Yukio Mishima
| Yukio Mishima | |
|---|---|
| |
| Opći podatci | |
| Smrt | 25. studenog 1970. Tokyo |
| Suprug(a) | Yoko Sugiyama |
| Djeca | Noriko Tomita (kćer), Iichiro Hiraoka (sin) |
| Narodnost | Japanac |
Yukio Mishima (jap. 三島 由紀夫) bio je pseudonim kojeg je rabio Kimitake Hiraoka 平岡 公威 (14. siječnja 1925. - 25. studenog 1970.), japanski pisac, dramatičar i mudroslov. U svojim djelima spaja japansku tradiciju s modernističkom estetikom Zapada. Skončao je život šokantnim javnim samoubojstvom.
Sadržaj
Životopis
Mladost
Mishima je rodjen u Yotsuya (danas Shinjuku) u oblasti Tokiya. Njegov otac, Azusa Hiraoka, bio je vladin službenik, a njegova majka Shizue, kćerka direktora škole u Tokiyu. Imao je mladju sestru Mitsuko, koja umire od tifusa i mladjeg brata Chiyukia. Najveći utjecaj na djetinjstvo mu ostavlja njegova baka Natsu, kod koje provodi nekoliko godina razdvojen od svoje obitelji. Mishimina baka je bila sklona nasilju i morbidnim izljevima, koji su zabilježeni u nekim njegovim djelima. Po nekim biografima, upravo je Natsu bila ta osoba koja je razvila opčinjenost fenomenom smrti kod Mishime. Ona mu je zabranjivala da izlazi napolje, druži se sa svojim vršnjacima i bavi sportom, ograničavajući ga na samovanje kod kuće ili na družtvo ženskih rodjaka. Mishima se vraća svojoj užoj obitelji tek sa dvanaest godina. Njegov otac, discipliniran u vojničkom duhu, primjenjivao je surove taktike podučavanja mladog Mishime.
Naobrazba i ideje
Sa šest godina, Mishima se upisuje u elitnu osnovnu školu Gakushūin (学習院). Već u dvanaistoj godini počinje pisati, najčešće priče. Bio je očaran djelima Oscara Wildea, Rainera Marie Rilkea, Raymonda Radigueta i velikim brojem japanskih klasičnih pisaca. Nakon šest godina pohadjanja škole, postaje najmladji član književne redakcie. Privučen djelima Michiza Tachihare, dodatno se zanima za klasičnu formu "waka pjesama". To će utjecati da njegova prva djela budu vezana za poeziju, da bi se kasnie osvrnuo na prozu. Mishima biva pozvan od strane svoje škole, Gakushūin, da napiše kratku proznu priču za njihov književni magazin. On im šalje priču "Hanazakari no Mori" (Šuma u cvatu), priču u kojoj narator opisuje svoje osjećanje prisutnosti predaka u njemu. Mishimini učitelji bivaju toliko impresionirani ovim radom da ga preporučuju jednom prestižnom književnom časopisu "Bungei-Bunka" (Književna kultura). Priča sadrži dosta metafora i aforizama (koji će kasnije postati dio njegovog karakterističnog literarnog izraza), objavljena je 1944. godine u obliku knjige. Kako ne bi bio istican u društvu svojih školskih prijatelja, učitelji mu pridaju pseudonim Yukio Mishima. Njegova priča "Tabako" (Cigareta), objavljena 1946. godine, opisuje neke od neprijatnosti izživljavanja i ismijavanja s kojima se suočavao tiekom školovanja (kada je rekao članovima školskog ragbi tima da je član književnog družtva). Ova trauma mu je pružila osnove za pisanje svoje druge priče "Shi o Kaku Shōnen" (Dječak koji piše poeziju) iz 1954. godine. Tiekom Drugog svjetskog rata, Mishima dobiva regrutno pismo od strane japanske carske vojske. Na ljekarskom pregledu, uslied prehlade koju je dobio, biva u mogućnosti da izbjegne vojnu obavezu implicirajući stanje tuberkuloze. Iako mu otac zabranjuje bavljenje pisanjem, on nastavlja s pisanjem priča, u tajnosti i uz podržku svoje majke koja bi uviek bila prva osoba da pročita njegove radove. Posjećujući nastavu tokom dana i pišući noću, Mishima je diplomirao sa Sveučilišta u Tokyu 1947. godine. Nakon toga dobiva radnu poziciju djelatnika u ministarstvu financija sa odličnim karijernim izgledima. Medjutim, Mishima biva toliko izcrpljen radom da čak i njegov otac prihvaća njegovu ostavku sa te pozicije, kako bi se posvetio izključivo pisanju.
Posljeratno djelovanje
Mishima je pisao romane, popularne serijske novele, kratke priče, eseje, kao i znamenita djela za "Kabuki" kazalište i modernu "Noh" dramu. Takodjer tikeom 1945. godine započinje kratku priču "Misaki nite no Monogatari" (Priča na rtu) i nastavlja pisati do kraja Drugog svjetskog rata. Već 1946. godine posjećuje poznatog japanskog pisca Yasunari Kawabatu u Kamakuri, noseći sa sobom radove za "Chūsei" (Srednji viek) i "Tabako" (Cigareta) i tražeći njegove savjete. Na Kawabatinu preporuku, 1946. "Tabako" biva objavljen u novom književnom magazinu "Ningen" (Čovječanstvo). Takodjer 1946. godine, Mishima započinje svoj prvi roman "Tōzoku" (Lopovi), priča o dvojici mladih aristokrata odvučenih u samoubojstvo. Objavljuje se tiekom 1948. godine, čime Mishima ulazi u drugu grupu posljeratnih pisaca Japana. Velika većina njegovih radova se dalje prevodi na englezki i druge europske jezike, šireći tako njegovu popularnost širom svieta. Mishima je u tom razdoblju često putovao, da bi 1952. godine posjetio Grčku koja ga je odmalena fascinirala. Utisci tog putovanja će se pojaviti u romanu "Shiosai" (Huk valova), koji je objavljen 1954. godine i vuče koriene iz grčkog mita o Daphnis i Chloe. Mishima se često osvrtao na moderna i aktualna dogodjanja, inkorporirajući ih metaforički u svoja djela. Tiekom 1962. godine, piše svoje najavangardnije djelo "Utsukushii hoshi" (Preliepa zviezda), koje u nekim trenutcima prelazi u naučnu fantastiku, nakon objavljivanja biva prihvaćeno uz podieljenu kritiku.
Ritualno samoubojstvo
Tiekom 25. studenog 1970. godine[1], Mishima zajedno sa četiri člana "Tatenokaia", pod izgovorom, posjećuju komandanta kampa Ichigaya (Tokiyski generalštab iztočne komande, japanskih obrambenih snaga). Unutar njega, barikadiraju ured i vežu komandanta za stolicu. Sa pripremljenim manifestom i parolama, Mishima istupa na balkon kako bi se obratio vojnicima koji su se skupili ispod. Njegov govor je trebao inspirirati i pokrenuti "coup d'état", vraćajući vlast u ruke cara. Medjutim, takav govor je još više iziritirao vojnike koji su počeli da mu se rugaju. Završio je svoj govor nakon izplaniranog vremena, vratio se u ured i izvršio "seppuku" (tradicionalno samoubojstvo). Mjesto ritualnog "kaishakunina" (onoga koji završava ritual, odrubljivanjem glave samoubojice) pripalo je Masakatsu Moriti. Medjutim nakon neuspjelih pokušaja taj čin prepušta Hiroyasu Kogai.
Izvori
|
Ovaj je članak dio portala Filozofija |
