Vienac, Zagreb, god. 36, br. 5, srpanj 1944

Obnova

Nakon četrdeset godina, u ožujku 1944., obnovljena je stara hrvatska književna smotra: "Vienac". Ovo je njen peti broj, koji obseže 104 stranice, bez korica, formata 18,5x13 cm.

Impressum

Vlastnik i izdavač: Hrvatski izdavalački bibliografski zavod, Zagreb, Berislavićevia ul. br. 2. I. — Odgovorni urednik prof. Julije Benešić, Zagreb, Ilirski trg br. 8. Telefon 23938. — Uprava "Vienca" Nikolićeva ul. br. 1. I. — Tisak: Tiskara "Union", Heinzelova ul. 33. — Za tiskaru odgovara Ivan Inkret, Zagreb, Zvonimirova ul. 75. — Ciena "Vienca" za lipanj – srpanj - kolovoz Kn 300.—, predplatnici Hrvatske enciklopedije plaćaju Kn 150.—. Pojedini broj 120 Kn. Uplate se šalju na čekovni broj 30.561.

Sadržina

Smotra ima tri dijela: priloge, listak (prigodni osvrti) i poseban dodatak "Izdanja HIBZ-a". U svemu je osam priloga (na 84 stranice). Listak obuhvaća 5 osvrta (na 12 stranica). Dodatak ima 8 stranica. U smotri su 7 slika i 2 crteža.

Sadržaj

Prilozi: Rikard Nikolić, Iz osame - Rikard Nikolić, Stara pisma - Jakov Ivaštinović, Kruženje oko uspomene - Antun Barac, Ljestvice i vješala (O Kumičiću, prigodom 40-godlšnjice njegove smrti) - Artur Schneider, Priča o Erosu i Psihi na slikama Andrije Medullća - Ivo Ladika, Slučaj Janka Leskovara - Natko Katičić, O opravdanju države - Oton Frangeš, Moba Listak: T.P., "Lada" Vinka Kosa – h-, Kirinova mapa "Hrvatsko Primorje" - Jakov Ivaštinović, Tri slovačka pjesnika - Bogumil Toni, Dva portreta Vrazove Ljubice - Tomislav Prpić, Pregršt rusizama Slike: Andrija Medulić: 1. Psiha i mali Eros, 2. Psiha i njene sestre, 3. Narod donosi darove Psihi, 4. Eros i Psiha, 5. Pir Erosa i Psihe - Rafael, Pir Erosa i Psihe Crteži: Ivo Režek, Glave iz knjige "Krapinski sudec" od T. Prpića Dodatak: Izdanja HIBZ-a. Na unutarnjoj stranici zadnje korice dan je popis knjiga, koje je primilo uredničtvo.

Izdvojeno

O OPRAVDANJU DRŽAVE Natko Katičić U ovom članku Natko Katičić razpravlja o pojavi države i pogledima na nju, njenim odlikama i kriterijima na kojima počiva, odnosno na kojima treba počivati. "Priče i predaja prikazuju, da su države nastale kao djelo božanstava ili mitoložkih junaka. Tek se grčki duh, odvojivši mišljenje od vjerovanja, obratio pitanju države racionalno i stvorio prve teorije o državi. Sofisti vide u državi čist odnos pojedinačnih sila, naprotiv Platon i Aristotel nalaze njeno podrietlo u etičkom i socialnom značaju ljudske zajednice, dakle u družtvu. Po njima je država utemeljena u samoj suštini zajednice, a nije stvorena sviestnim činom ljudi, ona izvire iz družtva, a ne iz individualne volje pojedinaca." Izlazak iz antike i srednji i novi vijek u osnovi nosi uvijek istu državnu prtljagu, dakako, prilagođenu novim spoznajama teorije i prakse. "Dok su prvi kršćani slabo marili za državnu vlast, očekujući carstvo onoga svieta po sudnjem danu, kasnija crkva (sv. Augustin, papa Bonifacije IH., sv. Toma Akvinski) tako reći podržavljuje carstvo božje na zemlji. Predstavnici su toga carstva, papa i crkva, kao organi „civitatis Dei" nadređeni državnim vladarima (borba između crkve i carstva, Grgur VII., krunitba kralja Zvonimira)." Nu, nije sve ni u crkvi jedinstveno. "Na pragu novoga vieka naglašava Niccolo Machiavelli najoštrije prirodno podrietlo države, njezinu nuždnost i nezavisnost njezinih političkih ciljeva od zasada, individualne etike." Za državu se iz njene nuždnosti izvodi opravdanje pojave raznih političkih sila. "Svi nosioci vlasti od reda: crkva, car, zemaljski vladar, podanici, vjernici, narod — prisvajaju sebi dostojanstvo i etičku vriednost države kao njezini predstavnici. Ali zašto i na osnovu čega? Što se to ostvaruje u ime države? I najnoviji odgovori na ovo pitanje kreću se između individualizma i univerzalizma." Cilj državne organizacije trebali bi biti sigurnost, sreća i sloboda ljudi. "No pojmovi kao 'ugovor', 'temeljna prava' ne mogu postojati sami o sebi. Oni predpostavljaju neki idealni poredak, više načelo, koje ih je rodilo i koje im daje snagu, određujući, da se ugovori imaju izvršivati i prava poštivati. To je načelo višega prava, koje stoji nad državom i nad pojedincem (Stoici), koje je božansko (sv. Augustin, sv. Grgur, sv. Toma Akvinski, Suarez) ili prirodno (Aristotel, Gaj, Ulpijan, Grotius, Althusius, Hobbes, Locke)." Vrijednost pojedinca pa moguće je izvesti samo iz nadindividualnoga, prirodnopravnoga temelja. "U svakom slučaju ima sreća, sloboda, vriednost pojedinca biti zaštićena zato, što je ona sadržana u nekom višem redu, jer se njome ostvaruje i taj viši red i jer je baš ona putokaz za njegovo ostvarenje." Hegelov univerzalizam poistovjećuje ideju države s idejom zajednice. "Država smije činiti sve, ali mora to činiti u smislu svojih zakona, t. j. u smislu zajedničkoga, objektivnoga duha." Odnosno, jačem je vladati, ali pri tome biti pravedan i dobar. "Državno ustrojstvo, pravo uobće, nastaje po zakonima narodnoga duha, kao i jezik, književnost, običaji. Država je organizam, u kojem su pojedinci obuhvaćeni i podvrgnuti redu cjeline, upravo kao stanice u ljudskom tielu (Schaffle, Lilienfeld, organska teorija prava Gierke-a). Što više, država i nije drugo no organizacija sile, vlada osvajačke manjine nad podjarmljenim tuđim plemenima (Gumplowicz), u kojoj pored svih ustanova zajedničkoga reda ostaje uviek dvojstvo vladara i podanika. Država je tvorevina klasne borbe, u kojoj ekonomski povlašteni s pomoću pravnoga poredka čuvaju svoju prevlast i održavaju stanje, u kojem i sve promjene stalno jačaju njihov položaj." Takva država nije dobra. Protiv nje se treba boriti, treba ju uništiti. "Država će međutim poslužiti za prielazno vrieme, dok se ne ostvari konačni cilj: ona će biti upotriebljena za proizvedenje bezdržavnoga stanja, kao što i politička elita stranke ima postepeno ostvariti družtvo jednakih ljudi bez vladalačke klase, pa time likvidirati i samu sebe (Marx)." Postoji i drugo mišljenje, koje ne polazi od države kao tvorevine odijeljenih interesnih skupina. "Poriče se, da je država nastala izključivo iz sukoba družtvenih skupina, a sve da je tako i nastala, moguće je i potrebno tu jednom stvorenu državnu organizaciju upotriebiti kao oružje za izglađivanje sukoba i uklanjanje njihovih uzroka. Iznad sukoba mora biti nešto, što veže protivne sile, nešto, na čemu se osniva konzervativna, organska, razvojna sila države, a to je nacija." Univerzalizam vodi naciji, a individualizam građaninu. "Država je opravdana, ako služi životu naroda; svaki narod treba da ima svoju državu. „Svaki narod, koji drži, da po jeziku, po plemenu, po životu spada zajedno, — hoće da bude slobodan i da ima svoju državu i u njoj svoju vladu" (Antun Radić)." Postoji družtvo šire od države. "Po njima sve vriednosti: kao moral, pravo, solidarnost, izviru iz empiričke obstojne zajednice, van zajednice nema ni prava ni morala, i svatko je stranac i neprijatelj (Nietzsche). Po tome može o pravu i opravdanju biti govora samo unutar zajednice, zbog čega i ideja opravdanja države sliedi socioložko-historički razvoj ljudskih zajednica." Razvitak tehnike, prometa i gospodarstva vodi novim, višim, zajednicama. "Država, pa ni narodna, ne može se više opravdati individualistički, sama iz sebe, nego tek iz šire zajednice, koja stvara pravo, kriterij za opravdanje. Država će dakle biti opravdana, ako služi životnim potrebama ove više zajednice. Da li će to ona učiniti proširenjem preko granica pojedinih naroda u obliku složene države, ili pak izgradnjom čvrstog sustava međudržavnih odnosa, da li će se odnosi zajednice razvijati pretežno u državnim ili međudržavnim oblicima i u kojem dielu — to je upravo politički problem, što ga ima riešiti sutrašnjica."

Referenca

--Dr. sc. Tomislav Dragun 18:28, 24. ožujka 2012. (CET)