Boka Kotorska
Boka Kotorska (Sinus Rhizonicus kod Rimljana, grč. Rhizonikos Kolpos) je prostran i razgranat kanjonski zaljev na jugoiztočnoj obali Jadranskog mora, blizu crnogorske i hrvatske državne granice. U pleistocenu je Bokom Kotorskom tekla rijeka, koja je u mekšim slojevima izdubila kanjonske doline. Na samom ulazu u Boku Kotorsku se nalazi otočić Lastovica (srb. Mamula). Najveća je dubina 44 metra.
Sadržaj
Abstract
Bay of Kotor (Montenegrin & Croatian: Boka Kotorska, Cyrillic script: Бока Которска) in south-western Montenegro is a winding bay on the Adriatic Sea. The bay, sometimes called Europe's southernmost fjord, is in fact a submerged river canyon of the disintegrated Bokelj River which used to run from the high mountain plateaus of Mount Orjen. It is an important tourist attraction in Montenegro. The Verige strait represent the narrowest section of the bay and is located between Cape St. Nedjelja and Cape Opatovo; it separates the inner bay east of the strait from the remainder and belongs to the Natural and Culturo-Historical Region of Kotor, A World Heritage Site. Montenegro is planning to build a bridge that would span the strait, the so called Verige bridge. The bay has been inhabited since antiquity and has some well preserved medieval towns. The picturesque towns of Kotor, Risan, Tivat, Perast, Prčanj, Herceg Novi and Budva along with their natural surroundings, are major tourist attractions. The religious heritage of the land around the bay — its numerous Catholic and Orthodox Christian churches and monasteries — makes it one of the major pilgrimage sites of the region.
Struktura i geologija
Boka Kotorska ima dva uzdužna zaljeva: toplansko-tivatski i risansko-kotorski. Ti zaljevi su i međusobno i s otvorenim morem povezani uskim poprečnim prodorima. S otvorenog mora ulazi se u toplansko-tivatski zaljev kroz prodor u vapnenačkom grebenu Obostnik-Kobila. Širina je ovog tjesnaca u najužem dijelu 1,25 km, a najmanja dubina 28 m. U vapnenačkom grebenu Vrmač-Devesile usječen je tjesnac Verige. Kroz ovaj uski tjesnac, dug 2.325 m, a širok 350 m, ulazi se iz toplansko-tivatskog u unutarnji, risansko-kotorski zaliv. Tjesnac su u srednjem vijeku zatvarali lancem (verigama) i po tomu je dobio ime. Oba uzdužna zaljeva se prostiru u pojasu fliša (lapora, pješčanika i gline), a poprečni su prodori usječeni u vapnencima. Vapnenci grebena Vrmač-Devesile nalježu na flišne naslage grbljansko-sutorinskog pojasa, dok je granica između fliša nutarnjeg kotorsko-morinjskog pojasa i vapnenaca susjedne crnogorske visoravni, bar u dijelu Kotor-Orahovac, rasjed, duž koji je bilo okomitih pokreta zemljišta. Tragovi terasa na stranama Veriga i odnos prema tektonskoj građi pokazuju, da su prodori mogli postati samo riječnom erozijom. Ovaj se erozijski rad izvršio u najmlađoj geološkoj prošlosti, za vrijeme diluvija, kad je morska razina bila znatno niža (preko 100 m). Dok su se niz strane Orjena nisko spuštali ledenjački jezici, a Lovćen bio prekriven debelim snježnim pokrivačem, tekla je dnom današnje B. K. rijeka, kojoj je glavni krak pritjecao iznad Risna udolinom Ledenice-Vrsno. Rijeci je pritjecala i voda, koja je postajala otapanjem snijega i leda.
U otpornim vapnencima dolina bokeljske rijeke bio je kanjonski prodor, a u mekšim je flišnim naslagama imala proširenja, iz kojih je primala i manje pritoke. U depresijama, koje su postajale erozijom flišnih naslaga, zaostajali su otporni vapnenački humovi — današnji bokeljski otočići. Napokon je rječni tok prekinut kraškim procesom. Kroz vapnenačke grebene voda je ponirala i u flišnim naslagama stvarala zatvorene depresije, koje vidimo na batimetrijskim kartama B.K. Izdizanjem morske razine nakon ledenog doba potopljena je složena dolina bokeljske rijeke i obrazovao se današnji zaliv. Ljepote su ovog mladog zaljeva u oštrim oprekama, koje graniče s divljinom. Goli vapnenački grebeni dižu se naglo i oštro, osobito iznad nutarnjeg zaliva. Orjen i Lovćen, kao čuvari ove rijetke ljepote, ističu se nad cijelim krajem. Blago nagnuto i šumovito flišno podnožje prava je suprotnost divljim i pustim vapnenačkim hridinama. Najljepše je posjetiti B.K. s mora. Šetnja kroz zaljev je puna raznolikosti i iznenađenja. Tek iz blizine ponovno vidimo, da zaljev ne prestaje i kako se tjesnac širi u novi zaljev, koji nam je skrivao goli vapnenački greben. Krajolici se stalno i brzo mijenjaju, a svaki ima svoje osobitosti, ljepote i čari. Bogatstvo i raznolikost slika jedna je od glavnih odlika Boke Kotorske. Goli vapnenački grebeni i flišni zeleni pojas uzduž obale razlikuju se međusobno i klimatski. Dok vrhove vapnenačkih obala prekriva snijeg, na pitomoj obali cvjeta limun i lugovi palma dočaravaju svu ljepotu primorske vegetacije.
Klima
Boka Kotorska ima sredozemnu klimu, ljeti sparne vrućine, a zimi kišno i blago vrijeme. Susjedstvo ovolikih klimatskih razlika često dolazi do izražaja: risanska bura i moćni levant osjetljivo snizuju temperaturu u primorju i uznemiruju more u otvorenijim djelovima zaljeva. Zaklonjenija mjesta, na pr. Hercegnovi, manje osjećaju hladne vjetrove i imaju vrlo blagu klimu. Vlažni jesenji jugo dogoni s mora oblake i prisiljava ih, da na padinama Orjena i Lovćena izluče najveće europske količine oborina: Crkvice 4.640 mm. No i kraj velike količine oborina okolni su grebeni bezvodan kraj, jer voda brzo ponire kroz kraške pukotine u šupljikavim vapnencima. Zato u flišnom podnožju nastaju vrela ili prave rijeke npr. Škurda kod Kotora. Gole i strme vapnenačke strane nemaju skoro nikakve gospodarske vrijednosti, samo je uski pojas fliša pogodan za ratarstvo. Obradive površine najprostranije su u pojasu, koji se nadovezuje na prednji zaliv: grbaljska župa na jugoistoku i okolica Hercegnovog i Zelenike na sjeverozapadu. Maslina i vinova loza glavne su kulture. Uspješno uzgajanje limuna i naranača pokazuje, kako bi se različite južne kulture mogle gojiti u znatno većoj mjeri. Bolje prometne veze s većim mjestima u zaleđu omogućile bi velik razvoj gajenja zimskog povrća. Premda su uvjeti za ratarstvo na flišnom pojasu dosta povoljni, on je suviše malen, da bi mogao osigurati život svojim brojnim stanovnicima. Visoke vapnenačke stijene i moćne planine iza njih odijelile su Bokelje od zaleđa i uputile ih na more, gdje su od najstarijih vremena i na različne načine tražili izvore života i bogatstva.
Stalnu i važnu ulogu u pomorskoj trgovini mogu imati samo one luke, koje imaju dobre veze s prostranim zaleđem i to u prvom redu luke na otvorenim morima. Ovim se objašnjava, zašto B. K. nije imala ni trgovačkog značenja manje pogodnih pristaništa i zašto su se njeni istaknuti pomorci iseljavali u luke trgovački povoljnije smještene. Velik razvoj i značaj modernog pomorskog prometa traži i sigurna vojna uporišta za održavanje slobode i vlasti na moru. U vojničkom pogledu B.K. ima najbolji položaj u Jadranskom, a vrlo važan u Sredozemnom moru. Iz B.K. vrlo je lako nadzirati ulaz i vršiti napadaj u cijelom južnom Jadranu, a može se lako ugroziti i srednji dio Sredozemnog mora. S druge strane visoke i strme planine olakšavaju obranu i čine skoro nemogućim napadaj bilo s mora bilo s kopna ili iz zraka. Ali ova važna odlika nije donijela trajne sreće Boki, a bila je uzrok neobičnih međunarodno-političkih kombinacija i mnogih tragičnih dogodjaja. Svaka veća promjena novijeg vremena u kraju oko Jadranskog mora teško se odražavala u životu B.K.
Poviest
Rimsko doba
Naziv je vjerojatno od tal. bocca (usta, otvor) i označuje u početku sam ulaz (Mon. Rag., IV, 223, 227), kasnije cijeli zaljev s okolnim kopnom i zamjenjuje iza porušenja Risna stari naziv. Prvi poznati starosjedioci Boke bili su vjerojatno iz ilirskog plemena Pirusta. Oko 250 pr. Kr. osnovalo je ilirsko pleme Ardiejaca (Vardaei) pod kraljem Agronom samostalnu državu uz južni Jadran sa sjedištem u Skodri. Sukobi s grčkim kolonijama na Jadranu dadoše povoda, da se umiješaju Rimljani, koji nisu gledali dobrim okom osnutak ilirske države. Da oslobode grčke naseljenike na Visu od ilirskih gusara i da osvete smrt rimskog poslanika, Rimljani stupiše u rat s kraljicom Teutom, udovom Agronovom i prisiliše je, da se s nekoliko svojih pratilaca povuče u utvrđeni Risan. Mir sklopljen god. 228. pr.Kr. nije potrajao dugo, jer su 168. u trećem ilirskom ratu, Rimljani osvojili ilirsku državu i odveli posljednjega kralja Gencija u triumfu u Rim. Rimljani administrativno podijeliše Boku u dva područja, Rizonite i Agravonite, po gradovima Risnu i Akruviju i podčinioli su ih konventu Narone. Za dugotrajne vladavine koja je slijedila, uhvatio je latinski utjecaj useljivanjem i asimilacijom starosjedilaca vrlo dubok korijen, tako da se očuvao i u kasnijim vjekovima, kad je rimska vlast bila nestala i kad su se bile već potpuno izmijenile etnografske prilike.
Srednji viek
Za provala Gota, Avara i konačno Slavena tj. južnih Crvenih Hrvata, nastradali su početkom 7. stoljeća antički gradovi Risan i Acruvium, od kojih je drugi ležao vjerojatno podno grbaljskog polja. Ostao je Decadaron, danas Kotor, u koji se skloniše ostatci Romana, što su preživjeli katastrofu. Kotor, autonomni municipij, postaje glavnim gradom Boke, koja je uglavnom sačinjavala njegovo vanjsko područje (comitatus). Kotoru na sjeverozapad se oblikovala slavenska oblast Travunija, a na iztoku Duklja. Po ljetopisu biskupa Grgura Barskog (srbski tzv. "pop Dukljanin") pripadale su te oblasti u prvo vrijeme Crvenoj Hrvatskoj. Do 12. stoljeća spada Kotor, a vjerojatno i cijela Boka u užem smislu, istočnom Bizantskom carstvu kao »thema Dalmatia«. Susjedni vladari Duklje i Travunije vršili su neko vrijeme utjecaj nad Bradom, odnosno dijelom Boke. Bilo je to u doba, kad su Bizantom vladali nesposobni carevi, pa se okolnim slavenskim poglavicama pružala prilika za samostalne poteze. Sredinom 9. st. islamski gusari Saraceni popališe i oplijeniše Kotor. Iza smrti bizantskog cara Manuela (1143.— 1180.) zauzme Kotor i primorje raški veliki župan Stefan Nemanja. Boka time postane sastavni dio srpske države i ostaje u tom sklopu do izumrća Nemanjića 1371. U srpskoj državi imao je Kotor znamenit položaj kao veza sa Zapadom. Kotorani stekoše na dvoru velik utjecaj kao voditelji financija, zakupnici carina i poslanici na vanjskim dvorovima. Nemanjići ne dirnuše u gradsku autonomiju nego se zadovoljiše postavljanjem gradskoga kneza. Uroš II. darova plodnu župu Grbalj, a Stefan Dušan župe Bijelu i Ledenice.
Od god. 1371. Kotorom vlada ugarsko-hrvatski kralj Ludovik Veliki. U ratu između Mletaka i Ludovika (1378. - 1381.) nastradao je Kotor od navale mletačkog admirala Vittoria Pisania. Iza smrti Ludovikove (1382.) kraljica i majka Elizabeta pokloni grad 1385. bosanskom kralju Tvrtku I. Kratko vladanje Tvrtkovo važno je jer je postavio temelje Hercegnovom, koji je bio glavna izvozna luka za bosansku trgovinu. Pritisnut od braće Balšića, koji su vladali Zetom, a ne dobivajući nikakve pomoći od bosanskih kraljeva, koji su iza smrti Tvrtkove ovladali Bosnom, zatraži Kotor 1395. mletačko pokroviteljstvo. Odbijeni od Mletaka, Kotorani priznadu 1403. pokroviteljstvo Ladislava Napuljskog, koji im za svoga boravka u Zadru potvrdi stare povlastice. Sjeverozapadni dio Boke ostaje u vlasti Sandalja, a iza njegove smrti u vlasti sinovca mu hercega Stjepana Vukčića, kojega zamijeniše Turci, koji su zauzeli 1497. i župu Grbalj.
Novi viek
G. 1538. osvojiše Hercegnovi udružene mornarice španjolska, papinska i mletačka, ali su ga iduće godine Turci pod admiralom Hajredinom Barbarossom preoteli Španjolcima, koji su ga junački branili pod zapovjedništvom Don Ferranta Gonzage. U kandijskom ratu istisnu Mleci 1687. Turke iz Hercegnovog i sjeverozapadnog dijela Boke, a 1725. pripoje pod svoju vlast konačno i Grbalj. Mirom u Campoformiju 1797. pripadne Boka Austriji. Barun Matija Rukavina uđe na čelu austrijskih četa u Kotor 24. VIII. Mirom u Požunu 1805. morala je Austrija ustupiti Boku Francuzima. Međutim 4. III. 1806. zaposjeli su Boku Rusi pod admiralom Sinjavinom i ostali u njoj do 12. VIII. 1807, kad je zauzeše Francuzi. Iza poraza Napoleonova kod Leipziga 1813. ustadoše protiv Francuza Bokelji i Crnogorci. Francuski general Gauthier branio se u Kotoru do 4. I. 1814. Crnogorci i Bokelji nisu mogli zauzeti grad, jer nisu imali topova. Nato doplovi pod Kotor engleski ratni brod i počne ga tući topovima. Gauthier položi oružje. Mjeseca lipnja iste godine Austrija ponovno zaposjedne Boku. Do svršetka 1. svjetskoga rata vladala je Bokom Austrija; od 1918 do 1941 Jugoslavija, a poslije toga zaposjela ju je Italija.
Već u doba Ilira i Rimljana bilo je pomorstvo najznatnija grana narodne privrede u Boki. U srednjem vijeku nastavila se stara bokeljska tradicija, pojačana trgovačkim nastojanjem dukljanskih, raških, bosanskih i hercegovačkih vladara i knezova, da dođu preko Kotora, Perasta, Hercegnovog i drugih mjesta u Boki do što boljih veza sa zemljama na Jadranskom, Jonskom, Egejskom i Sredozemnom moru. Brze bokeljske karavele vršile su promet s Carigradom, Mlecima i Aleksandrijom, a sredinom 16. st. zalazile su i u Sjeverno more, pa i u Indijski ocean. Radi opasnosti od gusara bili su trgovački brodovi naoružani. Kotor je podržavao i poneki ratni brod, pa kad je 1420 došao pod vlast Mletaka, bila je kotorska galija (galea Catharina) uvrštena u mletačku ratnu mornaricu. Krajem 15. st. dolazi Boka u neposredni doticaj s Turcima, koji su vladali hercegnovskom obalom. Risan i Morinj bili su turski. Isto tako i Glogovac nad Perastom, Orahovac i Grbalj, dok su Ljuštica, Durići, Strp, Lipci, Perast, Dobrota, Vrmac i Škaljari bili u vlasti Mletaka. Kotor je bio također pod mletačkom vlašću, ali se upravljao autonomno po svojem gradskom statutu. Od 16. st. Kotor je počeo gubiti značenje trgovačkoga središta. Tada su se podigla mjesta Perast, Dobrota i Prčanj. Perast je imao 1512 trgovačku mornaricu od 60 brodova. Na glasu su bili prčanjski jedrenjaci zbog svoje brzine. Kada je udružena mletačka, malteška, toskanska i papinska mornarica 1687. oslobađala Hercegnovi od Turaka, odlikovali su se u bojevima Dobroćani i Prčanjani pod Nikolom Sbutegom i Petrom Đurovićem kao i Peraštani pod kapetanima Mazarovićem, Zmajevićem, Štukanovićem i Vujovićem. Bokeljski su se pomorci proslavili i 1687 kod osvajanja Risna.
Kada je cijela Boka bila ujedinjena pod mletačkom vlašću, razmahala se ponovno bokeljska trgovina. Pri kraju 18. st. plovilo je oko tri sto bokeljskih brodova skoro po svim morima donoseći godišnji prihod od nekih 130.000 mletačkih zlatnih dukata. Petar Veliki obratio se 1698. mletačkoj republici molbom, neka mu naznači sposobna pomorca, kojemu bi mogao poslati na nauke 16 mladih ruskih plemića, koji bi kasnije mogli organizirati rusku mornaricu. Mletački senat predloži Marka Martinovića iz Perasta, koji je svoju zadaću ispunio na najveće zadovoljstvo. U općinskom domu u Perastu čuva se velika slika iz onoga vremena, koja se pripisuje Tripu Kokolji i na kojoj je prikazan Martinović u krugu svojih ruskih đaka. Znamenitim admiralom postao je u ruskoj službi početkom 18. st. Matija Zmajević iz Perasta, koji je nekoliko puta pobijedio Švede u pomorskim bitkama u Istočnom moru. Marko Vojnović iz Hercegnovog organizirao je rusku mornaricu na Crnom moru. Peraštanin Matija Melada, poznati inženjer svoga vremena, uredio je mnoge ruske luke. Pomorski stručnjak Antun Grubaša iz Perasta prvi je opisao Jadransko more i sastavio prve nautičke karte za plovidbu po Jadranu, a velike mletačke lađe gradio je Augustinović iz Perasta. Petar Smeđa (Smecchia) iz Perasta otvorio je svojom lađom trgovački promet s Danskom, Pruskom i Rusijom. Kada je Austrija nakon propasti mletačke republike ušla u Boku, iskoristila je naveliko bokeljske plovne objekte i hrabre njezine pomorce, te su imena odličnih hrvatskih pomoraca raznosila vrline našeg pomorstva svuda po svijetu. Svi su ovi izvrsni pomorci učili pomorsko zvanje u svojim domaćim privatnim nautičkim školama u Dobroti, Hercegnovom, Kotoru, Perastu i Prčanju sve do polovice 19. st, jer Mleci za cijelo vrijeme svoga gospodstva nisu osnovali u Dalmaciji nijedne takve škole.
Kada je pala mletačka republika 1797, Boka je imala ukupno 264 velika patentirana broda i još veći broj manjih brodova za obalnu plovidbu, a 1805 bilo je pače 400 patentiranih plovnih objekata. Tada je bilo u Boki više od 250 pomorskih kapetana s patentom i preko 3000 mornara. Bokelji su posjedovali izvan Boke glavnicu po prilici od 1 i po milijuna zlatnih dukata, a tu nije bilo uračunano njihovo bogatstvo, uloženo u trgovačke brodove i u trgovačke kuće u inozemstvu. Propadanje pomorstva i ekonomski nazadak u Boki počinje Napoleonovim ratovima. U to vrijeme bila je Boka blokirana od engleske flote, pa su mnogi brodovi bokeljskih brodovlasnika propali ili bili zaplijenjeni, a neki su bili odvučeni od Francuza. Ta velika kriza u pomorskom brodarstvu osiromašila je cijelu Boku Kotorsku. K tomu je došao još austrijski bankrot, što je silno pogodilo ondješnju pomorsku trgovinu i plovidbu. Tako Boka 1814 nije imala više od nekih 50 patentiranih brodova i 220 manjih lađa, ali većim dijelom nije bilo utovara. Najviše je onda od svih mjesta u Boki nastradao Perast. Pedesetih godina prošloga st. pokušali su Bokelji opet pridići svoju trgovačku mornaricu te su neumornim radom uspjeli toliko, da je Boka između 1850 do 1870 imala opet trgovačku mornaricu od preko 100 velikih brodova duge plovidbe, i to nava, barka, brika, škuna i t. d., te je bilo nade, da će bokeljsko blagostanje usprkos Fultonova otkrića opet procvasti. U to doba imala je najviše brodova Dobrota.
Nacionalna se svijest bokeljskih Hrvata očitovala i u krštenju njihovih brodova, koji su nosili imena »Ban Jelačić«, »Zora«, »Dom«, »Majka Slavija« itd. Uz državnu austrijsku korugvu, vijala se na prvom jarbolu narodna trobojnica crveno-bijelo-plava. Pomorsko-trgovačke kuće, koje su dominirale u pomorskoj privredi Boke, bile su poznate širom cijeloga svijeta, i to: Dabčević, Đurović, Florio, Gojković, Kamenarović, Lazari, Lučić, Luković, Milin, Milošević, Nikolić, Radoničić, Tripković, Verona, Visin, Vojnović, Vučetić i dr. Znatan je dogodaj u povijesti bokeljskog brodarstva put oko svijeta, koji je izvršio kapetan Ivan Visin iz Prčanja od 1852. do 1859. svojim brikom od jedva tri stotine tona nosivosti uz najveće teškoće i oskudicu hrane i vode. Odlikovan je bio od austrijskoga cara bijelom počasnom korugvom "Merito navali", koja se danas čuva u župnoj crkvi u Prčanju. Ta korugva nije bila ni prije ni kasnije podijeljena nijednom pomorcu za pomorsko-trgovačke zasluge. Ipak je parostroj zadao vrlo teške udarce bokeljskim pomorcima. Brodovi su na jedra propadali, a na njihova su mjesta u vrlo ograničenom broju stupali parobrodi. Kapetani Josip i Filip Radoničić iz Dobrote osnovali su prvo parobrodarsko društvo u Boki, nazvavši ga »Bokeljska plovidba«. To je društvo imalo tri broda za lokalni promet. Brodovi su kasnije prešli u vlasništvo Tripkovića.
Nakon 1. svjetskog rata
Poslije 1. svjetskoga rata osnovano je 1920. parobrodarsko društvo »Boka« s glavnicom od 7,255.800 Din i s 8 brodova male i velike obalne plovidbe. G. 1927 osnovano je brodarsko a. d. Mihajlović u Kamenari s 8 malih brodova i sa 208 br. reg. tona. Kapetan Luka Milošević iz Kotora osnovao je 1928. plovidbeno poduzeće s glavnicom od 7,000.000 Din s 3 broda duge plovidbe i tonažom od 8656 br. reg. tona. Iste godine osnovana je »Slobodna Bokeška Plovidba d. s. o. j.« u Tivtu s 2 broda za dugu plovidbu i 3344 tona bruto registra. G. 1934 mijenja brodarsko društvo »Boka« naziv u »Zetska Plovidba d. d.«, koja je imala 16 brodova s oko 11.000 bruto reg. tona.
Kultura
Pomorstvo je postavilo temeljne oznake i cijeloj kulturi Boke Kotorske, jer su njezini stanovnici razvijali svoje sposobnosti u tom smjeru, da nadovezujući na starije londre, skabe, »lađe« i »drieva« uzmognu što bolje upravljati karavelama, galijama svih veličina i oblika, vašelima, raavima, fregatama i fregadunima, pulakama, petakima, tartanima, gripima, marcilijanama, brigantinima, martigaima i t.d. Nemajući od svoje škrte zemlje dovoljno plodova za izvoz bavili su se uglavnom posredničkim trgovanjem. U srednjem se vijeku prenosi koža, vuna i žito, a uvoze se sukna i tkanine, a i ukrasni predmeti za kućni i osobni pribor. Kasnije se, osobito preko Albanije i Jonskih otoka, prevozi uglavnom u Mletke i u ostalu Italiju (osobito na sajmove u Lanciano u Pulji) koža, žito, vino, ulje, sol, drvo, rujevina (drvo sa peraškoga brda, koje je u sebi sadržavalo žute i zelene boje), usoljeno meso i usoljena riba, kavijar, grožđe, pamuk, duhan, slador, pepeo sa Sicilije (koji je mogao poslužiti za žbuku), svijeće lojanice (pravile su se najviše na Prčanju), smola, vuna, riža, proso, mlinski žrvnjevi, leća i dvopek (služio je osobito za vojsku u ratno doba). Prčanjani su se napose bavili prijenosom državnih spisa. U Albaniji je osobito izašlo na glas dračko pristanište, gdje su živo trgovali i genoveški i francuski trgovci, a Dubrovčani krajem 17. st. dovozili čak i tkanine i svilu iz Holandije preko Ancone (papinska država), takmeći se s Mlečanima na veliku štetu grada Mletaka. Trgovačke su lađe, osobito u Peraštana 18. st., bile toliko velike, pa je trebalo pet do deset mjeseci da se natovare.
Društvovne su prilike bile u vrijeme cvata trgovine dobro uređene. Bokeljski su se pomorci udruživali u bratstva mornara pod zaštitom sv. Nikole. Takvo se uzorno bratstvo organizira u Kotoru i u kotorskom gradskom području već u ranom srednjem vijeku. Ima pisani statut iz godine 1463. Bratstvo je steklo vremenom golemih zasluga za vjeru, kulturu i stalešku uzajamnost. Socijalna je skrb bila tako uređena za članove ovoga bratstva i njihove obitelji, da se što dotjeranije ne bi moglo poželjeti ni u novo doba. Na čelu mu je gastald s prokuratorima i sin-dicima. To se bratstvo smatra najstarijim pomorskim društvom u Evropi. Postoji još i danas pod novijim imenom Bokeljske mornarice. Katolička je Crkva unijela u ovakva bratstva divnu osobinu koordinacije između vjere, kulturna natjecanja, socijalne skrbi i staleške uzajamnosti. Odijelo je mornara šareno i estetski upravo savršeno. To je zapravo staro bokeljsko odijelo. Neki dijelovi odijela kao i starog oružja povezuju Boku Kotorsku s pučanstvom kvarnerskog otočja i sa hrvatskim krajišnicima. Korugva je bratstva stara gradska korugva Kotora, koja je na bijelu polju sa završnim izrescima imala lik zaštitnika sv. Tripuna.
Slično je bratstvo niklo i u Perastu. Susreće se 1580. kao nedavno osnovano. Nastojanje Peraštana, da se kroz 16. stoljeće riješe kotorskoga gospodstva organiziranjem neodvisne općine, koju mletačka vlada priznaje naknadno, ide uporedo s nastojanjem oko emancipiranja peraških mornara od kotorskog mornarskog bratstva. Ovo je kotorsko bratstvo imalo povlasticu, da o Tripundanu zatraži od državnih vlasti milost za prognanike. U Perastu je u 16. st. postojalo i bratstvo ili fratrija sv. Krsta i poseban fond za potporu mornara i za uzajamnu pomoć u nezgodama pomorskoga života. I čovjek bez novca mogao se za kratko podići u prekomorskoj trgovini tzv. trećinskim zajmom ili tercijarom. Uzajmio bi novac, da ga uloži u trgovinu, pa nakon što bi rasprodao robu, nije bio dužan odmah vratiti glavnicu, nego bi samo podmirio dobit, a glavnica se isplaćivala tek kada se drugi put rasprodala roba, pače i nakon trećega puta. U trgovačkom se svijetu ovaj zajam nazivao peraškim zajmom, ali nije bio u praksi samo u Perastu nego i u Kotoru i drugdje po Boki.
Otiskujući se na more bokeljski je pomorac postao znamenit predstavnik kulture. Dolazeći u dodir s naprednijim zemljama on je prenosio njihove proizvode, motive i uredbe u svoj zavičaj, da onda uzmogne biti nosilac i prenosilac kulturnih i civilizacijskih dobara u zemljama, koje su bile manje napredne. U Perastu je potkraj 17. st. bila zasnovana prva pomorska ili nautička škola na Jadranu. Njezinim se osnivačem smatra slavni pomorac Marko Martinović (1663—1716), stručnjak u teoriji i praksi. Peraška se pomorska škola nadovezala na duh, koji je vladao u mjestu i iz toga je duha proizašla. Posebni su općinski odaslanici pazili na momčad, da se na vrijeme zaposli i pouči na brodovima, kao i na bolesne nezaposlene mornare. U peraškoj su se nautici sve do 19. st. istakla mnoga svijetla imena, sve domaći ljudi, rod okoline i društva. Ali su se kasnije i po drugim bokeljskim mjestima ustrojile škole za pouku u pomorstvu, koje su podržavali franjevci. Svoj etičko-estetski smisao pokazao je bokeljski pomorac podižući veličanstvene crkve i krasne palače, građene u različito doba i u različitim stilovima, nekad neosvojive zaklone čestitosti i značaja. Boka je postala velika kulturna retorta. Štogod je prolazilo kroz nju, poprimalo je od njezina duha. Nečujnom duhovnom infiltracijom preobražavala je svoje goste u građane kulturnoga svijeta.
Uz veličanstvenu kotorsku katedralu iz 12. st., sintezu raznih stilskih težnja, i njezin divni ciborij iz druge polovice 14. st., komu u svijetu nema premca, redaju se osim kotorskih gradskih crkava, još i dvije dobrotske crkve, sv. Mateja i sv. Eustahija, veličanstvena prčanjska crkva, građena po osnovi Bernardina Maccaruzzija (1728—1800) u stilu renesanse i lakog baroka, i krasni zvonici, od kojih zaslužuju posebnu pažnju Zmajevićev zvonik, zvonik sv. Nikole (nacrt je načinio Josip Beati, kao i za započetu nedovršenu župnu crkvu) i Gospe od Škrpjela, sve u Perastu iz 17. st., gdje je došla do izražaja estetska domišljatost u najrazličitijim stilskim motivima i hirovima, i renesansni zvonici kotorske katedrale (17. st.). Bokeljski su hramovi ne samo muzeji kulturnog i umjetničkog blaga nego i spomenici bokeljskog duha i mišljenja. U ljepoti unutarnjeg umjetničkog ukrasa sve nadvisuje divno peraško svetište Gospe od Škrpjela, umjetno podignuto od 15. st. pa dalje na hridinama, od čega se razvio istoimeni otočić. U kraju sjaja, ljepote i bogatstva podigao je pomorac u svome škrpjelskome svetištu vjekovan spomenik svojoj vjeri i kulturi, a ukrasio ga je u pravu pinakoteku vješt kist velikog slikara Tripa Kokolje Peraštanina (1661—1713) i dotjerao ga, pokraj djela drugih vrsnih majstora mletačke i genoveške škole, u carstvo lakog baroka. Nigdje nije pomorac izveo vjersko-kulturno djelo ovakve vrsti. Čak je i pomorčeva žena u kućnom priboru i u vezivu pokazala neobičan smisao za ukus, imajući izravne i neizravne veze sa prekomorskim krajevima.
I predstavnici duhovne kulture imaju u Boki ista obilježja kao i bokeljski pomorci. I oni teže za svladavanjem visokih rekorda i velikih daljina. Značajna su pojava dva kotorska franjevca misionara. Obadvojici je bilo ime Marin. Prvi je radio najprije među bogumilima u Bosni i u Srbiji krajem 13. st., a onda je bio poslan među Mongole, gdje je završio život kao mučenik. Drugi je Marin 1472 pošao kao misionar u Perziju. I on je okrunjen mučeničkom krunom. Iz redova pomoraca potekao je i bi. Gracija (v.) iz Mula kraj Kotora. On je kao mornar došao jednom u Mletke, gdje je stupio u red augustinaca. Do osobitog stupnja svetosti uzdigla se bi. Ozana (v.), koja je u Kotoru proživjela 52 godine u najstrožoj pokori. Bokeljski je pomorac davno shvatio, da je zemlja bez tradicije zemlja bez vrijednosti, a narod bez tradicije narod bez budućnosti. Zato je on ljubomorno čuvao svoje stare uspomene. U saobraćaju s vanjskim svijetom služio se tuđim jezicima, koji su imali opće evropsko značenje, ali kod kuće je upotrebljavao svoju hrvatsku riječ i hrvatsku narodnu nošnju. Djela svojih prvih sinova, osobito na bojnom polju, opjevali su narodni pjevači i umjetni pjesnici. Nastali su čitavi ciklusi bugarštica, koje su pjevale o Bokeljima. Neke su se zbirke bugarštica sačuvale više stoljeća u rukopisnim zbornicima znamenitih bokeljskih obitelji, pa su se njima obilno poslužili Miklošić, Bogišić i drugi izdavači hrvatske epike. Te su pjesme često dokaz mjesnog rivalstva i kampanilističke isključivosti, ali osnovna je njihova značajka trajno slavljenje poštenja, junaštva i vjernosti, bez obzira da li se u njima govori o »tvrdom Kotoru«, »plemenitom Kotoru, ili o »Perastu slavljenom«, »Perastu glasovitom« ili o kojem drugom mjestu u Boki. Hrvatski je osjećaj u Boki Kotorskoj uvijek bio živ kod onih, koji su glavni predstavnici bokeljske kulture.
Fra Andrija Kačić nazivao je Boku »dikom od Hrvata«. Ruski je putopisac P. A. Tolstoj g. 1698 zapisao, da su gore Boke Kotorske »naseljene Hrvatima«. I u drugih pisaca očuvala su se jednaka svjedočanstva (na pr. u Nikole Nalješkovića, Mara Drage, Andrije Zmajevića, Krste Mazarovića, Andrije Balovića). Veze Kotorana s Petrom Zrinskim jesu također dokaz hrvatskog osjećaja Boke. Stoljećima baštinio se taj osjećaj s majčinim mlijekom, da Boka postane u novije doba u razdoblju hrvatskog narodnog preporoda, žarište pokreta za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Simbol toga pokreta bila je hrvatska trobojka, koja se vijala na bokeljskim brodovima u drugoj polovici 19. st., kad se bokeljsko brodovlje na jedra bilo još jednom podiglo, noseći i narodna imena u podkrepu ovih težnja.
Pučanstvo
Stanovništvo Boke sada čine Crnogorci i Srbi, a Hrvata tu ima danas oko 7.61% (2003.), iako ih je u prošlosti bilo puno više. Prema popisu iz 1931.) bilo je u općinama oko B.K. 35.608 stanovnika. Uglavnom su katoličke vjere one općine, koje nisu nikad bile pod turskom vlašću, dok stanovništvo grčkoistočne vjere tvori većinu u nekadašnjem turskom dijelu B. K.: u hercegnovskom, risanskom i grbaljskom kraju. U bivšem mletačkom dijelu su jedino Paštrovići grčkoistočne vjere. U doba manjih brodova i nesigurnosti na moru glavna mjesta B.K. bila su na obali nutarnjeg zaljeva (ilirski Risan i srednjovjeki Kotor). Razvojem pomorskog prometa, povećanjem sigurnosti na moru i pretvaranjem B.K. u ratnu luku veću su važnost dobila naselja u pristupačnijem vanjskom toplansko-tivatskom zaljevu. Kotor je još uvijek najvažniji grad (5.367 stan.), upravno i prosvjetno središte Boke i mjesto najljepših bokeljskih uspomena, ali u novije doba više nema dovoljno uvjeta za prostorni razvitak. Risan (3.874 stan.), kao zloglasno gusarsko gnijezdo Ilira, ima najlakši pristup u zaleđe, koje mu svojim skromnim stočarskim proizvodima (kastradina i drugo) ne može osigurati veće blagostanje. Perast čuvar Veriga, zavičaj je najboljih bokeljskih kapetana, o kojima govore lijepe i uglavnom opustjele palače.
Naselja na obali vanjskog zaljeva osim Hercegnovog, siromašnija su prošlošću, ali im je sadašnje vrijeme sklonije. Ratno pristanište i brodogradnja osigurali su razvitak Tivtu (3.329 stan.), a dovoljno ravnih prostora omogućava smještanje potrebnih uređaja. Kumbor je u središnjem i užem dijelu pogodno ratno uzletište. Hercegnovi je najveće mjesto u B.K. (12.110 stan) i ima najbolje veze sa sjeverozapadnim zaleđem, iz koga su njegovi osnivači i prvi gospodari. Zbog ugodne klime i pristupačnosti Hercegnovi s okolicom ima među bokeljskim mjestima najveći posjet stranaca. Budva, Sušćepan i Petrova, plemenske tvrđave i pribježišta Paštrovića na otvorenoj obali izvan zaljeva, pa izlaze iz zemljopisnog okvira B.K. Ali ovaj je kraj upravnom podjelom i prošlošću tijesno vezan s B.K. Paštrovska obala lijepih žala, ugodne klime, otvorenih morskih vidika i slikovitog primorja privlači iz godine u godinu sve veći broj posjetilaca.
Do 1991. područje Boke od Kotora bilo je jedno od rijetkih područja u bivšoj Jugoslaviji s najvećim brojem građana koji su se izjašnjavali kao Jugoslaveni, a danas je samoj Boki Kotorskoj pridruženo dosta područja njezinoga pravoslavnog zaleđa. Te nove su općinske granice takove da uključuju ona područja koja ranije ne pripadaju Boki od Kotora, a ova se činjenica izrazito odražava na sadanju nacionalnu strukturu Boke. Boka Kotorska poznata je kao Zaljev hrvatskih svetaca, gdje su rođeni Sveti Leopold Mandić i Sveta Ozana Kotorska, ter više blaženika.
Zanimljivosti
Od 1997. godine Boka Kotorska je i službeno uvrštena u Asocijaciju 28 najljepših svjetskih zaljeva.
Literatura
- Niko Luković "Boka Kotorska" 1951.
- Ante Marinović "Boka kotorska od najstarijih vremena do početka XX. stoljeća" 1993.
- Vanda Babić: "Don Srećko Vulović o starosjediocima Boke Kotorske", Zagreb, Diorama, 2001., ISBN 953-6573-11-3
- Josip Pečarić: (razna djela)
Vanjske sveze
- www.bokeljskamornarica.org - Službene stranice udruge Bokeljska mornarica
- www.tivatonline.com - O Bokeljskoj mornarici
Poveznice
Reference
Adapted and elaborated by GNU-license from MontenegroWiki and Chakavian WikiSlavia.
