Kraljevi Surina I.-II.
Kraljevi Surina I.- II. (latin. Surenas, jugoistorija: "Suronja"): U južnoj Primorskoj Hrvatskoj za vrijeme Trpimirovića su zaredom vladala bar 2 srednjovjeka kralja s drugim pridjevkom "Surina" i oboje su bili kraljevski sinovi Stjepana II. Držislava (969.- 995.) i kraljice-majke Madiane Zadranke: stariji kratkotrajni Svetislav Surina I. (995.- 999.) i srednji duži kralj Krešimir Surina II. (999.- 1035.), dok za mladjeg sina-bana Gojslava (1000.- 1020.) isti pridjevak nije siguran.
Nakon smrti oca Držislava su ta posvadjana braća provela 4 desetljeća u uzastopnim dinastičkim borbama za vlast, što se teško odrazilo na raspad hrvatske države. Zato su im Madjari oduzeli Panonsku Hrvatsku preko Save, a Mlečani obalne gradove i otoke pa su Svetislav i potom brat Krešimir zapravo tek formalno kraljevali u najmanjoj državi svih Trpimirovića tj. samo u južnoj Primorskoj Hrvatskoj slično kao i raniji banovi prije Tomislava. Povrh svega su još postali i bizantskim vazalima, dok im je papa zbog bratomorstva privremeno skinuo kraljevski naslov. Stoga je to doba dvaju Surina bilo najkritičnije u povijesti starohrvatskog kraljevstva, pored sličnoga kasnijeg raspada u doba Petra Svačića.
Sadržaj
Izkon imena 'Surina'
Drugdje u Europi je normalno da se iskon naziva odredjuje iz domaćega dialektnog rječnika gdjegod je moguće. Medjutim kod nas u ideologiziranoj vukovskoj 'etimologiji' se to češće radi balkanskom metodom "čorbine čorbe": Npr. u Hrvatskom Zagorju ili na Kvarnerskim otocima se (vukovcima) nejasni nazivi češće prvo 'prevedu' (tj. iskrive) u vukovski oblik i onda se traži mogući iskon po sadanjem novoštokavskom rječniku. Tako su jugoistoričari i taj starohrvatski kraljevski pridjevak iz izvornog Surina prvo izveli u modernizirani nadimak „Suronja“ (= mračan, hladan) koje je taj vladar (navodno) "zaslužio zbog svog fizičkog izgleda, no vjerojatnije je to bilo zbog hladne naravi".
Medjutim ovi zaboravljaju da je to nastalo čak pred 1 tisućljeće, kada u srednjovjekoj Hrvatskoj prije Turaka ni blizu nije bilo novoštokavaca, nego se tad slično štokavski govorilo tek puno istočnije u Raškoj i Duklji. Istodobno je u 2/3 srednjovjeke Hrvatske južno od Kupe i Une do Jadrana tada prevladavala čakavica i dalje na sjeveroistoku tek prijelazna šćakavica (staroštokavski). Iz tog slijedi znatno drukčije značenje:
- Kod većine čakavaca i prijelaznih šćakavaca postoji česti pridjev "suri" u značenju: sijed-prosjed.
- Kod pravih tipskih čakavaca na Jadranu koji (osim formalnog "ča") još rabe mnoštvo specifičnih čakavskih riječi i dandanas postoji domaći nadimak "surina" u značenju: sjedina-prosjedi.
- Danas u Hrvatskoj i Sloveniji čak postoji i staro prezime Surina. Prama tomu, Držislavovi sinovi nisu neki "mračno-hladni" Vukovci, nego su najvjerojarnije nazvani po već prosjedom kralju Držislavu.
Svetislav Surina I.
| Svetislav Surina I. | |
|---|---|
| Hrvatski kralj | |
| Vladavina | 996. - 1000. |
| Nasljednik | Krešimir III. Surina/Gojslav |
| Obitelj (dinastija) | |
| Vladarska obitelj | Trpimirovići |
| Otac | Stjepan II. Držislav |
| Osobni podatci | |
| Materinski jezik | starohrvatski (čakavica) |
Svetislav Surina I. (jugoistorija: Svetoslav Suronja): Svetislav Surina I. je srednjovjeki starohrvatski kralj koji je vladao od 996. do 1000. godine. Najstariji je sin kralja Stjepana Držislava. Za vrijeme njegove vladavine Petar II. Orseolo iskorištava bratske borbe za prijestolje između Svetislava, Krešimira i Gojslava, pa pri tom rasulu osvaja gradove Zadar, Split, Trogir, Biograd i otoke Krk, Osor, Rab, Korčulu i Lastovo. Te mu je gradove i otoke pritom još Svetislav Surina prodao za 100.000 dukata.
Svetislav Surina kao hrvatski kralj iz vladarske dinastije Trpimirovića je i začetnik slavonske poddinastije Svetislavića. Najstariji je sin kralja Stjepana Držislava, brat Krešimira Surine II. (= Krešimir III.) i najmladjeg bana Gojslava. Vladao je kratko, od 995. do 999. godine i skoro cijelo vrijeme vladanja je proveo u dinastičkoj borbi za vlast protiv svoje braće, što je rezultiralo raspadom i smanjenjem države samo na Primorsku Hrvatsku bez Slavonije i otoka.
Poviest vladanja
Njegov otac kralj Stjepan Držislav, još ga je za života postavio za hrvatskog bana i proglasio ga budućim prijestolonasljednikom, s tim da je po starohrvatskom običaju, vlast trebao dijeliti s braćom koji bi vladali svaki u svojoj banovini. No nakon kraljeve smrti 997, Svetislav se nije pokorio toj očevoj želji i prisvojio je svu vlast po cijeloj Hrvatskoj i za bana je postavio drugoga svog župana Gvarda (Varda). Ovu smjenu hrvatske vlasti je tada pragmatično iskoristio mletački dužd Petar II. Orseolo, prvo da prekine plaćati danak koji su Mlečani dotad već puno stoljeće plaćali Hrvatskoj za slobodni prolaz prama Carigradu.
Naime od 992. god. je Venecija uživala povlaštenu trgovinu s Bizantom, što je dovelo do bogaćenja Venecije i jačanja duždeve vlasti, ali i ljubomoru dalmatinskih trgovačkih gradova. Kad je novi Svetislav počeo smetati mletačkim brodovima, Petar II. Orseolo je poharao otok Vis oko 996. i porobio njegovo pučanstvo, čime je započeo Hrvatsko-mletački rat krajem 10. stoljeća. Mletački dužd je iskoristio trgovačku ljubomoru na mletačke povlastice kako bi dalmatinske gradove privolio da se odmetnu od Hrvatske i priznaju mletačku vlast čime bi i oni ostvarili uvjete za slično bogaćenje s Bizantom.
Silazak s vlasti
Ubrzo su se Svetislavova braća Krešimir i Gojslav ujedinili kako bi uz pomoć Bugara svrgnuli Svetislava. Bugari su rado pomogli svrgavanje kralja koji je bio saveznik njihova neprijatelja Bizanta, pa je moćni bugarski car Samuilo počeo invaziju 998. god. zauzevši dalmatinsko zaleđe i veći dio Bosne. Nakon vojnih operacija je Samuilo osvojena područja dao na upravljenje braći Krešimiru i Gojslavu, na što su se oni zavjetovali na savezništvo s Bugarskom umjesto s Bizantom.
Mletački izvori pak navode da je Krešimir III. za svrgavanje Svetislava pronašao podršku u moćnome mletačkom duždu Petru II. Orseolu koji je 1000. god. iskoristio borbe za hrvatsko prijestolje i redom zauzeo gradove Zadar, Split, Trogir, Biograd i otoke Krk, Osor, Rab, Korčulu i Lastovo. U Trogiru koji je već bio pod mletačkom vlašću, zbio se mirovni susret Petra II. Orseola i Krešimira Surine II., gdje je uz ostalo dogovorena i ženidba Krešimirovog sina Stjepana (III.) Dobroslava s duždevom kćerkom Hicelom (Joscella) Orseolo, ali i buduće progonstvo Svetislava i njegove obitelji (loza Svetislavići) koji su prvo otišli u Veneciju.
Loza Svetoslavići
Zatim je nakon državnog udara u Veneciji, Svetislav Surina s obitelji dalje prebjegao u Magjarsku gdje je kasnije i preminuo, a sin mu Stjepan Svetislavić potom postaje slavonskim banom od 1027.- 1050. Kada je kralj Krešimir Surina II. optužen od rimskoga pape za ubojstvo mladjeg brata Gojslava 1020. god., Svetislavov sin Stjepan Svetislavić je uz vojnu podršku magjarskog kralja Stjepana I. sa sjevera napao i osvojio Posavsku Hrvatsku, pa osnovao banovinu Slavoniju koja će kasnije postati sjevernom hrvatskom banovinom. Njegov sin i Svetislavov unuk Dmitar Zvonimir je prvo bio slavonskim banom i naposljetku je od 1074. god. postao i predzadnjim hrvatskim kraljem.
Krešimir Surina II.
| Krešimir Surina II. | |
|---|---|
| Hrvatski kralj | |
| Vladavina | 999. - 1030. |
| Nasljednik | Stjepan III. Dobroslav |
| Obitelj (dinastija) | |
| Vladarska obitelj | Trpimirovići |
| Otac | Stjepan Držislav |
| Osobni podatci | |
| Materinski jezik | starohrvatski (čakavica) |
Krešimir Surina II. (jugoistorija: Krešimir III - Surinja) je starohrvatski kralj južne Primorske Hrvatske iz dinastije Trpimirovića i osnivač poddinastije Krešimirovića. Krešimir je bio srednji sin kralja Stjepana Držislava, pa je vladao od 999. do 1030. godine nakon svoga starijeg svrgnutog brata Svetislava Surine I. Do 1020. god. mu je suvladar bio mlađi brat, ban Gojslav. U doba njegove vladavine Bizant je opet proširio svoju vlast nad Dalmacijom, a mađarski kralj Stjepan oduzeo mu je Panonsku Hrvatsku sjeverno od Save i stvorio od toga samostalnu banovinu Sclavoniu - što je početno ime današnje Slavonije od 11. stoljeća.
Vladavina
Nakon što je kralj Stjepan Držislav preminuo oko 997. god., njegov sin Svetislav Surina I. je postao kratkotrajno hrvatskim kraljem. Ubrzo su se njegova dva brata Krešimir i Gojslav, ujedinili da bi uz pomoć Bugara svrgnuli Svetislava. Bugari su rado pomogli svrgavanje kralja koji je bio saveznik njihova neprijetelja Bizanta, pa je tada bugarski car Samuilo s moćnom vojskom provalio na zapad 998., zauzevši dio Dalmacije i Bosne. Nakon završenih vojnih operacija, Samuilo je osvojena područja predao na upravljenje braći Krešimiru i Gojslavu, na što su se oni zavjetovali na savezništvo s Bugarskom umjesto s Bizantom.
Tako je u Hrvatskoj god. 999./1000. nastalo dvovlašće, jer su u Bosni i južnoj Dalmaciji uz stranu pomoć već prevladali Krešimir i Gojslav, dok je zapadnu Hrvatsku do god. 1000. još držao raniji Svetislav. Tijekom posljednje 2 godine borbe za prijestolje u već smanjenoj Hrvatskoj (999.-1000.), Svetislav Surina je bio prisiljen pobjeći u Veneciju. Iste godine je mletački dužd Petar II. Orseolo ukinuo dugu tradiciju prijateljstva Mletačke Republike i Hrvatskog Kraljevstva, pa započeo pomorske intervencije ratnom flotom na hrvatskoj obali koje su završile njegovim osvajanjem Dalmacije, obale i otočja. Najprije je zauzeo Kvarner i Zadar, potom Trogir i Split, pa Korčulu i Lastovo, da bi mu se napokon predala i sama hrvatska prijestolnica - Biograd na Moru.
Krešimir i njegov brat-suvladar Gojslav su kroz svoju vladavinu neuspješno pokušali vratiti vlast nad dalmatinskim gradovima. Nakon propasti Prvoga bugarskog carstva god. 1018., na diplomatsku intervenciju bizantskog cara Bazilija II. je zaključen i mir s Venecijom koja je zadržala dalmatinske gradove, a Gojslav i Krešimir su prihvatili biti bizantskim 'vazalnim kraljevima' Hrvatske tj. zapravo su sebe degradirali u banove smanjene Primorske Hrvatske kao prije Tomislava.
Zbog dinastičkih sukoba Krešimira III. i istodobnog raspada Kordovskog kalifata, sigurno već prestaju maurohrvatske vojno-diplomatske veze Trpimirovića i španjolskih Omayada, koje su trajale stotinjak godina od Tomislava do Držislava, pa od Krešimira III. nestaje i maurska državna embahada na dvoru kasnijih Trpimirovića.
Smrt i nasljednici
Venecija, Bizant i Ugarska su iskoristili te dinastčke borbe i rasulo u Hrvatskoj, pa su podpomogli Stjepana Svetislavića (1027.- 1050.) sina Svetislava Surine, da od 1027. god. iz Mađarske zauzme Posavsku Hrvatsku sjeverno od Save, koja je zatim postala banovinom Slavonijom u vlasti panonske dinastije Svetislavića kroz 11. stoljeće. Ona je još uvijek bila tek formalno (de jure) dijelom Hrvatske, ali njeno pravo ujedinjenje s Hrvatskom dogodit će se za vladavine idućega najmoćnijeg starohrvatskog kralja Stjepana III. Dobroslava (1035.- 1050.) kojega jugoistoričari prešućuju i prikrivaju (jer je zavladao ne samo do Drave nego do Dunava, Drine i Drima). Potom je Petar Krešimir IV. za nasljednika odabrao slavonskog bana Dmitra Zvonimira iz dinastije Svetislavića okrunjenog 1074. god. Taj najslabiji hrvatski kralj Krešimir Surina II. je preminuo oko 1030. god. i najvjerojatnije je pokopan u crkvi sv. Stjepana na Otoku kod Solina koja je tada bila kraljevskim mauzolejom Trpimirovića.
Ban Gojslav (Surina)
Gojslav Trpimirović (Goislav) je bio najmladji sin hrvatskog kralja Stjepana II. Držislava (969.- 995.) i brat kasnijih kraljeva Svetislava Surine I. i Krešimira Surine II. (kasnije kao kralj Krešimir III.). Bio je suvladar s bratom Krešimirom u razdoblju od 1000. do 1020. kada je ubijen. Kako nije bio posebnim vladarom nego samo ban i potom suvladar (regent), za njega nije sigurno zapisan pridjevak 'Surina', iako ga je vjerojatno imao kao i dva starija brata. Nakon smrti Držislava su počele dinastičke borbe za hrvatsko prijestolje, pa su se mladji sinovi preminulog kralja tj. Krešimir i Gojslav ustali protiv najstarijeg Svetislava koji je zauzeo prijestolje. Oni su pozvali u pomoć bugarskog cara Samuila, kojem je poziv te braće bio prikladan izgovor za vojni napad na Hrvatsku od 998.
Te vojne operacije Bugara su bile uspješne, pa je Samuilo zauzeo veliki dio Dalmacije do Zadra, uključivo i glavne dalmatinske luke grada Splita i Trogira. Potom je još zauzeo dio Bosne i vratio se u Bugarsku, a sva ta osvojena područja je predao pod vlast braće Krešimira i Gojslava do god. 1000. Svrgnuti bivši kralj Svetislav je tada prvo pobjegao u Veneciju gdje je prodao Damaciju za 100.000 dukata, a potom je mletački dužd Petar Orseolo II. iste god. 1000. započeo pomorski rat u Dalmaciji protiv Krešimira i Gojslava. Mlečani su tada zauzeli obalne gradove Zadar, Trogir, Split i zatim otoke Korčulu i Lastovo, pa konačno i prijestolni grad Kraljevine Hrvatske - Biograd na Moru. Svetislavu to nije pomoglo da vrati hrvatsku krunu, jer je nakon udara i promjene vlasti u Veneciji bio prisiljen opet prebjeći s obitelji u Magjarsku gdje je ubrzo umro.
Daljnja vladavina Krešimira i Gojslava je bila obilježena uzastopnim sukobima s Magjarskom i Venecijom uz neuspješne pokušaja da vrate nove mletačke posjede na dalmatinskoj obali i otocima. Potom je mir u Veneciji bio sklopljen bizantskim posredovanjem cara Bazilija II. Dalmatinski obalni gradovi su tada došli pod formalnu kontrolu Bizanta, a Krešimir i Gojslav su postali ovisnim vazalima Bizantskog carstva. God. 1020. je Gojslav ubijen pod još nepoznatim okolnostima, iako se većinom sumnjalo kako ga je dao ubiti njegov brat Krešimir III. To ubojstvo je izazvalo opće nezadovoljstvo i proteste širom Hrvatske, uz intervenciju samog pape kao tadašnjega svjetskog autoriteta, koji je Krešimiru III. zbog bratomorstva javno oduzeo kraljevski naslov.
Tek nakon što se Krešimir uz prisege 12 hrvatskih župana zakleo Papi na svoju nevinost, kraljevski naslov mu je tek formalno vraćen, no njegova vlast je odonda ostala ozbiljno uzdrmana bez pravog autoriteta,- sve do nastupa idućega najmoćnijeg hrvatskog kralja Stjepana III. Dobroslava. Kao zaključak, Hrvatska država u razdoblju Trpimirovića od 10./11. st. je spala na najnižu moguću razinu nereda i općeg rasula upravo u doba kontroverznog vladanja Krešimira Surine (Krešimira III.), tj. na sličnu razinu kao i pred propast kraljevstva nakon Zvonimira.
Abstract
Kings Surina I & II: Medieval Croatia in 10th/11th century was ruled by two kings nicknamed Surina (new serbized as "Suronja"), both sons of precedent major king Stephen II Držislav (969-995) from royal House of Terpimiri (now Trpimirović). The earlier Svetislav Surina I was a King of Croatia in from 995 to 999 AD, being the founder of cadet line House of Svetislavići. He reigned with the help of his Ban, Varda. He was the oldest son of king Stjepan Držislav. His father had given him the title of Duke and designated Svetoslav as his successor. The second Krešimir Surina II (999-1035) was a founder of his cadet line House of Krešimirović. He was the middle son of former King Stjepan Držislav. From 1000 to 1020, he co-ruled with his brother Gojslav then killed.
Literatura
- Rudolf Horvat, 1924: Povijest Hrvatske, Zagreb.
- Ferdo Šišić, 1914: Genealoški prilozi o hrvatskoj narodnoj dinastiji, Vjesnik hrv. arheološkog društva, sv. 1914: str. 65—86, Zagreb.
Poveznice
Reference
Adapted and elaborated by GNU-license from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.
Kačić · Radoslav · Pavlimir · Budimir · Višeslav · Borna · Vladislav · Mislav · Držislav I. · Trpimir I. · Domagoj · Inoslav · Branimir · Muncimir II. · Tomislav
