Evolucionizam (transformizam)

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži

Evolucionizam (ili transformizam) je historijski nazor u prirodoslovlju i najviše u biologiji, koji sadrži raznolika shvaćanja i tumačenja o postupnomu ili skokovitom razvitku života na Zemlji, ter o mogućim načinima i uzrocima tih pojava. Nestručni amateri i prirodno-poluobrazovani društvenjaci (koji su o evoluciji i transformizmu tek ponešto površno načuli), često ambiciozno i brzo poistovjećuju evolucionizam (transformizam) kao navodnu istoznačnicu s njima najpoznatijim darwinizmom.

Medjutim je taj poznati darwinizam tek jedna popularno-glasovita usmjerba, unutar puno širjega i raznolikog spektra raznih transformističkih shvaćanja i tumačenja evolucije, tj. nekoliko većih razradjenih teorija i inih manjih provizornih hipoteza: npr. katastrofizam, pa darwinski selekcionizam, adaptivni lamarckizam, ter novija epigenika, ... itd. Posebno i većinom izvan tog kruga načelno još stoji i kreacionizam, takodjer s više pripadnih inačica.

Prvi početni pokušaji

Kroz srednji vijek i sve do 17. stoljeća još nisu postojale neke suvisle niti razradjene teorije o evoluciji živog svieta, pa je dotad zamalo jedini i uobičajeni pogled na to pitanje bio crkveni kreacionizam, tj. kako je nekoć vrhovni Bog stvorio i razradio taj raznoliki živi svijet bilja, životinja i čovjeka uglavnom već u današnjem obliku.

Problemska pitanja dotad su najviše bila kada je zapravo bilo to stvaranje, ter kako se ono odvijalo po detaljima i redoslijedu. Konačno tek od polovice 18. st. započinju suvisle i više razradjene teorije o transformizmu života i njegovoj evoluciji, a jedan od prvih ranih pokušaja je bio Cuvierov katastrofizam (vidi niže).

Adaptivni lamarckizam

Prije poznatoga i popularnog darwinskog selekcionizma, već od 18. stoljeća je Jean-Baptiste Lamarck (1744.- 1829.) objavio i predložio svoju posebnu teoriju evolucije živog svijeta na temelju urodjenih prilagodbi (adaptacija) za okolišne uvjete kroz usmjereni razvitak: Zato je u lamarckizmu ekologija već od početka daleko više i bolje uklopljena negoli kod darwinista, gdje im je razmjerno sporedna i često zanemarena.

Medjutim je Lamarck tu mikro- i mezo-evoluciu predlagao samo na nižim razinama (npr. vrste, rodovi, porodice), dok je naprotiv kao kompromisni vjernik za više razine razreda i vrhovnih prototipova smatrao kako su to ipak bili rezultati Božjeg stvaranja, koji je potom zadao tek glavne i temeljne zakonitosti po kojima se odvijala pojedinačna evolucija na nižim razinama.

Zatim je nakon širenja darwinizma u 19. st. taj prvi klasični lamarckizam pretežno izgubio javnu podršku i zamalo je zamro. Naprotiv opet u 20. st. nakon što su nove bio-struke sve jasnije pokazale kako prvotni darwinizam baš ni ne zadovoljava objasnitbe biološke stvarnosti opet je uzkrsnuo, osobito u paleontologiji obnovljeni neolamarkizam koji je na tim novijim strukovnim područjima dielom ipak pružao podjednako vrijedne ili čak ponegdje i prihvatljivije objasnitbe od reformnog neodarvinizma.

Nakon što je taj suvremeni i dopunjeni lamarckizam sada uzkrsnuo iz stoljetnog zaborava, ovaj najnoviji danas u 21. stoljeću osobito djeluje na eko-području suvremene terenske biocenotike, ter nove epigenike u nekromosomnom nasljedjivanju što najviše podržavaju i sada razradjuju medicinari.

Darwinski selekcionizam

Charles Darwin (1809.- 1882.) je sredinom 19. st. uveo drugu i bitno različitu teoriju selekcionizma ili darwinizma, po kojoj su glavne motorne sile evolucije masovne borbe za opstanak i tzv. prirodni odabir tj. preživljavanje najsposobnijih i izumiranje ostalih neprilagodjenih.

To je dosad razmjerno najpoznatija i popularna teorija u evoluciji živog svijeta. Ona je bila idejno dobro prihvaćena najviše u zapadnim kolonialnim državama, ali potom takodjer i u iztočnim komunističkim zemljama, kao ideološka podloga i opravdanje za kolonializam, odnosno za komunizam.

U inim nekolonialnim državama je sporije, više kritički i tek djelomice prihvaćana, pa su uz nju manjeviše podjednako uvažavane i ine drugačije evolucijske teorije. O toj dosad najpoznatijoj evolucijskoj teoriji putem selekcionizma, vidjeti još pobliže u posebnom članku "Darwinizam".

Kako novija istraživanja iz kasnije genetike, ekologije i inih novijih struka nisu baš posve potvrdjivala klasični Darwinov selekcionizam, to su u 20. st. nastale njegove naknadne reforme kao neodarvinizam i konačno "sintetska teorija evolucije" koja već ima manje klasičnog darwinizma uz mnogobrojne novije nadopune i popravke.

Katastrofizam

Na temelju egzaktnih paleontoloških uvida u nizu starijih geoloških slojeva i njihovim uzastopnim promjenama u Europi, francuski geolog Georges Cuvier (1769.– 1832.) je predložio i razradio prvu složeniju teoriju katastrofizma ili zemaljskih revolucija, o geološkom razvitku živog svieta kroz raniju geološku prošlost (predhistoriju).

Glavni je njegov izvedeni zaključak bio, kako se taj razvitak živog svijeta ranije uglavnom zbivao kroz uzastopne geološke katastrofe, koje bi većinom uništavale raniji raznoliki život, nakon čega su po Zemlji na pretežno polupustim prostranstvima nastajale nove velike skupine živih bića. To je poznata "teorija katastrofizma" osobito zbog velikih oledbi (glaciacije) ili udara na Zemlju kometa i većih meteorita, koji bi u razmjeno kraće vrijeme bitno izmjenili klimu i ine životne uvjete uz posljedično izumiranje.

Ove se katastrofalne pojave dielom uvažavaju i danas, osobito u popularnim izvorima glede mogućih udara asteroida (planetoida). U Zemljinoj geološkoj predpovijesti su najpoznatije takve potvrdjene pojave skupnih izumiranja bile npr. u ranija doba devona, perma i novije u ledeno doba pleistocena (diluvij).

Kreacionizam

Kreacionizam je uglavnom prvo i najranije tumačenje postanka i raznolikosti živog svijeta, koje se kao sustav razvilo osobito u srednjem vijeku, ali se manjeviše nastavilo i kroz kasnija stoljeća do danas, kada ga najviše podržavaju raznoliki društvenjaci, folozofi i teolozi, osobito u kršćanskim i islamskim zemljama. Slično gornjem transformizmu, niti kreacionizam nije posve jedinstven pa i tu postoji spektar raznih inačica, od umjereno-kompromisnih pa do raznih ultra-ekstremista.

Umjereni kreacionisti

Klasični tj. umjereni kreacionisti u europskim kršćanskim i nekim inim islamskim zemljama, uglavnom smatraju kako je prvotno Bog stvorio svijet i sam život, ter barem osnovne životne tipove i grupe, dok se na nižim razinama neki razvitak ipak mogao zbivati i naknadno, ali po već prije zadanim božjim zakonitostima.

Ekstremni bio-ultraši

U pojedinim egzotičnim sredinama i osobito medju američkim protestantskim sektama i mormonima, postoje još i osobita ultadesna dogmatska gledišta, kako je veliki božanski duh obvezatno odmah stvorio sve na Zemlji i oko nje, pa istodobno sav život i sve postojeće. To se sve po njima moralo dogoditi prije razmjerno kraćeg vremena tek pred par tisućljeća, tj. u najekstremnijoj inačici točno pred 6.000 godina od početka Sumera, ili manje ekstremno pred nekih desetak tisuća god.

Prije postanka Sumera tj. u doba geološke predpoviesti, za ove ekstremne bio-ultraše nema poviesti niti svijeta, pa sve ranije geološke, paleontološke, fosilne i ine nalaze oni uporno smatraju nepostojećim izmišljotinama. Za te ekstremne ultraše je i danas Zemlja samo ravna ploča, ili im je bar okrugla ali se oko nje moraju vrtjeti sunce, mjesec, planeti i nebeski svod sa svim zvijezdama (kao što nam je to vidljivo).

Evolucionisti u Hrvatskoj

Kod nas u Hrvatskoj je evolucionizam približno za stoljeće kasniji od Europe i ujedno je vrlo jednostran tj. svodi se zamalo samo na darwinski selekcionizam, pa su zato u Hrvatskoj evolucija i darvinizam postali zamalo istim sinonimima. Promičbeni utjecaj toga monopolskog darwinizma kod nas traje već preko stoljeća.

U početku krajem 19. st. su to bile tek egzotične nove ideje koje su se stidljivo probijale u hrvatsku javnost sve do Drugoga svjetskog rata. Naprotiv zatim zbog dolazka totalitarnog komunizma kod nas, tu je od polovice 20. st. takodjer i darwinizam uglavnom nasilno i školskim mozgopranjem nametnut ne samo mladeži, nego većinom i u ostaloj našoj javnosti. Takav prisilni darwinizam i idejna 'majmunizacia' hrvatske inteligencie, zajedno s inim jugo-komunističkim repovima kod nas traju manjeviše sve do danas, uz riedke javne iznimke nemajmunskih prirodoslovaca.

Tako je jedan od riedkih sveučilišnih profesora u jugokomunizmu, koji već tada manjeviše kritički nije podržavao službeni darwinizam, bio zaslužni i razumni sveučilišni profesor dr. Ante Lui (1908.- 1993.) iz Veterinarskog fakulteta u Zagrebu, što dosad tek stidljivo kod nas nastavljaju i poneki njegovi znanstveni sljedbenici. Svi ostali javni prirodoslovci su kod nas (osobito na sveučilištu) sve do danas ostali tvrdokornim ili umjerenim darwincima: pa su uz ino i zato naša sveučilišta tako nizko rangirana u svietu.

Izim velike Rusije, od bivših inih komunističkih zemalja iz iztočne Europe, još jedino tu u Hrvatskoj ni nakon 3 desetljeća nije provedena nikakva postkomunistička lustracia. Zato uz ina društvena područja kod nas, takodjer i u prirodnim znanostima tu još uviek sve dosad posve prevladavaju stari jugo-komunistički kadrovi, pa i u našoj biologiji su samo zadrti darwinisti.

Mladji u školovanju, koji tu unaprijed javno i bezuvjetno ne prihvate taj pravovjerni darwinizam, praktično nemaju nikakve mogućnosti čak ni pristupa na višu akademsku naobrazbu, a kamoli da bi potom postali nedarwinskim znanstvenicima. Taj bezuvjetni darwinizam iz jugo-komunizma je kod nas u idejno deformiranoj Hrvatskoj sve do dandanas ostao: conditio sine qua non!.

Poveznice

Reference

Almost original condensed digest from variable sources of internet (available by GNU license).