Psihostaljinizam u Hrvatskoj

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Psihostaljinizam u Hrvatskoj (Psihiatrijski konclogori, na kineskom ankang, na ruskom psyhuška): To su specialni logori, gdje se medicinska psihiatrija zlorabi za prisilno 'izpravljanje' tj. duševne izmjene i ideološko brisanje političkih disidenata (većinom akademskih intelektualaca) otrovnim psihofarmakima. Ranije su bili osobito razvijeni pod Staljinom u Sovjetskom Savezu, gdje je ispiranje mozga kroz staljinske "psyhuške" prošlo 335.200 ideoloških robijaša. Nakon razpada SSSRa i propasti komunizma, u novijoj Rusiji od 1989. su takvi psihologori dijelom zatvoreni ili su uglavnom vraćeni u pravu medicinsku uporabu psihiatrijskih bolnica. Ova je sovjetska praksa potom najviše kopirana u Kini, Rumunjskoj i Jugoslaviji. Nakon razpada SSSRa i Jugoslavije, neke nasljedne nove države su dielom preuzele ove loše tradicije sve do danas. Tako su sovjetske ideološke zloporabe staljinske "psihiatrije" dosad nastavljene i čak ozakonjene osobito u Ukrajini i Turkmenistanu, a iz bivše Jugoslavije ponajviše u Hrvatskoj i dielom u Srbiji.

Hrvatska je danas treća u Europi i 5. na svijetu po brojnosti umjetnih ideološko-nemedicinskih "ludjaka" i kriminogenih 'psihiatara' (Amnesty International & Wikisource): vidi još pobliže Hrvatski psihokriminal u EU. Po svestranoj zloporabi psihiatrije je demagoška Hrvatska danas znatno kriminalnija od nove Rusije. U Hrvatskoj je zbog križanja tih staljinskih istočno-komunističkih navika i novog eksperimentiranja farmaceutskim psihodrogama za multikompanije, nastala naša osobito pogubna kombinacija duple zloporabe psihiatrije, jedna od najgorih poznatih složenih psihotortura na svijetu. Najmanje trojica tih psihopolitičkih žrtava su kod nas ubijeni u novije doba. Oko takvih psihozatvora su kod nas već manjeviše oblikovane cehovske psihomafije, koje često ucjenjuju i maltretiraju psiho-robijaše i njihove obitelji: vidi o tomu još pobliže Psihomafija i ludnice.

  • Ideološki rodonačelnik tzv."psihijatrije" u Hrvatskoj: Džugašvili STALJIN.
Staljin.gif

SUMMARY

Stalinist Psycho-Lagers or Psycho-Camps (in Chinese ankang, in Russian psyhushka): Psychiatry possesses a built-in capacity for abuse that is greater than in any other areas of medicine. Political abuse of psychiatry is the purported misuse of false psychiatric diagnoses, detention and treatment for the purposes of obstructing the fundamental human rights of certain groups and individuals in a society. Psychiatrists have been involved in human rights abuses in some states when the definitions of mental disease were expanded to include religious or political disobedience. The voluntary diagnosis of mental disease allows the state to hold persons against their will and insist upon therapy in "their interest" and in the broader interests of society. In an authoritary state, psychiatry can be used to bypass standard legal procedures for establishing guilt or innocence and allow political incarceration without the ordinary odium attaching to such political trials. The misuse of madhouse instead of jails prevents the defendants from receiving legal aid before the courts, makes indefinite incarceration possible, and discredits the prisoners and their ideas.

One misused psychiatry for the forced 'correcting' i.e. changing and ideological erasing of political dissidents (almost academic intellectuals), formerly being misused chiefly by Stallin in communist Soviet Union. Since its disintegration and collapse of communism, in recent Russia these ones were partly closed or mostly returned to a true medical use of psychiatric hospitals. This Soviet practice was partly copied in China, Romania, and Yugoslavia. Since the disasters of USSR and Yugoslavia, some descending countries partly inherited and continued these bad traditions up today. So among Soviet descendants the ideological misuse of psychiatry continued chiefly in Turkmenistan and Ukraine, and in ex-Yugoslavia chiefly in Croatia, and partly in Serbia. So especially in China, Turkmenistan and Croatia recently developed the powerful organized psycho-maffia linked with politics and economy as a supreme social police: Any undesirable ideological and religious dissidents, political competitors before elections, and even economical competitors in business are deliberately thrown in madhouses there. The biggest Croatian madhouse „Vrapče“ at Zagreb ('Psychiatric clinics Vrapče') partly encloses also ideological prisoners, and the worst European madhouse is the big psycho-lager Kampor on Rab island ('Psychiatric hospital Rab'), similar to Stalin's „psyhushkas“ and recent Chinese ankangs. At least 3 ones (R. Car, M. Jurić, M. Pukanić, etc.) are so killed in recent Croatia.

Glavni psihologori u Euraziji

Psiho-logori su usavršena modernija inačica klasičnih konclogora, koje u novije doba zlorabe razni ljevičarsko-socialistički režimi, uključivo i lievi liberali protiv njihovih desno-nacionalnih idejnih protivnika. Dok su klasični konclogori imali najveću i masovnu primjenu u Drugom svjetskom ratu i poratnom Sibiru (Gulag i sl.), kao i u Jugoslaviji (npr. Goli Otok i Gradiška), njihova modernija sofisticirana inačica ljevičarskih psihologora je ustvari dostigla najveću uporabu odnedavna, tj. krajem 20. i početkom 21. stoljeća u sklopu svestrane Orwellske kontrole (New Age) zbog političke prevlasti ljevičarsko-globalističkih interesa i gospodarskog profita farmaceutskih tvrtki. Suvremeni disidenti i novi nacionalisti u tim psihologorima uglavnom nisu izloženi fizičkom mučenju, nego se tamo drogiraju otrovnim psiho-pharmacima za duševne promjene i brisanje njihove osobnosti, tj. da zaborave i napuste svoje odmetničke ili zastarjele ideje, protivne novoj "političkoj korektnosti" vladajućih lievih liberala i multikulti-globalista.

U zapadnom zemljama s dužom demokratskom tradicijom, takve su političke psiho-prerade nepoželjnih disidenata ipak rjeđe i pojedinačne pojave, a slični problemi se tamo na zapadu većinom rješavaju sofisticiranim ispiranjem mozgova kroz kontrolirane masovne medije. Naprotiv na iztoku u bivšim komunističkim zemljama bez demokratskih tradicija, novi liberalni ljevičari koji su tamo većinom preuzeli vlast, sve češće nastoje svoje globalne ideje "političke korektnosti" silom nametnuti protivničkim disidentima i nacionalistima tako da ih zatvaraju u psihologore za izravno kemijsko brisanje pomoću psiho-pharmaka njihovih 'krivih mišljenja' i verbalnih delikata, kako bi zaboravili i napustili svoje desno-nacionalne ideje. U komunističkom totalitarizmu (SSSR i Kina) i postomunističkim zemljama (danas Hrvatska), neki pošteno-savjesni psihiatri koji su se usprotivili zloporabi psihiatrije, za kaznu su i sami zaglavili u psihologorima, npr. dr. Anatolij Korjagin i dr. Semjon Gluzman u Rusiji, pa kod nas nedavno dr. Miljenko Jurić u psihologoru Kampor.

Prvi i najveći sovjetski psihologor je bio Kazan i potom ludnica Serbskij zavod u Moskvi, a glavni operativni organizator mreže kaznenog psihostaljinizma u SSSRu je bio zloglasni L.P. Berija. Po takvim psihologorima s brojnim "političkim ludjacima" danas je u svijetu najpoznatija NR Kina, a u suvremenoj Europi po psihologorima i političkim 'luđacima' u zatvoru su vodeće zemlje Turska, pa Ukrajina i treća je Hrvatska. U današnoj postkomunističkoj Rusiji je ovaj problem ipak već rjeđi nego u spomenutim zemljama i tamo se sad bar može otvorenije pisati o tomu. Osobito u Turskoj, Ukrajini i našoj Hrvatskoj su takvi ideološki psihologori tek formalno proglašeni za psihiatrijske "bolnice", a bar dijelom se stvarno zlorabe protiv intelektualaca za uzastopno kažnjavanje, trovanje i mučenja političkih disidenata i nacionalista.

Kineska praksa tzv. ankang

Najviše zatvorenika u kinezkoj ankang-mreži psihiatrijskih zatvora su psihički poremećene osobe koje su doista počinile težka kaznena djela ubojstva, silovanja, paleža i slično. Službeni kinezki dokumenti o ulozi i smislu sustava 'ankang' jasno navode da se uz ine, također i politički prekršitelji smatraju kao 'opasni' i 'politički prijete' Kini pa čine dio psihički bolestne populacije i zato su određeni za dugoročni psihiatrijski zatvor u tom sustavu. Njihova najjasnija definicija je u službenoj enciklopediji za rad policije: Kinezka enciklopedia javne sigurnosti (1990). Ova enciklopedia počinje objasnidbom 3 glavne vrste ljudi koje policija treba staviti u psihiatrijske zatvore (ankang), tako da danas Kina ima 25 psihologora s oko 3.000 političkih zatvorenika. Nakon nalaza bilo kojeg od tih 3 tipa ljudi, organi javne sigurnosti trebaju staviti u pritvor za liečenje:

  • Prvi su oni obično poznati kao "romantični maniaci" (hua fengzi), koji lutaju po ulicama, kradu od drugih hranu i pića, hodaju goli ili izgledaju neuredno i zapušteno, pa tako imaju negativan utjecaj na društvenu pristojnost.
  • Drugi su oni obično poznati kao politički maniaci (zhengzhi fengzi), koji "govore reakcionarne parole, pišu reakcionarna pisma i nadpise, govore javno protiv vlasti i izražavaju svoja mišljenja o važnim domaćim i međunarodnim pitanjima".
  • Treći su oni obično poznati kao 'agresivni maniaci' (wu fengzi), koji tuku i psuju ljude, progone žene, starije osobe i djecu, razbijaju javnu imovinu, vrše ubojstva i palež, ili koji na ine načine ugrožavaju ljudske živote i sigurnost imovine.

Tehnologija psihologora

Kod nas postoji već dugotrajna 90-godišnja tradicija ideološkog zatvaranja nepodobnih disidenata u ludnice: takve zloupotrebe psihijatrije u jugo-komunizmu je javno pobliže dokumentirao Tomislav Krsmanović (1988), a odnedavna u novoj demagoškoj Hrvatskoj npr. T. Dragun (2008, 2010), T. Pensa (2009) i dr. Početni odabir mogućih kandidata za disidentske psihologore većinom vrši tajna politička policija, npr. u zemljama iz bivše Jugoslavije to je bila zloglasna UDBA i njeni sljednici, a u zemljama bivšeg SSSR-to su službenici bivšeg KGB-a. Nakon raspada Jugoslavije je djelatnost UDBe smanjena, ali još uviek nije posve prestala nego je dielom bolje prikrivena. Kad su zatim početkom 21. stoljeća u jugo-zemljama opet došli na vlast bivši komunisti prestrojeni u liberale, tada su se dosad nacionalne frakcije UDBe opet reaktivirale kao iskusni čuvari u zaštiti nove 'političke korektnosti', osobito u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni. Slično je i ponovo aktiviranje nekadašnjih frakcija sovjetskog KGB-a u Ukrajini i drugim sljednicima SSSR-a da i tamo zaštite novu 'političku korektnost'.

Osim Slovenije koja je sada uglavnom demokratizirana u Europskoj Uniji, u Hrvatskoj (i inim postjugoslavenskim zemljama) su novi demagoški režimi nametnuli poseban zakon kao dvolična "Zaštita osoba s psihičkim smetnjama" (vidi niže), koji im zapravo u praksi omogućuje tajno kažnjavanje disidenata i nacionalista kroz prisilne promjene njihove sviesti i nazora u psihologoru. Tu iskusni agenti UDBe ili KGB-a, iz ranijih komunističkih dossiera + novije javne djelatnosti mogućih kandidata, sada nastavljaju s ilegalnom kontrolom telefona i e-maila, pa kao obnovljena tajna policija odredjuju odabrane kandidate koje će se zatvoriti u psihologor. Ako dotični disidentski kandidat nije previše poznat u medijima, tada ga u tišini odpremaju izravno u psihologor. Za ine bolje poznate nacionaliste i ine disidente, povezani režimski mediji prvo podižu kampanju stigmatizacije kako je ovaj poludio, pa ubrzo izlazi na scenu i službeni 'dušobrižnik' tj. registrirani psiho-stručnjak plaćen od režima, s ocjenom da je taj disident bio 'oduvjek bizaran' ili 'aberantan' po svojim idejama suprotnima općeprihvaćenom stavu, pa sad naginje shizofreniji, paranoji (ili nešto slično). Potom mu iznenada upada naoružana četa redovne policije, pa odvode silom toga javno stigmatiziranog disidenta na tzv. "liječenje" u psihologor.

Sve takve otmice u ludnicu izvedene su još uz zabrane daljeg kontakta s odvjetnikom (inače dopuštenim čak ubojicama u tamnici), što je u našoj posve bespravnoj psihijatriji već postala stalna i uobičajena praksa. Zbog zlokobne cehovske solidarnosti medju psiho-liječnicima, svi su se takvi slučajevi na kraju dosad manjeviše zataškali i prikrili u stilu stare jugo-komunističke prakse: "ne talasaj !". Čak niti za notorne psihiatre-recidiviste u Vrapču i Kamporu koji su višeput uzastopno ponavljali podjednaka zlodjela protiv više nemoćnih zarobljenika, osim tek formalistički verbalnog "prigovora" dosad nisu ustvari kažnjeni ni uopće procesuirani zbog samovolje i sadističkih mučenja. Za nijedan od poznatih slučajeva nije bilo nikakve stvarne kazne (osim tek ponekog premještaja u Lopači). To je zatim dalje olakšalo i stimuliralo višekratno ponavljanje sličnih svinjarija do danas i nikomu ništa...

Psihozatvorski nazivi

Dvolično eufemističko nazivlje i stvarno značenje u našim psihozatvorima glasi:

  • "Psihijatrijska bolnica" = kazneni psihologor (rus. psihuška - kines. ankang)
  • "Prijamni odjel" = ulazni pritvor
  • "Intenzivna njega" = strogi zatvor (psiho-mučilište)
  • "Radna terapija" = prisilni rad
  • "Ravnatelj psihijatrije" = komandant psihologora
  • "Liječnik - psihijatar" = ideološki dušobrižnik
  • "Medicinski tehničar" = psihozatvorski čuvar, ...itd.

Razvoj inkvizicije do psihologora

Srednjovjeka ideo-vjerska inkvizicija (Španjolska i slične) ustvari nije ni odumrla u zadnjim stoljećima, jer je njezin navodni nestanak samo prividan za naivne i neupućene: Ustvari su deviantni inkvizitori potom tek evoluirali u skladu s "duhom vremena" i novim tehničkim mogućnostima, tj. prilagodili su se tzv. "društveno prihvatljivim" načinima još gorjih sofisticiranih mučenja i neizravno-zamagljenih likvidacia nepodobnih: Ove njihove žrtve su ranije prvo bile javno proglašavane sotoniziranima i obsjednutima mračnim silama i djavolima, koje su potom donedavna tobože evoluirale u nametnute i dijelom izmišljene i neuhvatljive tzv. neke "psiho"-bolesti (pored onih pravih psihobolesti).

Nekoč ugledni, perverzni mučitelji koji su ranije sotonizirane "prokletnike" uglavnom fizički mučili i sadistički spaljivali ili na ine načine mučno likvidirali, donedavna su se (prividno) "modernizirali" tj. evoluirali u nastrane "dušebrižnike" koji sada zbog ideopolitičke mimikrije doista bar dijelom 'liječe' i prave stvarne psiho-bolesnike, - ali (prama vlastitoj nastranosti i političkim sklonostima) - medju njih ovisno o ideopolitičkim "naručbama" manjeviše još dodatno ubacuju i normalne, ali ideopolitički nepodobne disidente, koje im lifraju "društveno svjestne" tj. totalitarne političke snage. Umjesto ranijih nezgodnih lomača i sličnih spektakularnih fizičkih likvidacija, današnji idejni "prokletnici" se 'suvremeno' onemogućuju tj. većinom nasilno izlučuju iz podobnog društva i potom kemijski likvidiraju prislnim psihofarmakima, - sve dok ne postanu bezopasnim bogaljima i "živim sjenama" tj. suvremenim zombijima.

Ranije od srednjeg vijeka nadalje, ti društveno-ugledni mučiteljski inkvizitori i njihove strukture su bili najbrojniji na zapadu od Španjolske do Njemačke, dok su u novije doba njihovi modernizirani nastavljači u psiho-logorima iz 20. do početka 21. stoljeća postali razmjerno najbrojniji i najmoćniji na europskom istoku tj. prvo u staljinskom SSSRu i zatim dosad osobito u Kini i kod nas na Balkanu, tj. najviše u jugoistočnoj Europi. Ovdje su u tehnički moderniziranom i sofisticiranom ruhu suvremenu novovjeku psiho-inkviziciju razvili do savršenstva, a psihiatrijom prikrivena neoinkvizicija je dandanas svjetski vrhunac dosegla u crvenoj Kini, pa u sadašnjoj Europi nadasve u Ukrajini i u novoj Hrvatskoj: Domaći "vrhunski doseg znanstvenog" onemogućavanja i likvidacije nepodobnih disidenata se sada razmjerno najviše ostvaruje u najvećemu zagrebačkom mučilištu Vrapče, ali je u Europi jedno od daleko najgorjih sofisticiranih i blindiranih mučilišta naš psiho-logor Kampor na otoku Rabu, - kojemu su slično-usporedivi poznati još samo iz Staljinovog SSSRa i novije Kine.

Ideopolitičke "psiho-bolesti"

U totalitarnima i inim demagoškim režimima se na razne primitivno-nasilne ili razradjeno-sofisticirane načine manjeviše nastoji postići javno jednoumlje, bilo prisilnim 'glajhšaltanjem' ili subtilnijim orwelskim mozgopranjem u svrhu uskladjivanja ideološkog jednoumlja tj. političke korektnosti (mainstream opinion). U takvim i sličnim sustavima su za obično pučanstvo osigurani brojni zatvori i masovni konclogori, dok se za akademske intelektualne disidente tj. nepodobne političare ili nepoželjne vjerske vodje češće nameće prisilno bacanje u ludnice uz etiketiranje ideopolitički izmišljenim "psiho-bolestima". Protiv nepodobnih disidenata naš demagoški režim i ini slični u totalitarnim zemljama su osmislili 2 glavna tipa lažno-izmišljenih ideopolitičkih "psihoneuroza" koje oni trebaju prisilno "liječiti" u režimskim psihozatvorima: "suludo kritizerstvo" ili kritikomanija (Paranoia querulans) kao naš originalni domaći proizvod i "puzeća-podmukla shizofrenija" (Schizophrenia torpida) koju je osmislila već Staljinova sovjetska psihomafija, a naši su u praksi preuzeli do danas. Vidi o tomu još pobliže: Ideopolitičke psihoneuroze.

Kod nas je "manija kritiziranja" (Paranoia querulans) u novije doba postala razmjerno najčešća (izmišljena) psiho-politička "diagnoza" kojom je od 2007. do danas već optužen niz ideopolitičkih disidenata većinom strpanih u ludnicu Vrapče. Stoga kod nas sada zamalo svatko nepodoba tko nema dobre veze ni zaledje, ako se usudi previše kritizirati naše moćnike ili vladajuće stranke odnosno cijeli sustav, ima značajne šanse da dobije ideopolitičku psiho-etiketu "kritikomanije" (Paranoia querulans) pa da u skladu s hrvatskim psiho-zakonom bude službeno kidnapiran i strpan u ludnicu. Prama takvoj našoj maglovito-rastezljivoj psiho-"diagnozi" kritikomanije, "u skladu sa zakonom" tj. po volji moćnika se može olako kogagod i kadagod strpati u ludnicu, ako javno kritizira nedodirljive "svete krave" našega demagoškog režima. U zadnjih par desetljeća je tako već najmanje tridesetak kritičarskih disidenata kod nas potiho strpano u ludnicu, od čega je barem za pet slučajeva već javno dostupna i detaljna dokumentacija. Sve to pojačano potvrdjuje kako se znatan dio tih "psiho-diagnoza", osobito u nedemokratskim zemljama ustvari po metodama bitno ne razlikuje od amaterskog iscjeliteljstva i nadrilječništva, od čega se drastično izdvajaju jedino po državnim otmicama svojih nepodobnih žrtava policijskom prisilom (bez pravih medicinskih argumenata).

U našim režimski-podobnim medijima povremeno se dvolično piše kako zadnjih godina tobože kod nas raste broj umobolnih i sad ih je više negoli u nedavnom ratu i poraću, - navodno zbog problema egzistencije i inih demagoških izgovora. Ustvari je to lažna ideološka obmana hrvatske javnosti, jer ovo potvrdjuje da tu zapravo naša psihomafija ubrzano stvara sve više nepodobnih "ludjaka" etiketiranjem zbog ideopolitičkih i inih nemedicinskih razloga. Zbog maglovite neodredjenosti "psiho-diagnoza" i njihove teže provjere, kriminalni psihiatri su mnogo češći negoli ostali griješni liječnici zajedno iz svih inih somatskih struka. U našim ludnicama i psihozatvorima istodobno djeluju 3 glavne skupine negativaca u psiho-osoblju:

  • Ideološki umreženi "psihiatri" sa starim podzemnim jugo-vezama koji truju i maltretiraju zarobljene političke disidente.
  • Proračunati eksperimentatori za multikompanije, koji za profite testiraju nove neprovjerene psihodroge na psiho-robijašima.
  • Sadistički mučitelji po svojoj naravi koji se spontano iživljavaju na robijašima (a sami bi trebali psiho-liječenje). Takvih ima najviše medju bolničarima i psiho-sestrama, čak i neke glavne sestre u Kamporu i Vrapču.

Noviji hrvatski psihologori

Zloporabe psihiatrije za kažnjavanje ideoloških i političkih disidenata su danas najčešće u kopnenoj Kini. U bivšoj komunističkoj Jugoslaviji za vrijeme Titova režima, slični psihologori su dielom kopirani iz SSSR-a, ali je njihova zloporaba bila dosta ograničena i nakon Titove smrti, ovi su psihozatvori uglavnom vraćeni u svoje redovne medicinske svrhe kao prave psihiatrijske bolnice. Prije smrti prvoga hrvatskog predsjednika F. Tudjmana, donesen je licemjerni zakon o tzv. "zaštiti" umobolnih osoba koji je uglavnom kopija sličnih Staljinovih i kineskih zakona. Stoga je u dosadašnjem desetljeću tu uvedena tzv. demagoška "demokratizacija" čiji su rezultat uz ino i nove povećane zloporabe psihiatrije protiv nepodobnih disidenata i obnova 3 jugoslavenska psihologora: Kampor, Lopača i Vrapče. Najgorje je to stanje kod nas u ludnici Vrapče i psihologoru Kampor (na Rabu), gdje ideologizirani i manjeviše zlonamjerni psihiatri dominiraju u 1/4 - 1/5 stručnog osoblja. Stoga su dosad njihovi čelnici uglavnom podobni režimski poltroni, koji dio tih ludnica zlorabe kao ideopolitičke tamnice za nepoćudne disidente do danas.

Tomu su najviše kriva rukovodstva Vrapča i Kampora, ali i zdravstveni ministar koji već godinama ništa konkretno ne poduzima. Jedan od najgorjih medju njima je zloglasni tzv. "Doktor Mengele" koji na ideološki nepodobnim zarobljenicima psihologora Kampor, kao na pokusnim kunićima izvodi toksične eksperimente s novim neprovjerenim psiho-farmakima za farmaceutske multikompanije, što češće završava trovanjima i invalidnošću (a ponekad i smrtno npr. pokojni Robert Car). Sad su u Hrvatskoj opet oko 1/5 lažnih političkih "bolesnika" u tim psiho-zatvorima osuđeni kao 'ideološki ludjaci' tj. politički disidenti i ine idejno nepodobne osobe, uključivo npr. pravnike koji su se u lažnoj 'demokraciji' usudili kritizirati nedavnoga hrvatskog predsjednika, ili neke mlade ljude čija je sudbina tako uništena samo zbog zidnih grafita desno-nacionalnog sadržaja. U sadanjoj Hrvatskoj su manjeviše aktivna ova 3 glavna psihologora za nametanje liberalne 'političke korektnosti' preko toksičnih psiho-pharmaka za brisanje disidentskih osobnosti:

Psihologor Kampor na Rabu

Psihologor Kampor na otoku Rabu je sada najstrašnije psiho-mučilište Europe: Dok su susjedni konclogori Goli i Grgur raspušteni i zatvoreni nakon 1980tih, jedini psihologor Kampor iz doba jugo-komunizma radi i dalje kroz punih 70 godina, jer je nastavio gutati žrtve psihostaljinizma od 1941. pa sve do danas. Nastao je tiekom 2. svj. rata i u početku je to bio običan sabirni logor talianskih fašista koji su tada uz ine otoke vladali i Rabom. U 2. svjetskom ratu su otok Rab zauzeli Talijani, pa su u Kamporu izgradili poznati kažnjenički logor Campora, u kojemu su mučili i ubijali Hrvate, Slovence i ine nepodobne osobe iz Istre, Kvarnera i Dalmacije. U njemu je ukupno boravilo oko 15.000 logoraša ili prosječno oko 1.200 mjesečno, a od toga je ondje smrtno zaglavilo 5.756 robijaša po navodima T.Draguna 2010. Nastao je tiekom 2. svj. rata i u početku je to bio običan sabirni logor talianskih fašista koji su tada uz ine otoke vladali i Rabom.

Nakon rata taj logor nije posve zatvoren, nego je od pedesetih godina pretvoren u psihiatrijsku bolnicu, ali je ubrzo u Titovom režimu dijelom zlorabljen u kombinaciji sa susjednim logorom Goli otok, kao psihologor protiv političkih disidenata tj. za zatvaranje i mučenje tzv. političkih 'ludjaka' ili idejnih disidenata po ugledu na Staljinove psyhuške. Nakon Titove smrti, do devedesetih je ponovo vraćen u redovnu medicinsku uporabu psihiatrijske bolnice, ali nakon Tudjmanove smrti od 1999, s novim lievo-liberalnim režimom vlasti, opet je do danas postao glavni psihologor za kazneno "liečenje" političkih disidenata i desnih nacionalista tj. za prisilno farmako-kemijsko mijenjanje njihove disidentske svijesti. Njegovo je glavno psiho-mučilište i čistilište za hrvatske "političke ludjake" zloglasni odjel pod nazivom "PAIS", rezerviran za takove stigmatizirane zatvorenike.

Kampor je danas najbolje utvrđeni i neprobojni psihologor u Europi: Da s tim mučilištem nešto nije u redu, sad već odaje i njegov novi vanjski izgled, jer je odnedavna kao i prvotno u ratu, ponovo opkoljen visokim žičanim barierama s promatračnicama, reflektorima i video-kamerama bez mogućnosti pristupa. Time se očito razlikuje od većine inih psihijatrija Europe, pa više sliči na modernizirani Dachau ili Treblinku. Po dostupnim neslužbenim pokazateljima, samo nakon god. 2000, kroz psiho-logor Kampor su kao 'politički ludjaci' prošlo najmanje 11 osoba, od čega je bar jedna tamo izgubila život, a ini su tu ideološki osudjeni na 'obradu' iz bezveznih razloga, npr. zbog uličnih grafita, ustaške kape i sl. Glavni dodatni prihod tamošnjih mučitelja od kojih je najgori zvan "Dr. Mengele", jesu kemijski eksperimenti novih otrovnih psihofarmaka na robijašima za strane farmaceutske multikompanije. Od desetak ideološki nepodobnih 'ludjaka' koji su proteklog desetljeća tamo kemijski 'preodgajani', najstrašniji slučaj nakon mengelovskih eksperimenata je tu smrtna likvidacija nepodobnoga hrvatskog branitelja Roberta Cara (vidi niže). Vidi još pobliže o paklu Kampora: Psihologor Kampor/Rab, kao i 'Sodoma i Gomora' u psihologoru Kampor na Rabu.

Psihozatvor-'klinika' Vrapče

Vrapče kod Zagreba (kajkavski: Norhaus): Ovo je najstarija i najveća psihiatrijska bolnica u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji, stara blizu dva stoljeća. Tiekom Titovog režima u komunističkoj Jugoslaviji, njegove zgrade su dielom zlorabljene i za kazneno zatvaranje antikomunista i disidentskih intelektualaca, što je uglavnom prestalo nakon Titove smrti i u doba Tudjmana kroz osamdesete i devedesete godine. Potom u sadanjem desetljeću s dolazkom na vlast liberala u Hrvatskoj i drugdje, sve više se opet obnavlja i njegova zlouporaba kao kaznenog psiho-zatvora za duševne prerade otrovnim psihofarmakima nepodobnih političkih disidenata i desnih nacionalista u porastu do danas. Od niza sličnih kriminalnih slučajeva prisilnog "liječenja" po krivotvorenim uputnicama za Norhaus Vrapče koji su osobito česti nakon 2007, najpoznatije su takve psiho-podvale npr. Mirjana Pukanić (2008.), Tomislav Pensa (2008.) i još ini noviji. Vidi još pobliže: Ludnica Vrapče.

Psihozatvor Lopača (Rijeka)

Lopača je manja psihiatrijska bolnica u dolini Rječine iznad Rijeke. Uz prave psiho-bolesnike, ona dijelom dosad služi i kao psiho-zatvor za idejno nepodobne ženske zatvorenice. Najpoznatiji takav slučaj u Lopači je petogodišnja psiho-robija Ane Dragičević zbog podmetnute ideološke "diagnoze" navodnog drogiranja, što se naknadnom državnom kontrolom izvana pokazalo kao lažna izmišljotina.

Ine normalne psiho-bolnice

Od desetak postojećih, posebnih psihiatrijskih bolnica u Hrvatskoj su gornje 3 spomenute izrazito najgorje s najviše afera i zloporaba, dok su ostale ipak nešto bolje i podnošljivije. Iako nisu posve idealne, razmjerno su najbolje umobolnice kao poželjni uzor ostalima kod nas osobito bolnica Jankomir u Zagrebu i donekle još psiho-bolnica Ugljan kod Zadra s najmanje zanemarivih afera i razmjerno najhumanijim odnosima spram ostalih: vidi o tima pobliže Normalne psiho-bolnice. Stoga se u slučaju neizbježne nužde liječenja, pravim psihičkim bolesnicima svakako preporuča ako je ikako moguće, neka idu na liječenje u Jankomir ili Ugljan gdje imaju najveće šanse poboljšanja ili čak ozdravljenja, - a nikako ne u zatvorska psiho-mučilišta Kampor, Lopaču ili Vrapče gdje će vjerojatno stradati ili zauvijek zaglaviti.

Glavni primjeri novijih žrtava

U novoj Hrvatskoj je samo zadnjih godina od 2008.- 2012. manjeviše poznato barem šezdesetak ideoloških žrtava prisilnog tzv. 'liječenja' u gore spomenutim hrvatskim psihologorima, ali je inih prikrivenih već bilo mnogostruko više tj. dosad par stotina žrtava zloporabe psihiatrije u novoj Hrvatskoj. To znači da prosječno godišnje u novoj Hrvatskoj psihozatvori maltretiraju po 15 novih ideološko-nemedicinskih žrtava, a tu su počinitelji većinom isti psihiatri u ponavljanju, čije bi stručno-radne licence stoga trebalo strogo preispitati. Medju ovima je za 7 sličnih novijih „transfera“ nepodobnih u ludnicu bila dostupna dobra detaljna dokumentacija, od kojih su dva završili i smrtnim ishodom. Svi su ti prepadi još izvedeni uz zabrane daljeg kontakta s odvjetnikom (inače dopušteno čak ubojicama u tamnici), što je u našoj bespravnoj psihijatriji već dugo opća i uobičajena praksa.

Zbog zlokobne cehovske solidarnosti medju psiho-liječnicima, svi su se takvi slučajevi na kraju manjeviše zataškali i prikrili u stilu stare jugo-komunističke prakse: "ne talasaj !". Čak ni za notorne psihiatre-recidiviste u Vrapču i Kamporu koji su višeput uzastopno ponavljali podjednaka zlodjela protiv nekoliko nemoćnih zarobljenika, dosad osim tek formalistički verbalnog "prigovora", nisu ustvari kažnjeni ni uopće procesuirani zbog iskazane samovolje i sadističkih mučenja. Za nijedan od niže poznatih slučajeva nije bilo nikakve stvarne kazne (osim tek ponekog premještaja u Lopači), a nijedna od poznatih žrtava još nije ustvari dobila nikakvu odštetu niti naknadu za pretrpljene boli i izgubljeno vrijeme, što je objektivni dokaz dvolične demagogije našeg društva. To je zatim olakšalo i stimuliralo višekratno ponavljanje sličnih svinjarija do danas uključivo najmanje 4 psiho-mrtvaca, i tako po narodski "izjeo vuk magare" i nikomu ništa... Evo ukratko glavnih već poznatih primjera:

PsyhoKills.jpg
  • Demonstracije (Edinburgh) zbog ubijanja nedužnih robijaša u ludnicama (u našoj demagogiji to navodno "ne postoji") :

Ubijeni Robert Car

Hrvatski branitelj Robert Car je potomak pradavnih starosjedilaca iz Vinodola kod Crikvenice, gdje je živio u Grižanama do kidnapiranja i likvidacije. Sudjelovao je kao dragovoljac u Domovinskom ratu gdje je teže ranjen u nogu, pa je potom ostao trajni invalid (šepavost). Kao nepodobni hrvatski dragovoljac, po zlonamjernoj prijavi okolnih susjeda - inozemnih vikendaša s istoka, kidnapirali su ga naši organi kao navodnog ludjaka i strpali ga u najgori psihologor Kampor na Rabu. Tamo je odležao dio mladosti na robiji 2003/2005, a nakon kemijskih eksperimenata koje je za strane kompanije na njemu vršio zloglasni rabski "Doktor Mengele", konačno je u logoru Kampor umro od mučenja i trovanja tim novim psihofarmakima, - ali dosad za ovo nitko još nije odgovarao. To je primjerno djelo organizirane ideološke bande (Ašperger-Dieter-Weisspegel) koja je usmjerena na etnokulturno ćišćenje Vinodola i okolice od domaćih čakavskih starosjedilaca, u efikasnoj suradnji sa stručnim suplemenicima iz psihologora Kampor - u čemu su znatnim dielom već uspjeli. Zlokobni inozemni susjedi su potom nekažnjeno razgrabili za dogradnju svojih vikendica dijelove njegove prastare kamene kuće, pa još nekažnjeno nastavili slične uspješne podvale protiv inih okolnih starosjedilaca (vidi niže). Likvidiranih - otrovanih robijaša u Kamporu ima još više, ali je zasad prikrivena i nedostupna dokumentacija. Ta likvidacija pokojnog Roberta Cara je još jedan praktični dokaz za doslovnu opravdanost zastrašujućih poruka svjetskoga Antipsihiatrijskog pokreta [1] koje glase: "Psihiatrija ubija !" [2] i "Psihiatrija je industrija smrti !" [3].

Mrtvac 2: dr. M. Jurić

U totalitarnim psihologorima SSSRa i nove Hrvatske, čak i neki pošteno-savjesni psihiatri koji su se usprotivili zloporabi psihiatrije, za kaznu su i sami zaglavili u psihologorima. U staljinizmu Sovjetskog Saveza su najpoznatiji takvi psihiatri kažnjeni robijom bili dr. Anatolij Korjagin i dr. Semjon Gluzman, koji su stručno najdetaljnije potom opisali logorske metode u sustavu psihostaljinizma. Ovima su se slični slučajevi kod nas u novije doba zbivali osobito u najgorem psihologoru Kampor, gdje su takvom psiho-staljinskim kažnjavanju bila od logorske uprave izložena najmanje 4 savjesna psihiatra koji su se protivili ovomu zatvorskom maltretiranju robijaša, a od njih je najgore smrtno zaglavio godine 2005. dr. Miljenko Jurić. Ovaj je 1990tih bio ravnatelj Kampora i to je zamalo jedino doba kad je pod njim ovo bila prava psihiatrijska bolnica bez utamničenih ideopolitičkih disidenata. S trojanuarskom koalicijom je ovaj smijenjen i degradiran, a novi podobni ravnatelj je dosad opet pretvorio Kampor iznova u kazneni psihologor za robijaše kao i ranije u jugo-komunizmu od 1950ih. Dr. Jurić kao i par inih nezadovoljnih kritičara na takve kriminalne usmjerbe Kampora, potom su i sami od rukovodstva bili izloženi psihostaljinskim ucjenama uz prijetnje degradacije i otkaza (dr. Ratko Stipeč, dr. Aleksa Ličina), što je kod maltretiranih izazvalo neurovegetativno-kardiovaskularne poremećaje pa je i sam dr. Miljenko Jurić u Kamporu zaglavio od kljenuti, kao najgora strukovna žrtva današnjeg psihostaljinizma u Hrvatskoj: vidi o tomu pobliže Još o užasu psihologora Kampor.

Mrtvac 3: Mirjana Pukanić

To je kod nas medijski najpoznatiji kontroverzni slučaj zloporabe psihiatrije u novoj Hrvatskoj. Na temelju izmišljene uputnice brzopletog liječnika hitne pomoći, koji bolesnicu nikada nije ni vidio niti pregledao, u travnju 2008. je policijski prisilno bačena u ludnicu Vrapče, gdje je odležala tjedan dana, nakon čega se uspostavilo da tu "nešto" nije u redu, pa je nakon medijske buke ipak puštena iz psiho-robije i vraćena kući. Slučaj M. Pukanić je važan kao naš "psiho-Rubikon" nakon kojeg su svi konačno shvatili (osim birokrata) kako je naš zakon o umobolnima očito staljinski i moralo ga se mijenjati što nije učinjeno. Zato su zakonodavci (HDZ) odgovorni za sve iduće posljedice tog nestručno-zlonamjernog zakona. Taj očito kriminalni slučaj je ubrzo izazvao i u hrvatskom Saboru javne zahtjeve oporbe za izmjenu ili ukidanje totalitarnog Zakona o tzv. "zaštiti" (tj. kidnapiranju i mučenju) navodno umobolnih osoba - ali je sve te izmjene stopirao moćni dr. Andrija Hebrang u ime vladajućeg HDZa. Rezultat toga je taj, da su se slične zloporabe i kidnapiranja nepodobnih lažnih "ludjaka" nakon toga još nesmetano ponavljali bar tridesetak puta dosad. Kao epilog je u siječnju 2012, gdja M. Pukanić umrla pod zagonetnim okolnostima (Psychiatry kills !).

Novi mrtvac br. 4: N.N.

Najnoviji vrlo sumnjivi primjer mrtvaca u tom nizu institucionalnih psiho-ubojstava je stanovita 'N.N.', čiji se slučaj i identitet do daljega u javnosti službeno taje (zbog poluslužbene zaštite naše psihomafije). Dotična (34 god.) je odnedavna liječena u "bolnici" Vrapče kao vanjski lakši psiho-bolesnik i bila je uglavnom povučena i neagresivna. Kad je u srpnju 2012. trebala biti na zadnjem promatranju, odjednom je od 17. 6. 2012. netragom "nestala". Nakon toga je obitelj alarmirala javnost i službene "organe", pa je poslije 4 dana dne 21. 7. 2012. slučajno pronadjena dolje u zaključanoj podrumskoj kotlovnici ludnice Vrapče - i to gola i mrtva. Taj slučaj u nizu se kao i raniji slični, sada nastoji prikriti i zamagliti, vjerojatno opet bez posljedica za stvarne počinitelje. I tu se ponovo kao i ranije uporno i očito ponavlja isto načelo: "Psychiatry kills (in Croatia) !" Dokle će se to tako u nedogled nastavljati s poluslužbenim prikrivanjem i kada će već jednom naša psihomafija napokon početi stvarno odgovarati i snositi posljedice za sav taj niz zlostavljanja i zlodjela ?!?

Prof.dr. Matko Marušić

Sveučilišni profesor, liječnik i književnik iz Splita, dr. Matko Marušić je društveno i znanstveno najviše rangirana žrtva naše prostituirane psihomafije. Taj slučaj profesora Marušića sramotan je i veličanstven u isto vrijeme; sramotan jer pokazuje krajnju moralnu izopačenost i nedoraslost svojoj društvenoj zadaći onih koji bi po Hipokratu morali biti uzor i predvodnici, moralniji od najmoralnijih. Profesor Matko Marušić je s 24 godine završio Medicinski fakultet u Zagrebu i postao znanstvenik–istraživač i nastavnikom na istom fakultetu, a sa 51. god. je redoviti profesor. Od 2008. radi na Medicinskom fakultetu u Splitu, a 2009. postaje i dekanom tog fakulteta. 1990. je osnovao i dosad vodi časopis Croatian Medical Journal svjetskog ugleda. Od 1980. do danas je ostvario dvogodišnje stipendije u Njemačkoj i SAD za 121 mladih hrvatskih znanstvenika. Tegobe su koje je profesor Marušić morao proći zbog javnog ukazivanja na korupciju i nemoral u hrvatskoj medicini: pritiske, prijetnje, ucjene, ponižavanja, suđenja, dokazivanja očitog, - a vrhunac svega 2008. je sramotan zahtjev psihijatra dr. Jakovljevića i kolega iz Medicinskog fakulteta za njegovim psihijatrijskim vještačenjem, nakon čega je po kazni prof. dr. Matko Marušić praktički protjeran iz zagebačke medicine u Split. I tek sada (listopad 2012.), najnoviji krimi-nalazi državnog "USKOKa" jasno dokazuju kako Medicinskim fakultetom Zagreb doista već duže caruje kroz prošlih 7 godina prava kriminalna mafija uz korupciju, brojno mito, preprodaju ispita i položaja, itd. [4]

Dr.sc. Tomislav Dragun

Dr.sc. Tomislav Dragun je kod nas izraziti i najtipičniji noviji primjer ideopolitičke zloporabe psihiatrije od režimskih struktura. Kao profesionalni i iskusni financijski revizor je pronašao dugi niz mnoštva zloporaba i pronevjera u našim vladajućim strukturama i u povezanim tajkunskim grupama pri vlasti, što je dokumentirano podnio nadležnim organima. Umjesto da oni to provjere i postupaju po zakonu, dotični režimski umreženi organi su žestoko okrenuli protiv njega kao glavnoga državnog neprijatelja, tim više što je inače javno i pismeno izražavao svoje desno-nacionalne stavove. Kako korumpirani režim nije imao inih stvarnih protudokaza, silom su ga proglasili neodgovornim kao da je poludio i politički ga uputili na tzv. "psihiatrijsko liječenje" u ludnicu Vrapče. Zbog upornosti režima da ga psihiatrijski onemoguće tj. likvidiraju iz javnosti, nakon svih tih dvoličnih maltretiranja je bio napokon prisiljen skloniti se u inozemstvo u susjednoj Sloveniji: Zato je tamo živio par godina u političkom azilu izvan svoje bespravne domovine koja ga ucjenjuje zloporabom psihiatrije, što je međunarodna sramota za novu Hrvatsku i našu ideopolitički prostituiranu "psihiatriju". Zbog uporne nepopustivosti te naše psihomafije spletene s balkanskom UDBom, time je ovaj problem već eskalirao do međunarodne razine. S nedavnim povratkom komunista na vlast kod nas je sad nepodobni T.Dragun opet strpan na višegodišnju robiju u logor Lepoglava. Vidi pobliže dokumentarno T.Dragun: Hrvatska vlast otvara ludnice za nepoćudne političke protivnike.

Tomislav Pensa

Nakon te saborske blokade izmjena, prva javno poznata iduća kopija slučaja Pukanić je sličan slučaj ing. Tomislava Pensa iz Vinodola, koji je prvotno započeo na psihijatriji Rijeka da bi opet završio u zloglasnom Vrapču. T.Pensu je oklevetala rodbina da bi mu do danas prigrabili njegovu vlastitu kuću i inu imovinu u Vinodolu, a nakon više kraćih hospitalizacija na psihiatriji Rijeka, potom je pod vrlo sumnjivim okolnostima na inzistiranje gramzljive rodbine prisilno osudjen 2008. na dužu psiho-robiju koja je završila oslobadjanjem iz zagrebačkog Vrapča. Izvornik: vidi sve pobliže http://www.antipsihijatrija.hr. Isti je da bi spriječio slične buduće žrtve u našoj uzastopnoj zloporabi psihijatrije, početkom god. 2011. predao i zahtjev Ustavnom sudu RH za ukidanje dosadašnjega totalitarnog zakona koji omogućuje te masovne zloporabe, s prijedlogom neka se ukine i kopira sličan puno bolji zakon iz Italije - ali dosad Ustavni sud po našem običaju još nije reagirao (dok se ne dogode idući još gorji slučajevi zloporabe ?).

Ana Dragičević

Bezrazložni slučaj petogodišnje robije mlade Ane Dragičević u zloglasnom psiho-zatvoru Lopača kod Rijeke je u novije doba rekordni primjer vremenski najduže zloporabe naše 'psihijatrije' (tj. psihorobije) na temelju tog nakaradnoga totalitarnog zakona. Ova dugogodišnja zloporaba psihiatrije je započela s podmetnutom ideološkom "diagnozom" navodnog drogiranja, što se naknadnom državnom kontrolom izvana pokazalo kao lažna izmišljotina, a stvarni razlog u pozadini su bile mladenačke lezbijske sklonosti te žrtve, koje se po našim službenim zakonima nisu smjele iskazati, pa se sve to godinama krivotvorilo.

Pukovnik Branko Kakarić

Gornja serija državnih psiho-kriminala po staljinskom modelu se kod nas i dalje uporno nastavlja, pa je kao bezobzirna kruna toga, tek tjedan prije formalnog ulaza Hrvatske u EU, represivno odozgor kidnapiran naš pukovnik Branko Kakarić i iz osvete zdrav strpan u koncentracijski psihologor Vrapče: Stvarni je proziran razlog jasna osveta crvene vlasti zato, što isti sudionik Domovinskog rata već desetak godina uzastopno protestira protiv državnog kriminala u Hrvatskoj, pa je u ponedjeljak 24.6. to trebao i javno izložiti u Bruxelles-u (ali je 'preusmjeren' u ludnicu). Do daljih podataka, evo zasad citat nove izvorne izjave zatvorenikove kćeri iz Dnevno.hr: "U subotu popodne redakciji Dnevno.hr-a javila se i kćer pukovnika Kakarića, s molbom za pomoć njezinom ocu. - Kontaktiram Vas jer znam da ste pisali neke članke u kojima se spominje moj otac. Da se predstavim, moje ime je Iva Kakarić a kćer sam Branka Kakarića, čovjeka s kojim ste razgovarali o kriminalu i korupciji u humanitarnom razminiranju. Sada je taj isti čovjek, moj otac, po nalogu Vlade smješten u psihijatrijsku bolnicu Vrapče i ne zna se kada će biti pušten. Molim vas za medijsku pomoć, jer stvari koje on tvrdi nisu izmišljotina. I sama sam, kao dio obitelji, bila svjedok tog ugnjetavanja. Bojim se da će sve završiti po dobro poznatom hrvatskom scenariju 'još jedan hrvatski branitelj koji je prolupao' – napisala nam je u e-mail poruci koju smo primili u subotu 22. lipnja Iva Kakarić".

Psihorobija Zdenke Kvesić

Najnoviji sličan slučaj iz ljeta 2013. je Zdenka Kvesić iz Osijeka, koja je pod manjeviše sumnjivim okolnostima najprije pritvorena na psihiatriji u Osijeku, pa je zatim prisilno prebačena za mjesec dana 'psiho-robije' na središnju zagrebačku psihiatriju u Vrapče. Unatoč šablonsko-formalističkim izjavama (bez pravog sadržaja) povodom toga za javnost, cijeli taj slučaj je duboko sumnjiv, jer neodoljivo podsjeća na idejno-pragmatsku likvidaciu nepoželjne supruge lokalnoga podobnog moćnika, zbog drugih novih planova. Zbog toga zatim više službenih organa dosad već provode naknadne iztrage, dok je ta psiho-zarobljenica nakon mjesečnoga tzv. "liječenja" tj. ideološke psiho-robije dosad ipak puštena iz 'ludnice'. Ovaj najnoviji slučaj i prvi pri ulazu Hrvatske u EUniju, još nije dovršen, pa će se tu naknadno dopuniti s novim pridošlim informaciama, ali se već dobro uklapa s predhodnima gore u nizu, kao ilustracia "poslovanja" te struke i ustanova kod nas.

EU-žrtva Marko Francišković

Marko Francišković ing.ekon. (kandidat ZG-gradonačelnika 2013) je najnovija politička žrtva zloporabe psihorobije sad već u Euro-Hrvatskoj: "San Marka Franciškovića zbog kojeg je po hitnom postupku uhićen na zapovijed ministra policije Ranka Ostojića i potom strpan u ludaru … na temelju naručene dijagnoze dr. Anice Biško, koja je Franciškoviću prošlog tjedna dijagnosticirala 'paranoidnu shizofreniju' zbog toga što odbija jesti GMO hranu i zato što čita Sveto pismo…", (portal 'Dnevno, 3. IX. 2013.)... Iako je Francišković trebao biti pušten u utorak 3. rujna, kada mu ističe 30 dana istražnog pritvora, zahvaljujući dijagnozi, ne će biti pušten već će vjerojatno biti prisiljen na liječenje od bolesti od koje ne boluje. Naime, hrvatski zakoni koji se odnose na duševne bolesnike prilagođeni su u potpunosti manipulacijama i služe vlasti upravo za ovakve progone. Jer, najbolji način da se nekog diskreditira i ušutka je način na koji se sada odnose prema Franciškoviću - proglasiti ga ludim. Zahvaljujući zakonima i psihijatrijskoj znanosti koja je u potpunosti pod kontrolom vlasti, vrše se ovakvi pritisci na zdrave ljude. Vladajući misle da će, ako tamo neka liječnica napiše dijagnozu, cijela istina biti diskreditirana. Naime, upozoravaju iz udruge Pravednik, to se neće dogoditi jer Franciškovića ljudi iznimno cijene bez obzira na mišljenje samo jedne potplaćene podrepine koja se usudi nazvati doktoricom...", kaže prof. dr. Zvonimir Šeparović, bivši ministar vanjskih poslova RH, na spomenutom portalu 'Dnevno'.

Nakon pola godine tzv. 'liječenja' je Marko još prebačen u Popovaču. Konačno, nakon punih 9 mjeseci ove psiho-političke robije, pregledala ga je stručna komisija od 9 psiho-eksperata i našla da je zdrav i normalan, pa je početkom svibnja 2014. pušten na slobodu. Hoće li ipak netko već jednom kod nas napokon i kazneno odgovarati za ovu i slične psiho-svinjarije (ili želimo da se isti i slični 'slučajevi' zloporabe i nadalje u bezkraj ponavljaju) ?!

Nove SDP+HDZ psihožrtve

S dolazkom na vlast je Zokijev SDP nastavio i proširio 'dobru' staru psiho-praksu Titine jugopartije iz prošlog stoljeća, pa su njihovi crveni ministri sada u svakoj godini vladavine spremili na psihorobiju najmanje po jednu ili više novih nepodobnih psiho-žrtava u Vrapče.

Najnovije takve, inače zdrave i normalne, ali idejno nepodobne sadanje političke psihožrtve u god. 2015. su postali: Marko Benčić i Ivan Pranklin, zbog kojih su pred tom psiho-robijašnicom održane i masovne javne demonstracie saborske stranke "Živi zid", - ali se ovima otvoreno uz vladajuće (SDP) govorom i gestama suprostavio već vječni i podobni ravnatelj te ludnice dr. Jukić, navodno "medicinski" javno opravdavajući nužnosti tih svojih postupaka (tj. duže robije imenovanih u Vrapču).

Konačno nakon silaza s vlasti SDPa i povrata HDZa, takvo maltretiranje se od 2016. još proširilo i okrenulo čak protiv pisca gornjih redaka i s ovima povezanih članaka, što je sada "pravno" usmjereno za dogledno moguće 'ljetovanje' ovoga nepodobnog pisca u Vrapču ili inomu sličnom ladanju.

Nove jugobalkanske psihopodvale u nas

U zadnjih par godina tj. od ulaza Hrvatske u EUniju nakon 2013., trebali su naši zakonodavci kroz 1 godinu stare jugobalkanske zakone (i dielom čak sovjetsko-komunističke kopije u nas) manjeviše prilagoditi civilizacijskoj legislaturi EUnije. Medjutim, po našima starim jugo-navadama koje često teže podvalama, to je učinjeno samo dielom i tek formalno (samo na 'papiru' za naivne i neupućene).

Naprotiv u našoj novijoj praksi dosadašnji sudci kao i odvjetnici uglavnom sve do danas i nadalje uporno provode staru jugobalkansku praksu po bivšim 'zakonima' iz naše Jugo-Balkanije od 20. stoljeća, pa osim u politici ove stare jugo-modele uporno nam nadalje nameću i glede psihiatrije i s time vezano kroz sudstvo.

Npr. ranije u Jugo-Balkaniji pa inercijom sve do god.2012., sudske psiho-procjene su mogli nestručno obavljati i sociolozi,- ali po novim propisima EUnije ovo bi od 2014. dosad smjeli vršiti i ocjenjivati samo kvalificirani strukovni psihiatri. Medjutim tu u nas na 'brdovitom' Balkanu, ovo do dandanas već posve ilegalno i nadalje odlučuju nestručni sociolozi,- zato jer su ovi prikladniji za idejne manipulacie i taktičko zataškavanje pravih problema po volji moćnika.

Zato taj naš balkanski javašluk i izbjegavanje zajedničkih EU-propisa kad-tad mora puknuti - i onda će mnogi njegovi zlorabnici biti tobože iznenadjeni kada završe na 'bezplatnom pansionu' (npr. u Gradiški), - pa iako takvima vjerojatni razvoj zbivanja može izgledati nepravedan i nevjerojatan, tako nešto će se morati kad-tad konačno dogoditi.

Mengelski zakon psihotorture

Eufemistički imenovani tzv. "Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama" (tj. Mengelski zakon o psihotorturama) uopće ni blizu nije ono što piše u tomu licemjernom naslovu, nego je dapače sadržajem još znatno gorji negoli u doba komunističke Jugoslavije, gdje se slično u praksi već radilo mimo ovoga dvoličnog zakona, - a sad je u Hrvatskoj to isto čak još formalno dopušteno tj. ozakonjeno!. Po svojim stvarnim učincima i posljedicama je to kod nas zapravo doslovce Zakon o zaštiti psihomafije tj. sadističkih mučitelja (a ne duševnih bolesnika). Po sadržaju i praksi je taj "Zakon" ustvari podjednak kao svojedobno u Staljinovoj Rusiji ili današnji Ankang u Kini. Osim samovoljnih kidnapiranja, zatvaranja, robije i inih formalnih tortura bez jasnih kriterija, ovaj bespravno-mučiteljski "zakon" povrh toga kroz svoje najgore članke 15. i 16. (niže citirane) u praksi još omogućuje i daleko strašnije mučiteljske postupke s mogućim trajnim ili smrtnim posljedicama:

  • Nove kemijske eksperimente otrovnim psihodrogama bez pristanka ili uz ucjene na psiho-robijašima za farmaceutske kompanije uz njihove nagrade psihiatrima (članak 16);
  • Hormonalno-biološke pokuse za farmako-kompanije na psihorobijašima bez pristanka ili uz ucjene (članak 15.);
  • Prisilne i samovoljne primjene elektrokonvulzivnih šokova na psihiatrijske zarobljenike (čl. 15.);
  • Omogućuje u praksi bez odgovornih posljedica, sadističko iživljavanje nekih 'mengelskih' liječnika i inog osoblja na nemoćnim psiho-robijašima (= kao u staljinizmu ili Kini).

Članak 16.

(1) Biomedicinska istraživanja nad osobama s duševnim smetnjama mogu se poduzeti samo: (a) ako nema druge odgovarajuće mogućnosti istraživanja nad ljudima, (b) ako opasnost od istraživanja za osobu s duševnim smetnjama nije nesrazmjerna koristi od istraživanja, (c) ako je istraživački projekt odobrilo Državno povjerenstvo nakon nezavisnog preispitivanja znanstvenog značaja, važnosti cilja i etičnosti samog istraživanja, (d) ako su osobe koje sudjeluju u istraživanju obaviještene o svojim pravima i pravnoj zaštiti koju uživaju, (e) ako su osobe koje sudjeluju u istraživanju dale svoj pisani pristanak koji mogu povući u svakom trenutku.

(2) Biomedicinska istraživanja nad osobom s duševnim smetnjama koja nije u stanju dati svoj pristanak može se poduzeti samo ukoliko su uz pretpostavke iz stavka 1. točke a - d ovoga članka ispunjene još i ove dodatne pretpostavke: (a) ako se očekuje da će rezultati istraživanja biti od stvarne ili izravne koristi za zdravlje te osobe i (b) uz suglasnost etičkog povjerenstva za zaštitu osoba s duševnim smetnjama pri psihijatrijskoj ustanovi za svaki pojedini slučaj ako istraživanje ima cilj doprinjeti kroz povećanje zdravstvenog razumijevanja određene bolesti ili stanja, stvaranju koristi za samu osobu koja sudjeluje u istraživanju ili osobe iste dobi ili s istom dobi ili s poremećajem ako istraživanje predstavlja najmanju moguću opasnost i opterećenje za tu osobu.

Članak 15.

(1) Elektrokonvulzivno ili hormonalno liječenje može se primijeniti samo pod sljedećim pretpostavkama: (a) na temelju pisanog pristanka osobe s duševnim smetnjama ili ako ga ona nije sposobna dati, na temelju pisanog pristanka osoba iz članka 8. stavka 4. i 5. ovoga Zakona, (b) uz pozitivno mišljenje drugog psihijatra o potrebi i posljedicama primjene takvoga liječničkog postupka, (c) ako su prethodno iscrpljene sve ostale metode liječenja, (d) ako je primjena navedenih metoda nužna za liječenje osobe s duševnim smetnjama i (e) ako se ne očekuje da bi primjena navedenih metoda mogla imati štetne popratne posljedice.

(2) Prema osobi s težim duševnim smetnjama koja je prisilno zadržana ili prisilno smještena u psihijatrijskoj ustanovi može se primijeniti elektrokonvulzivno liječenje i bez pristanka te osobe ili osoba navedenih u članku 8. stavku 4. i 5. ovoga Zakona samo uz odobrenje etičkog povjerenstva pri psihijatrijskoj ustanovi i uz poštovanje ostalih pretpostavki navedenih u stavku 1. ovoga članka...

  • Gornji staljinsko-maoistički užasi se stoga kod nas formalistički "legalno" primjenjuju od 1997. pa sve do danas, tj. kroz punih 13 godina spomenutih mučenja većinom nedužnih žrtava (od čega jamačno netko ima odredjene koristi). Kod nas medijski najpoznatiji slučaj novije zloporabe psihiatrije na Mirjani Pukanić, izazvao je doduše i u hrvatskom Saboru javne zahtjeve oporbe za izmjenu ili ukidanje totalitarnog Zakona o tzv. "zaštiti" (tj. kidnapiranju i mučenju) navodnih umobolnih osoba - ali je sve te izmjene stopirao moćni dr. Andrija Hebrang u ime vladajućeg HDZa. Slučaj M. Pukanić je važan kao naš "psiho-Rubikon" nakon kojeg su svi konačno shvatili (osim birokrata) kako je naš zakon o umobolnima očito staljinski i moralo ga se mijenjati što nije učinjeno. Zato su zakonodavci (HDZ) odgovorni za sve iduće posljedice tog nestručno-zlonamjernog zakona. Rezultat toga je taj, da su se slične zloporabe i kidnapiranja nepodobnih lažnih "ludjaka" nakon toga još nesmetano ponavljali bar desetak puta sve do danas. Taj totalitarni zakon i njegovi staljinski članci 15. i 16. su proglašeni pod vladavinom HDZa od 1997. i izim koalicije 2000.-2003, njegove zloporabe su nastavljene pod vladavinom HDZa, što znači da ta stranka i njezini glasnogovornici objektivno snose najveću povijesnu odgovornost za donošenje, primjenu, posljedice i odbijanje revizije istog zakona.

Kraj diktaturi psihomafije?

Zbog dugogodišnjih masovnih zloporaba staljinskih psihologora u SSSRu, danas u Rusiji službeno postoje 3 paralelne organizacije psihiatara, od kojih 2 neovisne kontrolne uz podršku inozemnih psiho-udruga često i oštro javno kritiziraju djelatnost 'službenih' psihiatara, pa stručno provjeravaju njihove postupke i diagnoze, što je značajno popravilo i podiglo novi rejting ruske psihiatrije. Naprotiv tu kod nas u Hrvatskoj, polukriminalno-monolitna i samovoljna psihomafija koja nije prošla lustraciju i nema neovisne konkurencije, sada u praksi izvodi štogod im se prohtije: Nameću nam staljinske dvolične psiho-zakone koji više štite samu psihomafiju negoli nemoćne paciente, na njima se nekažnjivo sadistički iživljavaju, zlorabe ih legalno kao pokusne kuniće za test novih psihodroga na račun multikompanija, samovoljno uz lažne diagnoze bez kontrole uzastopno zatvaraju na robiju i mozgopranje nepodobne političke i vjerske disidente, ...itd. Nadležno ministarstvo zdravstva, sudstvo i Sabor u tom pogledu, osim tek utješno-formalnih izjava za smirenje javnosti i prikrivanje neodrživog stanja, u praksi zbog umreženih interesa zapravo već godinama ništa ne poduzimaju i to se tako dalje pogoršava i nastavlja u nedogled: jednako kao i u bivšem SSSRu gdje je slično ipak prestalo nakon raspada i kraja komunizma.

Zbog duge zloporabe psihologora je Svjetska psihiatrijska asociacija ranije za kaznu kolektivno izbacila sovjetske psihiatre iz članstva i ukinula im licence kroz dvadesetak godina sve do 1989, pa će se zbog sličnih razloga to uskoro morati učiniti i s izbacivanjem Hrvatskog psihijatrijskog društva dokle se ne poprave i povuku konsekvence. Stoga bi konačno morao doći kraj i toj našoj diktaturi politizirane psihomafije: Zato kod nas hitno treba uspostaviti alternativno-neovisne psihiatre s medjunarodnim pravom kontrole i inšpekcije nad našom kompromitiranom "psihiatrijom", gdje višekratnim recidivistima treba zabraniti rad. Nakon već punih 9 desetljeća (od 1920.) u zloporabi psihiatrije se Vrapče već jednom mora radikalno reorganizirati i čim prije staviti pod neovisnu prisilnu upravu izvan kruga psihomafije, dokle god se ne vrati u pravu bolničko-medicinsku funkciju kao prije 1918, jer se odonda do danas manjeviše uzastopno zlorabilo dijelom kao ideološki psihozatvor i kazneno mučilište nepodobnih. Najgorji europski psihologor Kampor na Rabu se bezuvjetno mora čim prije raspustiti i likvidirati, odnosno: Tu bi bilo prikladno mjesto za "logorovanje" dijela naših zlokobnih psihiatara i inih s njima umreženih kriminalaca, za opomenu i primjer inima i mladjim naraštajima da više nikada ne čine ono što nam već desetljećima radi naša psihomafija u lažnoj jugo-hrvatskoj demagogiji.

BerijaJP.jpg

.

  • Operativni organizator sovjetskog psihostaljinizma, zloglasni Lavrentij Pavlovič BERIJA (Лаврентий Павлович Берия, 1899.- 1953.): Staljinov zemljak iz Gruzije i šef tajne političke policije (NKVD). Politički se uzdigao kao egzekutor Staljinove velike čistke 1930tih (preko 100.000 žrtava), pa kao organizator Katinskog pokolja i najvećeg psihologora Kazan te inih psyhuški. Vrhunac moći je postigao nakon 2. svj. rata, a nakon Staljinove smrti je smaknut i pogubljen.

Prilog: Izvješće UNCHR 2010

Citat: Human Rights Watch, World Report 2010 - Croatia

  • Rights Abuses Related to Mental Disability: In December 2008 the European Court of Human Rights ruled in X v. Croatia that the country had violated the right to family life of a mentally disabled woman when its courts had her daughter adopted without the mother's involvement or consent. Excessive and unnecessary forced institutionalization of people on the grounds of mental illness remains a paramount concern. The case of Ana Dragicevic, made public in 2009, is illustrative. Dragicevic was placed in a psychiatric hospital by her parents at age 16 in 2004, after they learned of her romantic relationship with another girl. She was released from the institution in May 2008 after an intervention by the State Attorney's Office, following a long campaign by the local media and a civil society organization. At this writing her civil claim for wrongful institutionalization is pending. The treatment of people in mental health institutions is also of significant concern, with frequent reports of abuse and neglect. One such incident occurred in May 2009, when a young man at the Center for Autism in Zagreb received life-threatening burns from hot water while a member of the staff showered him. The staff member responsible was fired, and a criminal complaint filed in June by the victim's mother is pending at this writing. Croatian NGOs working on disability issues continue to press the government to amend the official Croatian translation of article 19 of the Convention on the Rights of Persons with Disabilities, which erroneously allows confinement in a residential institution to be categorized as a "community living option."

Bibliografija

  • Tomislav Dragun 2010: Hrvatska vlast otvara ludnice za nepoćudne političke protivnike. Glasnik Hrvatskoga uljudbenog pokreta 118, Zagreb.
  • Tomislav Dragun 2008: Nisam lud nego znam previše. Narodni list, Zadar 15. 2. 2008.
  • Tomislav Pensa 2009: Antipsihijatrija. Etic - Čakovec / Bribir, 128 str. ISBN 978-953-56009-0-9
  • Ivan Stagličić 2011: Hrvatska treća u Europi po broju sumnjivih psihijatrijskih slučajeva. Zadarski list 23. 7. 2011, Zadar.
  • D. Cooper, 1980: Psihijatrija i antipsihijatrija. Naprijed, Zagreb.
  • Human Rights Watch, World Report 2010 - Croatia: Rights Abuses Related to Mental Disability.
  • Tomislav Krsmanović 1988: The Cases of abuse of Psychiatry for Political purposes (documents, press texts, medical and court documentation). Movement for the Protection of Human rights, Beograd, 690 pages.
  • Vladimir Marković 1992: Zloupotreba psihijatrije u političke svrhe u Jugoslaviji. Pokret za zaštitu ljudskih prava, Beograd.
  • Dražen Gorjanski i sur. 2010: Korupcija u hrvatskom zdravstvu. Fond Hipokrat - Slagalica, Osijek, 298 str.
  • Th.S. Szasz 1982: Proizvodnja ludila; usporedno proučavanje inkvizicije i pokreta za brigu o duševnom zdravlju. GZH, Zagreb.
  • Marc Rufer 2004: Ordnungsmacht Psychiatrie. Widerspruch Heft 46: 109-124, Zürich.
  • Marc Rufer 1989: Irrsinn Psychiatrie, 2. Aufl. Zytglogge Verlag, Bern.
  • Bruce Ennis 1972: Prisoners of Psychiatry. Harcourt Brace Jovanovich Inc.
  • C.J Brown & A.M. Lago 1993: Different forms of the abuse of Psychiatry. Journal of Medicine & Philosophy 18: 423-426.
  • Derek Richter 1971: Political Dissenters in Mental Hospitals. British Journal of Psychiatry 119/549: 225–226.
  • J.L. Birley 2000: Political abuse of psychiatry. Acta Psychiatrica Scandinavica, Supplementum 399: 13–15. PMID 10794019
  • Parker, I. 2001: Russell Tribunal on Human Rights in Psychiatry (Geist Gegen Genes), 30 June – 2 July 2001, Berlin’,Psychology in society 27: 120-122. Durban: PINS, ISSN: 1015-6046
  • Robert van Voren 2010: Political abuse of Psychiatry; an historical overview. Schizophrenia Bulletin 36/1: 33–35, Oxford Univ. Press. doi:10.1093/schbul/sbp119. PMC 2800147. PMID 19892821
  • Robert van Voren, 2002: Comparing Soviet and Chinese political psychiatry. Journal of the American Academy of Psychiatry and the Law 30/1: 131–135. PMID 11931361
  • Robert van Voren & Sidney Bloch 1989: Soviet psychiatric abuse in the Gorbachev era. International Association on the Political Use of Psychiatry. ISBN 9072657012.
  • Sidney Bloch & Peter Reddaway 1984: Soviet Psychiatric Abuse; the shadow over World psychiatry. Victor Gollancz, London.
  • Nanci Adler & al. 1993: Psychiatry under tyranny, a report on the political abuse of Romanian psychiatry during the Ceausescu years. Current Psychology 12 (1): 3–17. doi:10.1007/BF02737088. PMID 11652327
  • Robin Munro 2002: Dangerous minds; political psychiatry in China today and its origins in the Mao era. Human Rights Watch. ISBN 1564322785
  • Appelbaum, P.S. 2001: Abuses of law and psychiatry in China. Psychiatric Services 52: 1297-1298, American Psychiatric Association.
  • Sidney Bloch & Peter Reddaway 1977: Psychiatric terror, how Soviet psychiatry is used to suppress dissent. Basic Books. pp. 235, 328. ISBN 0465064884
  • Sidney Bloch 1978: Psychiatry as ideology in the USSR. J. Med. Ethics 4: 126-131.
  • Sidney Bloch 1980: The Political Misuse of Soviet Psychiatry. Australian & New Zealand Journal of Psychiatry 14/2: 109-114.
  • Bloch, S.& Reddaway, P. 1977: Russia's political hospitals; the abuse of psychiatry in the Soviet Union. Gollancz,. 510 p., London; ISBN 057502318
  • Bloch, S.& Reddaway, P. 1984: Soviet psychiatric abuse; The shadow over World psychiatry. Victor Gollancz, London.
  • Cohen, D. 1992: Uses and abuses of Soviet psychiatry. New Scientist no. 1839.
  • Harvey Fireside 1982: Soviet Psychoprisons. W.W. Norton & Company. ISBN 0393000656.
  • Gittings, J. 2002: China sending dissidents to mental hospitals. The Guardian, August 13, 2002.
  • Semyon Gluzman 1989: On Soviet totalitarian psychiatry. International Association on the Political Use of Psychiatry. ISBN 9072657020.
  • Hausman, K. 2004: Chinese Psychiatrists agree on Psychiatry Abuse charges. Psychiatric News 39/15: p. 2, American Psychiatric Association.
  • Koryagin, A. 1989: The involvement of Soviet psychiatry in the persecution of dissenters. British Journal of Psychiatry 154: 336-340.
  • Sidney Levine 1981: The Special Committee on the Political Abuse of Psychiatry. Psychiatric Bulletin 5/5: 94–95. doi:10.1192/pb.5.5.94
  • Žores Medvedev & Roi Medvedev 1971: Repression by Psychiatry in the Soviet Union (A Question of Madness). Macmillan.
  • Theresa Smith & Thomas Oleszczuk 1996: State Psychiatric Repression in the Former USSR. New York University Press. ISBN 081478061X.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and enlarged partly from English Metapedia, available by GNU-license.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Psihostaljinizam_u_Hrvatskoj&oldid=45948"