Endemske zečine Biokova
Endemske zečine Biokova (posebne Centaureae srednjodalmatskog primorja): - Srednjodalmatske endemske zečine oko Biokova i ine ovima srodne iz Kvarnera pripadaju iztočnojadranskoj seriji Cuspidatae Hayek i reliktnoj sekciji Pterolophus (Cass.) DC. Njihove pripadne vrste su uglavnom hrvatski primorski endemi ograničeni na sjeveroiztočni Jadran, od Kvarnerskih otoka do Biokova u srednjoj Dalmaciji, gdje uglavnom rastu na olujnim vjetrometinama po burnim klisurastim strminama.
Sadržaj
Bogatstvo kraških zečina
Najbogatiji rod Centaurea L.: Schmal. u jugoiztočnoj Europi (Dalmacija: "zečina", Kvarner: "metlyna", eng. knapweed, njem. Flockenblume, rus. vasilek, grč. kýanos, turs. Peygamber): Veliki i složeni kseromorfni rod Centaurea L. (em. Schmal.) je najčešći i najraznovrsniji u vaskularnoj flori kamenitih vjetrometina duž Tauro-dinarskog velekrasa, pa u zeljastoj vegetaciji ima sličnu dominantnu ulogu, kao otporne četinjače u dendroflori ili lišajevi u eolskoj mikrovegetaciji.
Dapače, od svih poznatih svojta tog roda (oko 700) čak 2/3 su ograničene na Taurodinarski velekras od Hrvatske do Kavkaza, gdje su i njegova najbogatija svjetska razvojna čvorišta s koncentracijama više stotina raznovrsnih vrsta u južnom Zakavkazju i kod nas na Dinarskom krasu. Zato je Centaurea nakon najbogatijeg roda Hieracium s.lat., drugi najveći u flori Dinarida i Hrvatske, a na sušnom primorju i visinskim vjetrometinama je on najbogatiji.
Glavno svjetsko razvojno čvorište roda Centaurea, s preko 200 različitih vrsta uz mnoštvo endema i disjunktnih relikata je južno Zakavkazje i Kurdistan, a najjači epicentar koncentracije je u Armeniji (Wagenitz 1975, 1986). Zatim s oko 170 svojta slijedi kras Taurusa u jugozapadnoj Turskoj, a treće najjače čvorište tog roda i najbogatije u cijeloj Europi je naš Dinarski kras osobito u Hrvatskoj, gdje je dosad potvrdjeno 157 svojta (vrsta i podvrsta) tog roda, od čega su njih 71 dinarski kraški endemi, uglavnom na primorskim Dinaridima i jadranskim otocima pa je to najveća grupa endema istog roda u našoj flori.
Većina tih naših vrsta su izrazito odporni ili bar poluotporni kserofiti na stijenama i kamenim travnjacima, a tek manji broj mladjih poliploida rastu u vlažnijim zavjetrinama, po šumama ili livadama, kod nas npr. C. macroptilon, C. X sciaphila, C. weldeniana, C. cristata i dr.
Endemi naše sect. Pterolophus
Endemska dinarsko-jadranska sekcija Pterolophus (Cass.) DC. 1837 (sect. "Panophyllum" ill. Dostal 1976, non Hayek 1901): To je naša paleoendemska sekcija južnih primorskih Dinarida i nutarnjih priobalnih otoka (Kvarner i Dalmacija), gdje većina pripadnih endema rastu na kamenitim olujnim burištima, pa je medju svim skupinama roda Centaurea oko Balkana, ova u prosjeku razmjerno najodpornija na sušu, sol i olujne vjetrove. To je arhaična prijelazna sekcija s nizom zajedničkih oznaka kojima uzajamno povezuje inače razdvojene sekcije Acrolophus s.s. i Phalolepis, pa je sect. Pterolophus danas jedna od najbližih prvobitnom zajedničkom arhetipu podroda Acrolophus.
Od razmjerno najbliže sect. Acrolophus (s.s.), razlikuje se Pterolophus nizom zajedničkih osobitosti kod pripadnih vrsta: većinom trajnice ili polugrmovi, korijen i barem pri dnu stabljika su odrvenjeli. Listovi su u pravilu žljezdasto-ljepljivi, čvrsto-kožasti i mesnato-zadebljali, isperci lopatasto-eliptični i lirasto prošireni. Cvjetne su glavice najšire unutar podroda Acrolophus tj. 7-10 x 11-17 mm, vrčasto-zdjeličaste i pri dozrijevanju plodića su široko raztvorene tj. tanjurastog oblika.
Njihove su ovojne brakteje jedinstvenoga zmajskog oblika (drakomorfne) tj. izrazito trodijelne pa na vrhu završavaju snažnom kožastom ili kruto-odrvenjelom bodljom po 4-7 mm koja je bar podjednaka ili duža od ostatka brakteje, a s obje strane uz tu bodlju su nanizane valovito-vijugave češljaste resice po 2-3,5 mm (pod lupom kao krakovi hobotnice), dok su pri dnu ispod resica, brakteje još dodatno s obje strane okriljene pilasto-nazubljenim prozirnim uškama-aurikule (poput šišmišovih krila), koje su bar jednako široke ili još veće od gornjih resica. Plodići (ahenije) su uzduž šesterouglato-bridasti (ne okrugli).
Najmanje je odporna od njih na sušu skiofilna C. voraginicola A.Z.L. (C. divergens X biokovensis) na zasjenjenim stijenama u provalijama Imotskih jezera. Razmjerno su odporniji na sušu i vjetar endemi C. biokovensis Teyb. i križanci C. X aliena, C. X muccurensis, C. X kusanii, C. X elegantissima i dr. Ova sekcija kod nas obuhvaća dvije podsekcije različite morfologije i odpornosti na sušu i vjetar.
- a) Subsect. Cuspidatae Hayek, uglavnom obuhvaća najodpornije relikte na stienama od Velebitskog kanala preko Biokova do Boke Kotorske. Značajan im je polugrmasti rast, rašljasto-lepezasta razgranjenost od dna stabljike, listovi većinom uzdignuti u tjemenim rozetama na kraju grana, cvjetni ogranci su bočni (ekstrarozetni) i izbijaju iz odrvenjele stabljike izpod lisne rozete, dlakavi papus je podjednako dug kao i plodić i uvijek razvijen. Glavne su tipske vrste te grupe C. cuspidata Vis. i C. dalmatica Kern. uz više inih lokalnih endema.
- b) Subsect. Cristatae Hayek ima širji areal od Venecije do Skadra i Sandjaka, a obuhvaća uglavnom postglacialne poluotporne svojte trajnica i dvogodišnjih zeljanica samo pri vrhu stabljike razgranjenih, donji listovi u prizemnoj rozeti iz koje izbija terminalni cvat, papus izostaje ili je kratak i zakržljao-nesimetričan. Pripadne vrste većinom rastu na poluizloženim submediteranskim travnjacima i kamenjarama (Scorzonero-Chrysopogonetalia): npr. poluotporni istočnojadranski endem C. spinosociliata Seen., pa sjevernojadranski endem C. brachtii Rchb. (C. cristata var. jesenicensis Deg.), ter mezotermni sjevernojadranski endem C. cristata Bartl. (C. acutiloba DC.) na primorskom flišu.
Biokovske endemske zečine
Centaurea cuspidata Vis.
C. cuspidata Vis. (C. gloriosa Radić) je odporni endem Makarskog primorja, gdje raste na nižim i suhim primorskim stijenama s hazmofitima zajednice Fibigio-Cerinthetum tristis. To je najprimitivniji paleoendem u sect. Pterolophus, koji po gradji tvori prijelaz spram srodnih arhajskih sekcija Hyalaea i Phalolepis. Posebno se iztiče cjelovitim suličastim listovima i u cvatu velikim okriljenim aurikulama ovojnih brakteja, 2n = 18.
Centaurea biokovensis Teyb.
Biokovska zečina' (Centaurea biokovensis Teyber) iz srednjodalmatskih stiena: - C. biokovensis Teyb. s.s. (non Dostal) je odporni visinski endem viših stiena Biokova, gdje raste samo po olujnim burištima, većinom na rudinama Edraiantho-Seslerietum juncifoliae. Tetraploidni kromosomski broj 2n = 36 upućuje na mogući mladji izkon.
To je endemična brdsko-polusredozemna biljka iz porodice Asteraceae i velikog roda zečina (Centaurea). Suličasta zečina (Centaurea cuspidata Vis.) je ovoj srodna vrsta takodjer iz Biokova, koja tu češće raste s primorske strane uz biokovsku zečinu.
Areal i opis
Ova uzko ograničena i riedka, južnohrvatska endemična vrsta C. biokovensis raste samo na primorskim strminama srednjodalmatske planine Biokovo i to izključivo na klisurama s primorske strane iznad Makarskog primorja u razponu izmedju 500 i 1.600 metara nadmorske visine.
Snježno-bjelkaste je boje od gustih dlačica kojima je sva obrasla. Iz njenoga višegodišnjeg podanka svake godine nikne nekoliko sterilnih rozeta s listovima i više cvatnih stabljika. Veliku većinu sjemena raznese vjetar i mali broj dospije u pukotine stijena, gdje se biljka može razviti.
Ekologija vrste
Biokovska zečina naraste iz pukotinama okomitih karbonatnih stijena, okrenutih na jugozapad. Područje njegog prostranstva duž Biokova nekoć je bilo cjelovito, a sad je razcjepkano samo na malobrojne primorske stiene. Stoga se rjedje može naći tek do desetak biljaka na istom mjestu.
Glavni njezini neprijatelji koji ju oštećuju su biljne uši iz roda Aphium, što legu potomstvo na cvjetnim glavicama koje tada ostanu dielom sterilne, ter takodjer i endemični biokovski puž Medora makarana, koji se zadržava u pukotinama tih stiena pa joj nagrizaju stabiljke i listove.
Introgresivni križanci
Na stienama, točilima i kamenjarama Biokova i Makarskog primorja razvijen je poliploidni roj križanaca, hybrid swarm (Siljak-Yakovlev & al. 2005), introgresijom iz osnovnih relikata C. cuspidata, C. incompta i C. biokovensis, medju kojima je J.Radić (1981) opisao desetak biokovskih endema, od kojih su najodporniji na sušu i vjetar slijedeći introgresijski križanci:
- C. X muccurensis Teyb. (C. mayeri Radić, C. cuspidata X biokovensis) je tu najotporniji kserofit olujnih primorskih grebena u ježinastim tragantidima Satureio-Astragaletum biokovensis (2n = 36).
- C. X kusanii Radić (C. incompta X biokovensis) je poluotporni endemski križanac na izloženim primorskim točilima Geranietum dalmatici, a ističe se prama ostalima jastučasto-polugrmastim rastom, te rašljasto razgranjenom i uglasto-bridastom pri dnu odrvenjelom stabljikom (2n = 36).
- C. X elegantissima Radić (C. incompta X cuspidata) je također poluotporni endemski križanac najčešći na primorskim stijenama s hazmofitima Campanulo-Moltkietum petraeae, a njegova sterilnost i triploidni kromosomski broj (2n = 28) jasno pokazuju hibridni iskon.
- C. X voraginicola Lov. (C. divergens X biokovoensis) je kod nas najmanje odporni mezofit iz sekcije Pterolophus. To je endem dalmatinske Zagore u zaleđu Biokova, naročito oko grebena Matokite u riječnom kanjonu Suvaje te u dubokim provalijama Imotskih jezera i u okolnim bunarastim ponikvama. Tu raste u zavjetrini na vlažnim i zasjenjenim dolomitnim stijenama, s hazmofitima Petrorhagio-Centaureetum voraginicolae. To je prijelazna svojta i mogući križanac izmedju endema C. divergens Tsch. i C. biokovoensis Teyb., a od njih se razlikuje polugrmastim rastom odrvenjele baze i većim cvjetnim glavicama s rubno trepljastim ovojnim braktejama.
Literatura
- Lovrić, A.Ž. 1968: Prilog poznavanju ilirskih Centaurea. Acta. Bot. Croat. 27: 263-278.
- Lovrić, A.Ž. 1976: Evolution et écologie des Centaurea de l'Archipel adriatique. Rapp. CIESM, ser. Isles, 23 (6): 37-38, Museum Monaco.
- Lovrić, A.Ž. 1982: Chromosome number report 77, Asteraceae (Centaurea). Taxon (Utrecht) 31: 762-763.
- Lovrić, A.Ž. 1983: Visianijevi endemi na Dinarskom kršu i revalorizacija njegovih Centaurea. Zbornik 100 god. R.Visianija, Posebna izdanja Muzeja Šibenik, 10: 185-194.
- Lovrić, A.Ž. 1992: Biosistematika, endemizam i sinekologija roda Centaurea (L.) Schm. (Asteraceae) na primorskom kršu. Bilten ekologa BiH, ser.B, 5: 101-106, Sarajevo.
- Radić, J. 1981: Biokovske endemične centaureje. Acta Biokovica 1: 71-145, Museum Makarska.
- Siljak-Yakovlev, S.& al. 2005: Nuclear DNA content and chromosome number in some diploid and tetraploid Centaurea (Asteraceae: Cardueae) from the Dalmatia region. Plant Biology 7/4: 397-404.
Poveznice
Referenca
Almost original digest condensed from Mr.Sc. Thesis, A.Ž. Lovric 1995, and C.biokovensis partly from SerboCroat Wikipedia by GNU license (enlarged and language corrected).
