Stećki i gange

Stećki i gange (ojkalice i stećki iz Korzike i Zakavkazja): O južnohrvatskim gangama postoje dosta oskudna i tek provizorna proučavanja, a dosad objavljeni tekstovi se uglavnom ne slažu glede njihovog podrijetla i značenja. Prvi stručni prikaz hercegovačke gange dao je Marić (Hercegovačka ganga, Napredak Sarajevo 1934), potom Rihtman (Sarajevo 1951) i Andjelko Mijatović ("Ganga", Naša ognjišta, Duvno 1973 i "Svijet gange", Vatroslav Lisinski, Zagreb 1998), a sam izkon naziva gange usputno još spominju Mijo Ćurić (1991), Mirko Vidović (1991), Vojmir Vinja (1998) i drugi. Dosad su postojale većinom dvojbene poredbe naše gange spram inih Slavena, dok su poredbe s drugim neslavenskim narodima uglavnom ideološki zanemarene kao nepodobne i nepoželjne. Glede nadgrobnih stećaka postoji kod nas više jednostranih istraživanja, koja su zamalo sva uže prostorno ograničena samo na dinarski prostor, uglavnom bez poredbi s nastarijim antičkim stećkima Korzike (stantari), kao niti s najvećim i najbrojnijim stećkima južnog Zakavkazja (hačkari).

Abstract

Tombstones and gangha-songs (Similar songs and monuments in Corsica and Caucasus): Massive monolithic tombstones, with incised symbolic and alegorical reliefs, are peculiar for Herzegovina and Dalmatia, but in similar forms also on Corsica and southern Transcaucasia (Armenia, Georgia, etc.). In parallel with these ones exist also the archaic and peculiar pentaphonic songs of gangha-type, traditionally singed also in Transcaucasia, Herzegovina, Dalmatia, and Corsica at least from medieval times.

Značajke naših gangi

Gange se u stručnoj muzikologiji smatraju za južnohrvatski podtip višetonskog pučkog pjevanja (pentafonija), kakvo je u raznim drugim inačicama rašireno u starinskim pučkim pjesmama diljem Eurazije (Muzučka enciklopedija 1971, Hrvatski leksikon 1996). Inače je ovakva ganga kod inih Slavena uglavnom nepoznata, ali su našim gangama nadasve slične takve bojne ojkalice u Kurdistanu i na otoku Korziki. U južnom Zakavkazju i osobito u Kurdistanu, ove bojne ojkalice uz zastrašujuće otegnuto zavijanje ("vučja pjesma") većinom pjevaju kurdske ratničke družine "pešmerge" pri polazku u boj protiv Arapa i Turaka, kao i u svečanim prigodama najviše uz konjaničke bojne igre "alka", istovjetne s našom Sinjskom alkom. Dosad je to kurdsko ojkanje (ganganje) strukovno još slabo proučeno, što otežava poredbe s našim gangama. Znatno su bolje poznate i opisane (Croze 1911, Ambrozi 1914, Carlotti 1924, Andreani i Fridlender 1994), našim gangama vrlo slične višetonske ojkalice tzv. "pivána y tambúrru" na otoku Korziki.

Korzičke bojne gange Pivána

Na Tirenskom moru nasred gorovitog otoka Korzike (Cyrnia - francuski "Corse"), medju golim kamenitim planinama Bura, Lipica y Travarce visine preko 2.000m, u zelenoj dolini leži stara korzička prijestolnica Corte. Oko nje izmedju šumaraka "listincu" su oslikani nadgrobni kameni blokovi "stantari" (= stojećki) i u vrtovima ogradjenim suhozidom posadjeni "lozari, cucuruzzu, lucica, persunacu y radicju" (prijevod suvišan !). Ovdje živi oko 210.000 Korzičana (Cyrni), koji su još jedini etnički svjestni srodnici visokociviliziranih antičkih Etruraca, jer su ostali na talianskom kopnu već dugo romanizirani do danas kao Taliani. Rani Etrurci su doplovili na sjeverne obale Tirenskog mora iz Male Azije pred 3 tisućljeća, nakon propasti Hetitskog carstva. Korzički (corsu) je dijelom romanizirani etrurski pradialekt i uz baskijski jezik jedan od najarhaičnijih u Europi, a kod nas je bio sličan nedavno izumrlom pradialektu Murlaška besida kod Glamoča i još živom ćiribirskom govoru (Rumeri kuvynta) u iztočnoj Istri. Već puna 2 tisućljeća Korzičani se hajdučkim ratovima uporno bore za slobodu i nezavisnost protiv svih uzastopnih okupatora: prvo Rimljana koji su uništili Etrursko kraljevstvo, potom srednjovjekih Taliana i napokon novijih Francuza.

Zato oni već od malih nogu rastu kao samosvjestni i borbeni ratnici, a najbolji primjer toga je najslavniji rodjeni Korzičan: car Napoleon koji je u par godina osvojio zamalo cijelu Europu. Ovi su gorski Cyrni većinom stočari i nakon povratka s planinskih pašnjaka "travu", skupe se u suton na sijelo. Tu počinje njihovo višetonsko bojno pjevanje "pivana" kao ojkanje i vučje zavijanje uz pratnju starih glazbala "tamburru y pirula" (frula) - što nevjerojatno nalikuje na južnohrvatske gange, dok je korzička nacionalna himna "Moresca" slična kao naša korčulanska "Moreška". Kada Francuzi na korzičkoj obali začuju s planina to prijeteće ojkanje i zavijanje, već znaju da će noćas opet negdje u blizini "grunuti". Zasad još nema poredbenih proučavanja ovih i inih sličnosti izmedju korzičke i južnohrvatske etnokulture, jer mi smo donedavna morali biti "Jugoslaveni" a oni "Francuzi", pa ovakve sličnosti nepodobnih naroda u novom svjetskom poretku ideološki nisu smjele postojati. Za početak bi bio potreban bar Korzičko-hrvatski riječnik (Lessicu Cyrnu y Croatu) i potom druge etnokulturne poredbe.

Područje ganganja ikavskih Hrvata

Na hrvatskom etnoprostoru je ganganje uglavnom poznato uz razne govorne inačice ikavice i ikavske čakavice. Danas je najpoznatije i najčešće pjevanje ganga u zapadnoj Hercegovini, od Neretve do Livna, Duvna i Kupresa, gdje je to tipski i uobičajeni tip pučke pjesme. Rjedje su takve gange u susjednoj dalmatinskoj Zagori, najviše oko Imotskog. U ranijim stoljećima su se slični starinski "goangi" uz ojkanje i zavijanje pjevali i na Kvarnerskim otocima, osobito na Krku gdje su dosad poznati tek ponekim starcima. Na ostalim južnijim otocima u Dalmaciji postoji samo općeniti izraz "gangati" u proširenom značenju za pijančevanje i galamu, ali se tamo prave gange sad više ne pjevaju. Prostorno se pojam "gange" i "gangati" kod nas poklapa s raznim ikavskim dialektima (šćakavskim i čakavskim), dok su kod inih štokavskih ijekavaca i kajkavaca pučke gange uglavnom nepoznate.

Najstariji poznati ranohrvatski "goangi" potječu iz otoka Krka bar od 15. st., gdje su se obično pjevali uz starinska puhačka glazbala "sopyli tar sjurli". Prvi naši, poimence poznati "uokavci" (= gangaši-ojkavci) koji su tu predvodili njihovo pjevanje na feštama, bili su osobno ban Ivan FRANKOPAN i njegov sin Mikula Frankopan. Jedna od prvih i najstarijih poznatih gangalica na Krku je pučka pjesma "Oj groade moy lypi", očuvana u arhajskom srednjovjekom pradialektu Gan-Veyan. Zbog tih banova i prastarog jezika, ova je pjesma nedvojbeno srednjovjekog podrijetla i ona spominje te pradavne "goangi" koje je osobno pjevao sam ban Frankopan. Ove znakovite stihove dajemo u izvornom kazivanju pokojnoga pučkog pjesnika tj. jednoga od zadnjih otočnih gangaša Fabijana Tomašića u 20. stoljeću iz pastirskog sela Šuraye na krčkom gorju "Veyske Hlami" (naglašeni je slog podebljan):

• Kad Mletianske noavi, seune dragari
• Doplave spod Veyu, zikarca se sjurma
• Tar zizvali bana, Yva Frangipana
• Na'ne vele GOANGI, ke unen tedat
• Kad'no une biše, rujno vino pit
• Odplave zi banun pryko Sinjeg mori
• Kad'no biše bane gorko opazyl
• Da nevyron Mletian grubo ga pryvari
• Klikne pryko mori "Oj groade moj lypi
• Kako šan te lypo, lypo zigradyl
• Nu seda nešmyn blizu tebe pryt
• Tar šwytu paklenu uneh nevyru tuzyt"
• Seki'no ky pryde uon te zveselyt
• Kešte eš zigrajen, uno eš lypi špomyn
• Yva Frangipana tar šyna Mikule.

Poredba stećaka i gange u Euraziji

Današnja raširenost gange i stećaka u Euraziji je napadno slična i prostorno uglavnom pripadaju istim starim etnokulturama, što upućuje na njihovo paralelno podrijetlo. Megalitni nadgrobni stećki su jedan od najznačajnijih i najstarijih nacionalnih simbola starohrvatske etnokulture u srednjem vijeku, ali o nijednomu starohrvatskom simbolu nema toliko ideopolitičkih manipulacija kao glede srednjovjekih stećaka. Oni su postali ključnim medjašima i sredstvom za susjedno otimanje Bosne i njezinog etnokulturnog naslijedja od Hrvata i dosad još starohrvatske stećke od naših susjeda nisu svojatali jedino Taliani i Madjari. Njihov je postanak bio većinom idejno povezivan sa srednjovjekim bosanskim bogumilima (patarenima). Medjutim, pozornije poredbe dovode u pitanje taj navodni paralelizam za naše nutarnje potrebe, koji je više proizvod ideopolitike i neznanja o drugim inozemnim stećkima, negoli neke stvarne veze jer kako slijedi:

• a) Stariji su predkršćanski stećki iz starog vijeka očuvani na antičkim grobištima Korzike, pa u jugozapadnoj Turskoj i Perziji, kada bogumilstvo još uopće nije ni postojalo.

• b) Nema nijednoga jedinog stećka u cijeloj Bugarskoj ni u Macedoniji, iako su baš tamo srednjovjeki bogumili bili još brojniji negoli u Bosni.

• c) Naprotiv ima stećaka gdje nema bogumila: u Liki, Slavoniji i osobito na dalmatinskoj obali (Split - Šibenik) i na otoku Pagu, a povrh toga najobilnije diljem južnog Zakavkazja (Armenija, Gruzija, Kurdistan, Azerbejdžan itd.) gdje su daleko od bogumila.

• d) Na našima i na kavkaskim grobištima stećaka su česti i još vidljivi srednjovjeki temelji crkava kakve uopće nemaju bogumili.

• e) Povrh toga, na mnogim je našim i kavkaskim stećkima uklesan križ - iako bogumili inače drugdje nemaju toga znaka (armenski naziv za stećke 'hačkari' doslovno znači križari).

Logičan je i neizbježan zaključak nakon svega, da srednjovjeki stećki nemaju izravne veze s bogumilima, nego su ipak starijega i predkršćanskog podrijetla s iztoka. Stećki uopće nisu naš posebni specialitet, izim spram kontinentalne Europe gdje ih inače nema. Dapače naši stećki čak nisu najbrojniji niti najveći, jer se slični obilno nalaze na tri mjesta Eurazije. Najstariji su poznati stećki na jugozapadu otoka Korzike, gdje se nalazi stotinjak antičkih grobnih monolita urešenih reljefima, koji se na korzikanskome zovu stantari (stojeći) tj. slično kao i kod nas. Najbogatije je južno Zakavkazje s preko 30.000 očuvanih stećaka, gdje su oni još veći i reljefima puno bogatije oslikani od naših, a najbrojniji su u Gruziji i Armeniji gdje se zovu haškari (= križari).

Najveće je grobište takvih stećaka na svijetu s oko 2.000 haškara na obali armenskog jezera Sewan (Gokča) izmedju Ararata i Kavkaza, slično kao kod nas Radmilje (Stolac) - ali s još većim i brojnijim haškarima. Njihovi su reljefi na haškarima uglavnom slični kao i na našim stećkima, ali većinom finije izrezbareni: pleterni križevi, tropletni vijenci, simbolični trolisti i ljiljani, valovite zmije, ljudi uzdignutih ruku itd. Na ovim su kavkaskim stećkima česti glagoljični nadpisi: u Armeniji su na uglatoj glagoljici, a u Gruziji na njihovoj okrugloj glagoljici što su do danas još službena javna pisma Armenije i Gruzije. O tim bogatim kavkaskim stećkima je najviše pisano u ruskoj literaturi, a kod nas ih spominju npr. Antun Bauer i Nusret Idrizović, ali ostali naši "balkanolozi" to ideološki prešućuju i zanemaruju jer im se ne uklapa u jugoslavenstvo.

Moguće podrijetlo hrvatske gange

Novija i vrlo bizarna postavka Vinje (1998), da bi naša ganga navodno nastala iz američkih gangova, očito ratuje s vremenskom logikom i može se shvatiti tek kao smiješna besmislica, jer su barem krčki "goangi" banova Frankopana postojali još prije odkrića Amerike,- pa bi ih budući američki gangsteri iz još nepostojećeg Chicaga mogli dostaviti našim ranijim banovima unatrag kroz 5 stoljeća jedino pomoću fantastičnog povratnog "vremeplova" (kakvim se i inače obilno služe naši dogmatski jugoslavisti). Druge su predpostavke o našim gangama barem vremenski moguće i logične, iako su još nesigurne. Spomenuti Marić povezuje našu gangu s albanskom riječi "kanga" (= pjesma), a slično i Rihtman predpostavlja da je naša ganga pradavnoga ilirsko-balkanskog podrijetla. Mijatović naprotiv smatra da su gange domaćega slavensko-hrvatskog podrijetla, a Ćurić (1991), Vidović (1991) i drugi pak drže da su naše gange predslavensko naslijedje iz pradomovine tj. antičkoga indoiranskog izkona. Navodno američko ili novije domaće podrijetlo gange svakako treba vremenski odbaciti kao nelogično i krajnje besmisleno, jer barem stari kvarnerski "goangi" postoje već od srednjega vijeka i starohrvatskih banova.

Vremenski je doduše moguće staroslavensko podrijetlo, ali je manje vjerojatno jer je sam naziv gange neslavenski i kod inih Slavena su slične gange uglavnom nepoznate, pa bi ipak bio prihvatljiviji ilirsko-balkanski izkon. Sadržajno i jezično, južnohrvatske gange bi vjerojatnije bile indoiranskog podrijetla, na što upućuje više pokazatelja: Naš je naziv sličan ranoarijskom "gatha" (pjesma) iz Veda i Aveste, dok indovedski "ganghata" (= hodočastiti na Ganges) podsjeća na naše "gangati" - pjevati gange, što dolazi od vedskog imena Gangha za rijeku Ganges. Izim spomenutih starih "goangi" bana Frankopana koji postavlja našim gangama jasnu vremensku granicu, drugi su spomenuti jezični izvodi zasad još nesigurni i tek posredni, bez pismenih dokumenata o prostornom izhodištu.

Zato je glede gange dosad sigurna bar srednjovjeka starost i obstojnost na našem tlu kroz zadnjih 5 stoljeća, a njezin raniji izkon je objektivno još uvijek pitanje daljih proučavanja i slobodne prosudbe. Pitanje izkona naše gange očito je nerješivo u balkansko-slavenskom okružju, bez poredbenog proučavanja najsličnijeg ganganja iz Korzike, Kurdistana i inih etnokultura prednje Azije. Zbog ideoloških predrasuda, istraživači gange i stećaka su se kod nas uglavnom vrtili u zatvorenom balkanskom krugu pa je njihovo podrijetlo time ostalo zamagljeno i nejasno. Iako su danas pojedinačne gange kod nas znatnim dijelom novije tvorbe, sama tradicija i stil pjevanja gange jamačno imaju višestoljetnu starost, barem od srednjega vijeka. Tako su u današnjem kontekstu, naša ganga i stećki postali drastičnim primjerima otimanja i negiranja svega izvornohrvatskog, što se ne uklapa u jugoslavensku ideologiju.

Literatura

• AKURGAL, E. 1978: Ancient civilizatons and ruins of Turkey (from prehistoric times until the Roman Empire). Hachette library, 398 + 112 str., Istanbul.
• AMBROZI, A. 1914: Histoire des Corses et leur civilisation. Bastia, Corse.
• ANDREANI C., FRIDLENDER A. 1994: Arhaične gradjevine, glazba i nazivlje na Korzici. Zbornik "Tko su i odakle Hrvati" p. 71-72, Društvo za etnogenezu, Zagreb.
• BAGARIĆ, I. 1989: Povijest župa duvanjskog samostana. Sveta baština 272 str, Duvno.
• BUDIMIR, S.& LOVRIĆ, A.Ž. 1999: Poredbeni iskon i značenje gange i stećaka. Ognjište 10: 344-349, Karlovac-Zagreb.
• CARLOTTI, D. 1924: Lessicu comparativu corsu - italu - francese. Pisa.
• CROZE, A. 1911: La chanson populaire de l' île de Corse. Paris.
• ĆURIĆ, M.N. 1991: Staroiransko podrijetlo Hrvata. Autorska naklada, 143 p., Zagreb.
• GANGE, 1996: Hrvatski opći leksikon, Leksikografski zavod Zagreb.
• KULIŠIĆ, Š. 1966: Kavkasko - balkanske kulturne podudarnosti. Izdanja Akademije nauka BiH, 4: 93 str., Sarajevo.
• MARIĆ, B. 1934: Hercegovačka ganga. Godišnjak "Napredak" 23, Sarajevo.
• MIJATOVIĆ, A. 1973: Ganga (pismice iz Hercegovine, Imotske krajine, Duvna, Livna i Kupresa). Naša ognjišta 4, Duvno.
• MIJATOVIĆ, A. 1998: Svijet gange. Vatroslav Lisinski, Zagreb.
• MUZIČKA ENCIKLOPEDIJA 1971: Ganga. Svezak 1, Leksikografski zavod, Zagreb.
• RIHTMAN, C. 1951: Polifoni oblici u narodnoj muzici Bosne i Hercegovine. Bilten Instituta za proučavanje folklora, Sarajevo.
• TRUHELKA, Ć. 1942: Studije o podrijetlu (etnološka razmatranja iz Bosne i Hercegovine). Matica Hrvatska, kolo VI., 143 str., Zagreb.
• VIDOVIĆ, M. 1991: Hrvatski iranski korijeni. Grgur Ninski, 244 str., Zagreb.
• VINJA, V. 1998: Jadranske etimologije 1 (dopune Skokovu etimologijskom rječniku). Školska knjiga i HAZU, Zagreb.
• ZAKRZEWSKA-DUBASOWA, M. 1990: Historia Armenii. Ossolineum, 2. izd., 343 str., Warszawa - Krakow.

Reference

Condensed compilation, enlarged and adapted by GNU-license from Wikislavia and Wikinfo.