Stjepan Radić
Stjepan Radić (Trebarjevo Desno kod Siska 11. lipnja 1871. - Zagreb 8. kolovoza 1928.): jedan od najpoznatijih hrvatskih nacionalnih političara u 20. stoljeću i utemeljitelj Hrvatske seljačke stranke - HSS. Već se od mladosti zanimao za politiku, tako da je iz političkih razloga izbačen iz 7. razreda zagrebačke gimanzije, pa maturira privatno u Karlovcu. Godine 1891. upisuje se na zagrebački Pravni fakultet, ali je opet isključen 1893. zbog javnog napada na bana Khuena i osuđen na 4 mjeseca strogog zatvora. Dvije godine kasnije ponovo je osuđen, ovaj puta na 6 mjeseci zatvora, a razlog je bio spaljivanje magjarske korugve pri posjetu Franje Josipa I. Zagrebu u listopadu 1895. Zbog isključena sa zagrebačkog Pravnog fakulteta nastavlja studij na praškom sveučilištu. No uskoro je isključen i s praškog sveučilišta, a odmah zatim i s peštanskog tako da mu je daljnij studij onemogućen na cijelom području Austro-Ugarske Monarhije. Počeci njegove političke djelatnosti vezani su upravo uz borbu protiv mađarizacije. Godine 1895. studenti sa sveučilišta među kojima je bio i Stjepan Radić najjasnije su iskazali izraz svog nezadovoljstva. Oni su na Trgu bana Josipa Jelačića spalili magjarsku korugvu. Sat vremena nakon toga počela su uhićenja. Studenti su bili izbačeni sa Sveučilišta, a sud ih je osudio na višemjesečne kazne. Na nagovor Stjepana Radića, nakon izlaska iz zatvora nastavili su studirati u Pragu i Beču.
Sadržaj
Abstract
Stjepan Radić (11 June 1871 – 8 August 1928) was a Croatian politician and the founder of the Croatian Peasant Party (CPP, Hrvatska Seljačka Stranka) in 1905. Radić is credited with galvanizing the peasantry of Croatia into a viable political force. Throughout his entire career, he was opposed to the union and, later, Serb hegemony in the first Yugoslavia and became an important political figure in that country. He was shot at in the parliament by a Serbian politician Puniša Račić. Radić died several weeks later from a serious stomach wound at the age of 57. This assassination further alienated the Croats and the Serbs.
Djetinjstvo i škole
Hrvatski političar Stjepan Radić je rođen u mjestu Trebarjevo Desno u 11. lipnja 1871. U obitelji kolara Imbre Radića bilo je 11 djece, a sam Stjepan bio je deveto po redu dijete. Majka (rođ. Posilović) bila je pametna i hrabra žena. Kao mladu djevojku seoski starješina htio ju je udraditi batinom jer je prekasno došla raditi. Ona je starješini batinu istrgla iz ruku i potrgala. Zbog toga je osuđena na devet dana zatvora. Nakon izlaska iz zatvora uputila se banu Mažuraniću koju ju je primio i saslušao te nakon toga seoskog starješinu raziješio dužnosti. No, tu njezinoj hrabrosti i odlučnosti nije bio kraj jer je jednom prilikom otišla u Beč kada bi pred carem Franjom Josipom I zatražila da njezin najstariji sin Andrija bude pušten iz vojske i pomogne ocu prehranjivati mnogobrojnu obitelj. Javno se suprostavila i zagrebačkom velikom županu Stjepanu Kovačeviću prilikom njegova posjeta martinskoveškoj župi, između ostalog, upitavši ga kako je u Hrvatskom Saboru mogao reći da ima dvije domovine - Ugarsku i Hrvatsku, "kada je domovina isto što i mati, a svaki čovjek može imati samo jednu mater".
Mladi Stjepan osnovnu je školu pohađao u susjednom, 3 kilometra udaljenom selu Martinska Ves. Roditelji nisu bili za to da nastavi školovanje i upiše gimnaziju u Zagrebu jer je od rođenja bio kratkovidan. Ipak silno se želio školovati pa je nagovorio tri godine starijeg brata Antu da mu pomogne u toj nakani. Tako je Ante mlađem bratu prvu godinu školovanja plaćao stan, a Zagrebačko društvo čovječnosti davalo mu je objed u pučkoj kuhinji. Na temelji odličnih ocjena i uzornog vladanja zagrebačko Nabiskupsko sirotiše ponudilo je mladom Radiću smještaj. No, uskoro je došao u sukob s voditeljem sirotišta koji je tjerao mlađe učenike da starijima čiste cipele, a na što je Radić rekao da hoće ukoliko ih zamole. Zbog toga mu je voditelj udario pljusku, a mladi Radić vratio mu je na isti način. Sve je došlo do ravnatelja sirotiša Krapca koji je smijenio voditelja, a budućeg narodnog tribuna predložio nabiskupu Mihaloviću za otpust iz sirotiša na temelju svjedodžbe okuliste Jakopovića po kojemu je Radić imao za 2-3 godine oslijepiti. Nadbiskup nije uvažio sugestiju ravnatelja i Radić je nastavio školovanje.
Nakon završene treće godine gimnazijskog školovanja 1886., odlučio je putovati. Na put je pošao sam iz Zagreba do Koprivnice i potom Podravinom i Podunavljem do Zemuna i Beograda. Vraćao se Posavinom i preko Siska u Zagreb. O svom putovanju je vodio dnevnik u koji je bilježio "što narod misli o gospodi i o vladi i kakvo je seljačko gospodarstvo u kojem kraju, kakve su škole i putovi". Tada je odlučio posvetiti se politici. Otac je šuteći pristao, a majka je bila oduševljena savjetovavši ga, između ostalog, neka "ne bude ni pop ni fiškal, jer da fiškal mora iz pravoga načiniti krivoga i obratno, a popov džep nema dna". Poslije dopusta nastavio je školanje, ali slijedile su nove nevolje. Ovaj puta s razrednikom koji je znao tući učenike, a mladi Radić smatrao je svojom dužnošću braniti ih. Stvar je opet došla pred ravnatelja koji mu je priznao da ima pravo, ali i savjetovao da napusti zagrebačku gimnaziju. Stoga je školovanje nastavio u rakovačkoj Realnoj gimnaziji (okolica Karlovca). Nakon godinu dana se vratio u Zagreb jer su uvjeti u rakovačkoj gimnaziji bili gorji od onih u zagrebačkoj.
Nakon završenog petog razreda gimnazije odlučio se na novo putovanje. Ovaj puta proputovao je Štajersku, Korušku, najveći dio Kranjske, Gradišku i Goricu pa se preko Trsta i Hrvatskog primorja vratio u Zagreb. Polovicom travnja 1888. ban Khuen-Hedervary ukino je hrvatsku operu što je Radića posebno ogorčilo pa je odlučio nekako iskazati svoj revolt. Iste godine (30. travnja) posljednji se put prikazivala opera Ivana Zajca Nikola Zrinjski i u jednom dijelu trećeg čina paša Sokolović nudi Zrinskom hrvatsku krunu u sultanovo ime ako mu preda Siget, a Zrinski odgovara: "Hrvatima ne treba kralja, Hrvatima ban je kralj!" Nakon tog prizora Radić ustaje i tri puta glasno viče: "Slava Zrinjskom, dolje tiran Hedervary!" Potom je uhapšen i priveden na saslušanje gdje mu je rečeno da će biti pušten ukoliko izjavi da je to kazao u oduševljenju predstavom. On je to odbio učiniti pa je ostao u pritvoru da bi potom bio izveden pred sud. Na kraju sudskog procesa isključen iz svih srednjih škola i dosuđen mu je izgon iz Zagreba. Kako nije mogao biti u Zagrebu vratio se kući gdje je proboravio oko godinu dana. U tih godinu dana radio je sve seljačke poslove i učio za maturu. U jesen 1890., zahvaljujući pomoći prijatelja, uspio je isposlovati odobrenje za polaganje mature koju je položio 1891. na Realnoj gimnaziji u Rakovici.
Poslije položene mature odlučio se na novo putovanje. Ovaj puta je pošao preko Like u Dalmaciju došavši do Obrovca i potom do Metkovića. Odatle je pošao u Mostar gdje su ga neki Srbi, pred kojima je govorio s velikim oduševljenjem o izložbi Gospodarskog društva u Zagrebu, prijavili da širi hrvatsku propagandu. Zbog toga je nakratko opet završio u zatvoru pa je osuđen na izgon iz Bosne i Hercegovine. Pod redarstvenom pratnjom vratio se parobrodom u Rijeku odakle je proputovao taj dio Hrvatskog primorja i Gorskog Kotara.
Mladost i ideali
Na zagrebački Pravni fakultet upisuje se 1891. Dvije godine kasnije izbačen je s fakulteta zbog javnog napada na bana Khuen-Hedervarya u Sisku 23. srpnja 1893, na proslavi tristogodišnjice pobjede bana Tome Bakača. Prije proslave dogovoreno da se ne drže zdravice pojedinim osobama, ali je mađaronski načelnik Fabac nazdravio Khuen-Hedervaryju. Na to je Radić prosvjedovao riječima: "Mi ovdje slavimo tristogodišnjicu pobjede hrvatskoga bana, a ne slavimo desetogodišnjice pašovanja madžarskoga husara, koji se sam u Saboru nazvao tim imenom i još rekao da se ponosi tim nazivom." U jesen iste godine osudjen je na 4 mjeseca strogog zatvora i izbačen s fakulteta. Vrijeme provedeno u zatvoru iskoristio je za učenje češkog jezika, a nakon puštanja iz zatvora uputio se u Prag. Tu u akademskom društvu 'Slavija' drži tečajeve hrvatskog i ruskog jezika. Koncem 1894. upoznao je na jednom izletu svoju buduću suprugu, maturanticu učiteljske škole i s njom se vjenčao u Pragu 1898. U jesen iste godine isključen je s praškog sveučilišta zbog sukoba s jednim policajcom, a povod sukobu bilo je raspuštanje studentske skupštine zbog toga što se jednom od govornika previše pljeskalo.
U jesen 1895. grupa hrvatskih studenata među kojima i Stjepan Radić, organiziraju javno spaljivanje magjarske korugve u Zagrebu. Radića je zapao zadatak da zadrži zapovjednika redarstva Jovanovića. Studenti su uhićeni, među kojima i Radić pa su osuđeni 19. studenog 1895. U zatvoru je ostao do 15. svibnja iduće godine, ali mu je zabranjen daljni studij na području Austro-Ugarske. Zato odlučuje odputovati u Rusiju gdje se spremala krunidba cara Nikole II. No putom je skrenuo u istočnu Moravsku da se na jednoj želježničkoj stanici vidi sa svojom zaručnicom, tada učiteljicom u jednom gorskom moravskom zaselku. Zbog toga je zakasnio na krunidbu gdje je došlo do komešanja gomile pa je smrtno stradalo oko 10 tisuća ljudi, a teško je ranjeno još i više. Saznavši da u Parizu postoji Slobodna škola političkih znanosti, odlučuje otići u Francusku. Krajem siječnja 1897. dolazi u Pariz i u jesen iste godine upisuje se na spomenutu političku školu. Iduće godine doznaje da je njegova zaručnica dobila posao učiteljice u Pragu odakle je i bila rodom. Bojeći se da će njezina rodbina biti protiv njihove veze, odlučio se vjenčati s njom u Pragu 23. rujna 1898. Iz Češke sa suprugom dolazi u svoj rodni zavičaj gdje baš nije dočekan s oduševljenjem jer su se rodbina i prijatelji bojali da će nekom od njih pasti na teret jer niti je svršio škole niti imao kakvo zaposlenje. Zato čvrsto odlučuje dovršiti školovanje u Parizu i 1899. putuje u Pariz sa suprugom. Živjeći u oskudici a počesto i gladan, u pet mjeseci završava akademsko školovanje.
Po završetku školovanja 1899. dolazi u Prag. Tu stanuje u susjedstvu Massaryka, budućeg predsjednika Čehoslovačke, tada sveučilišnog profesora i s njim se sprijateljuje. Piše u brojnim češkim listovima, a jedno je vrijeme i član redakcije tjednika Samostalnost u kojem se bavi vanjskom politikom. Osim u novinama piše i nekoliko knjiga na češkom jeziku: Suvremena Hrvatska, Slobodna škola političkih znanosti u Parizu, Južni Slaveni, Razmišljaji iz međunarodne politike. U tomu je toliko uspješan da ga je najstarije češko književno društvo 'Svatobor' priznalo za češkog književnika. Kada je počeo pisati za časopis 'Radikalni listy', od redarstva dobiva nalog da smjesta napusti Prag i austrijsku polovicu Austro-Ugarske. Odlučuje otići u Zemun gdje je bio balkanski dopisnik za neke češke, francuske i ruske listove. U Zemunu boravi godinu i pol dana. U Beograd odlazi rijetko jer teško dobiva dozvolu za prijelaz, ali sklapa kontakte sa srbijanskim političarima i tiska članke u 'Srpskom književnom glasniku'. Vladajući srbijanski političari nagovaraju ga neka stupi u srbijansku diplomatsku službu, ali on to odbija. U Zemunu piše knjižicu "Kako ćemo iz našeg zla u dobro" koja se potom smatra jezgrom socijalnog programa budućeg HSS-a. Knjižicu je dao tiskati o svom trošku, a ubrzo po objavljivanju bila je zaplijenjena.
Početkom 1901. seli se u selo Konačnica kraj Daruvara, gdje provodi nekoliko mjeseci u velikoj oskudici. Jedno je vrijeme prije izbora i zatvoren, jer je u nekim većim podravskim selima seljacima savjetovao da glasuju za oporbu. Nakon izbora polovicom 1902., Hrvatska ujedinjena opozicija izabire ga za svog tajnika i on se seli u Zagreb. Od 1902. živi u Zagrebu i radi kao tajnik Hrvatske ujedinjene opozicije. Iste godine objavljuje knjigu 'Hrvati i Srbi' u kojoj govori o međusobnim odnosima. Medju inim u toj knjizi je napisao i ovo: "Tim sramotnim pojavama izvor je baš u tome, što se misli da se borba ima voditi do istrage (uništenja) vaše ili naše, a sve, gle, oko nas svjedoči, da se ta borba vodi do istrage vaše i naše... Zdrav razum svakog našeg seljanina, kojega još ne otrovasmo svojom 'politikom' sudit će o ovoj borbi 'do istrage vaše ili naše' kao o najstrašnijem zločinstvu, kao o pravom narodnom izdajstvu... danas samo kretenski um ili zločinačka duša može propovijedati srednjovječnu razornu plemensku mržnju... treba što prije pokazati, da ipak nismo tako besvijesna masa, da bi se u nas do vijeke mogao štrcati tuđinski otrov razdora i mržnje, da već jednom hoćemo i možemo biti narod bilo to s dva, pa i više ravnopravnih imena."
U jesen 1902. objavljuje knjižicu "Najjača stranka u Hrvatskoj" u kojoj iznosi mišljenje kako je najjača stranka hrvatsko seljaštvo, kojeg treba organizirati kako bi imao i stvarni politički utjecaj. Kao i knjižica 'Kako ćemo iz našeg zla u dobro" i ova je knjižica zaplijenjena. U jesen 1902. ponovno počinje tiskati mjesečnik 'Hrvatska misao', a ujedno je i glavni urednik lista. Prva tri dana rujna 1902. u Zagrebu izbijaju protusrpski prosvjedi izazvani člankom u zagrebačkom listu Srbobran, pretiskanom iz beogradskog lista 'Srpski književni glasnik' pod naslovom "Rat do istrage" (uništenja). Radić je gledao iz svog stana kako se razbija trgovina jednog Srbina. Kada se razbijanje drugog dana nastavilo, Radić je izašao pred narod i održao kratak govor: "Naši nam Srbi, doduše, svojim prkosom i svojim madžaronstvom dosta smetaju, ali oni su naša braća i zato nije čovječno ni politički mudro, protiv njih ovako postupati. Mađari naprotiv, s kojima imamo državnopravni ugovor, po kojemu u Hrvatskoj ima vladati samo hrvatski jezik i vijoriti se samo hrvatska korugva, krše taj ugovor i žele učiniti od nas Hrvata svoje roblje. Ako dakle hoćete protestirati protiv bezakonja i nasilja, ima dosta prilike, na primjer na državnom kolodvoru, gdje su sve sami protuzakoniti mađarski natpisi. Vi koliko vas ima, možete igrajući se skinuti sve one protuzakonite napise, metnuti ih u škrinju i poslati u Peštu Kossuthu i Tiszi da ih sebi objese na nos." U prvi mah masa je htjela nasrnuti na Radića, ali su zatim neki mladići ipak uspjeli spriječiti napad. Razjarena masa potom je otišla na željeznički kolodvor skinuti mađarske natpise. Zbog ovog govora Radić je uhićen i nakon jednomjesečne istrage osuđen na 6 mjeseci tamnice.
Politička djelatnost
S bratom Antunom 1904. osniva HPSS, Hrvatska pučka seljačka stranka i ta stranka na izborima za Hrvatski Sabor 1908. dobiva 9 mandata. Radić je izabran kao zastupnik u Hrvatski Sabor u izbornom kotaru Ludbreg. Zanimljivo je kako je pronalazio članove svoje stranke, on je to opisao ovako: "Ja sam, uz ostalo, spomenuo da sam, putujući hrvatskim zemljama, često pitao seosku djecu ima li u njihovu selu takav čovjek koji ni kod seoskoga Židova ne pije, niti se općinskoga bilježnika boji, a ufa se i popu prigovoriti, koji nadalje, dobro gospodari i svačiju djecu voli. Kad su mi djeca poslije kratkog vijećanja otkrila takva čovjeka, ja bih pošao k njemu na konak i ako sam vidio da je taj čovjek još i pismen, da je prijatelj škole i da njegova žena jede s njim za stolom, onda sam ga zabilježio kao budućega svoga suosnivača Seljačke stranke." Po preporuci prijatelja Franje Sodomke, koji mu je savjetovao da se pored pisanja knjiga bavi i njihovom prodajom, osniva knjižaru i papirnicu pod nazivom 'Slavenska knjižara'. U studenomu 1991. počinje s radom, ali to se poklopilo s iznenadnim raspuštanjem Hrvatskog Sabora, nakon čega Radića uhićuje policija i odvodi ga u Osijek. U Osijeku ostaje do kolovoza 1912. kada je vraćen u Zagreb i uskoro pušten na slobodu. U to vrijeme Radićeva supruga rađa četvrto njihovo dijete tako da jedno vrijeme knjižaru vode Radić i njegove dvije kćerke, 12-godišnja Milica i 10-godišnja Mira. Potpuno nevin Radić opet završava u zatvoru nakon atentata na komesara Cuvaja i optužen je za umiješanost u atentat za kojeg nije ni znao da će biti izveden niti je poznavao izvršitelja. Kako mu nisu mogli dokazati krivnju ponovno je na slobodi.
Nakon 1. svjetskog rata u studenomu 1918. na sjednici Narodnog vijeća suprostavlja se centralističko-hegemonističkom načinu ujedinjenja južnoslavenskih zemalja. Tada je izgovorio svoju čuvenu rečenicu: "Srljate kao guske u maglu." U veljači 1919. obraća se Mirovnoj konferenciji u Parizu Memorandumom u kome zahtijeva za hrvatski narod pravo na samodređenje i izražava želju da Hrvatska svojom slobodnom voljom stupi u ravnopravnu federativnu zajednicu sa Srbijom i Crnom Gorom. Od ožujka 1919. do studenog 1920. ponovo je u zatvoru ili pod istragom. Amnestiran je na sam dan izbora za Konstituantu. Sada pod imenom Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS) Radićeva stranka na izborima dobiva 50 mandata i tako postaje najveća hrvatska politička stranka. U srpnju 1923. putuje u London, Beč i Moskvu gdje svoju stranku učlanjuje u Seljačku Internacionalu. Po povratku u Zagrebu u siječnju 1925., opet je uhićen i predan sudu. Pušten je tek nakon što je njegova stranka 27. ožujka 1925. dala izjavu u beogradskoj Narodnoj skupštini da priznaje monarhiju, centralistički Vidovdanski ustav, postojeći državni poredak i to nakon što je HRSS promijenila ime u HSS - Hrvatska seljačka stranka. Već u studenomu zbog te nove orijentacije, Radić ulazi u Pašićevu vladu kao ministar prosvjete. U veljači 1927. ponovo je u oporbi i tada sklapa koaliciju sa Samostalnom demokratskom strankom pod vodstvom Svetozara Pribičevića. Tako nastaje Seljačko-demokratska koalicija kojoj je Radić bio na čelu. Godinu dana kasnije (1928.) dobio je mandat ali nije sastavio vladu.
Umorstvo i baština
Velikosrpski političari uviđaju da im Radić već postaje opasan politički protivnik, pa organiziraju atentat na Radića i hrvatske zastupnike u Skupštini. Hitcima iz revolvera dvorski agent i zastupnik Radikalne stranke Puniša Račić, 20. lipnja 1928. u skupštini ubija zastupnike HSS-a Pavla Radića i Đuru Basaričeka. Stjepan Radić je smrtno ranjen i zbog prostrijelne rane trbuha koja se pogoršala, konačno umire 8. kolovoza iste godine. Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj, a sprovodu su nazočile brojne tisuće ljudi. Njegova nasilna smrt pretvorila je Stjepana Radića u hrvatsku političku ikonu u borbi za prava seljaka i radnika te slobodu hrvatskog naroda. Danas Radića doživljavamo kao političara-idealista koji je krv i život svoj položio pred velikosrpskom hegemonijom na braniku tisućljetne hrvatske državnosti. Stjepan Radić ima velike zasluge za očuvanje kakvog-takvog položaja Hrvata u Kraljevini upravo zbog svoje ustrajnosti u političkom djelovanju i korištenja filozofije političkog pragmatizma, pa Stjepana Radića smatramo jednom od najblistavijih ličnosti u hrvatskom narodu.
Nakon njegove smrti, broje političke usmjerbe koristile su ga različito za svoje potrebe. Njegovo ime u svrhu političke borbe, nastavila je koristiti HSS. Tijekom drugog svjetskog rata, njegov političku ostavštinu su prisvajali i ustaše i komunisti, svaki na svoj način i za svoje ciljeve. Tijekom 2. svjetskog rata u okviru partizanskog pokreta formirana je 1943. brigada nazvana po Antunu i Stjepanu Radiću. Dvije partizanske brigade dobile su ime po njemu, Brigada "Stjepan Radić" i Brigada "Braća Radići". Tijekom Domovinskog rata jedna hrvatska policijska postrojba iz Siska nosila je ime Sisački odred "Braća Radić" a tijekom rata u Bosni i Hercegovini 4. brigada HVO-a iz Ljubuškog nosila je Radićevo ime. Sada mnoge ulice i trgovi u gradovima po Hrvatskoj danas nose imena Stjepana Radića ili braće Radić. Danas se portret Stjepana Radića nalazi na novčanici od 200 Kuna.
Pavao Radić
Pavao Radić, u jugoistoriji Pavle (Trebarjevo Desno 10. siječnja 1880. - Beograd 20. lipnja 1928.), hrvatski političar, nećak Antuna i Stjepana Radića. Politički je suradnik Stjepana Radića i suosnivač Hrvatske seljačke stranke. Školao se u Zagrebu i Pragu, a nakon završene trgovačke škole službovao je dvije godine kao pomoćni učitelj i zatim se bavio zadrugarstvom. Prihvatio je političke ideje svojih stričeva i pridružio se njihovoj stranci HSS, pa postao članom njenog vodstva. Kao kandidat Hrvatske republikanske seljačke stranke (HRSS) prvi puta je izabran u Narodnu skupštinu Kraljevine SHS 1923. godine u banjolučkom okrugu, a ponovo je biran 1925. i 1927. godine. Zamjenjuje Stjepana Radića u vođenju strankom za vrijeme njegovog dugotrajnog boravka u inozemstvu 1923.-1924. godine, a zatim i dok se nalazio u zatvoru 1925. godine. Po uputi Stjepana Radića, čita u Narodnoj skupštini 27. ožujka 1925. godine izjavu kojom stranka prihvaća Vidovdanski ustav i monarhiju. Nakon dogovora HSS-a i Radikalne stranke, ulazi u Vladu 1925.-1926. godine kao ministar agrarne reforme. Nakon prelaska HSS u opoziciju radi kao ravnatelj Saveza hrvatskih seljačkih zadruga. Ubijen je u atentatu u Narodnoj skupštini u Beogradu 20. lipnja 1928. godine, kada je radikalni zastupnik Puniša Račić iz pištolja pucao na zastupnike HSS-a.
Literatura
- Tihomir Cipek: Ideja hrvatske države u političkoj misli Stjepana Radića. Alinea, Zagreb 2001, ISBN 9531800839.
- N. Stančić: Stjepan Radić. Österreichisches Biographisches Lexikon 1815–1950 (ÖBL). Band 8, Verlag der Österreichischen Akademie der Wissenschaften, Wien 1983, ISBN 3700101872
- Branka Boban: Mladi Stjepan Radić o Srbima u Hrvatskoj i odnosima Hrvata i Srba, Radovi Zavod za hrvatsku povijest, sv. 28, Zagreb, 1995.
- Ivo Očak: Stjepan Radić i Rusija, Zavod za hrvatsku povijest, sv. 25, Zagreb 1992.
- Zvonimir Kulundžić: Atentat na Stjepana Radića (The assassination of Stjepan Radić).
Vanjske sveze
- Slika Stjepana Radića
- Stjepan Radić - životopis
- Povijest Hrvatske seljačke stranke (HSS)
Poveznice
Reference
Adapted and elaborated by GNU-license from WikiSlavia and Wikinfo.
