Dubrovački čakavci

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Dubrovački čakavci: Jekavska čakavica ili lastovsko-janjinska čakavština do danas je krajnji jugoistočni tip hrvatskih čakavskih govora koji je zadnji izdvojen i opisan krajem 19. stoljeća na izoliranom otoku Lastovo. Kasnije je sličan govor nadjen i na središnjem Pelješcu oko Janjine tj. na prijelazu između ikavskih čakavaca zapadnog Pelješca i istočnijih ijekavskih štokavaca prema kopnu, a ovomu je sličan i polučakavski jezik starijih dubrovačkih pisaca do polovice 17. stoljeća: niz Gučetića, Gjore Držić, Šiško Menčetić, Nikola Nalješković itd.

Abstract

Chakavians in old Dubrovnik: Yekavish-Chakavian dialect is an archaic medieval tongue at southeastern Adriatic. Its main peculiarities is pronoun ča (cha = what) simultaneous with Slavic yat as je (ye), and stress is mostly in penultima or in last syllable. This rare dialect is now spoken disjunctly in southern Dalmatia: in Lastovo island, and in Janjina on Pelješac peninsula, and also in Bigova hamlet at entrance of Boka Kotorska bay (Montenegro coast). In medieval times, it was widespread at southeastern Adriatic between Neretva estuary and Skutary lake, i.e. in southeast Herzegovina, in Ragusan Republic (Dubrovnik), in Boka Kotorska and along southern Montenegro (then called Duklja) up to Albanian border at Scutari. So far it is conserved in some old texts of Dubrovnik Archive, and in specific coastal toponyms along southeastern Adriatic, divergent from actual Shtokavian. This dialect used also dozen major medieval writers in classical Dubrovnik: Gjore Držić, Šiško Menčetić, Nikola Nalješković, and some writers of Gučetić (Gozze) family, etc.

Staročakavski Dubrovnik

Više ranijih hrvatskih jezikoslovaca je uočilo velike sličnosti s čakavskim Lastovom u arhaizmima novije dubrovačke štokavštine i arhajskom mjestopisu (toponimima) susjednoga dubrovačkog otočja Elafiti, pa duž Konavoske]] obale i oko Boke Kotorske, ali i kod starijih dubrovačkih pisaca sve do Nikola Nalješkovića sredinom 16. stoljeća. Iz toga su zaključili da se ranije možda i u okolici Dubrovnika govorilo sličnom jekavskom čakavicom poput Lastova, ali je zatim to ideološki presjekao kao besmislicu jugoslavenski vukovac Milan Rešetar. Kasnije u Jugoslaviji je sve donedavna, ta moguća dubrovačka čakavština postala tabu-tema, jer je idejno ugrožavala unitarizam i srpske pretenzije na Dubrovnik (tzv. Atina). Zbog ovog embarga i noviji jezikoslovci u Hrvatskoj i Hercegovini sve dosad još zaziru od toga nepodobnog shvaćanja, ali su taj problem mimo naših već riješili novi crnogorski lingvisti. Pri proučavanju povijesti nastanka crnogorskog jezika, dio njih je zaključio da su se zetsko-dukljanski govori doduše razvili pod kasnijim štokavskim utjecajem iz zaledja, ali na prvotnoj podlozi stare jekavske čakavštine od srednjega vijeka, koja se prije govorila od Dubrovnika do Boke, Budve i možda primorjem sve do Skadra, gdje okolna albanska plemena (npr. Kuči) još danas imaju tipske čakavske primjese.

Čakavski tragovi Dubrovnika

Takodjer je oko Dubrovnika dosad još očuvan cijeli niz čakavskih obalnih toponima kojima se služe ribari osobito duž konavoske obale i na dubrovačkom otočju Elafiti. Tako je uz danas formalni vukovski naziv otoka "Jakljan", tu u lokalnom otočnom govoru očuvano njegovo izvorno čakavsko ime Lakjan. Na susjednom otoku Koločepu su čakavski nazivi uvala Mandrać, Saplun i Orsan, pa oko obale otoka Šipana niz čakavskih toponima: uvale Gregurica i Prodoje, tjesnac Harpoti, obalne špilje Šupjak, Podmrčon i Pod Klačinon, crkvice Suspas i Mandajena itd. Najbogatiji je čakavski mjestopis kod Dubrovnika duž konavoske obale Cavtat-Molunat podno Konavoskih stijena: uvale Košćera, Manćina, Celinka i Molunat, pa rtovi Gaoj, Paće, Vratlo i Šipanat, obalne pećine Oaće, Vejebrdo, Noždra i Metale, otočići Veji Škoj i Markanac itd. Stoga se jedva može sumnjati da su još pred koje stoljeće konavoski ribari i elafitski otočani govorili sličnom jekavskom čakavicom kao danas Lastovo. I u samom gradu Dubrovniku, u jekavskom govoru domaćih staraca, ribara i pomoraca dubrovačkog podrijetla, još uvijek obstoje tipični čakavski izrazi npr. jubav (= ljubav), maška (mačka), zamjenice tega i ovega (toga i ovoga), pa dativi i lokativi sa starim čakavskim nastavkom -on (ženon, dobron, mrčon, nožon) i skraćeni infinitivi na -it (umjesto -iti).

Književna uporaba

Jekavskoj čakavici lastovskog tipa pripada i rano doba srednjovjeke dubrovačke književnosti na hrvatskom jeziku, najviše u 15. stoljeću i do polovice 16. stoljeća. Tako su uglavnom na njoj svoje pjesme i ina djela objavili desetak starih dubrovačkih pisaca, npr. Gjore Držić (1461-1501), Šiško Menčetić (1457-1527), Nikola Nalješković (1505-1587) i više pisaca iz obiteljske loze Gučetić (Gozze): Gjivoje Gučetić, Petar Gučetić, Ivan Stijepo Gučetić, Vitko Gučetić, Savko Gučetić i Ambroz Gučetić - Pretežno štokavska književnost kasnijeg Dubrovnika započinje tek od Marina Držića, s obilnom uselidbom turskih izbjeglica iz zaledja koji potom štokaviziraju Dubrovnik. Jugoslavenski vukovci koji bezuvjetno hoće dokazati kako je štokavski vukopis ispočetka jednako star kao čakavica, tvrde da su i ovi ranije pisali štokavski natrunjeno čakavštinom, ali to iz pripadnih tekstova ipak nije istina: ili nisu čitali te pisce - ili ih krivotvore da dokažu svoju vukovsku ideju unatrag.

Književni Gučetići

Gučetić (Gozze): Gučetići su stara i velika obitelj dubrovačkih plemića od 12. - 20. stoljeća (po nepotvrdjenoj predaji od 8. st.), koja je u gospodarstvu i kulturi Dubrovačke republike dala cijeli niz čelnika, diplomata, biskupa, književnika, umjetnika, vrtlara, pomoraca i inih dubrovačkih uglednika. Kao obrazovani intelektualci su posjedovali jednu od najvećih obiteljskih knjižnica u Dubrovniku, koja se kroz naraštaje obogaćivala i oporučno prenosila na potomke Gučetića, a to je ujedno bila i najveća zbirka dubrovačkih djela na srednjovjekoj jekavskoj čakavici starog Dubrovnika. Gučetići su takodjer bili osnivači i stoljetni vlasnici prve dendrološke zbirke u Hrvatskoj, tj. našega najstarijeg Arboretuma Trsteno kod Dubrovnika. Književni Gučetići na jekavskoj čakavici su pobliže još razradjeni u paralelnom članku Gučetić (Gozze), pa se tu navode samo ukratko.

Za starohrvatsko jezikoslovlje i dubrovačku književnost su nadasve značajni pisci Gučetići, koji su, slično kao i Djore Držić, Šiško Menčetić i Nikola Nalješković, od 15. - 17. stoljeća još pisali svoja djela i pjesme srednjovjekom jekavskom čakavicom (kako danas govore Lastovo i Janjina na Pelješcu). U njihovo doba je taj arhajski južnojadranski dialekt Crvene Hrvatske još uvijek bio glavni pučki govor Dubrovačke Republike i samoga grada Dubrovnika prije provale Turaka i doselidbe iz zaledja brojnih štokavskih izbjeglica, koji su tek oblikovali noviju dubrovačku štokavštinu. Tim predvukovskim izvornim govorom srednjovjekog Dubrovnika prije balkanske štokavizacije, pisali su od Gučetića npr. Ivan Stijepo Gučetić (1451-1502), Petar Gučetić (do 1564), Savko Gučetić (umro 1603), Vitko Gučetić (1549-1610), Ambroz Gučetić (1559-1632) i Gjivoje Gučetić (1624-1667), a od tih su bar četvorici djela dosad bolje očuvana ter književno i jezično proučena. Ovi pisci Gučetići za javnu, kulturnu i književnu afirmaciju srednjovjeke jekavske čakavice u starom Dubrovniku, imaju sličnu ključnu važnost, kakovu su istodobno imali banovi Zrinski i Frankopani za javnu promociju starohrvatskog standarda kajkavska ikavica u ostaloj Hrvatskoj od Istre do Medjimurja (pa zato jedne i druge jugoslavenski vukovci idejno prešućuju i skrivaju zbog štokavskog unitarizma).

Gjore Držić

Gjore Držić (Dubrovnik 6. veljače 1461.- Dubrovnik, 26. rujna 1501.), hrvatski pjesnik i doktor prava u drugoj polovici 15. stoljeća. Zajedno sa suvremenicima (Gjivo Gučetić 1451.- 1502. i Šiško Menčetić 1457.- 1527.), spada medju najstarije poznate srednjovjeke pisce iz rane dubrovačke književnosti koji su još do početka 16. stoljeća pisali poluštokavski tj. arhajskom jekavskom čakavicom, kakvom se do danas govori u Lastovu i pelješkoj Janjini.

Životopis

Dr. Gjore Držić potječe iz gradjanske dubrovačke obitelji Držić, koja je podrijetlom iz Kotora i jedan je od najranijih renesansnih dubrovačkih pjesnika. Nakon završene humanističke škole u Dubrovniku, odlazi u Italiju, gdje stječe doktorat svjetovnoga i duhovnog prava. Primio je svećenički čin 1487. godine i postao upravitelj dvije crkve, zauzevši tako mjesto koje je tradicionalno pripadalo njegovoj obitelji. Poznati humanist Juraj Dragišić spominje ga u svom spisu O prirodi andjela (iz 1499. godine) kao sudionika u učenim diskusijama vodjenim na latinskom jeziku u dubrovačkoj Katedrali i ističe ga kao jednog od najboljih govornika, što upućuje na njegovu visoku naobrazbu koja se vidi i u njegovim stihovima.

Gjore Držić, ugledni dubrovački pučanin, stric je slavnoga komediografa Marina Držića, rektor crkve Svih Svetih u Dubrovniku i kancelar dubrovačkog kaptola, Marulićev je suvremenik. Svoje je pjesničko djelo stvorio u 15. stoljeću, u kojemu je ispisao temeljno ostvarenje hrvatskoga jezičnoga izraza u poluštokavskom obliku jekavske čakavice. Njegovo pjesništvo dokazuje da su mu početci u krilu humanizma blagotvorno utjecali na pjesničku dikciju i druge pjesničke kvalitete: diskretnost i spiritualnost, kojima se njegova ljubavna lirika bitno razlikuje od one njegova starijeg suvremenika s kojim ga uvijek povezuju i usporeduju, Šiška Menčetića. Držićeve “Pjesni ljuvene” jamačno su uživale veliku populamost u Dubrovniku, jer kad je dubrovački vlastelin Nikša Ranjina počeo u svoj rukopisni zbornik bilježiti ljubavne pjesme što su ih mladi Dubrovčani skladali svojim gospojama, Gjore Držić bio je već šest godina mrtav, a njegove se pjesme ipak nalaze u Ranjininu zborniku: znak, da su one kružile i da su se pamtile. A zacijelo ih nije bilo teško ni pamtiti: neke njegove pjesme nadvladavaju konvencionalnu retoričku maniru petrarkističke poezije, te svojom ljupkošću i toplim izričajem, podsjećajući na narodnu pjesmu, nadilaze gotovo sve pjesme u ovoj najstarijoj našoj petrarkističkoj rukopisnoj pjesničkoj zbirci. Najviše se i danas spominje otmjena i graciozna pjesma “Odiljam se”, ispjevana u šesnaestercu, jednostavna i toplo intonirana, s prizvukom bugarštice. U novije vrijeme pronađena je i njegova ekloga “Radmio i Ljubmir”, napisana krajem XV. stoljeća. Ona je dakle prvo hrvatsko dramsko djeio svjetovnoga karaktera i njome je otvoreno novo razdoblje hrvatskoga kazališnog života, što je dostatan razlog da njezina pisca označimo i kao začetnika moderne hrvatske drame.

Književna djelatnost

Dugo se smatralo da je Držićeva poezija u cjelini očuvana u Ranjinovom zborniku, pa mu je pripisivan vrlo veliki broj vrlo raznolikih pesama. Otkriće tzv. dublinskog rukopisa 1963. godine pokazalo je da mnoge od tih pjesama možda i nisu plod njegovog pera, ali i otkrilo niz dotle nepoznatih njegovih djela. Karakterističan je već njegov naslov: "Gjoreta Držića pjesni ke stvori dokle kroz ljubav bjesnješe". U njemu se nalazi ukupno 96 pesničkih sastava, od kojih je jedan prva svjetovna drama na hrvatskomu narodnom jeziku, ekloga "Radmio i Ljubmir".

Lirika Gjore Držića, po riječima Svetozara Petrovića danas djeluje kao fina i dotjerana, ponekad pomalo anemična i od konvencija bolesna, ali češće sugestivno natopljena živom mada diskretnom senzualnošću i nekom blagom mudrošću. Mnoge njegove pjesme mogu se shvatiti kao zametci pojedinih književnih žanrova dubrovačke poezije toga doba. Riječ je o pesniku širokog obrazovanja i širokih vidika.

Ljubavna poezija

Najveći dio Držićevog opusa zauzima ljubavna poezija koja je po mnogim svojim elementima bliska tzv. bembističkoj struji petrarkizma. U njoj mnogo rjedje susrećemo ženu, a mnogo više prostora posvećeno je lirskom subjektu, baš kao i kod Petrarke i „čistih“ petrarkista. To pokazuju već akrostihi, u kojima se kod Držića ne pojavljuju ženska imena, već njegovo ili pak uzdahi. Ton njegovih pjesama uglavnom je elegičan i melankoličan, često je refleksivnost njihova odlika, a vrlo veliku pažnju posvećuje stilu i kompoziciji. Pored uobičajenog dvostruko rimovanog dvanajsterca, pisao je i ove stihove sa trostrukom rimom, kao i stihove drugih metara. Osim toga, akrostihima i refrenima organizirao je stihove u različite strofične oblike, kao u pjesmi "Ranjenom srcu tražim lieka", u kojoj razvija uobičajenu petrarkističku dosjetku o srcu koje napušta ljubavnika kada ugleda dragu, ali ta koncetistička metafora umiranja zbog ljubavi dobiva novo značenje zahvaljujući iznimno uspjelom refrenu koji banalnoj ljubavnoj žalopojki daje novo značenje fine introspekcije lirskog subjekta: Grem si grem, gdigodir misal mi pozađe, / jeda se gdi ki mir mom srcu obnadje. U pjesmi "Sve se sad izmienilo..." Držić ideju o prolaznosti vremena razrješava sjetnom elegičnom refleksijom o trpljenju udaraca vremena i prilagođavanju njegovim promjenama, što će nekoliko desetljeća kasnije na posve drukčiji način razvijati i njegov sinovac Marin Držić u monolozima Pometa u komediji Dundo Maroje. Pjesma "Kada bih najvolio umrieti" pripada ciklusu ostvarene ljubavi i vrlo dobro prikazuje karakter ove poezije: u trenutku najveće radosti on razmišlja o najboljem trenutku za smrt i nalazi da je to u času kada je najlipše živiti. I ona je strukturirana u izrazito artističkoj maniri kroz dugačak niz antiteza.

Vrlo je specifinčna pjesma "Poslanica Sladoju": komponirana je tako da uvodni i završni dio pjesme čini epistolarno obraćanje Sladoju, danas nepoznatom pjesniku komične poezije (a možda i izmišljenom), od kojega Držić traži stihove koji će mu pružiti utjehu, dajući izvanrednu sažetu definiciju funkcije komike riječima smih izvidni. U nju je inkorporirana prava ljubavna pjesma u kojoj, iako nije lišena petrarkističkih obrata, ipak dominira niz realističnih elemenata: svoj bol usporedi s boravkom u Stonu, zaljubio se u seljanku koju opisuje kao visoku i tanku, rumenu i bilu, ona gre s bogomolje, i to tiha stupaja, za njom gubi pamet i najstariji kmet i sl. Drugim riječima, ljubavna pjesma bitno je obilježena time što je inkorporirana u poslanicu jer je samo taj žanr — koji je u renesansnoj poetici najmanje bio odredjen strogim normama — mogao omogućiti pjesniku da opjeva drukčiji, sasvim atipičan doživljaj ljubavi. Realističnost, jednostavna životnost situacije, potpuna atipičnost objekta ljubavi, kao i atmosfere u kojoj se ona ostvaruje, potakli su Držića da ovaj motiv opjeva u posve drukčijem žanru i tako stvori pseudo-poslanicu.

Drama Radmio i Ljubmir

Ekloga Radmio i Ljubmir najstarija je svjetovna drama na hrvatskomu narodnom jeziku i predstavlja kratak dijalog dva pastira u 316 dvostruko rimovanih dvanajsteraca. On se vodi oko ljubavi i njihov odnos je tradicionalan u istoriji pastoralne literature: Radmio je razuman pastir koji zastupa princip racionalnosti, Ljubmir je zaljubljen i zastupa princip svemoći ljubavi, pred kojom se njemu inače prihvatljiv racionalizam mora povući. Bitna karakteristika ove drame jest naglašena realističnost i to ne samo u replikama trezvenog pastira Radmila, već i u riječima zaljubljenog Ljubmira. Na taj način Gjore Držić je nagovijestio mnoge bitne elemente kasnijega dubrovačkog dramskog stvaralaštva svih vrsta. Pri samom kraju djela pisac se poistovjetio s likom zaljubljenog pastira Ljubmira stvavivši mu u usta riječi da je uskoro Djurdjevdan, svoje krsno ime.

Šiško Menčetić

Šiško Menčetić (1457.- 1527.), dubrovački vlastelin, ostvario je svoj pjesnički opus uglavnom u 15. i početkom 16. stoljeća. Zajedno sa suvremenicima (Gjivoje Gučetić 1451.- 1502. i Gjore Držić 1461.- 1501.), spada medju najranije poznate dubrovačke pisce iz srednjovjeke dubrovačke književnosti koji su još do početka 16. stoljeća pisali poluštokavski tj. arhajskom jekavskom čakavicom, kakvom se do danas govori u Lastovu i pelješkoj Janjini.

Životopis

Šiško Menčetić je rodjen 1458. godine u staroj dubrovačkoj plemićkoj porodici. Mladost je proveo iznimno razuzdano, oženio se kao četrdesetogodišnjak. Obavljao je razne dužnosti u dubrovačkoj vladi. Umro je zajedno s dva svoja sina, 25. juna 1527. u velikoj epidemiji kuge. Plodan pjesnik, ostavio je u rukopisu poveći ljubavni kanconijer od nekoliko stotina pjesama. Mjestimice življi od Gjore Držića, kadikad i neposredniji a često lascivniji od njega. Menčetić se sav predao pjesničkoj maniri koju je slijedio ponavljajući stereotipe petrarkističkog izražavanja. Pisao je u duhu renesansne pustopašnosti, a tako je i živio: neobuzdani gosparski, aristokratski temperament, izveden je i pred sud zbog izgreda na ulicama i napastovanja ženskog svijeta. Njegova pjesma “Blaženi čas i hip” jedna je od onih pjesama koje reprezentiraju i simboliziraju stil hrvatskog petrarkizma i zato nadživljuju stoljeća.

Pjesništvo

Menčetićev pjesnički zbornik izuzetno je obilan i broji 512 pjesama. Uvjerljivo najveći njihov dio je petrarkistička ljubavna lirika, nekoliko je satiričnih, moralno-refleksivnih, a tu je i mali ciklus religioznih pjesama.

Tematsko-motivski i stilski elementi tih pjesama, posebno onih ljubavnih, pokazuju da je Menčetić odlično poznavao talijansko stvaralaštvo svog i nešto starijeg vremena. Vrlo je blizak pjesnicima hibridnog petrarkizma napuljske škole i najveći dio njegovog ljubavnog kanconijera čine pjesme koje svrstavamo u drugu fazu ove vrste pjesništva, opis dragine ljepote. Njihov broj, vrlo male razlike u pogledu motivske gradje, a znatno veće na stilskom planu, stvaraju dojam da je Menčetić — svjesno ili ne — varirao teme želeći isprobati (ili pokazati) stilske i poetske mogućnosti jednoga novog poetskog jezika. U tako velikom broju pjesama i to osobito pjesmama čiji je centralni motiv patnja neuslišenog ljubavnika, dolazi do mnogih ponavljanja, iznose se različiti tada već utvrdjeni klišeji, pa nerijetko ova poezija djeluje kao nedoživljena. Ipak ima među njima i uspješnijih pjesama, kao što je "Ne mogu živjeti bez tebe", zasnovana na dosjetki da mu je gospodja toliko draga da je postala dio lirskog subjekta. U nizu igri riječima zasnovanim na njoj i danas vrlo moderno zvuči retorsko pitanje u stihu 5 „ter tebe želeći sam sebe toj želju“. Iznimno je vješto komponirana pjesma od jednog distiha "Bože, šća osta tebi", u kojoj izuzetnom stilskom i ritmičkom kompozicijom čini veliki kompliment dragoj zasnovan na platonističkom shvaćanju fenomena ljepote. Strogu i značenjem bogatu kompoziciju nalazimo i u pjesmi "Kako razbludno hodi".

U dijelu kanconijera u kojem je opjevana sreća uslišanog ljubavnika, Menčetić u najvećoj mjeri odstupa od Petrarkinog tematskog kruga i doživljaja ljubavi uopće: ove pjesme, kao npr. "Ljuveno uživanje", često imaju narativnu strukturu i pripovijedaju o trenutcima ljubavne sreće, često vrlo otvoreno opisujući senzualne momente ljubavne sreće (uz ograde kao što je u ovoj pjesmi: A naprid ostalo kazat mi ni smilos). U njima često dominira ekstatični doživljaj ljubavne sreće, ali izražen gotovo uvijek pripovednim tonom, kao opis vlastitog stanja u tom trenutku, u prošlom vremenu. U tim pjesmama često zrači njegova ponesenost „stvarnom radošću renesansnog čovjeka opčinjenog ljubavlju i ljepotom.“ U ovoj pjesmi, kao i u mnogim drugima, pojavljuju se neki karakteristični elementi trubadurske (provansalske) ljubavne poezije, kao što je motiv albe (dolazak zore koja razdvaja ljubavnike), ili pak motiv slavljenja gospodje u svojoj poeziji, kao i u pjesmi "Pjesnik sam".

Odnos spram Petrarke, osobito u ovom ciklusu, vrlo se jasno vidi u pjesmi "Blažena ti i sva tvoja ljepota": na prvi pogled, ova pjesma djeluje kao točan i potpun prepjev čuvenog Petrarkinog soneta LXI jer ih povezuje najprije kompozicijski princip razvijanja pjesme (blagoslivljanje na početku svake kompozicijske jedinice: strofe / distiha), zatim parafraza mnogih Petrarkinih stihova. Kako je Menčetić svoju pjesmu ispjevao u dvanaesteračkim distihima, otuda prvi i drugi stih distiha, odnosno parni i neparni stihovi pjesme, drukčije su strukturirani: po pravilu, Menčetić u neparnim stihovima prilično vjerno prenosi Petrarkine motive i izraze, dok u parnim stihovima nešto slobodnije varira Petrarkine rasute rime, mijenjajući osnovno značenje i atmosferu pjesme naglašavanjem sve senzualnijih tonova. Taj ton osobito dobiva na intenzitetu u posljednjem distihu: Blažena ljepos tva, blažena tva mlados / pokli se meni sva darova za rados. Platonistički Petrarkin završetak, u kojem se Laura pojavljuje kao neka vrsta muze, inspiracija njegovih stihova i isključivi vlasnik njegovih misli, potpuno je izostala kod Menčetića. Time je potpuno eliminiran elegični i sjetni ton Petrarkinog završetka, a Menčetićeva je pjesma dobila ditirampski prizvuk motiviran fino izraženim hedonizmom. Preuzimajući osnovni Petrarkin postupak, našavši potom inspiraciju u pojedinim njegovim stihovima, Menčetić je načinio pjesmu bitno drukčijeg značenja: u njoj nije više lirski subjekt u centru pjesme, već erotski doživljaj voljene osobe, što su sve bitne osobine napuljske škole. Među ovim pjesmama ima i onih koje su drukčije oblikovane, koje djeluju proživljenije i uvjerljivije i koje djelomice izlaze iz motivskih okvira petrarkizma, kao pjesma "Moja molitva".

Posljednja faza petrarkističkog kanconijera, rezignacija zbog egzistencijalne neispunjenosti lirskog subjekta zemaljskom ljubavlju i okretanje Bogorodici, samo djelomice je ostvarena u Menčetićevom stvaralaštvu i praktično zamijenjena malim ciklusom religioznih pjesama upućenih Isusu Kristu. Elementi rezignacije uočavaju se u nekim njegovim satiričnim pjesmama, osobito onim mizoginskim, "Uzdanje u ženu" ili Mrzim na žene i neću da igda o kojoj dobro govorim, u kojima se žene prikazuju kao izvor svakog zla i kao nevjerna bića. U drugim satiričnim pesmama, kao i u ponekoj refleksivnoj, Menčetić obradjuje uglavnom teme općeg značaja kao što su bogatstvo i škrtost, dok u jednoj pjeva o "Zlu od Kotora": to je prvi pjesnički trag inače tradicionalnog neprijateljstva Dubrovčana i Kotorana. Iznimno su jake Menčetićeve veze s usmenom tradicijom: one se ogledaju kako u nizu stilskih sredstava preuzetih iz toga bogatog korpusa, tako i u nizu leksema i izreka, koje je Menčetić rado inkorporirao u svoje stihove zasnivajući na njima dosjetke, kojima je poetički težio.

Poezija Šiška Menčetića obilna je, ali ne previše raznovrsna, u našoj književnoj povijesti često je tretirana kao neoriginalna, monotona, previše izvještačena i sl. Međutim, novija istraživanja, u okvirima nešto drukčijeg senzibiliteta koji u literaturi nije tražio isključivo originalnost, osobito u odnosu prema stranim uzorima, već je mogao prepoznati i neke suptilnije tonove i vrijednosti, koji je mogao u ovim stihovima uočiti fine i ne uvijek lako uočive veze s usmenim pjesništvom, da razvijeni i ponekad složeni artizam ne tumači kao izvještačenost, već da ga prihvati kao pjesničku vrijednost i ovakva istraživanja našla su mnogo više literarne vrijednosti u obilnom Menčetićevom opusu. Iako monoton kada se čita odjednom u cjelini i redom, u njemu se mogu naći brojne pjesme s nemalim pjesničkim vrijednostima, i to vrijednostima različitih vrsta. Izim toga, Menčetićeva poezija odigrala je vrlo važnu ulogu u daljem razvoju dubrovačkog pjesništva, postala jedan od njegovih temelja, utvrdila pa i kanonizirala niz tematsko-motivskih i stilskih elemenata koji su u kasnijoj poeziji postali nezaobilazni dio poetske strukture. Već Dinko Ranjina je sredinom 16. stoljeća u Menčetiću i Držiću prepoznao začetnike dubrovačkog literarnog stvaralaštva, a polovicom 18. st. jedan dubrovački biograf zabilježio je vjerojatno tada opće mišljenje, po kojemu je Menčetić dubrovački Petrarca.

Nikola Nalješković

Nikola Nalješković (Dubrovnik 1505.- prosinac 1587.), starohrvatski književnik i astronom u 16. stoljeću. Zajedno s prethodnicima (Gjore Držić 1461.- 1501. i Šiško Menčetić 1457.- 1527.), Nalješković je zadnji srednjovjeki pjesnik rane dubrovačke književnosti koji je još u 16. stoljeću pisao svoje pjesme poluštokavski tj. arhajskom jekavskom čakavicom, kakvom se do danas govori u Lastovu i pelješkoj Janjini.

Životopis

Rodjen je u bogatoj građanskoj obitelji između 1505. i 1508. godine, školovao se najvjerojatnije u Dubrovniku. Nosio je nadimak Živon. Rodom je pučanin iz obitelji trgovaca i znanstvenika, nakon svršene škole u Dubrovniku i financijski neuspješne trgovačke karijere, radi kao pisar, kancelar i mjernik. Rano je ostao bez oca (umro je 1527. godine u velikoj kugi) i morao je preuzeti brigu za obitelj, ter o trgovačkim poslovima. Putovao je po cijelom Sredozemlju, ali bez mnogo uspjeha u poslovima, tako da je 1538. godine morao objaviti bankrot. Zato je iduću godinu proveo u zatvoru, a iz istog razloga napustila ga je i zaručnica Lukrecija Zuzorić, koja je — po nepotvrđenoj legendi — ravno iz svadbene povorke pobjegla u samostan. Po izlasku iz zatvora obavljao je različite poslove u državnoj upravi, a dugo vremena je radio i kao geometar u Dubrovniku i okolici. Oženio se nakon 1550. godine svojom bliskom rodjakom Nikom Nalješković, s kojom nije imao djece. Zahvaljujući prihodima koje je u službi imao, kao i mirazu koji je dobio ženidbom, ostatak života proveo je u sredjenim materijalnim prilikama i s mogućnošću da više vremena posveti omiljenim astronomskim istraživanjima. U kasnim se godinama bavi astronomijom i matematikom. Na poziv iz Rima dao je mišljenje o reformi kalendara koju je pripremao papa Grgur XIII. Umro je krajem prosinca 1587. godine. Za povijest hrvatske književnosti, Nalješković je značajan i zato što je jezik kojim je pisao svoja djela izričito nazivao hrvatskim, odnosno je često isticao hrvatsko ime ("Tim narod Hrvata vapije i viče") - Hercegbosna.org Jezik, lingvistika i politika.

Književni rad

Sredinom 16. st. Nikola Nalješković je središnja osobnost prvoga povezanijega književnoga kruga u hrvatskoj književnosti: Naraštajno, vrijednosno i poetički smješten između Mavra Vetranovića i Marina Držića, Nalješković estetički vrijedno mjesto danas zaslužuje žanrovskom raznolikošću svojega opusa u kojem se smjenjuju paradigme srednjovjeke renesansne, ali i manirističke poetike (preplitanje privatnosti i javnosti, tjelesnosti i duhovnosti, smijeha i osamljenosti, realizma i senzualizma, racionalizma i osjećajnosti, smrti i radosti). Nalješkovićeva su djela 1873. i 1876. tiskana u Starim piscima hrvatskim, šezdesetih godina 20. st. otkriven je najstariji poznati rukopis iz 17. st. svih djela ovoga autora (čuva se u trezoru Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu) i on do danas nije objavljen.

Nalješkovićev lirski i dramski opus tematski su i žanrovski raznoliki. Nikola Nalješković je bio vrlo plodan pisac koji se ogledao u lirskoj, pokladnoj, prigodnoj i dramskoj poeziji. U ljubavnom kanconijeru (pod naslovom Pjesni ljuvene tiskan u Zagrebu tek 1876.), svojevrsnoj povijesti pjesnikove ljubavi, u oko 180 pjesama, kadikad uokvirenima moralno-didaktičnim tonom i prikazbom onodobnoga dubrovačkoga društvenog života, prepleću se refleksivnost i melankolija, ljubavna bol i «opći pesimizam». Dvanaest Nalješkovićevih pokladnih pjesama (Pjesni od maskerate; 9, 4. i 7. maskerata tiskane su 1844. i 1858, a sve 1873) čini cjelovitu maskeratu. Prvu, svojevrstan prolog, izgovara «vrag», najavljujući dolazak družbe — maskiranih govornika ostalih pjesama (zaljubljenik, zabogari, sužnji, pastiri, Latini, Ciganka). Iz okvira tradicije pokladnih prigodnica izdvaja se Nalješkovićeva maskerata dvosmislenom pokladnom opscenošću i erotičnom rječitošću, odražavajući veselo i lascivno renesansno karnevalsko ozračje.

Glavna književna djela N. Nalješkovića su:

  • Pjesni ljuvene
  • Pjesni od maskerate
  • Pjesni bogoljubne
  • Sedam nenaslovljenih komedija

Pjesništvo

Premda su njegove pjesme s književnoga gledišta manje cijenjene od Nalješkovićevih drama, ipak i one imaju veliku jezičnu i dialektalnu vrijednost, jer su to nakon pjesama Gjore Držića i Šiška Menčetića zadnja objavljena djela u 16. stoljeću pretežno na tadanjem pučkom govoru dubrovačke okolice tj. na arhajskoj jekavskoj čakavici.

Nalješković je napisao velik broj pjesničkih poslanica, epistola koje upućuje obitelji i prijateljima od Zadra do Dubrovnika, posebno pjesnicima. Osim za istraživanje hrvatske kulturne povijesti, Nalješkovićeve poslanice (napisane dvostruko rimovanim dvanaestercima ili u osmeračkim katrenima), često prožete osjećajem boli, čežnjom za mirom i slobodom, te hrvatskim domoljubljem, imaju znatnu pjesničku vrijednost (elementi humora i satire). Nalješkovićeve nadgrobnice, žanrovski (prigodnice) i izrazno bliske su epistolarna, a osim pojedinačnih (prigodnih) pobuda tematiziraju i univerzalnije sadržaje (fenomen smrti). Pjesni bogoljubne, odnosno nabožnu, duhovnu liriku pisao je Nalješković vjerojatno u starijim godinama. Nastavljajući na srednjovjekovnu tradiciju, teme kršćanske teologije obogaćuje složenijim oblicima i meditativno-refleksivnim naglascima, te izrazito emocionalnim stavom lirskoga subjekta.

Poslanice i prigodnice

Od svih dubrovačkih pesnika Nikola Nalješković je ostavio najobilniji zbornik pjesničkih poslanica. One su upućene raznim osobama, od uglednih dubrovačkih plemića do bliskih prijatelja srodnih piscu po književnim, pa čak i astronomskim interesima. U njima ima mnogo historijske i književno-povijesne gradje, a nerijetko se u izrazu bola i patnje kroz njihove stihove probija iskreno i pjesnički toplo izražena emotivnost.

"Komedije" (drama)

Sedam nenaslovljenih scenskih djela, sastavljenih od prologa i jednoga čina u stihovima, njegovi rukopisi označuju „komedijama" (prvi put tiskane su u ediciji Stari pisci hrvatski). Prve četiri „komedije" ulaze u žanrovski okvir pastorale.

  • Komedija prva dramatizira tipično pastoralnu tematiku s prepletanjem čarobnjačkih elemenata, podsjećajući na Tassova Amintu, ali i na pastirsku eklogu Gjore Držića Radmio i Ljubmir, te nagovješćujući Držićevu Tirenu. Alegorijsko-slavljenički okvir dinamiziran je izmjenom realizma i fantastičnoga, lascivnoga i sentimentalnoga, naturalizma i humora.
  • Komedija druga, mitološka igra, dramatizira motiv iz klasične mitologije — poznata je kao Parisov sud. U središtu je dramske priče (tri vile prepiru se kojoj će pripasti jabuka na kojoj piše „za najljepšu", pastir ih odvodi sudcu, nakon presude vile s pastirima «učine tanac» i podu u lug) mudri sudac - presuditelj pravde i mira u dubravi/Dubrovniku, koji uspostavlja trenutno poremećen mir.
  • Komedija treća u žanrovskom je smislu hrvatska dramska robinja. Položaj vile koja tuži, međutim, pretvara ovu pastoralnu dramsku robinju u pravu scensku igru: agonalnost i natjecanje nalik moreški između satira lovaca (prirode) i mladića tragatelja (kulture) za Vilu prekida Starac sudac (svojevrstan Deus ex machina) oslobađajući «robinju».
  • Necjelovita Komedija četvrta, fragment većega teksta na moreškansku temu, dramatizira temu mira i slobode u dubravi.
  • Komedija peta i Komedija šesta u žanrovskom smislu prve su farse u hrvatskoj književnosti; obje realistički prikazuju život u dubrovačkoj kući, obrađujući temu nevjerna muža gospodara. Naslanjaju se na tradiciju srednjovjekovnih farsa i antički mima.
  • U Komediji šestoj (tiskanoj 1873), jednočinoj farsi sličnoga naboja i odnosa kao u Petoj, i s podsjećanjem na francusku srednjovjeku farsu, radnja se zapliće: s gosparom je zanijela ne samo sluškinja nego i «babica»; to doznavši, žena se pretvara da umire, a pop smiruje situaciju. Društvena kritika ovdje je još jača, jezik prostački, situacija naturalistička i gruba.
  • Komedija sedma, kao i farse, isječak iz dubrovačkoga života, podijeljena u prolog i tri ara (čina), ima neka obilježja plautovske eruditne komedije i rimskoga mirna (ljubavne intrige). Utemeljena na realističkim dijalozima, konkretnim detaljima, osobama i slikama dubrovačkoga života, svojevrsna je preteča Držićeve komedije Dundo Maroje, ali i Novele od Stanca.

Bibliografija

  • J. Hamm: Čakavština Džore Držića. Hrvatski dijalektološki zbornik 5: 59-65, JAZU - Zagreb 1980.
  • Š. Kulišić: O etnogenezi Crnogoraca. Pobjeda, Titograd 1980.
  • M. Kušar: Glavne osobine lastovskog narječja. Nastavni vjesnik 1: 319-327, Zagreb 1893.
  • V. Oblak: Der Dialekt von Lastovo. Archiv fur slavische Philologie 16: 426-450, Berlin 1894.
  • P. Šimunović: Istočnojadranska toponimija. Logos, 306 p. Split 1986.
  • S. Zeković, B. Cimeša: Elementa Montenegrina 1. Hrestomatija. C.F.P., Zagreb 1990.
  • Dialogo sopra la sfera del mondo di M. Nicolò di Nale. Diuiso in cinque giornate: Nel quale con breuità si dichiarano minutamente tutte le cose appartanenti al trattato di essa Sfera. Discorso non meno utile, che facilissimo d'apprendersi da ciascuno. Alla illvstrissima Signoria di Raugia. Con privilegio. In Venetia. Appresso Francesco Ziletti. MDLXXIX.
  • Pjesme Nikole Dimitrovića i Nikole Nalješkovića (skupili Vatroslav Jagić i Gjuro Daničić), JAZU, Stari pisci hrvatski, knj. 5, Zagreb, 1873.
  • Pjesme Nikole Nalješkovića, Andrije Čubranovića, Miše Pelegrinovića i Saba Mišetića Bobaljevića i Jegjupka neznana pjesnika (životopise napisali Luka Zore i Franjo Rački, tekst priredio Sebastijan Žepić); JAZU, Stari pisci hrvatski, knj. 8, Zagreb, 1876.
  • Nikola Nalješković, Martin Benetović, Junije Palmotić, Djela (priredio Rafo Bogišić), Zagreb, 1965.
  • Miroslav Pantić, Nalješkovićeva komedija „arecitana u Mara Klaričića na piru“, Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, III, 1955, str. 66—71. I u: Miroslav Pantić, Iz književne prošlosti, SKZ, Kolo LHHI, knj. 476, Beograd, 1978, str. 60—69.
  • Dani hvarskog kazališta. Nikola Nalješković i Mavro Vetranović, Split, 1988.
  • Bojan Đorđević, Nikola Nalješković dubrovački pisac XVI veka, Beograd, 2005.
  • Pučka krv, plemstvo duha. Zbornik radova o Nikoli Nalješkoviću (ur. Davor Dukić), Disput, Zagreb, 2005.
  • Nikola Nalješković, Književna djela / Kritičko izdanje priredio i popratne tekstove napisao Amir Kapetanović, Zagreb: Matica hrvatska, 2005. (biblioteka Djela hrvatskih pisaca, ISBN 953-150-734-1)
  • Pjesme Šiška Menčetića Vlahovića i Gjore Držića (skupio i napisao Uvod Vatroslav Jagić), JAZU, Stari pisci hrvatski, knj. 2, Zagreb, 1870.
  • Pjesme Šiška Menčetića i Džore Držića i ostale pjesme Ranjinina zbornika (priredio Milan Rešetar), JAZU, Stari pisci hrvatski, knj. 2, 2. izdanje, Zagreb, 1937.
  • Vatroslav Jagić, Trubaduri i najstariji hrvatski lirici, Rad JAZU, 9, 1869, str. 202-233.
  • Petar Kreković, Zur Autorschaft einiger im II Bande der Stari pisci hrvatski gedruckten Gedichte, Archiv für slavische Philologie, XV, 1893, str. 388–394.
  • Konstantin Jireček, Der ragusanische Dichter Šiško Menčetić, Archiv für slavische Philologie, XIX, 1897,str. 22-89.
  • Konstantin Jireček,Beiträge zur ragusanischen Literaturgeschichte, Archiv für slavische Philologie, XXI, 1899, str. 457–462.
  • Milorad Medini, Prvi dubrovački pjesnici i zbornik Nikole Ranjine, Rad JAZU, 153, 1903, str. 98-114.
  • Petar Kreković, Najstarija hrvatska lirika, Nastavni vjesnik, XVI, 1908, str. 241-259, 329-339, 401-411, 481-489.
  • Josip Torbarina, Italian influence on the poets of the Ragusan Republic, London, 1931.
  • Milan Rešetar, Autorstvo pjesama Ranjinina zbornika, Rad JAZU, 247, 1933, str. 92-147.
  • Milan Rešetar, Jezik pjesama Ranjinina zbornika, Rad JAZU, 255, 1936, str. 77-220.
  • Milan Rešetar, Rječnik i dikcija pjesama Ranjinina zbornika, Rad JAZU, 260, str. 1938, str. 1-56.
  • Vladan Nedić, Zbornik Nikše Ranjine i usmeno pesništvo, Anali Filološkog fakulteta, 7, 1967, str. 31-41. I u: Vladan Nedić, O usmenom pesništvu (priredio Miroslav Pantić), SKZ, Kolo LHIH, knj. 462, Beograd, 1976, str. 62-78.
  • Katalin Kovačević, Frava - Frouwe? Razmišljanja o Menčetićevim pjesmama br. 248 i br. 331. U: Petrarca i petrarkizam u slavenskim zemljama, Zagreb - Dubrovnik, 1978, str. 251-255.
  • Miroslav Pantić, Jedna pesma "na narodnu" Šiška Menčetića iz HV veka. U: Zbornik u čast Vojislava Đurića, Beograd, 1992, str. 87-97.
  • Dejan Ajdačić, I riflessi del sonetto di Petrarca: "Benedetto sia l’giorno.." nella poesia dei petrarchisti ragusei
  • E. D. Goy, Love and Death in the Poetry of Sisko Mencetic and Dzore Drzic, Beograd, 2001.
  • Josip Hamm: Čakavština Džore Držića. Hrvatski dijalektološki zbornik 5: 59-65, Zagreb 1980.
  • Pjesme Šiška Menčetića i Džore Držića i ostale pjesme Ranjinina zbornika (priredio Milan Rešetar), JAZU, Stari pisci hrvatski, knj. 2, 2. izdanje, Zagreb, 1937.
  • Džore Držić, Pjesni ljuvene (priredio i osvrt napisao Josip Hamm), JAZU, Stari pisci hrvatski, knj. 33, Zagreb, 1965.
  • Svetozar Petrović: Novi lik Džore Držića, Umjetnost riječi, XI, 1967, str. 93-121.
  • Joanna Rapacka, "Radmio i Ljubmir" Džore Držića u kontekstu pastoralne poezije druge pole 15. stoljeća, Umjetnost riječi, XXVII, 1983, str. 27-55.
  • Edward Dennis Goy: Love and Death in the Poetry of Šiško Menčetić and Džore Držić, Beograd, 2001.
  • Tomislav Bogdan, Lica ljubavi. Status lirskog subjekta u kanconijeru Džore Držića, Zagreb, 2003.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Enlarged and elaborated by GNU-license, mostly from Wikinfo and WikiSlavia.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Dubrovački_čakavci&oldid=28243"