Josif Staljin

Izvor: Metapedia
(Preusmjereno s Staljin)
Skoči na: orijentacija, traži
Josif Visarionovič Staljin
Jozef-Staljin.png
Rodno ime Ioseb Besarionis Dze Jugashvil
Nadimci Soso, Koba
Smrt 5. ožujka, 1953., SSSR
Narodnost Gruzijac
Stranka KP SSSR
Suprug/a Ekaterina Svanidze, Nadežda Allilujeva, Roza Kaganovič
Djeca Yakov Dzhugashvili, Vasily Dzhugashvili, Svetlana Alliluyeva
Roditelji Besarion Jughashvili i Ketevan Geladze

Vodja SSSR-a
Služba (24. siečnja, 1924. - 5. ožujka, 1953.)
Nasljednik Georgij Maljenkov

Premijer Sovjetskog Saveza
Služba (6. svibnja, 1941. - 5. ožujka, 1953.)
Nasljednik Georgij Maljenkov

Generalni/Prvi sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog Saveza
Služba (3. travnja 1922. - 5. ožujka 1953.)
Nasljednik Nikita Hruščov

Josif Visarionovič Staljin (Besarion (Soso) Džugašvili) (Gori, Gruzia, 21. prosinca 1878. - Moskva, 5. ožujka 1953.), sovjetski političar, državnik i jedan od najvećih zločinac u poviesti.

U doba njegove vladavine, njegov režim ubio je preko 40 milijuna ljudi. Godine 1929. uvodi tzv. kolektivizaciu. Pod kolektivizaciom Staljin je smatrao oduzimanje svih dobara seljacima, ter ih stavljao pod ovlast države. Pomoću vojske obavljao je nasilne represije po selima. Oduzmali su seljacima poljoprivredne alate i ostala orudja. Seljacima nije ostajalo ništa, pa niti ono sa čime bi obradjivali zemlju. Ono što je Lenjin opisao kao korist za državu, postajalo je katastrofa. Sbog njegove politike samo u Ukrajini 5 milijuna ljudi umrlo je gladujući, 2 milijuna u Kazahstanu i milijun ljudi u Sjevernom Kavkazu.


Djetinjstvo

Staljin-15.god.jpg

Josif Staljin rodjen je 21. prosinca 1878. godine u mjestu Goriju (Tifilska gubernija). Otac mu je bio postolar Visarion Ivanović, rodom iz grada Gori u Tifiliskoj guberniji a podrietlom seljak iz sela Didi-Dilo, a majka Ekaterina Geladze, iz kmetovske obitelji Geladzea iz sela Gambareulija, bila je Gruzijka po nacionalnosti. Nakon smrti oca, obitelj je uzdržavala majka. Pohadjao je mjesnu školu u Goriju, pa teološko učilište u Tbilisiju. Ondje se uključio u rad studentskoga marksističkog kružoka i pristupio (1898) tbiliskoj organizaciji netom osnovane Ruske socijaldemokratske radničke partije. Zaokupljen revolucionarnim idejama, zapustio je školske obveze i 1899. bio izbačen s učilišta. Nadimak koji je zadobio tiekom svog školovanja bio je - Soso.

Revolucionarstvo

Idućih se godina isticao kao agitator. 1902. organizirao je štrajk koji je prerastao u oružani sukob izmedju radnika na naftnim postrojenjima i policije. U to je doba dobio nadimak Koba. Policija ga je 1902. godine uhitila u Batumiju gdje provodi više od godine dana u zatvoru, nakon čega je protjeran u Sibir odakle je pobjegao 1904. godine. Smo izmedju 1902. i 1913. godine Staljin je uhićen osam i protjerivan sedam puta, a ukupno šest puta uspio je pobjeći. Njegov zadnji izgon dogodio se 1913. godine i trajao je sve do 1917. godine. Po povratku iz Sibira 1904. godine Staljin se vjenčao. Njegova prva supruga Jekaterina Svanidze umrla je 1910. godine. Druga supruga Nadežda Alilujeva, s kojom se oženio 1919. godine počinila je samoubojstvo 1932. godine.

Staljin je bio i kavkaski delegat na Tammerforskoj konferenciji (1905), gdje se prvi put susreo s V. I. Lenjinom, a zatim i na socijaldemokratskim kongresima u Stockholmu (1906) i Londonu (1907). U Bakuu, Staljin je bio glavni organizator štrajkaških akcija, a njegova je uloga bila ključna i u konačnoj prevlasti boljševika nad menjševicima na Kavkazu. Ondje je Koba postao Staljin (prema rus. stal’: čelik), a u tadašnjem su se partijskom tisku objavljivali njegovi članci pod naslovom "Pisma s Kavkaza". Više je puta bio zatvaran, ali je uvijek bježao. U zadnjim godinama carske Rusije od 1905. do 1917. Staljin je bio više sljedbenik nego vodja. Uviek je podržavao boljševičku frakciju unutar stranke, ali njegov je doprinos bio više praktični nego teoretski. Njegovoj ranoj afirmaciji u redovima ruske socijaldemokracije znatno je pridonijelo svrstavanje uz boljševike, nasuprot tadašnjoj menjševičkoj većini u Gruziji. Godine 1907. pomogao je u organizaciji prepada banke u Tbilisiju da bi izvlastili fondove. Vodja boljševika Lenjin u to vrijeme kooptirao ga je u boljševički Centralni komitet. Naredne godine nakratko je bio urednik partijskog lista "Pravda" (Istina), a na Lenjinov poticaj napisao je svoje prvo veliko djelo: "Marksizam i nacionalno pitanje". To djelo donijelo mu je priznanje teoretičara i ugled Lenjinova suradnika, a bio je temelj i njegova kasniega rješavanja nacionalnog pitanja. Nakon ruske revolucije u veljači 1917. godine Staljin se vratio u Petrograd (Sankt Peterburg), gdje je nastavio uredjivati partijski list. Zajedno s Levom Kamenevim Staljin je dominirao pri donošenju partijskih odluka, sve do Lenjinova dolaska u travnju. Politiku suradnje s privremenom vladom koju su njih dvojica vodili, Lenjin je odbacio.

Dolazak na vlast

Iako bez osobite uloge u pripremi Oktobarske revolucije ušao je u sovjetsku vladu kao komesar za neruske narodnosti te postao član Politbiroa Komunističke partije 1917. godine. Zajedno s Jakovom Sverdlovim i Lavom Trockim pomogao je Lenjinu riješiti sva goruća pitanja u težkim vrjemenima gradjanskog rata. Staljin je u gradjanskom ratu sudjelovao i kao zapovjednik na nekoliko bojišnica. Godine 1922. postao je generalni sekretar Komunističke partije. Kada se pogoršalo Lenjinovo zdravlje, Staljin je 1922. postao generalnim sekretarom CK. Lenjin je jednim pismom vodstvu boljševičke partije (tzv. Lenjinov testament, u kojem su bile iznesene kritičke ocjene karaktera pojedinaca u vodstvu) upozorio da bi Staljinove osobine, grubost i samovolja, mogle štetiti partiji, pa je sugerirao da ga se premjesti s položaja generalnoga sekretara na manje važno mjesto. Nakon Lenjinove smrti Staljin je sa Zinovjevim i Kamenevim vodio državu. S tim privremenim saveznicima Staljin je napao Trockog, kandidata s najviše šansi da naslijedi Lenjina. Kada je uklonio Trockoga, Staljin je promijenio smjer udružujući se s Nikolajem Buharinom i Aleksejem Rikovim protiv Zinovjeva i Kameneva. Do svoga pedesetog rodjendana 1929. godine Staljin je učvrstio svoj položaj na mjestu Lenjinova nasljednika.

Kolektivizacija

Od svih vrsta socializma, marksizam je išao najdalje s teorijom ukidanja privatnog vlastinčtva i uvodjenja državnog. Likvidacija privatnog vlastničtva u poljoprivredi uklapa se u općte dogme marksizma. Ideolozi marksizma su smatrali seljake okorjelim konzervativcima za revoluciju i pretjerano vezanim za njihovo poljoprivredno zemljište. Ukidanje privatne poljoprivredne imovine nazvano je kolektivizaciom. Godine 1929. Staljin uvodi tzv. kolektivizaciu. Pod kolektivizaciom Staljin je smatrao oduzimanje svih dobara seljacima, ter ih stavljao pod ovlast države. Pomoću vojske obavljao je nasilne represije po selima. Oduzmali su seljacima poljoprivredne alate i ostala orudja. Seljacima nije ostajalo ništa, pa niti ono sa čime bi obradjivali zemlju. Ono što je Lenjin opisao kao korist za državu, postajalo je katastrofa. Sbog njegove politike samo u Ukrajini 5 milijuna ljudi umrlo je gladujući, 2 milijuna u Kazahstanu i milijun ljudi u Sjevernom Kavkazu. Djeca koja su se pretvarala u kosture, umirala su u agoniji. Velika glad je prozročila i kanibalizam na području SSSR-a. Staljinov režim pretvorio je ljude u zvijeri baš kao što je i želio, a svatko tko bi se uzprotivio platio je životom.

Rodoumorstva i zločini

Nakon ubojstva S. M. Kirova 1934. započeo je dugo razdoblje "čistki", kojima je bila zatrta svaka stvarna ili tek moguća oporba Staljinu. Procjenjuje se da je u političkim progonima stradalo od 20 do 30 milijuna ljudi. U tim se godinama konačno učvrstio kult Staljinove ličnosti, koji je nadmašio čak i uspomenu na Lenjina. Stotine tisuća ljudi su uhićivani i ubijani. Za vrijeme Staljina kršćanstvo je mnogo pretrpjelo, pa su tako izmedju ostalih ubijen veliki broj svećenika i kršćanskih vjernika. Ostali ljudi su slani u logore, gdje ih je čekala polagana smrt. Ti logori su bili smješteni diljem Rusie, a zapravo su bili Staljinova mašinerija smrti. Radili su se razni poslovi, od kopanja dugih riječnih kanala po vrućini pa do mrvljenja kamenja po sibirskoj hladnoći. Tamošnji ljudi ubrzo su postajali hodajući kosturi. Nakon što su Nijemci napustili Krim, Staljin obtužuje Tatare za suradnju sa nacistima. Nad njima vrši strašan democid ter ih preko 400.000 šalje u razne logore.

Poveznice