Gjore Držić
Gjore Držić (Dubrovnik 6. veljače 1461. - Dubrovnik, 26. rujna 1501.), hrvatski pjesnik i doktor prava u drugoj polovici 15. stoljeća. Zajedno sa suvremenicima (Gjivo Gučetić 1451.- 1502. i Šiško Menčetić 1457.- 1527.), spada medju najstarije poznate srednjovjeke pisce iz rane dubrovačke književnosti koji su još do početka 16. stoljeća pisali poluštokavski tj. arhajskom jekavskom čakavicom, kakvom se do danas govori na Lastovu i pelješkoj Janjini.
Sadržaj
Abstract
Djore Držić (1461-1501) was an outstanding medieval writer and poet from Dubrovnik, writing in the archaic Chakavian-Yekavic dialect of southern Croatia (as now spoken in nearby Lastovo and Janjina).
Životopis
Dr. Gjore Držić potječe iz gradjanske dubrovačke obitelji Držić, koja je podrijetlom iz Kotora i jedan je od najranijih renesansnih dubrovačkih pjesnika. Nakon završene humanističke škole u Dubrovniku, odlazi u Italiju, gdje stječe doktorat svjetovnoga i duhovnog prava. Primio je svećenički čin 1487. godine i postao upravitelj dvije crkve, zauzevši tako mjesto koje je tradicionalno pripadalo njegovoj obitelji. Poznati humanist Juraj Dragišić spominje ga u svom spisu O prirodi andjela (iz 1499. godine) kao sudionika u učenim diskusijama vodjenim na latinskom jeziku u dubrovačkoj Katedrali i ističe ga kao jednog od najboljih govornika, što upućuje na njegovu visoku naobrazbu koja se vidi i u njegovim stihovima.
Gjore Držić, ugledni dubrovački pučanin, stric je slavnoga komediografa Marina Držića, rektor crkve Svih Svetih u Dubrovniku i kancelar dubrovačkog kaptola, Marulićev je suvremenik. Svoje je pjesničko djelo stvorio u 15. stoljeću, u kojemu je ispisao temeljno ostvarenje hrvatskoga jezičnoga izraza u poluštokavskom obliku jekavske čakavice. Njegovo pjesništvo dokazuje da su mu početci u krilu humanizma blagotvorno utjecali na pjesničku dikciju i druge pjesničke kvalitete: diskretnost i spiritualnost, kojima se njegova ljubavna lirika bitno razlikuje od one njegova starijeg suvremenika s kojim ga uvijek povezuju i usporeduju, Šiška Menčetića. Držićeve “Pjesni ljuvene” jamačno su uživale veliku populamost u Dubrovniku, jer kad je dubrovački vlastelin Nikša Ranjina počeo u svoj rukopisni zbornik bilježiti ljubavne pjesme što su ih mladi Dubrovčani skladali svojim gospojama, Gjore Držić bio je već šest godina mrtav, a njegove se pjesme ipak nalaze u Ranjininu zborniku: znak, da su one kružile i da su se pamtile. A zacijelo ih nije bilo teško ni pamtiti: neke njegove pjesme nadvladavaju konvencionalnu retoričku maniru petrarkističke poezije, te svojom ljupkošću i toplim izričajem, podsjećajući na narodnu pjesmu, nadilaze gotovo sve pjesme u ovoj najstarijoj našoj petrarkističkoj rukopisnoj pjesničkoj zbirci. Najviše se i danas spominje otmjena i graciozna pjesma “Odiljam se”, ispjevana u šesnaestercu, jednostavna i toplo intonirana, s prizvukom bugarštice. U novije vrijeme pronađena je i njegova ekloga “Radmio i Ljubmir”, napisana krajem XV. stoljeća. Ona je dakle prvo hrvatsko dramsko djeio svjetovnoga karaktera i njome je otvoreno novo razdoblje hrvatskoga kazališnog života, što je dostatan razlog da njezina pisca označimo i kao začetnika moderne hrvatske drame.
Književna djelatnost
Dugo se smatralo da je Držićeva poezija u cjelini očuvana u Ranjinovom zborniku, pa mu je pripisivan vrlo veliki broj vrlo raznolikih pesama. Otkriće tzv. dublinskog rukopisa 1963. godine pokazalo je da mnoge od tih pjesama možda i nisu plod njegovog pera, ali i otkrilo niz dotle nepoznatih njegovih djela. Karakterističan je već njegov naslov: "Gjoreta Držića pjesni ke stvori dokle kroz ljubav bjesnješe". U njemu se nalazi ukupno 96 pesničkih sastava, od kojih je jedan prva svjetovna drama na hrvatskomu narodnom jeziku, ekloga "Radmio i Ljubmir".
Lirika Gjore Držića, po riječima Svetozara Petrovića danas djeluje kao fina i dotjerana, ponekad pomalo anemična i od konvencija bolesna, ali češće sugestivno natopljena živom mada diskretnom senzualnošću i nekom blagom mudrošću. Mnoge njegove pjesme mogu se shvatiti kao zametci pojedinih književnih žanrova dubrovačke poezije toga doba. Riječ je o pesniku širokog obrazovanja i širokih vidika.
Ljubavna poezija
Najveći dio Držićevog opusa zauzima ljubavna poezija koja je po mnogim svojim elementima bliska tzv. bembističkoj struji petrarkizma. U njoj mnogo rjedje susrećemo ženu, a mnogo više prostora posvećeno je lirskom subjektu, baš kao i kod Petrarke i „čistih“ petrarkista. To pokazuju već akrostihi, u kojima se kod Držića ne pojavljuju ženska imena, već njegovo ili pak uzdahi. Ton njegovih pjesama uglavnom je elegičan i melankoličan, često je refleksivnost njihova odlika, a vrlo veliku pažnju posvećuje stilu i kompoziciji. Pored uobičajenog dvostruko rimovanog dvanajsterca, pisao je i ove stihove sa trostrukom rimom, kao i stihove drugih metara. Osim toga, akrostihima i refrenima organizirao je stihove u različite strofične oblike, kao u pjesmi "Ranjenom srcu tražim lieka", u kojoj razvija uobičajenu petrarkističku dosjetku o srcu koje napušta ljubavnika kada ugleda dragu, ali ta koncetistička metafora umiranja zbog ljubavi dobiva novo značenje zahvaljujući iznimno uspjelom refrenu koji banalnoj ljubavnoj žalopojki daje novo značenje fine introspekcije lirskog subjekta: Grem si grem, gdigodir misal mi pozađe, / jeda se gdi ki mir mom srcu obnadje. U pjesmi "Sve se sad izmienilo..." Držić ideju o prolaznosti vremena razrješava sjetnom elegičnom refleksijom o trpljenju udaraca vremena i prilagođavanju njegovim promjenama, što će nekoliko desetljeća kasnije na posve drukčiji način razvijati i njegov sinovac Marin Držić u monolozima Pometa u komediji Dundo Maroje. Pjesma "Kada bih najvolio umrieti" pripada ciklusu ostvarene ljubavi i vrlo dobro prikazuje karakter ove poezije: u trenutku najveće radosti on razmišlja o najboljem trenutku za smrt i nalazi da je to u času kada je najlipše živiti. I ona je strukturirana u izrazito artističkoj maniri kroz dugačak niz antiteza.
Vrlo je specifinčna pjesma "Poslanica Sladoju": komponirana je tako da uvodni i završni dio pjesme čini epistolarno obraćanje Sladoju, danas nepoznatom pjesniku komične poezije (a možda i izmišljenom), od kojega Držić traži stihove koji će mu pružiti utjehu, dajući izvanrednu sažetu definiciju funkcije komike riječima smih izvidni. U nju je inkorporirana prava ljubavna pjesma u kojoj, iako nije lišena petrarkističkih obrata, ipak dominira niz realističnih elemenata: svoj bol usporedi s boravkom u Stonu, zaljubio se u seljanku koju opisuje kao visoku i tanku, rumenu i bilu, ona gre s bogomolje, i to tiha stupaja, za njom gubi pamet i najstariji kmet i sl. Drugim riječima, ljubavna pjesma bitno je obilježena time što je inkorporirana u poslanicu jer je samo taj žanr — koji je u renesansnoj poetici najmanje bio odredjen strogim normama — mogao omogućiti pjesniku da opjeva drukčiji, sasvim atipičan doživljaj ljubavi. Realističnost, jednostavna životnost situacije, potpuna atipičnost objekta ljubavi, kao i atmosfere u kojoj se ona ostvaruje, potakli su Držića da ovaj motiv opjeva u posve drukčijem žanru i tako stvori pseudo-poslanicu.
Ekloga Radmio i Ljubmir
Ekloga Radmio i Ljubmir najstarija je svjetovna drama na hrvatskomu narodnom jeziku i predstavlja kratak dijalog dva pastira u 316 dvostruko rimovanih dvanajsteraca. On se vodi oko ljubavi i njihov odnos je tradicionalan u istoriji pastoralne literature: Radmio je razuman pastir koji zastupa princip racionalnosti, Ljubmir je zaljubljen i zastupa princip svemoći ljubavi, pred kojom se njemu inače prihvatljiv racionalizam mora povući. Bitna karakteristika ove drame jest naglašena realističnost i to ne samo u replikama trezvenog pastira Radmila, već i u riječima zaljubljenog Ljubmira. Na taj način Gjore Držić je nagovijestio mnoge bitne elemente kasnijega dubrovačkog dramskog stvaralaštva svih vrsta. Pri samom kraju djela pisac se poistovjetio s likom zaljubljenog pastira Ljubmira stvavivši mu u usta riječi da je uskoro Djurdjevdan, svoje krsno ime.
Literatura
- Josip Hamm: Čakavština Džore Držića. Hrvatski dijalektološki zbornik 5: 59-65, Zagreb 1980.
- Pjesme Šiška Menčetića i Džore Držića i ostale pjesme Ranjinina zbornika (priredio Milan Rešetar), JAZU, Stari pisci hrvatski, knj. 2, 2. izdanje, Zagreb, 1937.
- Džore Držić, Pjesni ljuvene (priredio i osvrt napisao Josip Hamm), JAZU, Stari pisci hrvatski, knj. 33, Zagreb, 1965.
- Svetozar Petrović: Novi lik Džore Držića, Umjetnost riječi, XI, 1967, str. 93-121.
- Joanna Rapacka, "Radmio i Ljubmir" Džore Držića u kontekstu pastoralne poezije druge pole 15. stoljeća, Umjetnost riječi, XXVII, 1983, str. 27-55.
- Edward Dennis Goy: Love and Death in the Poetry of Šiško Menčetić and Džore Držić, Beograd, 2001.
- Tomislav Bogdan, Lica ljubavi. Status lirskog subjekta u kanconijeru Džore Držića, Zagreb, 2003.
Poveznice
Vanjske sveze
Reference
Adapted and elaborated by GNU-license almost from Chakavian Wikislavia.
