Svitlice (planeti)

Svitlice (= pomorsko-čakavski, medjunarodno i književno: planet, srpsko-bosanski: planeta, izvorno grčki: planétes): To su razmjerno hladnija nebeska tiela, koja se gibaju po eliptičnim putanjama oko užarene matične zviezde. Za razliku od zviezda, planeti nemaju pravi vlastiti izvor energie, tj. u njihovoj unutarnjosti ne dolazi do nuklearne fuzije, premda im je unutarnjost dielom zagrijana u obliku toplije magme. Iako postoji mnoštvo raznih tiela koja kruže oko neke zviezde, planetima se smatraju samo veća kuglasta tiela značajnijih masa. Oko samih planeta često još kruže ina manja tiela koja se nazivaju mjesecima, pratiocima ili prirodnim satelitima (čakav. svitlýći).

Abstract

Planets: A general comparative survey of all planets in Solar system is offered. The inlander Slavs almost ignore planets on sky confusing them with other stars, and they named Venus planet only as "Danica" (= 'Morning star'). However, Adriatic islanders are more familiar with astrognosy due to its earlier use in nocturnal navigation, and so they distinguish well planets called "svitlice" (moving lights) from the fixed stars, including also 5 major planets named: Svitjurka (Mercury), Vićerna ('Evening-light' = Venus), Rumanica ('Orange-light' = Mars), Plavušica ('Blue-light' = Jupiter), and Zelenica ('Green-light' = Saturn).

Nazivlje planeta

Naziv planet potječe od grčke riječi planétes, što znači "lutalice". Naziv je nastao u vrijeme kada su stari narodi opažali kako, različito spram prividno nepokretne većine zvijezda na nebu, neka svijetleća tijela vidljivo mijenjaju svoj položaj na nebeskom svodu. U hrvatskom je (kao izvorno u grčkom) riječ planet uvijek muškog roda, dok tzv. 'planeta' označuje samo astrološki listić koji pri gatanju izvlači zamorčić iz koša (u srpsko-bošnjačkom su oboje isti ženskog roda).

Kontinentalni narodi većinom ne razlikuju posebno planete od inih nepomičnih zvijezda, pa tako i kod nas ikavski štokavci planete kao i ostale zovu 'zvizda' (npr. 'zvizda Danica'= planet Venera), a kajkavci kao 'zvezda: npr. 'zvezda Denica' (= Venera). Naprotiv su pomorcima i nadasve otočanima zvijezde bile važnije za noćnu orientaciju pri plovidbi, pa uz njihovo imenovanje većinom iz praktičnih razloga morali jasno razlučiti prave nepomične zvijezde od pomičnih planeta: Zato i naši otočni čakavci za planete imaju poseban grupni naziv svitlice (= pomična svjetlila) i ne zovu ih zvijezdama kao ini neinformirani kontinentalci.

Čakavska imena planeta

Dok naši kontinentalni laici (kao i ini Slaveni) u pučkoj tradiciji od svih vidljivih planeta po imenu pobliže poznaju uglavnom samo Veneru (štokavski: tzv. "zvijezda" Danica, kajkavski: "zvezda" Denica), pomorski čakavci na otocima npr. u Kvarneru imenom manjeviše razlikuju na noćnom nebu bar 5 glavnih pomičnih "svitlica": Svitjûrka (Merkur), Vićêrna (Venera), Rumânica (Mars), Plavùšica (Jupiter) i Zelenîca (Saturn), - a njihovi najveći okom jedva vidljivi sateliti npr. uz Jupiter se na otocima čakavski zovu svitlýći (svjetlašca). U novije doba pod 'svitlicama' obuhvaćaju neki čakavci i vidljive umjetne satelite kao tzv. "nove_svitlýći". Naprotiv teže prepoznatljivi i jedva vidljivi ili okom nevidljivi dalji planeti kao Uran i Neptun, kod nas na Jadranu ni drugdje u svijetu uglavnom nemaju domaćih pučkih imena (osim novijih medjunarodnih).

Sesvitlýce: Sunčev sustav

Sesvitlice (čakav.= sva pomična svjetla), je naš originalni čakavski pojam jadranskih otočana koji medju rijetkim etnokulturama u svijetu, zbog tisućljetnih primjena nebeskih pojava u praktičnom pomorstvu i noćnoj orientaciji, odavno imaju jasnu predočbu o razlici izmedju fiksnih zvijezda (zvizde) i druge grupe inih pomičnih svjetlila (planeti, kometi, meteori i slično) zajedno nazvanih Sesvitlýce (sva pomična svjetla - osim stalnih zvijezda). Taj skupni čakavski pojam dakle približno odgovara današnjemu Sunčevom sustavu, po idućoj tradicijskoj shemi jadranske pučke kozmogonije sa 4 nebeske sfere:

Najdonja nebeska sfera s oblacima i pticama (= Zemljina stmosfera),
Srednje nebo sa svim pomičnim "svitlicama" (= Sunčev sustav),
Treće vanjsko nebo s inim nepomičnim "zvizdama" (izvansolarno područje naše galaksije), ter:
Najgornja nebeska sfera koja je tamnomodra i prazna bez zvijezda - gdje lebdi samo Svevišnji s angjelima (= izvangalaktički daleki svemir).

Obće značajke planeta

Planetni sustav u kruženju oko Sunca je nama najbliži i zato najbolje proučeni primjer planetnih sustava. Sastoji se od središnje zviezde Sunce i oko njega u kruženju 8 većih planeta s njihovim satelitima, pa od sitnijih planetoida (asteroida), kometa, meteora ter raznih krhotina i prašine u širjem okružju Sunca. Sunčev sustav je područje u svemiru koje čini barem jedna zvijezda i ini objekti koji se gibaju u odredjenoj orbiti oko Sunca. Ti objekti mogu biti: asteroidi, kometi, prirodni sateliti, planeti i slično. Izraz se obično koristi za naš sustav u kojem je Zemlja. Da se izbjegne zbrka, drugi slični sustavi se nazivaju općenito planetni sustavi. U većini europskih jezika naziv je izveden iz latinske riječi Sol (pridjev: solaris), što je antičko ime za Sunce.

Smatra se da planeti nastaju iz protoplanetarne maglice, u procesu oblikovanja zvjezdanog sustava. Plin i prašina koji kruže oko prazvijezde zgušnjavaju se u rotacijski disk u kojem se postupno stvaraju nakupine čestica, pa ove nakupine povećavaju masu pod utjecajem gravitacije, sudaraju se i oblikuju veća tijela - planete. Osim pravih, velikih planeta, kao preostatak prvotnoga planetarnog diska izmedju planeta su raspršena i sitnija tijela kao tzv. asteroidni pojas sitnijih i većinom kvrgavo-nepravilnih planetoida, koji se većinom smatraju najranijim ostatcima iz protoplanetarnog diska oko Sunca. Takav asteroidni pojas u Sunčevom sustavi je uglavnom izmedju Marsa i Jupitera, a donekle su ovima slični još i najdalji mikroplaneti ili plutonidi graničnoga Kuiperovog pojasa na vanjskom rubu Sunčevog sustava.

Izvansolarni egzoplaneti

U novije doba su razvijene metode (spektroskopske, gravitacijske, itd.), za posredno pronalaženje dalekih izvansolarnih planeta (egzoplaneti) oko drugih zvijezda u bliskom galaktičkom susjedstvu, na udaljenostima od više svjetlosnih godina. Udaljeni planeti u kruženju oko drugih zvijezda izvan Sunčevog sustava se nazivaju egzoplaneti ili 'izvansolarni planeti'. Poboljšanim svjetlosnim metodama su zadnjih godina malobrojni egzoplaneti već izravno snimljeni. Do kraja god. 2009, tako je potvrđeno postojanje preko 400 izvansolarnih planeta oko drugih zvijezda.

Jovianski egzoplaneti

Većina dosad otkrivenih izvansolarnih egzoplaneta imaju mase podjednake ili veće od masa plinskih divova (jovianskih planeta) u našem Sunčevom sustavu. Takve daleke planete je lakše otkriti, jer zbog svoje povećane mase i jačega gravitacijskog privlačenja, ostvaruju mjerljive poremećaje u gibanju matičnih zvijezda, a odnedavna se još dodatno mogu potvrditi i kroz spektralne analize takvih zvijezda, da se donekle odredi grubi sastav i agregatno stanje tih egzoplaneta. Iako se posredno po analogiji smatra da bi ti veliki egzoplaneti trebali biti razmjerno slični plinskim divovima Sunčevog sustava, još nema izravnih potvrda ni konačnog odgovora. Neki od takvih egzoplaneta, otkriveni u zadnje vrijeme, imaju vrlo izdužene eliptične orbite koje ih povremeno dovode vrlo blizu matičnoj zvijezdi. Zbog toga je na njih mnogo veći utjecaj gravitacijskih plima, ali takodjer i sunčevog vjetra s pojačenim zračenjem, nego na nama bliže plinske divove u Sunčevom sustavu, čime postaje upitno da li su sličnog tipa.

Terestrički egzoplaneti

Uz poboljšane ili nove metode zadnjih godina nakon 2005, uspjelo je otkriti i tridesetak manjih kamenitih egzoplaneta već sličnijih našoj Zemlji na kojima su posredno nadjeni bar tragovi leda (kad su prehladni) ili vodene pare na prevrućima, ali zamalo nijedan nije bio u optimalnom toplinskom rasponu za tekuću vodu i mogući život. Dosad je razmjerno najveća ekstrasolarna skupina od 3 terestrička egzoplaneta nadjena oko zvijezde Gliese-581, koja je crveni patuljak udaljen 20 svjetlosnih godina od Sunca. Pripadni su terestrički egzoplaneti označeni kao Gliese-581c, Gliese-581d i Gliese-581e, a od njih je srednja Gliese-581d toplinski razmjerno najsličnija Zemlji i vjerojatno je prekrivena vodenim oceanima, dok je hladnija 581c pod ledom, a prevruća 581e s atmosferom vodene saune (četvrti i najveći planet Giese-581b je plinski div kao Jupiter).

Egzostelarni planetari

U najnovije doba tj. zadnjih nekoliko godina, osim tog niza egzoplaneta u kruženju oko daljih zvijezda, astronomi su pronašli još tridesetak planetima sličnih, slobodnih tijela koja ne orbitiraju oko nijedne zvijezde nego se slobodno gibaju po našoj galaksiji. Svi dosad nadjeni takvi egzostelarni planetari su vrlo hladni i veći od Jupitera, ali manji od najmanjih zvijezda - smedjih patuljaka. Poneki od njih su posve osamljeni, ali većina inih imaju u kruženju oko sebe bilo satelite ili grupe sitnijih krhotina, a rjedji su i slučajevi dvojnih planetara koji se uzajamnom gravitacijom vrte oko zajedničkog težišta. Značenje i postanak tih novonadjenih egzostelarnih planetara su zasad nejasni i bez dodatnih podataka se oko njih još vode neriješene rasprave. Tako npr. neki smatraju da su to bar dijelom bivši pravi planeti, koji bi bili zbog ranijih zvjezdanih eksplozija ili sudara izbačeni sa svoje putanje u medjuzvijezdani prostor.

Planetoidi (asteroidi)

Planetoidi ili asteroidi su manja čvrsta tijela u planetarnom sustavu. U poredbi s pravim planetima su mnogo manji i najčešće kvrgasto-nepravilnog oblika poput velikih odlomljenih stijena ili nalik krumpirima. Danas se većinom smatra da su nastali od ostataka protoplanetarne tvari koja se nije pripojila planetima za vrijeme formiranja sustava iz protoplanetarnog diska, iako ih poneki još drže i za razbijene krhotine od nekoga ranijeg planeta tzv. "Feton" (Phaeton), koji bi navodno prije kružio oko Sunca na granici terestričkih i plinskih planeta, a danas se pojavljuje kao Science-fiction. Najčešće kruže oko matične zvijezde vlastitom putanjom ili kao prirodni sateliti (mjeseci) većih planeta. Neke od njih nalazimo vezane gravitacijskim silama uz planete, u grupama koje orbitiraju u putanji planeta, ispred ili iza glavnog planeta.

Većina asteroida u Sunčevom sustavu nalazi se u asteroidnom pojasu između Marsa i Jupitera, a poneki još kruže i u vanjskomu Kuiperovom pojasu na samom rubu Sunčevog sustava iza Neptuna. Dosad je ukupno već otkriveno blizu 80.000 planetoida, a oko 11.000 ih je dobilo službena imena tj. redni broj i ime (ostale sitnije krhotine su još uvijek bezimene i nedefinirane).

Definicija planetoida

Oko Sunca obilazi bezbroj kamenih ili metalnih gromada čija je veličina u rasponu od nekoliko metara pa do 1000 kilometara. Kada se gledaju teleskopom, liče na sitne zvezde i zato su ih astronomi nazvali asteroidi ("zvezdoliki"). Još uvijek nema jedinstvene definicije planetoida, jer se stručnjaci ne slažu kako ih na prikladan način svrstati po masi, veličini, sastavu i položaju u planetarnom sustavu. Najčešći je prijedlog je da se plantoidima nazovu tijela veća od 50m promjera, a manja od planeta i da su kamenog ili metalnog sastava. Još manja tijela, koja se potpuno raspadnu i izgore pri ulasku u Zemljinu atmosferu spadala bi u kategoriju meteorita, dok bi planetoidima onda nazivali ona, koja pri udaru na Zemlju posve ne izgore, pa mogu stići do Zemljine površine.

Poviest odkrića

Još je u 16. stoljeću Johannes Kepler uočio da su staze Marsa i Jupitera u odnosu na orbite ostalih planeta najviše razmaknute, pa je pretpostavio da unutar njih vjerojatno postoji još neotkriveni planet. Johan Daniel Titius i Johann Elert Bode pronašli su jednostavnu zakonitost prema kojoj se mogu računati udaljenosti planeta od Sunca. Premda Titius-Bodeovo pravilo nije pouzdano fizički protumačeno, a također ne daje dobre rezultate za daleke planete, ipak je najavilo da se između putanja Marsa i Jupitera treba nalaziti neki planet. Ovo pravilo predviđa postojanje planeta na udaljenosti 2.8 astronomskih jedinica od Sunca.

Godine 1800. u potragu za "izostalim" planetom pošlo je 12 njemačkih astronoma. Potraga je dala rezultat u noći od 31. prosinca 1800. na 1. siječnja 1801. kada ih je preduhitrio Talijan Giuseppe Piazzi koji je u Palermu pri rutinskom pregledu neba otkrio tijelo Sunčeva sustava koje je prozvano Ceres. Iste je godine znameniti njemački matematičar Karl Friedrich Gauss proračunao elemente staze ovog tijela i pokazao da to može biti "izostalom" planetu. Astronome je zbunjivala veličina Ceresa (samo 940 km u promjeru), jer su očekivali neko puno veće tijelo. No već za 2 godine zatim je Heinrich Olbers otkrio i drugi planetoid Pallas. Do 1807. godine su otkriveni još treći Juno i četvrti Vesta. Potom se dosad pokazalo da je Sunčev sustav prepun malih planeta koje danas zovemo planetoidi ili asteroidi.

Fizička svojstva

Ukupna masa asteroida se danas procjenjuje na 10²² kg (oko 1000 puta manje od mase Zemlje), od čega oko 10% otpada samo na najveći Ceres. Do sada je pronađeno 238 asteroida većih od 100 km i vjeruje se da su to svi, dok se za sitnije asteroide smatra da ih je otkriven tek manji postotak. Procjenjuje da postoji čak do milijardu takvih asteroidnih tijela većih od 1 km. Planetoidi se oko Sunca gibaju u istom smjeru kao i veći planeti. Prosječne inklinacije (nagib u odnosu na ekliptiku) su manje od 16°. Asteroidi nemaju atmosfere. Većina planetoida je udaljena od Sunca između 1.7 i 4 AJ u području nazvanom asteroidni pojas i većina asteroida u asteroidnom pojasu imaju ekscentričnost putanja od 0.1 do 0.2. U samom asteroidnom pojasu postoji područje najveće gustoće putanja asteroida između 2.2 i 3.3 AJ što je njihov glavni pojas.

Asteroidi rotiraju, a kako su nepravilnog oblika, to stvara promjene njihovog sjaja i prividne veličine. Iz mjerenja perioda promjene može se odrediti i period rotacije, a periodi rotacije većine asteroida su između 4 i 16 sati. Kako su planetoidi malih dimenzija, oblik im se ne može vidjeti ni najvećim teleskopima. No promatranjem okultacija tj. , pokrivanja (zamračivanja) zvijezda asteroidima može se odrediti njihov oblik i dimenzije. Po dimenzijama je osobit asteroid 1620-Geographos koji je izduženo-štapićastog oblika. Neki od njih uzajamno su vezani svojim gravitacijskim poljem i zajedno se gibaju oko Sunca. Primjer je jedan od Trojanaca: 624 - Hektor.

Asteroidni trojanci

Trojanci su manji zarobljeni asteroidi, koji ne orbitiraju slobodno oko Sunca, nego su fiksno povezani s putanjama nekih planeta ili njihovih većih satelita, ali oko ovih nemaju vlastite putanje, nego se gibaju po postojećoj zajedničkoj putanji na stalnoj udaljenosti uz pripadni planet odnosno satelit. Trojanci su asteroidi koji obilaze Sunce u Langangeovim točkama L₄ i L₅, tj. 60° ispred ili iza jednog od planeta ili satelita. Po tomu se razlikuju zapadni trojanci koji na istoj putanji stalno predhode glavnom planetu (satelitu) i istočni trojanci koji ga prate otraga, a putanje tih trojanaca su stabilne.

Planetni trojanci

To su trojanski asteroidi koji se fiksno gibaju ispred ili iza planeta. Dosad su u Sunčevom sustavu tako otkriveni Jupiterovi trojanci i Marsovi trojanci, a odnedavna i Neptunovi trojanci.

Vjeruje se da je prvi u povijesti nekog trojanca promatrao E.E. Barnard 1904, koji je tada zanemario ovaj objekt jer je povjerovao da je to griješka. Nakon službenog otkrića Jupiterovog trojanca (12126) 1999 RM11|(12126) 1999 RM₁₁]] 1999. godine, potvrđeno je da je Barnard promatrao baš ovo tijelo. Prvo novo otkriće nekog trojanca bilo je 22. veljače 2006. kad je Maximilian Wolf uz Jupiter otkrio trojanski asteroid 588-Achilles. Prvi Marsov trojanac, 5261-Eureka otkriven je 20. lipnja 1990. Kasnije ih je otkriveno još nekoliko, no ti Marsovi trojanci su još nesigurno dokazani. U kolovozu 2001. otkriven je i prvi Neptunov trojanac 2001-QR322. Do 13. srpnja 2005. godine bilo je poznato ukupno 1803 trojanaca, od čega 1801 Jupiterov i 2 Neptunova. Novi se stalno otkrivaju.

Satelitni trojanci

Slični se sitniji trojanci mogu fiksno gibati i po putanjama ispred ili iza većih satelita. Trojanski satelit je sitniji satelit koji fiksno obilazi oko matičnog planeta u Langangeovim točkama L2 i L3, tj. 60° ispred ili iza drugoga većeg satelita. Primjeri toga su Saturnovi satelitski trojanci: Telesto i Kalipso su ispred i iza mjeseca Tetida, a Helena je ispred mjeseca Dione. Tako je ova pojava potvrdjena i u sustavu Zemlja-Mjesec, gdje se na Mjesečevoj putanji, 60° ispred i iza Mjeseca gibaju trojanski rojevi sitnijih krhotina nazvani oblaci Kordiljevskog po njihovom otkrivaču.

Planeti Sunčevog sustava

Osim Zemlje, većina planeta u Sunčevom sustavu dobili su latinska imena po likovima iz rimske mitologije, a Uran je dobio ime po grčkom bogu Ouranos. Sada prihvaćeni pravi planeti našega Sunčevog sustava su (redom po udaljenosti od Sunca):

Svrstavanje planeta

Planeti u Sunčevom sustavu podijeljeni su u kategorije prema sastavu.

Kameni ili terestrički planeti: Merkur, Venera, Zemlja i Mars. To su nutarnji planeti bliži Suncu i sličniji Zemlji, pa su sastavljeni uglavnom od stijena, a atmosfere su im razmjerno tanke ili su bez nje (Merkur). Pratioci - sateliti su im malobrojni (1 do 2), ili su bez njih (Merkur).

Plinski divovi ili jovijanski planeti: Jupiter, Saturn, Uran, Neptun. Sastavljeni su najvećim dijelom od debele plinovite atmosfere s manjom kamenom jezgrom. Postoji još podgrupa plinovitih divova koje nazivaju uranskim planetima, gdje spadaju Uran i Neptun. Ovi jovijalni planeti imaju oko sebe u pratnji brojnije satelite i uglavnom imaju manjeviše razvijene kružne prstenove, a u atmosferama su im većinom vidljive prostrane pjege od dugotrajnih orkanskih vrtloga.

Poredba solarnih planeta

Planet	Najveći promjer [ km ]	Period revolucije dana ]	Srednja udaljenost od Sunca [miliuna km ]	Temperatura na površini [ °C ]	Sateliti
Merkur	4920	87,9	56,9	-170 do 430	-
Venera	12 100	224,7	108,2	480	-
Zemlja	12 756	365,26	149,6	15	Mjesec
Mars	6 800	686	227,9	- 50	Phobos i Deimos
Jupiter	142 700	4 333	778,3	-130	63 satelita
Saturn	120 800	10 759	1, 428	- 185	60 satelita
Uran	52 900	30 685	2,872	-215	27 satelita
Neptun	44 600	60 189	4,498	Od -110 do -200	13 satelita

Nutarnji terestrički planeti

Merkur (Svitjurka)

Merkur je prvi planet najbliže uz Sunce i osmi manji po veličini, a kako je sitan i jedva vidljiv, uglavnom nigdje nema domaćih pučkih imena. Od Sunca je udaljen 57 milijuna kilometara te oko njega obiđe za 88 dana, a oko svoje osi za 55,7 dana, puno brže nego Zemlja. Temperature na površini se kreću od +430 po danu do -170 noću. Nema satelita. Merkur ima prilično veliku i tvrdu jezgru što bi mogla biti posljedica udara nekog tijela u Merkur, koji mu je u sudaru "otpuhao" gornje slojeve površine. Naša domaća imena Merkura su čakav. Švitjûrka (Svićárka) i kajkav. Dobropas, a čakavsko ime joj znači "krijesnica". Taj sitni planet je najbliži Suncu, a na Jadranu je rjedje vidljiv pri zalazu uz zapadno obzorje i najmanje je poznat medju svitlicama.

Venera (Danica)

Venera (štokav. Danica, kajkav. Denica, čakav. Vićerna), je drugi Sunčev planet kojem je atmosfera sastavljena od 96% ugljičnog dioksida što je posljedica velikog učinka staklenika. Venera ima dva štokavska naziva, Večernjača i "zvijezda" Danica, dok je to kajkavski Denica, a čakavski Vićerna (otočno-bodulski: Zvicêrna). Promjer joj je 12.100 km, po čemu je najsličnija Zemlji. Od Sunca je udaljena 108,2 mil.km, a oko njega obiđe za 224,7 dana. Venera je najvrući planet s 480 °C, iako je udaljenija od Sunca nego Merkur, jer ona zbog velikog efekta staklenika u atmosferi ima višu temperaturu. Preko 85% površine je prekriveno vulkanima i površinom joj teče tekuća lava.

Kao ni Merkur, Venera nema pravih satelita i tek nedavno je otkriven sićušni asteroid 2002-VE68 u dalekoj razvučenoj putanji oko Venere. Veneru je dosad posjetilo najmanje 26 ljudskih letilica: sovjetski Venera 1 - 16, Zond 1, pa američki Mariner 2 i 10, Pioneer Venus 1 i 2, Vega 1 i 2, Galileo i Magellan.

Zemlja

Zemlja (kajk. zemla, čakav. zemja) je treća od Sunca i jedini poznati planet na kojemu sigurno postoji razvijen život, jer atmosfera bogata kisikom omogućava održanje života. Od Sunca je udaljena 149,6 mil.km, prosječna temeperatura je +14 °C, a promjer joj je 12756 km. Jedna godina joj traje 365,26 dana. Zemlja ima jedan prirodni satelit koji se zove Mjesec. Star je oko 4430 milijuna godina i promjer mu je 3476 km, a na noćnom nebu je najsvjetliji objekt. Mare Orientale, najveći krater na Mjesecu ima promjer od 965 km i ne vidi se iz Zemlje jer je stalno na stražnjoj strani. Mjesec se na godinu od Zemlje udalji 5 cm, a jedan okret oko osi podjednak je s vremenom potrebnim da se okrene oko Zemlje prema kojoj je zato vidljiva uvijek ista strana Mjeseca.

Mars (Rumanica)

Mars (čakav. Rumânica) je četvrti planet, napola manji od Zemlje i promjer mu je 6800 km. Dan mu je skoro iste dužine kao i naš, ali za obilazak oko Sunca treba mu 686 dana. Od Sunca je udaljen 227,9 mil.km a prosječna temperatura na površini je oko -50 °C tj. kao zemaljski Antarktik. Mars ima dva satelita, Phobos i Deimos, tj. dva asteroida koja su se previše približila Marsu pa ih je on zarobio svojom gravitacijom, a oba su nepravilno-kvrgavog oblika. Valles Marineris je veliki Marsov kanjon koji se uz ekvator pruža skoro preko polovice Marsa. Na Marsu trenutno rade roveri 'Spirit' i 'Opportunity' koji su svoju misiju završili, pa rade više od 1,5 godinu.

Vanjski plinski divovi

Jupiter (Plavušica)

Jupiter (čakav. Plavùšica), je peti planet od Sunca i najveći planet u Sunčevom sustavu. Jupiter je udaljen 5.20 AU ili 778,330,000 km od Sunca, ima promjer 142,984 km i masu od 1.900e27 kg. Jupiter ima za 2,5 puta veću masu od ukupne mase svih ostalih planeta u Sunčevom sustavu. Dosad su pronađena 63 prirodna satelita (mjeseca) u kruženju oko Jupitera, a nedavno su otkriveni i tanji planetarni prsteni oko Jupitera. Najveći Jupiterovi sateliti Europa, Ganimed i Callisto su za bistrih noći bez mjesečine ponekad dalekovidnima jedini golim okom jedva vidljivi ini sateliti (osim našeg Mjeseca).

Jupiter je dobio medjunarodno ime po vrhovnom bogu iz antičke mitologije starih Rimljana, kojega su Grci zvali Zeus. Naš domaći čakavski naziv jadranskih otočana za ovu pomičnu "svitlicu" je Plavùšica, po njegovoj značajnoj plavkastoj boji. Jupiter je prividno na nebu četvrto najsjajnije nebesko tijelo nakon Sunca, Mjeseca i Venere. Ostalo vidi još pobliže: Plavušica (Jupiter).

Saturn (Zelenica)

Saturn (čakav. Zelenîca), je šesti planet u Sunčevu sustavu. Udaljen je 9.54 AJ odnosno 1,429,400,000 km od Sunca, ima promjer 120,536 km (na ekvatoru) i masu 5.68 × 10²⁶ kg. Saturn je po veličini drugi planet nakon Jupitera. Uz Jupiter, Uran i Neptun pripada skupini plinskih divova tj. planeta vanjskog dijela Sunčevog sustava. Najpoznatija vidljiva značajka Saturna su veliki i izraziti planetarni prsteni koji ga okružuju u 7 pojasa, označenih slovima A do G. Manji teleskop je dovoljan za vidjeti te prstene. Oko Saturna kruži i mnoštvo prirodnih satelita, kojih je do sada otkriveno 33.

Saturn odbija oko 47% Sunčeva svjetla (albedo 0.47). Saturn se za prosječne opozicije (kada je najbliži Zemlji) vidi pod kutom od 20 lučnih minuta, a prividna astronomska magnituda mu je u prosjeku 0.7 (u najboljim uvjetima: 0.43). Saturn je jedan od 5 najsvjetlijih objekata na nebu iza Sunca, Mjeseca, Jupitera i Venere, pa je zato poznat i imenovan od davnina. Božanstvo Saturn je u rimskoj mitologiji bio otac vrhovnog boga Jupitera, dok je u starogrčkoj mitologiji isti bog poznat kao Kronos. Po svojoj značajnoj zelenkastoj boji, ova pomična "svitlica" kod otočnih čakavaca na Jadranu nosi staro domaće ime Zelenîca.

Uran

Uran je sedmi planet od Sunca i treći po veličini nakon Jupitera i Saturna. Uran je udaljen 19.218 AJ ili 2,870,990,000 km od Sunca. Ima ekvatorski promjer 51.118 km i masu 8.683 × 10²⁵ kg. Uran (Ouranos) je u starogrčkoj mitologiji bog neba i otac Titana. Zbog slabe vidljivosti, Uran većinom nema domaćih pučkih imena. U orbiti oko Urana dosad je otkriveno 27 prirodnih satelita od kojih su 5 medju najvećima u Sunčevom sustavi: Miranda, Ariel, Umbriel, Titania i Oberon. Odnedavna je oko Urana izvan atmosfere otkriveno i 11 tamnijih planetarnih prstenova.

Uran odbija oko 51% sunčeva svjetla (albedo je 0.51). Za prosječne astronomske opozicije kada dodje najbliže Zemlji, vidi se pod kutom od 4 lučne sekunde, a vidljiva magnituda mu je oko 5.3. Kako naše oko pri bistroj atmosferi i dobroj vidljivosti može uočiti objekte svjetlije od magnitude 6.5, Uran se pri opoziciji ipak može vidjeti i golim okom, ali ga je teško razlučiti od okolnih zvijezda. Već je mali teleskop dovoljan da se Uran od jedva vidljive točke pretvori u mali plavo-zeleni disk.

Neptun

Neptun je osmi i zadnji pravi i priznati vanjski planet u Sunčevom sustavu (bivši deveti Pluton je formalno od 2006. izbačen medju ine slične mikroplanete rubnoga Kuiperovog pojasa). Ime je dobio po starorimskom morskom bogu Neptunu (= grčki Posejdon ili staročakavski mitski Kulàp). Udaljen je 30.06 astronomskih jedinica ili 4,504,000,000 km od Sunca, ima ekvatorski promjer od 49.532 km i masu od 1.0247 Predložak:E. Promjerom je Neptun četvrti planet po veličini, nakon Jupitera, Saturna i Urana, pa spada u vanjske plinske divove. Obilazak Neptuna oko Sunca traje 164.3 godine, a vrtnja oko vlastite osi 16 sati i 7 minuta.

Oko Neptuna kruži najmanje 13 prirodnih satelita, od kojih je najveći Triton. Iz svemirskih letilica je odnedavna nadjeno izvan Neptunove atmosfere 6 blijedih planetarnih prstena, donekle sličnih kao oni oko Jupitera. Od većih planeta je zbog daljine od Sunca, Neptun razmjerno najtamniji i izrazito plave boje, pa odbija oko 41% Sunčeva svjetla (albedo je 0.41). Jakim teleskopom ga je moguće prepoznati iz Zemlje kao sićušni plavi disk, a detalje je teško moguće razaznati i najboljim zemaljskim teleskopima. Za prosječne opozicije kada je najbliži Zemlji, vidi se pod kutom od 2.3 lučne sekunde, a astronomska magnituda mu je oko 7,6. Kako je granična magnituda za ljudsko oko 6.5, zato ga ne možemo vidjeti golim okom jer Neptun sjaji 2 do 3 puta slabijim sjajem. Zbog toga dakako nigdje ni nema domaćih pučkih imena.

Plutonidi Kuiperovog pojasa

Do početka 1990-ih je bilo poznato 9 planeta u Sunčevom sustavu (solarni planeti). U novije doba je od god. 2006, izvan pravih planeta prebačen bivši zadnji planet Pluton, jer nema značajke inih plinskih divova. Povrh toga je u blizini na vanjskom rubu Sunčevog sustava odnedavna otkriveno više sličnih sitnijih tijela nejovijalnog tipa od kojih je najveća Erida (Eris), pa su danas svi oni zajedno izdvojeni u grupu vanjskih mikroplaneta koji se gibaju u graničnom Kuiperovom pojasu.

Najveći dosad poznati plutonidi (mikroplaneti) vanjskoga Kuiperovog pojasa su: najveća Erida, Pluton, Makemake, Haumea, Sedna, Orcus, Quasar, Varuna, ...itd. Važniji su podatci za 4 najveća plutonida Kuiperovog pojasa: Predložak:-

Redni broj i ime		Velikа poluos		Promjer	Маsа	Аsteroidni pojas	Оtkrićе
134340	Pluton	5.906.376.272 -{km}-	39,482 АЈ	(2306 ± 20) km	1.305×10²² kg	Kuiperov pojas	prvi: 1930.
136108	Haumеа	6.484.000.000 -{km}-	43.335 АЈ	1.500 -{km}-	4.2×10²³ kg	Kuiperov pojas	2004.
136472	Маkemakе	6.850.200.000 -{km}-	45,791 АЈ	1600-2.000 -{km}-	4×10²¹ kg	Kuiperov pojas	2005.
136199	Еridа (Eris)	10.123.000.000 -{km}-	67.668 АЈ	(2400 ± 100) km	~1.6²² kg	Disperzni disk	2005.

Sedna - 90377

Sedna - 90377 je jedan od najdaljih trans-neptunskih planetoida već na vanjskom rubu Kuiperova pojasa. Odkrivena je 14. studenoga 2003. iz zvjezdarnice Palomar, a elipsoidna putanja joj je jako ekscentrična. Iako je približno velika kao dvije trećine Plutona, zbog udaljenosti od Sunca teško joj je odrediti točan oblik i jeli u hidrostatičnoj ravnoteži. Spektroskopska analiza pokazuje da je Sednin površinski sastav sličan kao kod inih transneptunskih planetoida, tj. uglavnom joj se površina sastoji od smrznute vode, metana i dušikova leda.

Literatura

Brown, M.E. et al. 2006: Satellites of the Largest Kuiper Belt Objects. Astrophysical Journal, 639:L43-L46 (More accurate work based on Dysnomia's orbit in preparation).

Vanjske sveze

IAU 2006 General Assembly: Result of the IAU Resolution votes - Odluke o novoj definiciji planeta i izbacivanju Plutona.

Poveznice

Reference

Enlarged and elaborated by GNU-license mostly from WikiSlavia and Wikinfo.