Bokeljski Hrvati

Boka je smještena jugoistočno od Dubrovnika, duž obale od Herceg Novog, pa do blizu Bara, a svoje ime dobiva po gradu Kotoru i tal. riječi‚ ’boca, (ranije latinski bucca) u značenju ušće’. Godine 1945. pripojena je Crnoj Gori, a u dubljoj povijesti pripadala je području Crvene Hrvatske. Etničko-religijska struktura napose se počela mijenjati nakon 1991. godine.

Bokeljski Hrvati su u 18. stoljeću imali više od 300 brodova i bijahu rival Dubrovniku i Veneciji. Jedan od poznatijih Bokelja bio je Matej Zmajević ili Matija Zmajević (1680. - 1735.), admiral baltičke mornarice i brodograditelj koji je ruskom caru Petru I Velikom izgradio flotu u Voronježu. Ovaj čovjek imao je velikih uspjeha u pomorskim bitkama protiv Švedjana, pa je iz toga razloga uz velike vojne počasti (odlikovan redom Aleksandar Nevski), sahranjen u katoličkoj crkvi u Moskvi. Petar I Veliki čini još jednu čast, i šalje svoje mladje časnike u Perast u Boku na studiranje pomorskih znanosti.

Od ostalih poznatih Bokelja, tu su još Tripun Kotoranin, kotorski zlatar, koji je radio 1476. na dvoru Ivana Groznog u Moskvi; Krsto Čorko, koji je u drugoj polovici 17. stoljeća postao španjolski markiz i guverner Baleara, inače je bio pomorski kapetan; kapetan Petar Želalić (Zhelalich), koji je postao član reda Malteških vitezova, a sa svojim malenim šambekom (tipom broda berberskih gusara), kojim je 19. 9. 1760. potukao turski brod naoružan sa 82 topa; Antun Luković, glavni inženjer na projektu gradnje Sueckog kanala (1859. - 1869.); Ivan Visin (1806. - 1868.), pomorski kapetan i istraživač koji je iz Antwerpena 1852. krenuo na put oko svijeta na brodu "Splendido".

O Bokeljima iz Boke Kotorske piše pop Dukljanin u 12 stoljeću koji bilježi osnutke biskupija u Budvi i Kotoru i kako je Crvena Hrvatska u zajednici sa Bijelom Hrvatskom. Dolaskom Turaka dio Boke pripast će Turcima, pa se ona stavlja pod zaštitu Mlečića i ostaje pod istom do 1797.. Kroz to vrijeme Bokelji postaju vješti pomorci brodograditelji, a razvija se i književnost. Mornarica Bokelja postaje medju najjačima na Mediteranu Danas Hrvati Boke imaju u Crnoj Gori stranku pod nazivom Hrvatska gradjanska inicijativa, a postoji i udruga Hrvatska Bratovština Bokeljska Mornarica 809, koja ima ispostave u Zagrebu i Dubrovniku, a zaštitnik joj je Sveti Tripun, koji se od 12. stoljeća slavi 3. veljače.

Velikosrpske pretenzije

Bokelji su prvenstveno Hrvati, no bilo zbog slavne pomorske povijesti Bokelja, bilo zbog želje za zatiranjem opstojnosti drugih naroda na teritoriju Bokokotorskog zaljeva, pripadnici drugih naroda počeli su se izjašnjavati kao Bokelji i prisvajaju to ime.

Tako danas postoji razlika izmedju Hrvata Bokelja, te ostalih stanovnika koji su se počeli odnedavna izjašnjavati Bokeljima kao stanovnicima zemljopisnog područja Boke Kotorske, to jest Srbi, Crnogorci naseljeni na području gradova: Kotor, Tivat, Risan i Herceg Novi) koji se nalaze u jugozapadnom dijelu Crne Gore, odnosno uz Bokokotorski zaljev. Većina stanovnika Boke danas (2006.) jesu pravoslavne vjeroispovijesti, jer su mnogi Bokelji morali iseliti za vrijeme: Prve Jugoslavije, Druge Jugosavije, te za vrijeme Domovinskog rata kada se najveći broj Bokelja iselilo. Ako se izuzme regionalna pripadnost, nacionalno ne-etnički Bokelji izjašnjavaju se Crnogorcima ili Srbima, ono što etnički i jesu. Sličnu sudbinu Bokeljana proživljavaju i druge hrvatske etničke zajednice: Šokci i Bunjevci.

Prema peru izvjesnog Vlastimira Ignjatovića, ako bi se Crna Gora odvojila (što se već dogodilo) od Srbije , 'Bokelji' bi kao Srbi imali pravo zahtijevati autonomiju, ili pak pravo na odcjepljenje i priključenje Srbiji. Prilikom toga Ignjatović navodi, kako Bokelji imaju granicu gotovo do Hvara, Sarajeva i Zlatibora. Srpska velikosrpska politika jako jasno precizira svoje prohtjeve i težnje prema tudjem ozemlju. Medjutim Bokelji nisu Srbi, i zaboravljaju da je bokeljsko porijeklo dukljansko. I u Ljetopisu popa Dukljanina ni na jednom mjestu se ne spominje da su u Duklji živjeli 'Srblji', pa ni srpski povjesničar Relja Novaković. Kao prvi arhont Dukljana spominje se Petar u IX stoljeću. Godine 1189. Duklja pada pod vlast Raške. -Hrvatska povijest ovdje je stara i moramo zaći u vrijeme postojanja Crvene Hrvatske, ona se onda prostirala prostirala odf Neretve do Bojane, a možda i južnije. Porfirogenet spominje oko 950. da u carstvu žive narodi Hrvati i Srbi. Crnogorci se tada još ne spominju. Crveni Hrvati naseljavali su područja Ljubinja, Stolca, Nevesinja, Gacke, Trebinja, i što nam je osobito zanimljivo Dubrovačku okolinu, Boku, Cetinje, Crnojevića Rijeku, Nikšić, Virpazar i drugo. Prema popu Dukljaninu (1200) u području Crvene Hrvatske žive Dukljani ili Slavonci. Dio se Dukljana svakako odvojio od hrvatske matice, možda još i u 10. stoljeću i postao samostalan, njih danas znamo kao Crnogorce, i znamo za izjavu iz 19. stoljeća, u 'Obzoru', 'Nijesmo mi Srbi ...mi smo Crnogorci... govorimo hrvatskim jezikom.' Sve ovo govori u prilog hrvatskog porijekla stanovnika Crvene Hrvatske i samo protivljenje Crnogoraca da su, ili da budu Srbi. Crnogorci su se podijelili na mnoga plemena, a glavno zanimanje postade im polu-nomadsko ovčarstvo, a planinski katuni još se mogu naći po crnogorskim brdima.

Crna Gora nazivana Zetom od 12. do 15. st. je pod ondašnjom Raškom, ali imaju odvojene uprave. Govor što ga Crnogorci imaju ostao je sličan govoru Boke i području Dubrovnika, čime se i iskazuje njihovo porijeklo od Crvenih Hrvata i nesrodnost sa Srbima.

Područje Boke i cijele Crvene Hrvatske ujedinjeno je sa Bijelom (Zapadnom) Hrvatskom do sredine 10 stoljeća u jednu državu. –To je moglo biti vrijeme cijepanja Dukljana na kasnije Crnogorce koji su se osamostalili, i narod Boke koji su ostali u području Boke, odnosno Bokelja. Tokom 12. stoljeća niču uz obalu mnogi novi gradovi. Kotor postaje pomorsko trgovačko središte, a crkva Svetog Tripuna podignuta je 1166. uz pomoć pomorskih trgovaca. Kotor postaje poznat po brodogradjevnoj industriji. –Godine 1371. Kotor dolazi pod zaštitu Ljudevita Velikog koji tjera Veneciju sa istočne obale Jadrana. Nakon smrti Ljudevita Velikog, bosanski kralj Stjepan Tvrtko I Kotromanić ovlada dijelom Boke i utemeljuje se Herceg Novi, na zapadnoj strani zaljeva. Godine 1391. kralj umire, a Kotor postaje nezavisni grad-država, i tako bude sve do 1420. godine.

Nad Bokeljskim Hrvatima od 1918. počelo se provoditi etničko čišćenje. Prema popisu iz 1910. tamo ih ima 13,500, da bi im broj 1991. spao na svega 4,910. Istovremeno naglo raste broj nehrvatskog pučanstva, od 33,400 (1910.) na 61,400 (1991.). Hrvati iseljavaju, pod pritiskom uz prijeteća pisma sa sadržajem "Ne odete li sami na vrijeme, noć će gutati vašu djecu i vaše obitelji. Pohrlite po pozivu gospodina Tudjmana u Hrvatsku, jer srpskih vjekovnih ognjišta tamo ima više nego što ima vas." Bokeljsko ime od etnonima postaje naziv za stanovništvo a Hrvati se proglašavaju Srborvatima (karta “Velike Srbije”), ili se moraju izjašnjavati kao Jugoslaveni.

Bokeljska mornarica

Bokeljska mornarica je zadruga, koja ima pisani statut iz 1463. Sredinom 15. stoljeća organizirali su se pomorci iz Kotora, slično kao pripadnici ostalih grana privrede, u posebnim staleškim zadrugama (fratelije, cehovi) radi medjusobnog potpomaganja i čuvanja svojih interesa pod pokroviteljstvom Crkve u bratovštinu pomoraca (confraternitas nautarum) sa sijelom u crkvi sv. Nikole. Bratovštini su pripadali brodovlasnici, zapovjednici i posada brodova. Na čelu te organizacije bili su gastaldjus (langobard. gastaldio »upravitelj«), tri prokuratora i dva sindika. U upravu se redovito birao i lučki admiral, koji je bio državni namještenik, imenovan s početka od mletačke vlasti, kasnije biran od bratovštine, a potvrdjen od mletačke republike. Povrh toga, što je podupirala siromašne iznemogle članove i njihove porodice, ta je bratovština promicala staleške interese uopće, upravljala brodogradilištima, nadzirala izgradnju i popravak brodova, držala na skladištima potrepštine za plovidbu i t. d. Troškove je pokrivala ubiranjem taksa, koje su brodovi plaćali, kao i ostavštinama dobročinitelja. Njezina organizacija bila je najprije samo vojnička. Za vrijeme mira radila je na promicanju ekonomskoga napretka Boke Kotorske s obzirom na pomorsku trgovinu i plovidbu, a u ratu je branila kao ratna mornarica zemlju. Naročito se odlikovala u ratnim pothvatima protiv Turaka sve do početka 19. st., kada je prestala biti vojnička ustanova. Odlikovala se u 16. st. u vojnim operacijama protiv brodovlja Genove, a u bitki kod Lepanta (1571.) spasila je mletačku flotu od sigurne propasti. Bokeljska mornarica podigla se do velikog ugleda, te ju je mletačka republika nagradila brojnim povlasticama. Zbog vojničkih i gradjanskih vrlina pridonijela je mnogo slavi hrvatske domovine. Bokeljski je muzej pun trofeja i uspomena na minulu slavu te glasovite bratovštine. U 15. st. preuzela je mornarica proslavu blagdana zaštitnika Kotora sv. Tripuna, koji je bio njezin zaštitnik. Blagdan se od dolaska svečevih moći (809) slavio 3. II. uvijek naročitim sjajem. Velik broj stranaca u Kotoru za vrijeme toga praznika i potreba održavanja reda bili su povod za ustrojenje posebne čete, koja se od početka okupljala izmedju mornara, pa je zato ta služba kasnije prešla stalno na bratovštinu mornara.

Ukinuće bratovštine po francuskim vlastima 1811. bolno se dojmilo pučanstva. Iako je u Boki Kotorskoj nestalo plemstva, javljala se ipak želja, da se mornarica opet okupi barem na blagdan sv. Tripuna. G. 1833. vlasti su udovoljile želji naroda, ali 1849. bilo je djelovanje društva opet ukinuto i tek 1859 nanovo uspostavljeno.

Kulturna udruga

Bokeljska mornarica sada nije više staleška organizacija pomoraca, već samo kulturno udruženje Bokelja, kojima je stalo do čuvanja stare tradicije. Okuplja se redovito na svečev blagdan i prema izmijenjenim okolnostima pruža sliku nekadašnjeg slavlja, kada je tijelo sv. Tripuna bilo preuzeto od grada Kotora uz osobiti obrednik (procesija, gozba i svečana igra pred katedralom). Po starom običaju na dan 13. siječnja obavlja se izbor časnika pod predsjedanjem gradskog načelnika Kotora. Biraju se bojnik, dva satnika, pobočnik i časnik za svako selo, koje će u svečanostima učestvovati. Čast je admirala, koji je vrhovni zapovjednik, doživotna. Svečanost počinje 27. siječnja. Točno u podne dječak, odjeven u odijelo mornara, nazvan »mali admiral«, navješćuje s terase crkve »pohvalama« početak blagdana. Pred crkvom stoje predstavnici crkvenih, civilnih i vojnih vlasti. Kad mali admiral klikne mučeniku sv. Tripunu trokratno »slava«, zazvone crkvena zvona, glazba zasvira svečevo kolo, a na velikom koplju na terasi razvije se njegov barjak. Poslije časti u društvenim prostorijama svi se razilaze. Pohvale su se u prošlosti držale pred zbornom crkvom i pred katedralom i upravljene su bile mučeniku i poglavici države. Mjesto 1. veljače okupljaju se sada članovi mornarice 2. veljače. Odjeveni u svečano odijelo i naoružani skupocjenim starinskim oružjem, kreću do kotarskog poglavarstva, gdje primaju državnu zastavu, pozdravivši je pucanjem iz pušaka, zatim idu do općinskog doma, gdje primaju od načelnika gradsku zastavu, na kojoj je svečeva slika. Pozdravivši i ovu pucanjem, vraćaju se poredani u svoje prostorije. Mornarica je prije primala državni grb i zastavu, a providur je u znak vlasti predao admiralu štap i svoju sablju, koju bi ovaj opasao. Od izvanrednog punomoćnika primala je bratovština ključeve grada Kotora, koji bi za vrijeme svečanosti ostali pohranjeni kod admirala.

Tri odreda mornara zatvarala su na večer i otvarala u jutro gradska vrata. Dok su mornari noću radi održavanja reda obilazili gradom, iznosila su se iz kuća svakovrsna jela i pića, pa su noći prolazile u neprekidnom veselju. U podne bi gradski sudac priredio zajedničku gozbu pred zbornom crkvom, a drugi sudac gozbu pred katedralom idućega dana. Istoga dana poslije podne odio mornara prati sv. moći iz crkve sv. Josipa u katedralu. U 4 sata igraju mornari pred biskupom, klerom i vlastima svečevo kolo. Iza toga za vrijeme službe Božje izlažu odlični gradjani sv. moći na glavnom oltaru. Kadjenje je prije vršilo šest plemića i šest gradjana, a istodobno se nosila »slavna glava« u tri ženska samostana i bolesnicima po gradu. 3. veljače prije pontifikalne mise igraju mornari svoje tradicionalno kolo. Poslije mise nose se po gradu svete moći u svečanom ophodu, u kojem učestvuje cijela mornarica, podijeljena po starom običaju u dva dijela. Poslije podne vraćaju se sv. moći na svoja mjesta, a dan svršava koncertom i paljenjem umjetnih ognjeva. Prve nedjelje iza 3. veljače mornarica se opet okuplja. Poslije svečane službe Božje prati odio mornara »slavnu glavu«, koja se nosi bolesnicima. Iza zajedničkog objeda vraćaju se kotarskom poglavarstvu i općini zastave s istim počastima, s kojima su bile primljene. Posjetivši potom biskupa razilaze se mornari svojim kućama. Večer se svršava zabavom kao na dan 3. veljače.

Poznati Bokelji

Bl. Ozana Kotorka (isto poznata kao Katarina Kosić, 1493.-1565.),
Bl. Gracija iz Mula (1438.-1508.)
Sv. Leopold Bogdan Mandić (1866.-1942.),
Dionisije Miković (1861.-1942.)
Stjepan Mitrov Ljubiša (1824.-1878.),
Visarion Ljubiša (1823.-1884.)
Rade Andrović (17. stoljeće)
Stevan Štiljanović (15. stoljeće-1543.),
Nikola Modruski
Josip Marinović
Luka Brajnović
Andrija Paltašić (~1450.-1500.)
Josip Pečarić, hrv. akademik

Literatura

Vanda Babić: "Don Srećko Vulović o starosjediocima Boke Kotorske", Zagreb, Diorama, 2001., ISBN 953-6573-11-3
Šime Đodan: "Crvena Hrvatska - Dubrovnik i Boka od Kotora", Zagreb, Meditor : Iros, 2003., ISBN 953-6300-33-8
Milenko M. Pasinović: "Hrvati u Crnoj Gori: s posebnim osvrtom na Boku Kotorsku u drugoj polovici XX. st.", Adamić, Rijeka/Hrvatsko građansko društvo Crne Gore, Kotor, 2005., ISBN 953-219-201-8
Josip Pečarić: (razna djela)
(skupina autora): "Hrvati Boke Kotorske", Zbornik Pomorskog muzeja Orebić, /Sveučilište u Zadru, Zadar, 2003., ISBN 953-98441-1-8

Poveznice

Vanjske sveze

www.bokeljskamornarica.org - Službene stranice udruge
www.tivatonline.com - O Bokeljskoj mornarici

Reference

Elaborated and enlarged by GNU-license, mostly from Wikinfo and Wikislavia (partly a stub in Croatian Wikipedia).

Bokeljski Hrvati

Sadržaj

Kultura

Povijest