Dioklecijanova palača

Ovaj članak ili jedan njegov dio zahtijeva jezičnu i pravopisnu doradu! Članak je potrebno preurediti u skladu s jezično-pravopisnim pravilima Metapedije.

Dioklecianova palača je najveći očuvani spomenik rimske carske arhitekture na istočnom Jadranu i u Hrvatskoj. Dioklecianova palača nije samo izvanredan antički spomenik, nego je i nacionalno i svjetsko dobro. Zajedno s kasnijom srednjovjekom dogradnjom ona čini vrijedan arheološki i povijesno-umjetnički kompleks i zato je 1979. g. uvrštena na UNESCO-ov popis svjetske baštine.

Gradnja palače

Početak gradnje Dioklecijanove palače nije točno odredjen. Predpostavlja se da je to bilo oko 295. g., nakon uvođenja tetrarhije (vladavina četvorice). Ipak, deset godina nakon te odluke, kada je Dioklecijan abdicirao 305. g., palača još nije bila dovršena, a postoje naznake da su se neki radovi odvijali dok je car boravio u njoj. Po čijoj je arhitektonskoj ideji palača izgrađena i tko su bili njeni graditelji, ne zna se. Međutim, uklesana grčka imena Zotikos i Filotas, kao i brojna uklesana grčka slova ukazuju na to da je određeni broj graditelja bio porijeklom iz istočnog dijela carstva tj. da je Dioklecijan doveo sa sobom majstore s Istoka. Ipak, velika je vjerojatnost da je veliki dio radne snage bio lokalnog porijekla. Osnovna građa je dolazila iz neposredne blizine. Bijeli vapnenac je dopreman s Brača i ponešto iz Segeta kraj Trogira, a sedra se vadila iz korita obližnjih rijeka, opeka se izrađivala u salonitanskim i drugim radionicama smještenima u blizini. Građevina kao cjelina nije imala neposredni uzor u dotadanjem rimskom graditeljstvu. Njena originalnost proizlazi iz osnovne funkcije i prilagodbe položaju.

Arhitektura

Palača svojim oblikom nalikuje kastrumu - vojnom logoru. Vanjski su zidovi gotovo pravokutni, dimenzija 175-181 x 216 m, a kule na uglovima palače slijede tradiciju vojne arhitekture. Budući da je palača bila udaljena od najbližeg velikog grada 6km (Salona), bila je okružena bedemima. I unutrašnji razpored palače podsjeća na vojni logor - cardo i decumanus, glavne okomite ulice odgovaraju glavnim logorskim ulicama via praetoria i via principalis. Postojala su četiri ulaza u palaču. tri s kopnene i jedan s morske strane. Cijeli prostor palače je bio podjeljen na dva dijela, ali različite namjene. U sjevernom dijelu su bile smještene zgrade za poslugu, vojsku, skladišta i dr., a u južnom, raskošnijem dijelu nalazili su se objekti namjenjeni carskoj obitelji.

Ni fasade nisu bile jednake. Najreprezentativnija je bila ona južna, okrenuta prema moru. U donjem dijelu (kojeg je u Dioklecianovo vrijeme zapljuskivalo more) su se nalazili manji otvori i vrata tzv. porta aenea (Mjedena vrata). Istočna i zapadna fasada su međusobno slične i bez ukrasa, a vrata na njima se zovu porta argentea (Srebrna vrata) i porta ferrea (Željezna vrata). Na sjevernoj fasadi je bio glavni ulaz u palaču s dvostrukim vratima s arhitravom - porta aurea (Zlatna vrata), na kojem je ležao luk s nišama u kojima se se nalazile statue (vjerojatno Jupitera i četiri tetrarha). Od dviju glavnih ulica, Cardo je vodio na peristil, otvoreni prostor ispred carevog stana, na čijoj se lijevoj strani nalazio carev mauzolej (danas katedrala sv. Dujma). S desne strane peristila su se nalazila tri hrama. Prvi je Jupiterov, a druga dva se danas nazivaju Kibelinim i Venerinim, iako ti nazivi nisu potvrđeni. U carev stan se ulazilo iz protirona preko vestibula. Nekadašnji se razpored prostorija može rekonstruirati uz pomoć prizemnih dvorana, koje su identičnog rasporeda.

Razvitak palače

Smrću cara Dioklecijana 316. g. život u palači se ne gasi, a preobražaji počinju već u prvim stoljećima života palače. Budući da je bila u posjedu rimskog dvora, pružala je utočište prognanim članovima carske obitelji, a najbitniji dogodjaj bio je rušenje Salone početkom 6. st. kada je dio prognanog pučanstva našao utočište unutar zidina palače i kada tu počinje novi, organizirani gradski život. U razdoblju slobodne srednjovjeke komune između 12. i 14. st., dolazi do većeg arhitektonskog razvoja, kada su brojne srednjovjeke kuće ispunile ne samo rimske zgrade nego i veći dio slobodnog prostora ulica i trijemova. U to doba započinje i izgradnja romaničkog zvonika katedrale sv. Dujma. Romanička je umjetnost zastupljena i radovima velikih majstora kao što su Andrija Buvina koji je izradio drvena vrata katedrale u 13 st. i Juraj Dalmatinac, iz čije su radionice potekle raskošne plemičke palače u oblicima venecianske gotike s naznakama renesanse (npr. palača obitelji Papalić). U katedrali je i njegovo remek-djelo, oltar sv. Staša.

Car Dioklecijan

Rimski car Dioklecijan, lat. Gaius Auerlius Valerius Diocletianus (Gaj Aurelije Valerije Dioklecijan, 236. ili 237. - 3. prosinca 316.) rodom je najvjerojatnije iz Dalmacije tj. naselja Dioclea blizu Salone (današnjeg Solina) i osobno rodno ime prije vladanja mu je Diocles (iz čega je tek potom kao car prozvan Diocletianus). Svojim dolaskom na vlast okončao je razdoblje polustoljetne anarhije i bezumnih borbi za rimsko prijestolje.

Anarhija prije Diokleciana

3. stoljeće bilo je stoljeće loma za Rimski imperij. Nasilnom smrću cara Aleksandra Severa 235 godine, propada građanska vlast i na sve strane se javljaju pretendenti na prijestolje podržani od vojnih jedinica kojima zapovijedaju. Taj period poznat je u povijesti kao "vojna anarhija" ili "anarhija III. stoljeća". Rimljani idu na Rimljane dok sa granica stižu zabrinjavajuće vijesti. Uzduž Rajne i Dunava stvaraju se federacije Franaka i Alemana, Goti su stigli na donji Dunav, a na istoku je srušena vlast Parta i uspostavljena nova centralizirana perzijska država Sassanida. Svi vojnički odabrani carevi (priznati i nepriznati) od Maksimina Tračanina 235. godine do Dioklecijana 284.godine, zajednički se spominju kao "trideset tirana" i većina njih je bila porijeklom iz klasičnog poluotoka Haemonia (danas turski: Balkan). U to doba priznati car je u prosjeku vladao po 3 godine prije nego što bi bio ubijen (najviše je vladao Galijen od 253 do 268, a negativni rekorder je Florijan koji je 276 godine vladao jedva 88 dana).

Do 251 godine carstvo se uglavnom odupiralo stranim najezdama, no te godine car Decije upada u klopku gotskog kralja Knive kod Abritusa i gine skupa s cijelom vojskom. Nevolje se nakon toga redaju jedna za drugom. Perzijanci vrše sve jači pristisak na Istoku. Perzijski kralj Šahpur I. 253.godine anektira cijelu Siriju i zauzima Antiohiju. 253. godine carevi postaju Valerian i njegov sin Galijen. Valerian daje sinu Zapad na upravljanje, a on se okreće Istoku i Perziancima. U početku je imao uspjeha vrativši Antiohiju, no 257 godine horde Gota upadaju u Malu Aziju, a barbarske flote su stigle sve do Atene koju su opljačkali. 259 godine pošao je s vojskom braniti grad Edesu na Eufratu od Perzijanaca. Njegova vojska bila je znatno oslabljena zbog epidemije. Pokušao je pregovarati s Perzijancima, no prijevarom je uhvaćen i ubijen 260 godine. Priča kaže da je bio ponižavan tako što je koristio Šahpuru kao stolac preko kojeg se kralj penjao na konja. Nakon što su ga ubili, oderali su mu kožu i napunili ju slamom da plaši Rimljane. Za to vrijeme na Zapadu se podižu barbari i Franci stižu sve do Taragone u Španjolskoj, a Alemani zauzimaju rimski teritorij poznat kao "agri decumates" između Dunava i Rajne, pa ih Galijen uspije suzbiti tek kod Milana 260. godine. U Galiji Postum proglašava Galsko carstvo, te otima Galijenu Španjolsku, Galiju, rimsku Germaniju i Britaniju.

Odenatu vladaru grada Palmire, daje car Galijen Istok na upravljanje pod uvjetom da ga čuva od Perzianaca i Odenat je u tomu imao uspjeha. Odenata je nasliedila njegova žena Zenobija. Pritisnut sa svih strana, Galijen je uvidio da treba reformirati vojsku pa počinje stvarati konjičke korpuse kao brze mobilne jedinice koje će moći odgovoriti na učestale prijetnje. Period u umjetnosti i kulturi za vrijeme Galijena nazvan je Galijenova renesansa. On je također prvi od careva počeo dijeliti vojnu od civilne vlasti. Galijen je ubijen 268. godine i naslijeđuje ga Klaudije II. (Gotski). Goti skupa s Herulima okupljaju 300.000 ratnika i 2000 transportnih brodova, pa napadaju carstvo. Klaudije II. 269. godine kod Niša uništava gotsku vojsku (50.000 mrtvih barbara) i tada dobiva nadimak Gotski.

Klaudije II 270. godine umire od kuge, a naslijeđuje ga Aurelian. On će u samo 5 godina koliko je vladao odbiti barbarske navale, srušiti Palmiru i vratiti Istok Rimu, a na zapadu uništiti Galsko carstvo. Aurelian je izgradio zidine oko Rima, prvi je imperator koji je počeo koristiti orientalne vladarske oznake - dijademu (svilena traka oko glave ukrašena dragim kamenjem) od koje se poslije razvila kraljevska kruna. Prvi se od careva proglasio Gospodarom i Bogom (Dominus et Deus), pa je uveo kult štovanja Nepobjedivog Sunca (Sol Invictus). Od njega je učio Dioklecijan, koji je tada bio general. 275 godine Aurelian je ubijen, a naslijeđuju ga Tacit (275-276), Florijan (276), Prob (Probus 276-282), Kar (Carus 282-283), a Kara njegovi sinovi od kojih Zapadom vlada Karin (283 - 285), a Istokom Numerian (283-285).

Vojna karijera

Rimska vojska je tek igrom slučaja 285 godine za cara izabrala čovjeka kojega pisci tog doba nazivaju VIR REI PUBLICAE NECESSARIUS (čovjek neophodan rimskoj državi): ime mu je bilo Gaius Aurelius Valerius Diocletianus.

Gaius Aurelius Valerius Diocletianus rođen je kao Diokles (ime potječe iz grčke mitologije: heroj grada Megare koji se žrtvovao da spasi svoga druga), vjerovatno 236/237 godine, no uz tu najvjerojatniju godinu se spominju i 225, 239, 243, 245. i 246. godina kao moguće godine njegovog rođenja. Danas se smatra kako je rođen u okolici antičkog grada MARTIA IULIA VALERIA SALONA FELIX, tj. današnjeg Solina: premda postoje i jugo-podatci koji njegovo mjesto rođenja sele u današnju Crnu Goru! - Međutim, postoje i jasni antropološki prikazi Diklecijana koji je visoka rasta ali blond-kose i svjetlih očiju (vidi niže), što je po rimskom liječniku Galenu značajno tek za zapadnije Ilire, Liburne i Histre (dok su mu jugoistočni Iliri u Hercegovini i Crnoj Gori posve crnomanjasti). Zato je tzv. "Dioklecijan" iz Crne Gore vjerojatnije novija jugosrbska izmišljotina (po receptu: Srbi svi i svuda). Zbog njegove gradnje palače iz koje je potom izrastao današnji Split, obćenito se smatra kako je srednja Dalmacija ipak njegov rodni kraj.

Drži se da je Diocles bio nižeg roda, kao sin pisara ili nekog činovnika. Mnogi crkveni rukopisi povezuju ga s brojnim kršćanskim mučenicima koji su mu navodno bili rod: spominju se papa Kajo, biskup Gabinije i sveta Suzana, a i njegova žena Priska i kćer Valerija su bile kršćanke. Čak se navodi da su kršćani zaslužni što je i dobio prijestolje. Iz ovoga svega upravo je čudno što je on pri kraju života preko nekoliko edikata otvorio lov na kršćane. Evo kako kroničari opisuju Dioklesa: "Bio je visokog stasa i plavih očiju, škrt na riječima. Istakao se kao misaoni vladar, na neki način mistični intelekualac, uravnotežen u svojim postupcima, odlučan u namjerama, pristalica stoičke filozofije. Osobnim primjerom njegovao je stari rimski moral i vrline". Na kasnijim novčićima s kraja njegove vladavine vidi se mršav i bolestan čovjek, navodno je patio od reume. Dioklecijan je bio jako pobožan. Bio je metodičan vojskovođa koji je tražio pobjedu, a ne slavu.

Diocles je izabrao vojnički poziv kao zanimanje. U to vrijeme carstvo je bilo u neprestanoj potrazi za regrutima. Naime, novačenje se moglo izbjeći ako bi se platila određena novčana suma, pa su oni imućniji to sve češće koristili kako bi izbjegli vojnu službu. Od uplaćenog novca carevi su regrutirali barbarske ratnike što će se kasnije pokazati pogubnim po carstvo, jer su barbari naučili rimske metode ratovanja. Vjerojatno je u vojnu službu stupio za vrijeme cara Galijena služeći u nekoj od konjičkih postrojba. U to vrijeme su konjanici iz rimske provincije Dalmacije bili na glasu u carstvu. Među rimskim postrojbama se spominju COHORS I DELMATARUM MILLIARIA, COHORS II DELMATARUM, COHORS III DELMATARUM MILLIARIA EQUITA CIVIUM ROMANORUM, COHORS IV DELMATARUM, te ALA I MILLIARIA DELMATARUM i ALA II MILLIARIA DELMATARUM. I neke od legija su novačile na području Dalmacije npr. VII CLAUDIA PIA FIDELIS, XI CLAUDIA PIA FIDELIS, IV FLAVIA, XX VALERIA VICTRIX.

Postoji i legenda o tomu kako je saznao da će postati car još dok je bio mladi častnik. U to vrijeme je navodno služio na Rajni u području današnjeg Tongresa u Belgiji. Vojnici su bili smješteni po privatnim kućama gdje bi dobili hranu i krevet, a za to su domaćinu platili određenu sumu novca. Za domaćina su Dioklecijan i njegov drug Maksimijan dobili krčmaricu po imenu Drijada (naziv Drijade inače označava šumske vile koje mogu utjecati na sudbinu čovjeka). Nakon objeda koji im je Drijada spremila, Diokles je izvadio novac da plati i dao točno onu sumu koju je krčmarica tražila. Na to mu je ova odgovorila da mu ne bi ruka otpala da je dao koji novčić više. Diokles je na to rekao da će biti šire ruke kad postane car. Potom je Drijada rekla: "Dioklese, ne šalite se sa sudbinom, jer ćete uistinu postati imperator, ali kad ubijete sudbonosnog vepra".

Te je riječi Diokles shvatio doslovno pa je stalno išao u lov na veprove (naravno da je to tada bilo užasno opasno, jer se vepar lovio pješice s kopljem i mačem) nadajući se da je možda baš danas ubio sudbonosnog vepra. Dioklecijanov vojnički talent je prepoznat i on za cara Aureliana postaje general (Magister militum). S carem sudjeluje u pohodima protiv Palmire i Egipta gdje se odmetnuo Firmo. Za vladavine cara Proba postaje vojnim zapovjednikom provincije Mezije. Probov nasljednik Kar postavlja Dioklesa za zapovjednika careve konjičke tjelesne garde (Comes domesticorum equitum), a 283. godine Diokles je već konzul. Kar je poginuo kada je njegov šator udario grom 283. godine, po povratku iz uspješnog rata s Perzijancima. Naslijeđuju ga njegovi sinovi, Numerijan na Istoku i Karin na Zapadu.

Proglašenje carom

Diokles pod Numerijanom zadržava svoj položaj zapovjednika careve konjičke tjelesne garde. U to vrijeme car je u pratnji imao pravu vojsku koja se sastojala od 2 konjičke legije (svaka po 5.000 vojnika), te 9 pješačkih kohorti od po 500 vojnika. Tom vojskom zapovijedao je Diokles. Nadalje uz tu pratnju je car imao uz sebe i pretorijance, kojima je tada zapovijedao Numerijanov tast, prefekt Arije Flavije Aper (aper na latinskom znači - vepar). Postavljanje Apera na taj položaj u Dioklesu je probudilo sjećanje na proročanstvo. 284. godine Numerijan pokreće pohod na Perzijance no ponovo izbija nekakva epidemija među vojskom, pa je nakon početnih uspjeha, naređeno vojsci da se vrati. Numerijan je vjerovatno u strahu od bolesti naredio svojoj pratnji od pretorijanaca da se odvoje od glavnine i ubrzano krenu prama Kalcedonu (današnja četvrt Istanbula). Jednog jutra car je nađen ubijen u svojem šatoru. Ostali generali vojske Orijenta odmah su optužili Apera jer je on bio odgovoran za carevu sigurnost i dali su ga uhititi. Cijela Numerijanova smrt je obavijena velom tajne i u svemu tome možda ni Dioklesove ruke nisu čiste jer bi se on ovakvim potezom riješio cara i suparnika u borbi za prijestolje u što se Aper zasigurno mogao pretvoriti. Dana 17. rujna 284 godine Diokles je proglašen imperatorom uzimajući ime Dioklecijan. Kronike navode Dioklecijanov pozdravni govor vojsci okupljenoj na ustoličenju u Nikomediji:

"Zdravo ratnici! Za sreću naše Imperije koja je besmrtna i nepobjediva, koliko nas ratna memorija podsjeća, služit ćemo se mačem i kopljem, sve dok ne nastane vječni mir, kad će vrata hrama boga Marsa i Janusa biti zatvorena i kad će mačevi hrđati, a plugovi se sjati. Dok to ne postignemo, Jupiteru Bože, Marsu i Belona i naš Mitrase učinite da naša koplja i naši mačevi nikad ne promaše cilj". Potom je ispred cijele vojske Dioklecijan izveo Apera i ubio ga mačem uz povik: "Napokon sam ubio sudbonosnog vepra". Potom je cijela vojska zapjevala staru vojnu pjesmu "Sunce se na Orijentu rađa".

Nakon ovoga glazbenoscenskog nastupa, Dioklecijan je započeo s popunjavanjem svojih legija. Karinu se glazbenoscenski nastup nije nimalo svidio (nakon smrti Numerijana on je trebao biti car cijelog carstva). Karin je bio jako nepopularan i među vojskom i među senatorima, jer je 285. spalio rimsku kuriju zbog toga što je Senat podržao Julijana Panonca kao protucara Karinu. Nakon pobjede nad Julijanom Karin je preko Istre i Panonije s vojskom krenuo na Istok. Dana 1. travnja 285. godine vojske Istoka i Zapada stajale su jedna nasuprot drugoj na ušću Morave u Dunav: oko 100.000 vojnika skupa, s time da je Karinova vojska bila nešto brojnija. U toj bitci uz Dioklecijana su Maksimijan, Konstancije I. Klor (budući tetrarh, otac Konstantina Velikog) i general Aristobul.

U početku bitke Karin je raširivši svoj poredak, uspio obuhvatiti vojsku Istoka na krilima, no bitka je bila neodlučna do momenta kad su sve trube utihnule i vojske se prestale boriti. Ispred vojske Zapada tada su izjahali generali Julije Asklepiodot i Afranije Hanibalijan i obratili se Dioklecijanu : "Pozdravljamo te Imperatore, tiranin je mrtav". Izgleda da je Karina ubio jedan od časnika njegove vlastite vojske kojem je car oteo ženu. Zadovoljni Dioklecijan naređuje da se cijeloj vojsci (Istoka i Zapada) podijeli jedna i pol plaća, te šalje delegaciju u Rim kako bi dobio potvrdu od Senata. Senat ga prihvaća kao cara i on u kolovozu 285 godine stiže u Rim i obnavlja kuriju gdje su se sastajali senatori.

Rimska diarhija

Dana 1. svibnja 285. godine Dioklecijan postavlja Maksimijana za svoga suvladara na Zapadu, s time da on za sebe zadržava titulu Senior Augustus. Započinje diarhija Dioklecijana i Maksimijana. Stupivši zajedno na prijestolje Dioklecijan i Maksimijan dijele carstvo prema odgovornosti. Maksimijan preuzima Zapad, a Dioklecijan Istok. Problemi se počinju javljati na svim stranama i dva augusta se bacaju na njihovo rješavanje. U Galiji je izbio ustanak seljaka i siromašnih robova, a ustanike su zvali Bagaudi (keltski: ratoboran). Maksimijan je prisiljen voditi pravi rat protiv Bagauda sve do 286. godine, dok na Dunavu napadaju Germani koji su brzo odbijeni. Te iste 286. godine Dioklecijan odbija Perzijance, a u Britaniji se tada javlja uzurpator Karauzije kojega su, zbog problema u kojima se carstvo nalazilo augusti prisiljeni priznati (barem za neko vrijeme), kao vladara Britanije. Iste godine su u Galiju provalile horde Burgunda i Alemana, a preko Dunava napadaju Sarmati, čije se žene bore skupa s muškarcima, ter Kvadi i Jutungi.

Očito je situacija u Galiji bila ozbiljna jer Dioklecijan piše Maksimijanu da Rajna mora ostati rimska. Do kraja godine napadači su odbijeni, no problemi nastaju i u donjem Egiptu gdje se pojavljuje novi uzurpator Ahilej podržan od generala Domicija Domicijana, a gornjem Egiptu se bune Blemejci. U Africi napadaju Kvikvegecijani i Mauri, pa se general Julian proglašava augustom u Kartagi. Dva augusta čine se poput vatrogasaca koji još ni ne stignu ugasiti jedan požar, a već bukne drugi. 287. je godina novih muka za carstvo. Rajna je ponovo u plamenu, a na iztoku Perzijanci koriste rimsku preopterećenost na inim frontama i ruše neke rimske utvrde. No pobjeda u oba slučaja na kraju pripada Rimu i napadači su odbijeni. Dioklecijan 287. godine za svoju rezidenciju na Istoku bira Nikomediju i počinje u njoj graditi carsku palaču, hipodrom, hramove... Maksimijan vlada iz Mediolanum-a (današnji Milano).

Dioklecijan sebe proglašava reinkarnacijom Jupitera na zemlji, a Maksimijana reinkarnacijom Herkula, Jupiterova sina. Legije u pratnji augusta tada dobivaju počasne nazive Iovienses, odnosno Herculienses. 288 godine odbijeni su Saraceni koji u sjevernoj Africi vrše stalan pritisak na karavanski put Circesij – Palmira – Emesa - Tripoli. 289 godine preko Dunava opet pritišću Sarmati, no budu poraženi od Konstancija Klora kod Durostura na Dunavu: tu barbari u napadu formiraju klin kojim pokušavaju što dublje ući u rimski poredak, pa potom savijaju krila nastojeći obuhvati Rimljane i prisiliti ih na borbu koja prelazi u nered gdje se barbari bolje snalaze. Na iztoku Galerije ponovo odbija Perzijance, odbacivši ih preko Eufrata. Dioklecijan 290. godine skupa s Galerijem vodi pohod na Blemejce u gornjem Egiptu i pobjeđuje. Pri povratku u Sirmij, nanose poraz i Saracenima u Siriji koji jašu na devama i na konjima. Inače jahači na devama predstavljaju problem suparničkoj konjici jer konji ne podnose miris deva, pa se zato protiv deva rabe pješaci koje potpomažu kao pričuva, oklopljeni konjanici katafrakti, udarajući devama na bokove i leđa.

290. godina ipak završava dobro po Carstvo i augusti održavaju veličanstveni trijumf u Rimu. Od 290.– 294. godine uz nekoliko prekida je Dioklecijan u Sirmiju gdje radi na reformama, koje će se početi primjenjivati 293. godine. Od 291. godine nova se opasnost nadvila nad carstvo: masa Gota provaljuje preko Dunava, no rimska vojska je nadahnuta novim augustima, moral je na visini i u nekoliko bitaka Goti su potisnuti prama Nassius-u (Nišu), gdje ih se skupilo oko 100.000. I Rimljani skupljaju vojsku, prvenstveno konjicu. Poraz u ovoj bitki mogao bi pokvariti sve što je dotad učinjeno. Uz Dioklecijana su Galerije i Konstancije Klor. Goti su brojniji u pješaštvu, a borbenim poretkom nadkriljuju Rimljane.

Na lijevom krilu napada Konstancije s lakom dalmatinskom konjicom. Na njega Goti šalju svoju tešku konjicu koja udara Dalmatincima u bok. Potom Dioklecijan naređuje napad svojem pješaštvu, a Galerije sa katafraktima legije TERTIA DIOCLETIANA CATAPHRACTORUM ulazi u prostor koje je napustila gotska konjica i odvaja gotsko pješaštvo od konjice. Rimsko pješaštvo koristi tada po prvi put novo oružje, olovne kugle privezane na kožne remene, a ratnici s tim oružjem se zovu martiobarbuli. Gdje udare olovne kugle, pa čak i preko oklopa pucaju kosti. Dioklecijan potom uvodi pričuvu. Konjička legija V MACEDONICA napada Gotsku pričuvu, a laka sirijska konjica legije II IOVIENSES zatvara obruč oko Gota. Tek nakon pola dana Konstancije se uspijeva spojiti sa Sirijcima. Rimski gubici su veliki, no Goti su doživjeli katastrofu: više od 50.000 ostalo ih je ležati kraj Niša. Senat daje Dioklecijanu titulu GOTICUS MAXIMUS. Iste godine Dikolecijan odlučuje podići najveće terme u cijelom carstvu u Rimu (građene su od 298.- 306). 292. godine šalje Konstancija u preventivni pohod na Sarmate u kojem rimska vojska stiže sve do Dona.

Dioklecijan uviđa da je Carstvo preveliko samo za dva augusta da ga brane, pa 1. ožujka ili 1. svibnja 293.godine (neki izvori spominju 291. i 292. godinu) uvodi tetrarhiju. Dioklecijan uzima za suvladara na Istoku cezara Galerija (koji uzima za ženu Dioklecijanovu kćer Valeriju), dok na Zapadu Maksimijan cezarom proglašava Konstancija Klora: on se ženi Maksimijanovom pastorkom Teodorom. Ovu odluku je Dioklecijan dobro promislio. Na Zapadu je više vojnički orjentiranom Maksimijanu dao za cezara mudrog Konstancija ("Gdje je Konstancije, tamo kao da sam ja" - znao je govoriti Dioklecijan), dok je sebi izabrao golemog Dačana Galerija pogrdno zvanog govedar (armentarius) jer se njegova obitelj u prošlosti bavila stočarstvom. No nadimak govedar može imati i druge konotacije ako se zna da se Galerije znao boriti u cirkusu sa medvjedima, a navodno je pobjedio i dotad nepobjedivog gladiatora Vandala Liosa. On će postati Dioklecijanov mač carstva. Dioklecijan je smislio tetrarhiju na slijedeći način: Dioklecijan je senior august, a Maksimijan junior august, Galerije je senior cezar, a Konstancije junior cezar. Augusti će vladati 20 godina, a nakon toga se povlače, te cezari zauzimaju njihova mjesta, s time da Dioklecijan i Maksimijan prije napuštanja prijestolja biraju cezare za Galerija, tj. Konstancija. Neće trebati dugo da Dioklecijan uvidi kako za ljudsku ambiciju nema pravila.

Rimska tetrarhija

Dioklecian uvodi novu administrativnu podjelu carstva. Formirane su 4 rimske carske prefekture i to: ORIJENT (Dioklecijan u Nikomediji), ILIRIK (Galerije u Sirmiumu), ITALIJA (Maksimijan u Mediolanumu) i GALIJA (Konstancije u Augusti Treverorum-u). Prefekture se dijele na dijaceze kojih ima 12 (ORIENTIS, PONTICA, ASIANA, THRACIA, MOESIA, PANNONIARUM, BRITTANNIARUM, GALLIARUM, VIENNENSIS, HISPANIARUM, ITALICIANA i AFRICA), a dijaceze na provincije, pa je Dioklecijan je od ranijih 57 provincija stvorio 101. Ipak neprijatelji Rima nisu posebno impresionirani novim cezarima. Sjeverno na Dunavu ponovo napadaju Sarmati, Karpi, Kvadi, Jutungi, Goti . . . Preko Rajne na zapadu prodiru Franci, Saksonci i Alemani koje Konstancije uspijeva poraziti kod Lingonosa 294.godine. Ali, na Istoku se još javlja prava opasnost.

Od 293. godine Perzija ima novog kralja – Narseja Sassanida. Ambiciozni kralj iste godine napada Mezopotamiju i Siriju, pa zauzima Hatru i još neke rimske garnizone. Dioklecijan na Perzijance pokreće veliku vojsku. Konzul Kasije zapovijeda s 5 legija, te mu je naređeno da brani Siriju. Za to vrijeme Galerije sa 6 legija kreće prema Palmiri, a Dioklecijan s 4 legije ide također prema Palmiri, ali drugim putom. Rimljani žele uhvatiti Perzijance u klopku. Galerije ostvaruje kontakt s Perzijancima kod Palmire prije Dioklecijanovog dolaska i zbog njihove brojčane premoći prisiljen je povući se prama samom gradu. Rimljani trpe udare perzijskih katafrakata, no tada se iznenada na Narsejevom desnom boku pojavljuje Dioklecijan. Perzijanci su uhvaćeni između dvije vojske no dobivaju neočekivanog saveznika – pješčanu oluju, pa se uspiju povući pred napredujućim Rimljanima.

293. godine umire Karauzije, a naslijeđuje na Alekto i Konstancije to odmah koristi oduzimajući Alektu posjede u Galiji tj. provincija Batavia i luku Gesioracum, te započinje pripreme za invaziju Britanije 296. godine. Za to vrijeme Dioklecijan se sprema očistiti Egipat od pobunjenika među kojima su bili i kršćani. 1.svibnja 295. godine polazi na Egipat s vojskom od 70.000 vojnika. Egipatska kampanje trajat će sve do proljeća 298. godine kada je zauzeta Aleksandrija. Postoji priča o zauzimanju Aleksandrije: Dioklecijan je izdao naredbu OCCUPATIO BELLICA kojom je stanovništvo prepušteno na milost legionarima. Krv je tekla potocima dok su legionari ubijali sve što se micalo. Ulice su bile pune krvi i na jednomu se krvavom trgu Dioklecijanov konj arapske pasmine poskliznuo i pao skupa s Dioklecijanom. Car je to shvatio kao upozorenje bogova, pa je naredio prekid krvoprolića. Kao zahvalu što ih je poštedio, građani Aleksandrije su taj trg nazvali HYPOS DIOCLETIANOS, te su plemenitom konju podigli spomenik.

Za vrijeme Egipatske kampanje (296/297) ponovo su Perzijanci napali Mezopotamiju, te Dioklecijan šalje Galerija s njegovom taktičkom grupom prama Siriji, upozoravajući ga da stoji u defanzivi i čeka njega i glavninu da stignu i da se nikako ne da namamiti od Perzijanaca u klopku. Galerije željan slave, ipak nije poslušao svog Augusta, pa upada u klopku u blizini Carrhae: isto mjesto gdje je nastradao konzul Kras 53. pr.Kr. Jedva je uspio spasiti oko 10.000 vojnika skupa s ranjenicima. Dioklecijan je užasno ljut na Galerija i naređuje mu da se vrati u Ilirik i stvori novu vojsku za rat s Perzijancima. Na Zapadu 296. godine Konstancije zajedno s generalom Asklepiodotom napada Britaniju, poražava Alekta i ponovo vraća Britaniju Rimljanima: pritom su izdajničke legije koje su u Britaniji poslužile uzurpatorima decimirane. Maksimijan 296/297. na zapadu pobjeđuje generala Julijana, kao i Kvinkegecijane pa smiruje Mauretaniju. Carstvo se sada moglo okreniti na istoku glavnom neprijatelju, perzijskom Narseju koji je nakon Galerijevog poraza zauzeo dotad rimsku Mezopotamiju.

Galerije traži priliku za iskupljenje i Dioklecijan izlaže plan napada, ističući da je ovo njegov posljednji rat, bilo da izgubi ili pobijedi. U slučaju uništenja rimske vojske naređuje generalu Liciniju da preuzme zapovjedništvo vojske Orijenta. Dioklecijan će preko Circesija krenuti prema Singari i Tigrisu sa 7 legija lake konjice, 3 legije katafrakata, te 10 pješačkih legija i artiljerijom: Dioklecijanova kolona bila je duža od 20 milja. Galerije će krenuti 20 dana prije Dioklecijana s 2 legije katafrakata i 4 legije lake konjice i nastojati će prijeći Tigris sjevernije kod Bezabde, te na taj način ostati neprimjećen od Perzijanaca. Dioklecijan upada u Mezopotamiju i vodi manje bitke s perzijskim generalima Arhapetes-om i Barbaborsus-om, koji ga namame sve dublje prama Tigrisu gdje ga namjeravaju uništiti uz pomoć glavne Narzejeve vojske. Narzej je tada boravio u logoru kraj Tigrisa i nije ni slutio da ga motre rimski izviđači.

Galerije je istodobno neprimjećen uspio prijeći Tigris i naletio je na kraljev logor. Dijeli svoju vojsku na dva dijela: on će voditi legije VII CLAUDIA, XI CLAUDIA i V MACEDONICA, dok će Maksimin Daja voditi IV FLAVIA, XIII GEMINA i I ITALICA. Rimljani napadaju perzijski logor čim je pala noć, a brojne baklje iz logora osvijetljavale su im put. Perzijanci su izneneđeni, logor je zauzet, zarobljeno 3.000 ljudi, mnogo konja i oružja. Narsej se jedva spasio ranjen mačem u rame: spasili su ga tzv. Besmrtnici čuvajući mu odstupnicu. Pobjedonosne rimske vojske sastaju se u srcu Mezopotamije, gdje je osvojena perzijska prijestolnica Ktezifont i svi su se perzijski garnizoni između Eufrata i Tigrisa predali. God. 298. je podpisan mir u Nisibis-u kojim će Perzijanci napustiti sve okupirane provincije sjeverno od Tigrisa, a granica dviju država ići će crtom: jezero Van – Bezabda – Tigris – Niniva – Singara – Duro Europhas – Eufrat. Za vrijeme tih pregovora Dioklecijan je poslao pismo Narseju:

"Kralju Kraljeva, šaljem Vam pozdrave i želim Vam brzo ozdravljenje od rana što su Vam ih zadali moji legionari koji zaslužuju kaznu jer su se usudili podići mač na božansko biće. Nadam se da ste uvidjeli kao i ja da je sreća nestalna, hirovita i da se njezini udarci ne mogu predvidjeti. Zbog toga vam preporučujem da prije nego ponovo napadnete na Rimsku Imperiju pročitate ovu poruku". Nakon svih pobjeda Augusta i cezara održane je golemi trijumf u Rimu 302. godine. Trijumf je bio jedan od najkraćih (3 mjeseca) i ujedno posljednji kojeg je jedan rimski car održao u Rimu. Dotle je Dioklecijan bio sve bolesniji, izgleda da je patio od reume. U isto vrijeme Galerije je sve više navaljivao smatrajući kako je došlo njegovo vrijeme da on postane augustom. Bolest je Dioklecijanu već onemogućavala da obavlja državničke poslove kako treba: došlo je vrijeme da abdicira skupa sa Maksimijanom.

Vojne reforme Diokleciana

Dioklecian se za vrijeme svoje vladavine oslanjao na vojsku koja pod njegovim direktnim zapovjedništvom kroz 20 godina nije doživjela poraz, a i svaki rat carstva završio je u konačnici pobjedom Rimljana: Napoleon je u razgovoru s generalom Marmontom nazvao Dioklecijana najvećim žandarom u povijesti. Dioklecijan je isticao FIDES MILITIUM (vojničku vrijednost), VIRTUS MILITIUM (vojničku vrlinu) i CONCORDIA MILITIUM (vojničku slogu). Umjesto ranijih pretorianaca uveo je kao zaštitnu jedinicu PROTECTORES SCHOLAE PALATINAE – MILITES PALATINI: Odatle je poslije nastao naziv paladini u srednjem vijeku za najbolje kraljeve vitezove. U IV. stoljeću se spominje 12 kohorti SCHOLAE (palatini) i to 7 na Istoku i 5 na Zapadu (svaka sa po 500 ljudi). Za obranu granice brinuli su se slabo pokretni limitanei (= graničari) koji su trebali zadržati neprijatelja do dolaska glavnine carske vojske comitatenses (udarne trupe - većinom konjice) za čije su brže gibanje izgrađene STRATA DIOCLETIANA (popločane vojne ceste). Rimska carska vojska je od Augustovih 350.000 vojnika narasla pod Dioklecijanom na 550.000, a broj legija se povećao s 30 (pod Trajanom) na 60. Istovremeno se broj legionara po legiji smanjio od 5.500 na 1.500 – 3.500, poradi bolje pokretljivosti.

Raniji porezi nisu osiguravali dovoljno sredstava, pa je Dioklecijan pristupio izmjeni poreznog sustava po sistemu CAPITATIO (obaveza svakog građana da plaća porez po glavi – CAPUT) – IUGATIO ( iugum – zaprega volova, Iuger = 2.518 m2), porez na obradivu zemlju: plaćali su ga svi zemljoposjednici. Zbog pada vrijednosti novca, porez se plaća u naturi. Taj porez se nazivao ANNONA ili Annona Militaris. Gradsko pučanstvo bez zemlje plaćalo je porez u novcu: CAPITATIO PLEBEIA – TRIBUTUM CAPITIS. Novim poreznim sustavom najviše su bili obterećeni siromašniji staleži. 286 godine Dioklecijan izdaje zlatni kovani novac AUREUS (od funte zlata iliti 327.45 grama kovano je 60 aureusa). Nekoliko godina kasnije izdaje bivši Neronov srebrenjak, sada pod nazivom ARGENTEUS težine 3.41 grama srebra (293. ili 294. godine). A 295. ili 296. godine uvodi novčić od bronce presvučen srebrom FOLLIS, pa brončani novčić ANTONINIANUS. Vrijednost novca nije se uspjela zadržati sve do Konstantinovih reformi.

Rimski pravnik Ulpianus je govorio: PRINCEPS LEGIBUS SOLUTUS – Careva je riječ zakon. Zakonodavna vlast se za Dioklecijana zasnivala na slijedećim carskim konstituciama:

• EDICTUM – opće pravne obaveze za građane i vlast
• DECRETA – usmeno carevo mišljenje ili rješenje slučaja
• RESCRIPTA – pismeno carevo objašnjenje, koje se izvodilo na dva načina:
• A libelus – pismena primjedba na molbi, žalbi ili pismu stranke (SUBSCRIPTIO)
• Epistula – pismeno rješenje

Dioklecijan se osobito koristio reskriptama. U njegovo vrijeme napušteno je korištenje MANDATA tj. upute carskim činovnicima po kojima su onda oni tumačili zakone. Smatra se kako je Dioklecijan izdao više carskih konstitucija negoli bilo koji ini rimski car tj. preko 2.000. U pravnom sustavu Dioklecijana nova je samo forma, a sadržaj je većinom isti. Kodifikaciju carskih konstitucija za Dioklecijana su obavila dva velika pravnika onoga vremena, oba porijeklom iz Orienta i to Gregorianus (izdao CODEX GREGORIANUS 291.godine), ter Hermogenianus: CODEX HERMOGENIANUS izdan 295.godine kao dodatak ranijemu (Codex Gregorianus).

Jedno od značajnih Dioklecijanovih dostignuća bio je Edikt o cijenama (Nikomedija, 301. godine) u kojemu on točno propisuje cijene svakog proizvoda i radne snage, pa predviđa čak smrtnu kaznu kako za prodavača tako i za kupca uz obrazloženje: „ … i neka nitko ne smatra ovu odluku surovom jer je svakome pružena mogućnost da izbjegne kaznu ako se drži umjerenosti“. No u stvarnosti takav formalni edikt se nije mogao provoditi zato, jer nije mogla biti ista cijena nekog proizvoda na bogatom Istoku i siromašnom Zapadu.

Dioklecijan je poznat kao jedan od najvećih progonitelja kršćana, iako u početku nije bilo tako. Treba znati kako su Dioklecijanova žena Priska i njegova kćer Valerija također bile kršćanke. Dioklecijan je imao dvojbi oko progona kršćana: jednom je u razgovoru s Galerijom sa žaljenjem konstatirao decimiranje LEGIO TERTIA THEBAIS zbog snažnog kršćanskog elementa unutar te jedinice (a ta je legija bila jedna od najboljih Dioklecijanovih jedinica). No Galerije ga je stalno podbadao iztičući kako su kršćani unutarnji neprijatelj carstva. Dioklecijan se proglasio Gospodarom i bogom, što kršćani nisu priznavali (jer za njih postoji samo jedan Bog), pa je jasniji je razlog sukoba.

Stoga car izdaje PRVI EDIKT PROTIV KRŠĆANA 23. ili 24. veljače 303 godine, a zatim je izdano još nekoliko edikata od kojih je uz četvrti (ožujak ili travanj 304 godine) vezana smrt solinskih mučenika (Domnius, Anastasius). Spominju se direktno vezana uz Dioklecijana i pogubljenja: kipara kršćana na Fruškoj Gori 306 godine, koji su odbili za cara napraviti kipove poganskih božanstava, kao i pogubljenja 4 carska gardista koji se nisu htjela odreći kršćanstva, a treba spomenuti i panonskog konjaničkog centuriona Georgija koji je tada također pogubljen - sada Sv. Juraj. Možda je najveća ironija u svemu to, što je upravo najveći zagovornik progona kršćana Galerije bio prvi car koji je zatim neposredno pred svoju smrt 30. travnja 311 godine izdao epistulu (proglas) o slobodi kršćanskog vjerovanja.

Dioklecijan je za svoje vladavine puno gradio. Uz već prije spomenute terme u Rimu koje su zahvaćale površinu 380 x 370 metara, uz njega je vezana obnova rimske Kurije nakon što ju je Karin zapalio, obnova akvedukta u Rimu, izgradnja slavoluka ARCUS NOVUS, spomenik tetrarsima, obnova amfiteatra u Veroni, brojne građevine u njegovoj novoj prijestolnici Nikomediji, obnova Palmire, brojne zidane ceste (stratae) zvane STRATA DIOCLETIANA, obnova teatra u Saloni, Dioklecijanova palača pokraj Salone . . .

Napuštanje prijestolja

1. svibnja 305 godine Dioklecijan i službeno napušta prijestolje iako su ga do kraja života još titulirali augustom. Oko njegovog napuštanja trona ima mnogo pitanja: zadnja odkrića u Dioklecijanovoj palači govore kako je car uselio u palaču prije nego što je bila gotova, pa iz toga proizlazi da je možda bio primoran abdicirati. Zna se kako je car bio bolestan i da ga je sve više u njegovim poslovima zamijenjivao Galerije, koji je pritiskao na starca neka se povuče kako bi on postao Senior augustus. Također je Dioklecijan po svojoj zamisli trebao izabrati cezara za Galerija: on je htio da to bude ne samo dobar vojnik nego i uspješni upravljač. Dioklecijan je za cezare na umu imao Konstantina (sin Konstancija Klora) koji se već dotad iztaknuo u Dioklecijanovim pohodima na Istoku, te Maksimianovog sina Maksencija.

Usprkos Dioklecijanovoj želji, za nove cezare su ipak izabrani Sever na Zapadu kao podčinjen Konstanciju Kloru (junior augustus), ter general Maksimin Daja sin Galerijeve sestre (Galerije sa Valerijom nije imao djece, a imao je vanbračnog sina Kandidijana) kao podređeni Galeriju - senior augustus. Iz ovoga se vidi kako Dioklecijan više praktično nije ni vladao carstvom, a očito je slutio da će uskoro doći do međusobne borbe među tetrarsima jer nije postojala jaka figura koja bi ga mogla naslijediti: osim Konstantina (no on je tada bio još razmjerno mlad). I tako je prvoga svibnja Dioklecijan u Nikomediji pred svojim postrojenim nepobjedivim legijama skinuo sa sebe grimizni plašt i predao ga uz riječi: „… primi na sebe Jupiteru ono što si mi pozajmio…“. Tada je car sišao sa pozornice, a Laktancije kaže: „ … Diokles tada siđe i na kolima prođe kroz grad, isluženi car bijaše otpušten u domovinu…“.

Slično je učinio i Maksimian, no on se uputio na jug Italije, a ne u Sirmium gdje je rođen. Nedugo po Dioklecijanovoj abdikaciji započinju i problemi. Konstancije I. Klor umire 306. godine, a njegova vojska proglašava za augusta sposobnog Konstantina. Istodobno nezadovoljni građani Rima koji je sve više propadao napušten kao glavna prijestolnica, proglašavaju Maksencija carem 27. ili 28. listopada 306. godine. To odmah koristi Maksimian kako bi se vratio na vlast. Galerije šalje Severa na Maksencija, no Severova vojska je bivša Maksimianova i prelazi Maksenciju i njegovu ocu Maksimianu, a Sever je ubijen. Galerije kreće na Rim, ali njegova vojska nije previše brojna za opsadu i on se povlači. Maksimian potom odlazi u Galiju i daje Konstantinu za ženu svoju kćer Faustu. Krajem 307. godine dogovoren je sastanak augusta u Carnuntumu kako bi službeno potvrdili Licinija za novog Cezara, no neslužbeno da bi rješili međusobne probleme. Ovom sastanku uz Galerija, Konstantina, Maksimina Daju i Licinija, nazoči i Maksimian koji se želi vratiti na vlast. I Dioklecijan je prisutan, pa mu ini augusti u nemogućnosti da se dogovore nude da se vrati na tron: ovako bi se i Maksimian vratio, pa je on gurao tu ideju. Tada je starac izrekao onu svoju legendarnu rečenicu: "Da vam je moguće vidjeti u Saloni kupus što sam ga svojom rukom zasadio, sigurno vam ne bi došlo na um da to od mene tražite“.

Ovom rečenicom car kao da je izrekao svoju razočaranost augustima i njihovim nezalaganjem za dobro imperija. Maksimian 308. pokušava preko kćeri Fauste otrovati Konstantina, no ona je vjerna supruga pa to priznaje mužu. Potom se Maksimian dao proglasiti augustom, no vojska ga napušta pa se on ubija vješanjem 310 godine: pokopan je u bijeli kameni sarkofag kao obični građanin umjesto u carski porfirni sarkofag. Galerije umire između 5. i 15. svibnja 311 u Nikomediji, pa nakon toga započinje sukob među inim augustima i stvaraju se dva bloka: Konstantin i Licinije se udružuju protiv Maksimina Daje i Maksencija. 28. listopada 312 kod Mulvijeva mosta Konstantin pobjeđuje Maksencija i postaje vladarom Zapada. Pritom bi mu kršćanski Bog donio pobjedu jer da je na nebu vidio križ sa natpisom IN HOC SIGNO VINCES – POD OVIM ĆEŠ ZNAKOM POBIJEDITI (ovu parolu ima naša 4. gardijska brigada "Pauci" na svojoj zastavi).

Licinije pobjeđuje Maksimina 30. travnja 313 godine kod Hadrianopolisa, te postaje vladarom Iztoka. Pobjednici potom 13. lipnja 313 godine, zajednički izdaju u Milanu Edikt o vjerskoj toleranciji. No idila između dva cara nije dugo trajala, pa izbija rat. U prvom ratu Konstantin pobjeđuje kod Cibala 8. listopada 314, dok je bitka u Traciji bila neodlučna. Mirom Konstantin dobiva cijeli Balkan izim Tracije. Novi rat izbija 324 godine kada Konstantin konačno pobjeđuje Licinija kod Hadrianopolisa i postaje vladarom cijelog carstva. Iste godine započinje s gradnjom Konstantinopola koji je posvećen 11. svibnja 330 godine, kao NOVI RIM: staro proročanstvo je kazivalo kako će rimska vlast nad svijetom trajati sve dok se ponovo ne osnuje Troja u Maloj Aziji.

Dioklecijanova smrt

Dioklecijan je svoje posljednje dane proveo u svojoj palači. Smatra se da je umro 3. prosinca 316 godine, iako se ističu i 313. godina, pa i 315. godina kao moguće godine njegove smrti. Nije se miješao u sukobe careva i nastojao je biti neutralan no u to vrijeme to je bilo teško. Kada je Licinije pobjedio Maksimina Daju dao je ubiti Dioklecijanovu ženu Prisku i kći Valeriju (udovicu Galerija), krajem 315. ili početkom 316. godine, koje nisu s Dioklecijanom bile u Saloni već su ostale živjeti u Nikomediji, a kako bi uklonio moguću opasnost za svoju vlast jer je Valerija nekad bila careva žena, a i Maksimin Daja ju je prosio, što su ona i Dioklecijan odbili. Dioklecijan nije puno pažnje posvećivao obitelji zbog državničkih poslova, no očito ih je volio jer Laktancije kaže kako je Dioklecijan reagirao na vijest o ubojstvu žene i kćeri : „ Sit života, Dioklecijan je umro od gladi i žalosti“. Jednom prilikom, dok je prolazio s vojskom kroz pokrajinu Komagenu kraj gornjeg Eufrata jedna mu je proročica rekla kako će mu mač donijeti veliku slavu, ali da zbog toga neće biti sretan.

Abstract

Gaius Aurelius Valerius Diocletianus (Salonae c. 22 December 244 – 3 December 311), commonly known as Diocletian, was a Roman Emperor from 284 to 305. Diocletian's Palace is his imperial building in Split, Croatia, that was built by the Roman emperor Diocletian at the turn of the fourth century AD. Diocletian built this massive palace in preparation for his retirement on 1 May 305 AD. It lies in a bay on the south side of a short peninsula running out from the Dalmatian coast, four miles from Salona, the capital of the Roman province of Dalmatia. The terrain slopes gently seaward and is typical karst, consisting of low limestone ridges running east to west with marl in the clefts between them.

Literatura

• Hogan, C. Michael, "Diocletian's Palace". The Megalithic Portal, A. Burnham ed., 6 Oct 2007.
• Corpus Juris Civilis, Codex Justinianus (translation) 529.
• Epitome de Caesaribus (translation) ca. 395.
• Eusebius ex Caesarea: Historia Ecclesiastica (Church History) first seven books ca. 300, eighth and ninth book ca. 313, tenth book ca. 315, epilogue ca. 325. Book 8.
• Eutropius: Breviarium ab Urbe Condita (Abbreviated History from the City's Founding) ca. 369. Book 9
• Lactantius: Liber De Mortibus Persecutorum (Book on the Deaths of the Persecutors) ca. 313–15.
• XII Panegyrici Latini (Twelve Latin Panegyrics) relevant panegyrics dated 289, 291, 297, 298, and 307.
• Joannes Zonaras: Επιτομή 'Ιστορίων (Compendium of History) ca. 1200. Compendium extract: Diocletian to the Death of Galerius: 284–311
• Bogdan Šušnjar: "Rimski imperator Dioklecijan"

Vanjske sveze

• Diocletian palace Guesthouse
• Diocletian palace tours
• Diocletian's Palace virtual tour
• Robert Adalem: Ruins of the Palace of the Emperor Diocletian at Spalato in Dalmatia

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license, mostly from Chakavian Wikislavia.