Charles-Louis de Secondat Montesquieu
Charles-Louis de Secondat Montesquieu (La Brede kraj Bordeauxa, 18. siečnja 1689. - Pariz, 10. veljače 1755.), francuzki politički mislilac i pisac. Završio je pravne znanosti i postao predsjednik Vrhovnog suda u Bordeauxu. Za Academie des Sciences u Bordeauxu napisao je mnogo razprava s područja fizike, fiziologije, političke ekonomije i mudroslovlja, koje su značajne za formiranje njegova racionalističkog pogleda na svijet.
Životopis
Nakon završetka studija prava postao je 1714. vijećnik, a 1716. predsjednik Vrhovnoga suda u Bordeauxu. Za Académie des Sciences u Bordeauxu napisao je velik broj rasprava s područja fizike, fiziologije, histologije, političke ekonomije i filozofije. Svoje političko uvjerenje očitovao je u epistolarnoj satiri Perzijska pisma (Lettres persanes, 1721), u kojoj je duhovito izvrgnuo ruglu intelektualno i moralno propadanje francuzke vladajuće klase za regentstva Filipa Orleanskoga. Da bi ispitao političko i socijalno uredjenje drugih europskih država, odrekao se sudačke službe i 1728. krenuo na put po Austriji, Ugarskoj, Italiji, Švicarskoj, Nizozemskoj i Englezkoj. Posjetio je hrvatske krajeve ter opisao luku Bakar i stanovnike Gorskoga kotara. Nakon povratka u Francuzku živio je naizmjence u Parizu i na svojem imanju, ter objavio prve rezultate svojih poviestnih istraživanja u djelu Razmatranja o uzrocima veličine i propasti Rimljana (Considérations sur les causes de la grandeur des Romains et de leur décadence, 1734). U kapitalnome djelu, O duhu zakona, ili odnosu koji zakoni moraju imati s ustrojstvom svake vlasti, običajima, klimom, religijom, trgovinom itd. (De l’Esprit des lois, ou Du rapport que les lois doivent avoir avec la constitution de chaque gouvernement, les mœurs, le climat, la religion, le commerce etc., 1748), razradio je, na temelju svojega determinističkoga shvaćanja povijesti, političku teoriju, po kojoj se svrstao medju prve zastupnike gradjanske ideologie kada je gradjanstvo okupljalo snage za predstojeći otvoreni sukob s pristašama apsolutističke monarhije. Prihvatio je antičku teoriju o trima osnovnim oblicima državne vlasti (tiranija, monarhija, republika). Montesquieu analizira svaku od njih i zaključuje da je republika, u kojoj vlast pripada narodu, idealan, ali rijetko ostvarljiv i još teže održiv oblik vladavine. Montesquieu se zauzima i za podjelu predstavničkoga tijela na dva doma, po ugledu na Englezku. Načelo podjele vlasti provedeno je najprije u Ustavu SAD-a (1787.), u Deklaraciji o pravima čovjeka i gradjanina (1789.), a u 19., 20. i 21. st. u ustavima gotovo svih suvremenih demokracija. Naučavanjem o utjecaju podneblja, konfiguracije terena i ostalih ambijentalnih uvjeta na gospodarski, politički i duhovni život društva, zastupao je svojevrstan geografski determinizam, ter anticipira sociogeografsku znanost.
Teorija o podjeli vlasti
U svom kapitalnom djelu "O duhu zakona" predlaže politički sustav u kojemu je vlast podijeljena na zakonodavnu, izvršnu i sudsku. Time je postao tvorac tzv. teorije o podjeli vlasti koja je temelj gradjanske demokracije.
Razlikuje tri tipa vladanja:
Razlike izmedju njih objašnjive su diferencijacijom izmedju principa i prirode vlasti. Izmedju prirode vlasti i načela vlasti razlika je u tome što je njezina priroda ono što je čini takvom kakva jest, dok je njezino načelo ono što je stavlja u djelovanje.
Priroda vlasti odražava oblike vladanja te određuje opseg u kojem se priznaju politička prava stanovništvu tj. ona varira prema tome tko je suveren - tako u republici vlast pripada ili svima (demokracia) ili dijelu naroda (aristokracia), u monarhiji se suverenitet uobličuje u osobi vladara, a despocija je oblik u kojemu vlada pojedinac bez zakona i ograničenja u skladu sa svojom ćudljivom voljom.
Montesquieu smatra da postoje vanjski uzroci koji utječu na vladavine, u prvom redu fizička okolina, zatim vjera, običaji ili međuodnosi tih elemenata. Prije svega postoji utjecaj geografskog faktora: klime i zemlje - englezka klima stvara kod stanovnika nestalnost duha i nesklonost podvrgnuća samovolji, azijska klima je dovela do fizičke i duhovne tromosti.
Osim ovih prirodnih, postoje i društveni faktori: trgovina, komunikacija, oblici vlasništva i razmjene. Vjera je takodjer od velikog značenja - islamska potiče nastanak despocije, katolicizam apsolutnu monarhiju, a protestantizam demokratsku republiku. S vrijemenom slabi značaj prirodnih, a raste društvenih faktora. Iz ovoga slijedi da je moguće svjesno stvarati duh naroda, a naročito da državno uredjenje potiče ili zaustavlja napredak nacije.
