavnom poklapa s osi rotacije planeta i kut je manji od 1°.

Veličina Saturnove magnetosfere dosta se mijenja s intenzitetom sunčevog vjetra, a i rep Jupiterove magnetosfere znatno utječe na Saturnovo magnetsko polje. Radio-emisije iz Saturna utihnule su između posjeta Voyagera 1 (studeni 1980.) i Voyagera 2 (kolovoz 1981.), što bi mogla biti posljedica ulaska Saturna u Jupiterovu magnetosferu (iako zato nema izravnih dokaza).

Na Saturnovo magnetsko polje utječe i njegov satelit Diona. Pozitivni ioni vodika i kisika (H+ i O+) nastali nakon razbijanja molekula vode izbijenih s površine Dione i Tetisa čine unutarnji torus koji se pruža do udaljenosti od 400.000 km od središta Saturna. Na unutarnji torus se nastavlja područje plazme koje se pruža do udaljenosti oko 1,000.000 km. Kao i na Zemlji, međudjelovanje magnetosfere, atmosfere i sunčevog vjetra stvara na Saturnu veličanstveno polarno svjetlo.

Saturnovi prsteni

Saturn je značajan po svojim izrazitim prstenima, koji su lako vidljivi i kroz mali teleskop. Poznati su još od vremena kad je Galileo Galilej prvi uporabio teleskop u astronomske svrhe. Prsteni su označavani slovima abecede, po redoslijedu odkrivanja. Sastoje se od silikatnih stijena, željeznog oksida i leda, a prostiru se od 6.630 km do 120.700 km iznad Saturnovog ekvatora. Saturn i njegovi prsteni najbolje se vide kada se Saturn približava skoroj opoziciji. Prsteni prividno nestaju ako njihova ravnina siječe Zemlju u vrijeme promatranja. Saturnov slabiji prsten E je vrlo teško vidljiv čak i u najboljim teleskopima, a širina mu je kao udaljenost između Zemlje i Mjeseca.

Prsteni nisu jedno tijelo. Još je James Clerk Maxwell 1857. godine pokazao da ovi prsteni ne mogu biti jedno tijelo, već bezbroj samostalnih čestica, što je kasnije dokazano spektroskopskim mjerenjima. Pomoću Dopplerovog efekta je potvrđeno da se čestice bliže Saturnu gibaju brže od onih daljih. Čestice prstenova su raznih veličina: od 100-metarskih tijela do mikrometarske prašine. Vjerojatno postoji i nekoliko tijela veličine par kilometara. Prsteni su građeni od leda i nešto kamenja, pa imaju vrlo visok albedo (oko 0.7). Saturnovi prsteni su vrlo tanki: iako su široki preko 250.000 km, nisu deblji od 1,5 km, pa bi se sav njihov material mogao komprimirati u tijelo promjera 100 km.

Kroz teleskop se najbolje vide prsteni A, B i C. Pukotina između dva najizraženija prstena (A i B) se zove Cassinieva pukotina, a mnogo slabije izražena pukotina na vanjskom rubu A-prstena je dobila ime Enckeova pukotina. Pukotine su zapravo orbite s nepovoljnim rezonancijama u odnosu na Saturnove satelite, dakle imaju isto porijeklo kao i Kirkwoodove zone u asteroidnom pojasu.

Dolazak Voyagera 1 i 2 donio je nove spoznaje o prstenima. Fotografije iz ove dvije letilice su pokazale, kako se prsteni sastoje od čak stotinjak tisuća manjih prstenčića. Čak su u Cassinijevoj pukotini pronađena 4 prstenčića. Odkrivena su i četiri nova veća prstena: slabašan prsten unutar prstena C nazvan je D prsten dok je prstenu iza prstena A pridruženo slovo F. Iza F prstena su pronađena još dva slabija prstena: G i E.

Zvijezda Delta Škorpiona (Djubba) prošla je (iz perspektive Voyagera 2) iza F-prstena, pa je praćenje treperenja ove zvijezde omogućilo određivanje detaljne građe prstena F i to čak s 1.000 puta boljom rezolucijom (razlučivosti oko 100 m) nego što je bilo moguće ostvariti Voyagerovom kamerom. U F-prstenu su otkrivena i područja gdje se prsten sastoji od više međusobno isprepletenih niti, što se smatra utjecajem satelita Prometej. Osim toga, uočene su i prolazne strukture u B-prstenu, zapravo valovi gustoće uzrokovane prolaskom nekih od Saturnovih satelita.

Voyagerove fotografije su odkrile i tajanstvene "žbice", koje se okreću oko Saturna kao kruto tijelo (prsteni se okreću nezavisno jedan od drugoga). Podrijetlo im nije objašnjeno, ali se smatra da su žbice povezane uz magnetsko polje Saturna, jer imaju period rotacije kao i magnetsko polje (10 h 39 min.). Dok se Voyager približavao Saturnu, žbice su izgledale tamnije od prstenova, no kasnije su iz drugog kuta izgledale svjetlije. Svojstvo čestica u žbicama je da bolje raspršuju svjetlost u smjeru suprotnom od izvora svjetlosti pokazuje kako se radi o vrlo finoj prašini.

Postoji veza između Saturnovih prstena i satelita. Neki od satelita su "pastirski", t.j. čuvaju prstene, a neki su odgovorni za nastanak pukotina u prstenima. Atlas, Prometej (Prometheus) i Pandora su pastirski sateliti. Pandora i Prometej "čuvaju" prsten F, a Pan se nalazi u Enckeovoj pukotini.

Trenutno postoje dvije hipoteze, kako su ti prsteni nastali. Prva je teorija o raspalom mjesecu, koju je postavio Édouard Roche i nastala je u 19. stoljeću. Teorija se oslanja na postulatu kako je jedan od Saturnovih prirodnih satelita upao u nisku orbitu, ispod tzv. Rocheove granice, pa su ga rastrgale Saturnove plimne sile. Jedna inačica ove teorije je da se mjesec raspao nakon sudara s kometom. Druga teorija oslanja se na postulatu kako su prsteni tu od nastanka planeta, pa su ostatak materije od originalne nebularne tvari od koje je Saturn nastao. Ova hipoteza danas nije širje prihvaćena, jer se smatra kako prsteni tijekom milijuna godina postanu nestabilni, pa su zbog toga nedavna tvorevina.

Prirodni sateliti

Saturn ima 62 poznata satelita od kojih 30 imaju posebna imena. Broj satelita vjerojatno nije podpun, jer Saturnovi prsteni smetaju u njihovom otkrivanju sa Zemlje. Svi veći sateliti, osim Phoebe i Hyperiona imaju sinkronu rotaciju. Phoebe uz to ima retrogradno gibanje i vrlo nagnutu putanju, pa se sumnja kako je to zarobljeni asteroid. Hiperion je jedino tijelo u Sunčevom sustavu za koje se zna da ima kaotičnu rotaciju. Mnogi sateliti su u međusobnoj rezonanciji: Mimas - Tethys (1:2), Enceladus - Dione (1:2) i Titan - Hyperion (3:4). Trideset važnijih Saturnovih satelita redom po udaljenosti od Saturna su: Pan, Atlas, Prometej, Pandora, Epimetej, Jan, Mimas, Enceladus, Tethys, Telestos, Kalipso, Diona, Helena, Rhea, Titanus, Hyperion, Japetos, Kiviuq, Ijiraq, Phoebe, Paaliaq, Skadi, Albiorix, Erriapo, Siarnaq, Tarvos, Mundilfari, Suttung, Thyrm, Ymir i S/2003S1. Saturnovi prirodni sateliti su podijeljeni u slične skupine, koje nose ime po najistaknutijem satelitu:

• Skupina Janus koju tvore najveći sateliti: Janus, Mimas, Enceladus, Tethys, Diona, Rhea, Titanus i Hyperion.
• Skupina Siarnaq: Kiviuq, Ijiraq, Paaliaq, Albiorix, Erriapo, Siarnaq i Tarvos.
• Skupina Phoeba: Phoeba, Skadi, S/2003S1, Mundilfari, Suttung, Thyrm i Ymir.

U orbitama oko Saturna je dosad odkriveno već 62 prirodnih satelita, a smatra se kako ih možda postoji još, jer pomoću teleskopa sa Zemlje 2000. godine, oporabom boljih metoda obrade prikupljenih podataka iz motrenja Saturna odkriveno je još 12 novih satelita. U odkrivanju novih prirodnih satelita dosta smetaju tvari od kojih se sastoje planetarni prsteni (prašina i led) pa je to kod Saturna puno teže negoli kod Jupitera. Saturn je također puno dalji nego Jupiter, pa je mnogo manji broj interplanetarnih svemirskih letilica proletilo pokraj Saturna ili čak ga orbitirale.

Iduća tablica sadrži glavne podatke o Saturnovim prirodim satelitima: ime, promjer prirodnog satelita, masa, polumjer putanje, obhodni period u zemaljskim danima, položaj prirodnog satelita u odnosu prama Saturnu ili prama saturnovim prstenima, pa godina odkrića.

Ime	Promjer (km)	Masa (kg)	Prosječni polumjer orbite (km)	Obhodni period	Pozicija	Odkriven
Pan	19	2.7×1015	133,583	0.575 dana	u polju Encke	1990
Atlas	30 (40 × 20)	Nepoznata	137,670	0.6019 dana	vanjski A prsten	1980
Prometej	91 (145 × 85 × 62)	2.70×1017	139,350	0.6130 dana	unutrašnji F prsten	1980
S/2004 S 4 *	3-5	Nepoznata	Nepoznat	Nepoznat	unutrašnji F prsten	2004
S/2004 S 3 *	3-5	Nepoznata	141,000	Nepoznat	vanjski F prsten	2004
Pandora	84 (114 × 84 × 62)	2.20×1017	141,700	0.6285 dana	vanjski F prsten	1980
Epimetej	115 (144 × 108 × 98)	5.60×1017	151,422	0.6942 dana	ko-orbitiraju	1980
Janus	178 (196 × 192 × 150)	2.01×1018	151,472	0.6945 dana		1966
Mimas	397	3.80×1019	185,520	0.942422 dana		1789
S/2004 S 1*	3	Nepoznata	194,000	1.01 dana		2004
S/2004 S 2*	4	Nepoznata	211,000	1.14 dana		2004
Enceladus	499	7.30×1019	238,020	1.370218 dana	U središtu prstena E	1789
Telestos	29 (34 × 28 × 36)	Nepoznata	294,660	1.887802 dana	leading Tethys trojan	1980
Tethyda	1060	6.22×1020	294,660	1.887802 dana		1684
Kalypso	26 (34 × 22 × 22)	Nepoznata	294,660	1.887802 dana	trailing Tethys trojan	1980
Diona	1118	1.05×1021	377,400	2.736915 dana		1684
Helena	33 (36 × 32 × 30)	Nepoznata	377,400	2.736915 dana	trailing Dione trojan	1980
Rhea	1528	2.49×1021	527,040	4.5175 dana		1672
Titanus	5151	1.35×1023	1,221,850	15.94542 dana		1655
Hyperion	286 (410 × 260 × 220)	1.77×1019	1,481,100	21.27661 dana		1848
Japethos	1460	1.88×1021	3,561,300	79.33018 dana		1671
Kiviuq	16	Nepoznata	11,365,000	449.2 dana	Skupina Inuit	2000
Ijiraq	12	Nepoznata	11,442,000	451.5 dana	Skupina Inuit	2000
Phoebe	220	4.00×1018	12,944,300	-548.2 dana**	Skupina Norse	1899
Paaliaq	22	Nepoznata	15,199,000	686.9 dana	Skupina Inuit	2000
Skathi	8	Nepoznata	15,647,000	-728.9 dana**	Skupina Norse	2000
Albiorix	32	Nepoznata	16,404,000	783.5 dana	Skupina Gallic	2000
Erriapo	10	Nepoznata	17,616,000	871.9 dana	Skupina Gallic	2000
Siarnaq	40	Nepoznata	18,160,000	893.1 dana	Skupina Inuit	2000
Tarvos	15	Nepoznata	18,247,000	925.6 dana	Skupina Gallic	2000
S/2003 S 1*	7	Nepoznata	18,719,000	-956.2 dana**		2003
Mundilfari	7	Nepoznata	18,722,000	-951.4 dana**	Skupina Norse	2000
Suttungr	7	Nepoznata	19,463,000	-1016.3 dana**	Skupina Norse	2000
Thrymr	7	Nepoznata	20,382,000	-1086.9 dana**	Skupina Norse	2000
Ymir	18	Nepoznata	23,096,000	-1312.4 dana**	Skupina Norse	2000

Mimas

Najbliži Saturnu sferni satelit je Mimas, s promjerom oko 400 km. Zaleđeno tijelo nosi ožiljak velikog kratera Herschel, širine oko 100 km. Na tako malom tijelu ne mogu nastati veći krateri, a da ne dodje do razpada. Duboko dno kratera je 10 km niže od okolice, a središnja uzvisina diže se 6 km i okrenuta je prema Saturnu. U kori satelita, posebno na antipodu pružaju se duboke brazgotine.

Enceladus

Enceladus je prekriven kraterima, utisnutim u ledeno tlo. Ono praktički odbija svu svjetlost koja na njega pada i po tom albedu Enkelad je rekorder. Takav albedo ima netaknut snijeg ili razmrvljeni led. Smatra se da Encelad ima plimni izvor energije, a uzrok plimne sile je gravitacijsko polje Saturna i Dione s kojom ima sinkronizirano obhodno vrijeme. Unutrašnja toplina smanjuje čvrstoću kore i reljef se povremeno obnavlja i prekriva svježim ledom. Encelad se giba u najgušćem dijelu vrlo rijetkog Saturnovog prstena E.

Tetida

Tetida je jedan od 5 Saturnovih satelita većih od 1.000 km. Mala gustoća upućuje na to da sadrži preko 4/5 vode. U vrlo svijetloj kori utisnuti su mnogobrojni krateri. Najveći krater ima 400 km i više koncentričnih prstenova. Preko velikog dijela kugle prostire se blago zavojit klanac dubok nekoliko kilometara, a do pojave tog kanjona moglo je dovesti širenja globusa.

Diona

Diona pokazuje sjaj različit na strani koja gleda u smjeru gibanja i na strani u bzaledju: stražnja strana je tamnija i izkrižana je svijetlim trakama. Mogli bi to biti slojevi inja smrznutog nakon istjecanja tvari kroz pukotine u ledenoj kori. Kora pokazuje mnoštvo kratera i dugačke grabe.

Rhea

Rhea također pokazuje dva lica različitih svojstava. Svijetlija strana toliko je prekrivena kraterima da bi novi udari mogli dovesti do pojave kratera jedino preko prijašnjih. Dijelom površine pružaju se svijetle trake.

Japet

Japet ima dosta nagnutu stazu, a posebno se iztiče dvojakim licem. S prednje strane koja napreduje putanjom izrazito je taman, albedo mu se spušta do 0,05. Stražnja strana u zaledju je mnogo svijetlija, s albedom 0,5. Sudeći po gustoći, većinom je gradjen od leda.

Titan

Titan veličinom tek malo zaostaje za najvećim Ganimedom. Površina mu je skrivena iza debele i neprozirne atmosfere. Površinski tlak blizak je površinskom tlaku na Zemlji i iznosi oko 1,5 bara, a površinska temperatura je 95 K (- 178 °C). Kako je snaga Sunčeva zračenja na Titanu manja nego u području Ganimeda, temperature su bitno niže, pa je shvatljivo da atmosfera može obstati. Atmosfera se praktički sastoji od dušika, s metanom kao primjesom. Nadjeni su tragovi etana, etilena, acetilena i vodikova cianida, pa moraju postojati i složeniji ugljikovodici. Kruti dijelovi površine mogu se sastojati od ugljikovodika i dušikovih spojeva, a dio krute površine mogao bi, s obzirom na temperature, biti preliven morima od tekućeg metana.

Nad površinom se diže troposfera s oblacima, koji su najvjerojatnije gradjeni od kapljica metana i dušika. Iznad toga je atmosfera ispunjena česticama smoga, koji se sastoji od složenijih ugljikovodika, kondenziranih na česticama praha. Smog nastaje fotolizom od metana pod djelovanjem Sunčeve svjetlosti. Metan se razgradjuje svjetlošću na radikale, a oni se slažu u složenije ugljikovodike. Taj neprozirni ovoj diže se do 200 km nad površinom, a boje je narančastocrvenkaste. Ranije je smatran površinom Titana. Iznad njega se nalazi proziran sloj sumaglice. Područje sjevernog pola prekriveno je u zimi tamnijom narančastom kapom ili prstenom. U visokoj atmosferi ima mnogo vodika.

Najveća prosječna gustoća koju Titan pokazuje među Saturnovim satelitima upućuje na to da je unutarnjost izgradjena napola od leda, a pola od stjenovitog, silikatnog materiala. Postojanje dušikove atmosfere dade se protumačiti pomoću procesa kojima se razgradjuje amonijak, koji je jedan od produkata vulkanske aktivnosti. Fotolizom se razgradjuje na dušik i vodik: dušik ostaje, a vodik se kao lakši gubi u svemir.

Saturn u romanima i filmu

• Putopisi: Zbog svojih slikovitih prstenova, Saturn među prvim nebeskim tijelima već pred više stoljeća ulazi u klasične svemirske putopise, pa tako svoje izvanzemaljske avanture na Saturnu smještaju još Voltaire (1752.), pa Jules Verne (1877.) i ini kasniji putopisci svemirskih avantura.

• Filmovi: U novijim filmovima, Saturn se već rjeđe pojavljuje kao središte radnje, ali su zbog prstena njegove slike popularne kao dekorativna pozadina u mnogim filmovima.
  • Saturn 3 (film) iz 1980: - većinom se događa u Saturnovom sustavu.
  • Odiseja u svemiru (1968), Arthur C. Clarke - Saturn i njegov sustav su središte radnje umjesto Jupitera.

• Saturnovci (Saturnians): Zamišljene stanovnike Saturna (Saturnovce), noviji Science-fiction većinom prikazuje kao crvene divove poput ogromnih čovjekolikih kobasica ili golemih crva, što plutaju u Saturnovoj atmosferi ili oceanu, a međusobno bi komunicirali bezvučnom telepatijom.

Poveznice

• Plavušica (Jupiter)
• Mars (Rumenica)
• Danica (Venera)
• Svitlice (planeti)
• Čakavsko zvizdoslovje

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license almost from Croatian Wikinfo and WikiSlavia.