Evanđelje
Evanđelje (grč. radosna viest, dobra viest) su životopisi Isusa Krista. Isus nije ništa napisao niti je to tražio od svojih učenika. Nekoliko desetljeća poslie napisano je ono jedno evandjelje u četiri različita sastava. Od polovice 2. st. ti se spisi nazivaju: "Evanđelje po" Mateju, Marku, Luki i Ivanu. Nije poznat proces od prakršćanskoga navještaja do pisanog evandjelja. Vjerojatno je prije "velikih evandjelja" bilo pokušaja da se zapišu dielovi predaje o Isusu. Evandjelja su prema namjeri svojih sastavljača svjedočanstva vjere (Iv 20,31). Ona se zasnivaju na poviestnim činjenicama. U oblikovanju evandjelja mogu se razlikovati tri stupnja:
- Isusove riječi i djela (ipsissima verba Dei)
- svjedočanstvo o Isusu u crkvenom propoviedanju (misijsko djelovanje, bogoslužje)
- spajanje ranijih izvještaja u evandjeosku cjelinu.
Evandjelja su poviestnim razvojem dogodjajima i predhodnom predajom najviše uskladjena u izvještajima o Isusovoj muci i uskrsnuću. Analiza tekstova pokazala je da su tri evandjelja, Matejevo, Markovo, Lukino, tzv. podudarna ili sinoptička, nastala na temelju sličnih izvora. Pritom je Evandjelje po Marku (najstarije) u posebnome odnosu s vjerovjesničkim propovijedima u Rimu, Evandjelje po Mateju (pisano prvotno aramejski) upućuje na ranokršćansku zajednicu jeruzalemskoga kruga, a Evandjelje po Luki na helenistički ambijent antiohijskih kršćana. Dok ova tri evandjelja donose viest o Isusu u okviru jedinstvenoga nacrta, Evandjelje po Ivanu, nastalo vjerojatno oko 100. god., više slijedi stvarni tiek dogodjaja. Ivan s dubljom spoznajom govori o Isusu, na neki način raskida sa židovstvom, snažnije od sinoptika uočava da je kraljevstvo Božje već prisutno na ovome svijetu. Iako su 4 evandjelja u prvome redu svjedočanstva vjere, podudarnost u glavnim točkama Isusova djelovanja pokazuje takodjer njihovu poviestnu pouzdanost.
