Kajkavska ikavica

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Kajkavska ikavica (ikavski kajkavci): To je dosad najmanje proučeni tip hrvatskih ikavaca, a obuhvaća 1/4 kajkavaca ili 8% Hrvata koji uz kaj izgovaraju ikavski jat. Ovima je vrlo slična tzv. ikavska slovenščina Slovenskog Primorja i Bele Krajine, a ranije se slično govorilo i u Furlaniji. U Hrvatskoj slično govore kajkavski ikavci sjeverne Istre (Mlun, Slum, Brul itd.), pa u Gorskom Kotaru Fužine, Lokve, Ogulin i Hreljin, u Pokuplju Severin, Ribnik, Ozalj i Pribić, u Turopolju Horvati i Zdenčina, u jugozapadnom Zagorju Zaprešić, Brdovec i Marija Gorica uz dolnji tok rijeke Sutle itd. Zanimljivo je iz ranijih stoljeća da su kajkavski ikavci dijelom živjeli i na jugozapadu Zagreba, gdje je zapisano više starih ikavizama, npr. "Plac pod črišnju" odakle nastaje sadanja Trešnjevka. Kajkavska ikavica se u inozemstvu još govori u selima srednjeg Gradišća i manje na jugozapadu Slovačke gdje su to izbjeglice pred Turcima iz naše Kostajnice. U doba Zrinskih i Frankopana je slična kajkavska ikavica na prostoru od Istre do Međimurja bila službeni javni govor hrvatske plemićke elite, uprave i književnosti, tj. nesuđeni prethodnik kasnijega književnog standarda.

ABSTRACT

Ikavish-Kaykavian dialect: The Ikavish-Kaykavian dialect now occurs sporadically in middle and western Croatia, and by its characteristics it has a central intermediate position linking all main Croatian dialects. Therefore in 16th and 17th centuries, Croatian princes Zrinski and Frangipani advanced this one as the official cultivated language of literature and administration accross Croatia, but recently it is abandoned because of Yugoslav unitarism, and replaced by another SerboCroat hybrid language. Now it persisted in many villages of river valleys Kupa, Dobra, Mrežnica, Sutla, also in northern Istra peninsula, in towns Buzet, Ogulin and Ozalj, and in southwest suburban villages at Zagreb capital. Its main peculiarities is the pronoun kaj (kay = what), Slavic vocal yat pronounced as i, and stress mostly in penultima or in last syllable.

Proslovne napomene

Ovdje se navode glavne značajke slabije poznate i zanemarene srednjohrvatske kajkavske inačice, kajkavska ikavica. Osobita kajkavska ikavica kojoj sličan dialekt u susjednoj južnoj Sloveniji još nazivaju i "ikavska slovenščina" (F. ILEŠIČ), pruža se poput polumjeseca u srednjoj i zapadnoj Hrvatskoj duž slovenske granice, najdalje u talijanskoj Furlaniji, sjevernoj Istri, Gorskom Kotaru, Pokuplju, Žumberku do Sutle, u Beloj Krajini (Slovenija) i izdvojeno sjevernije u srednjem dijelu Gradišća.

Iako se kajkavska ikavica nahodi na priličnom prostoru, njezina su nalazišta su donedavna tek površno poznata, ali ni jezikoslovci nisu bili načistu o njezinom podrijetlu. Ovaj dialekt čini prijelaz izmedju čakavice i kajkavice, pa se donedavna smatrao njihovom naknadnom mješavinom koja bi nastala nakon masovnih preselidba zbog turskih provala, dok novije poredbe upućuju da je to možda i jedan od najstarijih ishodnih ranohrvatskih govora prije jezičnog razdvajanja čakavaca i kajkavaca u srednjem vijeku. Kako se ta kajkavska ikavica dosad jedva uklapala u jugo-dogme o zajedničkom "srpskohrvatskom" (srednje-južnoslavenskom) jeziku, vukovski slavisti uglavnom ju drže za noviju naknadnu mješavinu nakon provale Turaka, odkad bi se tek ikavci i čakavci, izbjegli iz naših južnijih krajeva pomiješali na sjeverozapadu s kajkavcima (BARAC-GRUM 1993, ŠOJAT 1973). U protivnom je poljuljana i dvojbena cijela Vukovska konstrukcija o navodno izdvojenom podrijetlu kajkavaca skupa sa slovenskim jezikom, a na drugoj strani čakavaca i štokavaca u okviru tzv. srpskohrvatskog jezika uže povezanih s podobnim srbijanskim govorima. To je u pozadini glavni razlog zašto vukovski slavisti većinom izbjegavaju i zaobilaze kajkavsku ikavicu, ili o njoj navode nesuvisle i proturječne izjave.

Obzirom na njezinu slabu proučenost i znakovitu sličnost s arhaičnom krčkom pračakavicom (Gan-Veyãn), ovdje razlažemo njezine glavne značajke i prostorni razpored, nakon čega će postati jasnijim njezino podrijetlo i šire općehrvatsko značenje, kao i paničan strah vukovskih dogmatičara pred samom pojavom i upoznavanjem kajkavske ikavice. Kajkavskih ikavaca je danas manje od tipskih (ekavskih) kajkavaca, ali njihova razasutost na većem prostranstvu upućuje da nisu tek slučajna pojava. Dosad su kajkavski ikavci u Furlaniji većinom asimilirani zbog romanizacije, a pod pritiskom slovenske škole i javnih medija, oni ubrzano nestaju i iz Slovenskog primorja i Bele Krajine. Razmjerno su najbolje još očuvani u većim kompaktnim skupinama u sjevernoj Istri, a tu je ovaj govor nadasve tipičan i vrlo arhaičan u brdskim selima središnje Ćićarije oko Buzeta. Kajkavski su ikavci još brojniji i kompaktni oko srednjeg tijeka Mrežnice, ali zbog selitbenih miješanja s raznolikim izbjeglicama od Turaka, ovdje njihov govor nije više tako izrazit niti arhaičan kao u Istri pa je tu već dijelom natrunjen vukovskim balkanizmima. Govori kajkavskih ikavaca u Žumberku i zapadnom Zagorju su takodjer manje osobiti, ali je još dosta tipična kajkavska ikavica u srednjem Gradišću. Ovdje se potanje navodi prostranstvo kajkavskih ikavaca u Hrvatskoj:

  • 1. Sjeverna Istra: Sigurno izvorni kajkavski ikavci u Istri se nalaze najviše na zapadnoj padini Ćićarije kod Buzeta (stariji domaći naziv: Blzet), gdje su glavna nalazišta toga osebujnog dialekta u selima Slum, Mlun, Brul, Nugla i susjedni manji zaselci. To je dosad najizrazitija poznata skupina vrlo arhaičnih kajkavskih ikavaca najbližih praslavenskom jeziku: obilje vokalnog l itd. Ovi tvore pradavni zajednički prijelaz izmedju baegnjûnske prakajkavice i ranobašćanskog pradialekta Gan-Veyãn i uz ta dva pradialekta, ovo je treći slične starosti s obiljem arhaizama.
  • 2. Gorski Kotar (čakavski: Gorinje): Dosta izraziti kajkavski ikavci nalaze se u goranskim naseljima Fužine, Lokve, Podsljeme, Ogulin, Hreljin, Zagorje i neki manji zaselci. Ovdašni govor je takodjer tipični kajkavsko-čakavski prijelaz, ali s manje arhaizama.
  • 3. Pokuplje (srednja Hrvatska): Zdihovo, Severin, Vukova Gorica, Mrežnica, Duga Resa, Jelsa, Ribnik, Ozalj, Pribić itd. Ovi su govori siromašniji i više natrunjeni vukovskim balkanizmima, uglavnom bez arhaizama.
  • 4. Bela Krajina (jugoistočna Slovenija): više sela kod Črnomlja i Metlike u kojima se govori "ikavska slovenščina". Ovdašnji ikavski govor je poredbeno još slabo proučen spram kajkavskih ikavaca u Hrvatskoj.
  • 5. Turopolje: Horvati, Zdenčina i susjedni zaselci na Vukomeričkim Goricama (u ranijim stoljećima i zagrebačka Trešnjevka ("Plac pod črišnju").
  • 6. Dolina Sutle (zapadno Zagorje): osobito Brdovec, Marija Gorica i okolni manji zaselci koje je pobliže proučavao ŠOJAT (1973). Njihov je govor razmjerno sličan kao kod kajkavskih ikavaca u Gorskom Kotaru.

Podrijetlo i povijest

Glede podrijetla i tu su opet odlučujuća najnovija biogenetska istraživanja, koja nam pokazuju da su i u području kajkavske ikavice Slaveni genetska manjina sa 1/4 do 1/3 Eu19, a sve ostalo su neslaveni medju kojima je najviše naš dinarski genotip Eu7, a uz njega se još ističe i zapadno-keltski tip Eu18: taj je zapadnoeuropski genotip kod nas specifičan za kajkavce i ekavske čakavce, što genetski potvrdjuje stari i neslavenski iskon današnjih kajkavskih ikavaca. Geohistorijski se kajkavski ikavci mogu shvatiti kao izvorni antički Prahrvati iz azovskog Tanaisa, koji su potom u srednjem vijeku pri selidbama preko Karpata prošli kroz slavenski kulturno-jezični filtar, ali su i danas još razmjerno manje slavizirani od inih kajkavaca i štokavaca. Iz te nove biogenetske slike slijedi da prvobitnim kulturno-jezičnim i antropološkim miješanjem ranohrvatskih ikavskih kajkavaca sa zapadnim Keltima, najprije nastaju u srednjem vijeku reliktni jekavski kajkavci, a njihovim naknadnim miješanjem s tada još nehrvatskim Slavenima nastaju mladji i danas najbrojniji ekavski kajkavci.

Danas je nedvojbeno da su kajkavski ikavci Ćićarije i ostale Istre prastari izvorni dialekt s nizom arhaizama, kakvih nema u većini kajkavskih niti čakavskih govora, izim tek dijelom u najstarijima kao baegnjunska prakajkavica u sjevernom Zagorju oko Bednje, pa Kÿrska besèda iz srednjeg Vinodola i prastara ranobašćanska scakavica na jugoistočnom Krku. Slično važi i za kajkavske ikavce u Gradišću, danas izolirane medu germanskim govorima. Ako se dijelom i prihvati nesuvisla vukovska dogma o novijem hibridnom postanku tzv. "ikavske kajkavštine", onda bi to na Ćićariji mogao biti doista nevjerojatan jezični križanac sjeverne bednjanske prakajkavice s krčkim otočnim pradialektom Gan-Veyãn. Stari glagolični tekstovi na kajkavskoj ikavici nadjeni su u Istri i takodjer u Vinodolu (J. TOMIČIĆ 1988), što upućuje da se negdje u blizini već ranije tako govorilo, vjerojatno kao i danas oko Buzeta i Fužina (sve to jugoslavisti smatraju "novijom mješavinom").

Glavne značajke

Od svih poznatih kajkavskih ikavaca, novije podrijetlo miješanjem je doista vjerojatno jedino za njihovu malu žumberačku enklavu u dolini Bregane. Ovi su kajkavci grkokatoličke vjere i antropološki vidljivo različni od inih kajkavaca i od većine Hrvata, jer pripadaju posebnom epirotskom antropotipu istočnog balkanskog podrijetla. To su vjerojatno priseljeni štokavski ikavci negdje iz Sandjaka, gdje još i sada ima izdvojenih ikavskih sela sve do Prokletija (LOVRIĆ i MILEKOVIĆ, Ognjište 8/1997). Za kajkavske ikavce iz južnog Žumberka i dolnje Sutle postoje pismeni navodi da su to izbjeglice pred Turcima većinom iz sjeverozapadne Bosne, što ipak automatski ne znači da im je i govor nastao tek novijim miješanjem i vjerojatnije je da su kajkavsku ikavicu već donesli iz staroga zavičaja. Glavne su osobitosti starohrvatske kajkavske ikavice :

  • a) Najprije je uočljiva istodobna uporaba upitno-odnosne čestice kaj i istodobnog izgovora glasa "jat" većinom kao "i", rjedje kao "e", a u dugim slogovima umjesto "ije" se izgovara muklo-preglašeno y. Ine osobitosti kajkavske ikavice navodimo na primjeru najizrazitijih takvih govora iz sjeverne Istre.
  • b) Naglasak je većinom na predzadnjem slogu i u višesložnim riječima nikada nije na početku. Razmjerno je čest i starohrvatski naglasak na kraju riječi (oko 1/4 rječnika) slično kao u drugim starim srednjovjekim govorima u Hrvatskoj s pretežno naglašenim zadnjem slogom: bednjanski, kirski (Vinodol), veyski (na Krku) i ini "bodulski" govori na otocima. Primjeri završnog naglaska iz kajkavske ikavice u Istri: bižàt, danàs, gniz, hrbàt, kričàt, lagàt, mladîć, medvîd, mli, ov, prosìt, sa, otôk, potòk, sest, susîd, umrît, zo, že, živòt ...itd.
  • c) U kajkavskoj ikavici sve su uglavnom samo kraće množine muških imenica a -i, pa tu nema produženih istočno-štokavskih nastavaka (na -evi niti -ovi).
  • d) U sklonidbi imenica i konjugaciji glagola osnovica je stabilna i većinom izostaje štokavska sibilarizacija, a i palatalizacija je rjedja, pa je to polukorijenski dialekt.
  • e) Osobite su riječi u ikavskoj kajkavici na Ćićariji kakvih uglavnom nema u drugim našim govorima npr. cÿu (cijeli), hlabôk (dubok), mîkin (sitan), sinužêta (livada), vÿhi (uši), zgôn (zvono) i zubôj (vatra). Povrh toga, za ikavsku kajkavicu u Istri je posebno značajna obilna nazočnost vokalnog glasa l.
  • f) Ta kajkavska ikavica sadrži i niz predslavenskih arhaizama indoiranskog podrijetla iz ranoarijskih jezika (Avesta, mitanski, samskrit), pa iz staroperzijskog i iz keltskoga: npr. besÿda (perz. besas = govor), brÿg (kelt. briga = brdo), ćapôć (otići - perz. dja = dalje), hiša (hrw. hišue = kuća), muõri (hrw. muer = more), sidêt (avest. sidati = sjesti), snÿg (kelt. snigyd = snijeg), šûrla (perz. zurla = frula), tovôr (perz. tavar = magare), trta (akad. trti = loza), Vazên (perz. Vazma = Uzkrs) ... itd.
  • g) Drugi su zajednički staročakavski arhaizmi npr. crîkva (crkva), klÿšća (kliješta), mihÿr (mjehur), nevÿsta (snaha), petêh (pijevac), urÿh (orah), zaÿk (jezik), krÿ (krv) i slične. Zajednički su s kajkavcima nastavki na -ec (umjesto -ac), npr. dovêc (udovac), janêc (janje), lonêc, prasêc, telêc, a slični su kajkavskom još črn, črv, jes (ja), torêk (utorak), petêk, vûra (sat) i niz drugih. Manje je pravih slovenskih riječi kao mîza (stol), nobên (nijedan) i otròk (dijete).

Javna književna uporaba

Kajkavski na glagoljici

Prvi poznati pokazatelj postojanja najranije kajkavice nisu bili samo kajkavski pisci od 16.- 17. stoljeća, nego još stariji njezini tragovi na glagoljici već od 15. stoljeća i to baš u prijelaznom obliku ove kajkavske ikavice. Naime, u nekim ranim glagoljskim zapisima iz Pokupja, Vinodola i sjeverne Istre, u pretežno čakavskom kontekstu su manjeviše vidljive i jasne primjese tipskih kajkavskih oblika i riječi, što očito upućuje na već tadanje postojanje kajkavaca u neposrednoj okolici. Obzirom da se sve do danas ta arhajska kajkavska ikavica govori baš oko Fužina i Buzeta odakle je i ova rana glagoljična kajkavica, to potvrdjuje da je ona tu prastara i izvorna već kroz 6 punih stoljeća, pa bar na ta dva područja nije nastala naknadno, izbjegličkim miješanjem zbog turskih provala kako to tvrde dogmatski vukovci.

Hrvatska književnost reformacije

Posebno je zanimljiva rana književna uporaba kajkavske ikavice u vjerskoj literaturi. Prvu obilnu primjenu kao pisani javnouporabni jezik, kajkavska ikavica dobiva u 16. stoljeću za vrijeme reformacije, kad ju najviše rabe hrvatski protestantski pisci. U doba reformacije na tom jeziku su hrvatske protestantske tiskare u Ljubljani i najviše u Urachu (kod Tübingena) izdale dvadesetak edicija (većinom prijevoda s latinskog ili njemačkoga) na glagoljici i latinici. Njihovi su urednici ili pisci bili bivši glagoljaši koji su prešli na protestantizam: Stipan Konzul Istrijan, Antun Dalmatin, Juraj Juričić i drugi.

Ozaljski književni krug

Taj prijelazni starohrvatski standard karakterističan je u 17. stoljeću za tzv. Ozaljski krug, kojega su osobito razvile i kultivirale plemićke obitelji banova Zrinskih i Frankopana, pa se pod njihovom vlašću taj javni kultivirani jezik rabi na većem dijelu Hrvatske, od Istre i Vinodola pa sve do Podravine i Medjimurja. Najvažnija djela na tom starohrvatskom standardu su dali banovi Zrinski i Frankopani (Frangipani), pa Pavao Ritter Vitezović u svom epu i Ivan Belostenec u golemom rječniku "Gazophilacium" od sa 40.000 riječi na preko 2.000 stranica. Taj starohrvatski interdialekt kao javni standard doživljava politički slom pogubljenjem Zrinskog i Frankopana 1671. od Bečkoga dvora. Nakon toga dodvorničko hrvatsko plemstvo ovakvo pisanje smatra nepodobnim i opasnim, pa kod nas opet nastupa stoljetna jezična anarhija čije su posljedice djelomično odumiranje izvornohrvatskog jezika i potom nametanje balkanskog vukopisa, tudjega za hrvatske staroštokavce, šćakavce, kajkavce i čakavce: tim jekavskim vukopisom kao prvim maternjim jezikom na selu govori tek 7% - 10% katoličkih Hrvata (oko Dubrovnika i Slunja), a svi ostali to nauče naknadno - tek u školi.

Novija uporaba

Taj interdialekt kajkavske ikavice je bio najidealniji zajednički standard za ogromnu većinu ili 90% svih Hrvata tj. za 58% ikavaca (+ čakavaca) i još 32% kajkavaca. Zato i nakon toga neki književnici u Hrvatskoj još uvijek pišu ovim starohrvatskim interdialektom - npr. donedavna Stjepko Težak i danas najviše M.H. Mileković. Znanstveno-lingvistički su u novije doba kajkavsku ikavicu najviše proučavali Josip Vončina i Stjepko Težak pa su jasno dokazali da to nije bio izmišljeni umjetni križanac (kao vukopis), nego naš prastari prirodni pučki govor dijela sjeverozapadne Hrvatske od 15. stoljeća pa sve do danas, koji su pripadni pisci samo dodatno kultivirali za javnu upravu i književnu uporabu. Zato je sada to iznova postao na internetu i službeni jezik ove nove Čakavsko-kajkavske Wiki-enciklopedije, jer je taj frankopanski standard već stoljećima ujedno bio izvorni narodni govor dijela sjeverozapadne Hrvatske (8% stanovnika), pa ga i danas rabe npr. Ozalj, Fužine, Buzet i niz sela u slivu Mirne, Kupe, Mrežnice, Sutle itd.

Zaključne pripomene

Po svojem je rječniku kajkavska ikavica izrazito hrvatski govor, dalek i posvema različit od istočne vukovske štokavice s kojom jedva ima oko 12% sličnih riječi. Izvan Istre i Pokuplja, ostali govori kajkavskih ikavaca su manje osobiti, pa su oni iz Žumberka i Sutle bliži zagorskim kajkavcima, a na Kordunu sličniji štokavskim ikavcima. Po svojem rječniku i gramatici, kajkavska ikavica približno je na središnjem prijelazu izmedju zagorske kajkavice, šćakavske ikavice i primorske čakavice, pa logično povezuje sva tri glavna hrvatska dialekta u zajedničku cjelinu. Svi dostupni pokazatelji upućuju da je kajkavska ikavica izvorni i središnji ranohrvatski pradialekt, koji se u srednjem vijeku do Turaka govorio duž prostranog pojasa od dolnje Soče kroz Istru, Pokuplje, Kordun i Banovinu do bosanske Posavine, gdje je vjerojatno završavao na donjem Vrbasu. Nakon turskih provala su kajkavski ikavci iz Bosne i Banovine odbačeni na sjeverozapad u Žumberak, Zagorje i Gradišće, a izmedju Korane i Vrbasa zamijenili su ih novonaseljeni pravoslavni Vlahi tj. jekavski novoštokavci.

Stoga kajkavska ikavica nije neki novi jezični križanac kakav je danas npr. "srpskohrvatski" vukopis, nego je to stari središnji hrvatski dialekt iz srednjega vijeka, kao logičan razvojni prijelaz od najstarije čakavice na kajkavicu (VANČIK, Ognjište 1 / 1990). Zbog toga središnjeg i prijelaznog značaja, kajkavska ikavica je već do 17 st. imala najbolje preduvjete da postane glavnim hrvatskim standardom i službenim javnim jezikom Ozaljskog kruga, jer je ona bliska i razumljiva kako sjevernohrvatskim kajkavcima (= oko 30% Hrvata) tako još brojnijim ikavcima (preko 60%), što znači da je to najbliži dialekt za ogromnu većinu 4/5 svih Hrvata. Znakovito je da su na njoj objavljeni ne samo vjerski sadržaji iz doba potureformacije, nego su ju tada kod nas kao službeni pisani jezik već rabili mnogi vodeći ljudi u Hrvatskoj npr. posljednji Zrinski i Frankopani kao duhovni i politički čelnici tadanje Hrvatske. Njihovim je uništenjem ujedno presječena i završna službena standardizacija kajkavske ikavice. Potom su unitarni Vukovi jugoslavisti zbog stvaranja Jugoslavije i jedinstva sa Srbima, jezičnom veleizdajom zaobišli taj logičan prirodni razvitak hrvatskog jezika i umjesto toga skrenuli ga na istočniju jekavsku štokavicu, kojom je do 1. svj. rata izvorno na selu govorilo jedva 7%- 10% katoličkih Hrvata tj. samo oko Slunja, Konjica, Stolca i Dubrovnika. Ovaj glupi i promašeni jezični zaokret imao je dalekosežne i pogubne posljedice za Hrvate, nadasve u Bosni koju su uz ino i zbog samoubilačkog odbacivanja ikavice Hrvati vjerojatno zauvijek izgubili.

Literatura

  • Barac-Grum, V. 1993: Čakavsko-kajkavski govorni kontakt u Gorskom Kotaru. Rijeka, 240 str.
  • Fureš R., Jembrih A. (ured.) 2006: Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju (zbornik s okruglih stolova u Krapini 2002-2006. Hrvatska udruga Muži zagorskog srca, Zabok, 587 str.
  • B.Jakolić - J.Horvat (ured.): Donjosutlanski govor i običaji (Zbornik kajkavske ikavice), Školska knjiga, 329 str. Zagreb - Šenkovec 2007.
  • Jembrih A. 2007: Stipan Konzul i "Biblijski zavod" u Urachu. Teološki fakultet "Matija Vlačić Ilirik" Zagreb, 389 str.
  • Lončarić, M. 1996: Kajkavsko narječje. Školska knjiga, Zagreb, 198 str.
  • Lovrić A.Ž., Mileković M.H. 1998: Kajkavska ikavica – nesuđeni hrvatski standard. Hrvatski književni list VII/32: 38, Zagreb-Karlovac
  • Rac M., Lovrić A.Ž. 2006: Naravoslovno nazivlje istarskih polukajkavaca oko Buzeta. Zbornik Tjedna kajkavske kulture (u tisku), Muži zagorskog srca, Krapina.
  • Šimunović, P. 1970: Dijalekatske značajke buzetske regije. Istarski mozaik VIII/5-6: 35-49, Pula.
  • Šimunović, P. 1976: Takozvana buzetska kajkavština. Zbornik Istra, p. 41-45, Pula.
  • Šimunović, P. 1992: Ogledi govora na Buzeštini. Buzetski zbornik 17: 33-43, Buzet.
  • Šojat, A. 1972: O govoru kajkavskih ikavaca u Zdenčini i Horvatima. Ljetopis JAZU 69: 350-351
  • Šojat, A. 1973: Kajkavski ikavci kraj Sutle. Radovi zavoda za jezik 2: 51-72, Zagreb.
  • Težak, S. 1978: Dijalekatska osnovica u jeziku Frana Krste Frankopana. Filologija 8, JAZU Zagreb
  • Težak, S. 1981: Ozaljski govor. Hrvatski dijalektološki zbornik 6: 203-428, Zagreb.
  • Vivoda, N. 2005: Buzetski govori. Založba Annales, 246 str., Univerza na primorskem, Koper.
  • Vončina, J. 1973: Jezični razvoj ozaljskog kruga. Filologija 7: 203-238.
  • Vončina, J. 1977: Jezik ozaljskog kruga. Analize starijih hrvatskih pisaca, Split, p. 191-204.
  • Yošamýa, Z. i surad. 2013/2014: Zrinsko-frankopanski inverzni riečnik engleško-starohorvaško-srbohrvacki (Zrinski-Frangipani's inverse glossary English-OldCroat-SerboCroat). Zagreb - u tisku.

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license, chiefly from Wikinfo and Wikislavia [1].